Luka Modrić: Moj London

Kad sam prvi put srela Luku Modrića, plakao je. Bilo je to prije više od dvije godine u Beču, netom nakon što smo za dlaku izgubili utakmicu protiv Turske, ključnu za nastavak nastupa na EP-u.

Mjesec dana prije, na posljednjoj utakmici koju je igrao za Dinamo, 40.000 navijača pjevalo mu je Grdovićevu: “Za ljubav ja dao bih sve” (s blagom preinakom “Za Dinamo dao bih sve”).

I onda je plakao.

Nipošto ne bih željela da pomislite kako je Luka preosjetljivi plačljivac. Jednostavno živi za nogomet i potpuno mu je predan.

Danas Luku srećem daleko od stadiona i nogometa, u njegovu obiteljskom domu u Londonu. Luka ne voli intervjue, a još manje da se njuška oko njegova privatnog života. Vjerujem da bi fotosession za Hello!, magazin za koji rado poziraju nogometne zvijezde pokazujući svoje stanove, obitelji i spavaće sobe, njemu bile prava noćna mora.

Njegov je posao nogomet. Izjave za medije nužno su zlo.

Svejedno, tog me nedjeljnog poslijepodneva Luka i njegova supruga Vanja dočekuju s dobrodošlicom. Luka je nasmijan. Kako i ne bi bio. Posljednih dana zaredale su pobjede. Sinoć je njegov tim, engleski prvoligaš Tottenham, nakon 17 godina pobijedio Arsenal. Prije samo nekoliko dana senzacionalno je igrao na utakmici protiv Malte kojom je naša reprezentacija osigurila prvo mjesto u skupini.

Dom mlade obitelji Modrić nalazi se u predgrađu sjevernog Londona, oko sat vremena od središta grada. Sada znam što znači kad agencije za nekretnine ovakve kvartove opisuju kao “leafy suburb” (lisnato predgrađe).

Velike kuće, mirne ulice i golemi park s atmosferom sasvim različitom od uobičajene londonske vreve.

Concierge koji nas uvodi u Lukin stan pomalo se zlurado smješka indiskretno otkrivajući kako u stanu ispod živi jedan igrač Arsenala.

Očito i on navija za Lukine Spurse.

U stanu je prava atmosfera nedjeljnog popodneva.

Lukina supruga Vanja pokušava uspavati sinčića Ivana, a iz dnevnog boravka čuje se prijenos utakmice. Moderan i prostran stan uređen je poput deluxe sobe u hotelima s pet zvjezdica. Tamni parketi, sjajne površine i moderni detalji. Tek nekoliko obiteljskih fotografija, šarenih jastučića i Ivanov kutak za igru upućuju da se radi o nečijem domu.

To ne čudi.

Obitelj nogometaša često ne zna gdje može završiti iduće sezone.

To je ujedno jedan od razloga zbog kojega Modrići žive u unajmljenom, potpuno namještenom stanu. Prva kuća u kojoj su Luka i Vanja živjeli u Londonu bila je prazna, pa su kupili sav namještaj u Ikei. Kad su se selili u novi stan, s novim ukućanom Ivanom, Luka je namještaj donirao. Ikea nije jedini dokaz skromnosti Modrićevih.

Dok čekamo da naš snimatelj Tom završi fotografirati Luku, Vanja i ja čavrljamo u dnevnom boravku, dok njena mama, koja je baš ovih dana u posjetu, uspavljuje Ivana. Maleni je nervozan jer su se tek nekidan vratili s puta.

“Morat će se naviknuti na putovanja”, kaže Vanja koja se i sama morala naviknuti na nesvakidašnji život žene jednog od najboljih nogomataša Europe.

Lukina supruga ni po čemu ne odgovara stereotipima. Umjesto u glamuroznom Gucci kompletu, dočekuje nas u trenirci. Umjesto svježih uvojaka, kosa joj je svezana u konjski rep. Lijepa mlada mama. Vanja ne govori o shoppingu niti o skupim restoranima. U centru Londona bila je svega nekoliko puta i kad dođe u Zagreb, jedva čeka da ode na “ćevape u kvartu”. Pita me može li se negdje u Londonu pronaći sarma i priznaje da joj nije bilo lako kad su, prije dvije i pol godine, doselili u London. Navikla na užurbani život uz predavanja na fakultetu i posao, bila je usamljena u stranom gradu bez posla.

“Rekla sam Luki, on samo neka se fokusira na nogomet, ja ću se brinuti o svemu ostalome”, kaže nam Vanja.

Ona drži tri kuta njihova doma. Četvrti vrlo uspješno drži Luka i ona to poštuje. Vanja mi je rekla da njihova mala obitelj živi od nogometa i za nogomet.

Iako naglašava da ne voli intervjue, Luka na pitanja odgovara smireno i samouvjereno. Govori sporo, s blagim naglaskom rodnoga Zadra, ali tečno, kao osoba koja zna što želi.

Igra za jedan od najboljih klubova svijeta, ostvario je najveći hrvatski nogometni transfer, a odnedavno je i glava obitelji. Velik uspjeh za jednog 25-godišnjaka, primjećujem.

On mi odgovara da nije više tako mlad. A samo mu je 25 godina.

Da vam je netko, kao dječaku od deset godina, rekao kako će vam život izgledati 15 godina kasnije, vjerujem da biste bili zadovoljni?

- Ne mogu se požaliti, stvarno je super. Kao dijete nisam razmišljao o tome hoću li postići nešto veliko. Naravno, kao i svatko tko se bavi nogometom, imao sam neke snove. Htio sam, recimo, igrati za reprezentaciju i u nekom velikom klubu. Bogu hvala, san mi se ostvario. Odricanja su mi se isplatila. Upornost i volja najbitniji su dio profesionalnog sporta.

Prve godine vaše nogometne karijere nisu bile lake. Mnogi nisu prepoznavali vaš potencijal, iz Dinama su vas slali na posudbe. Što vas je motiviralo da ne odustanete?

- Vjerojatno nisu očekivali da mogu biti dobar. Odlazak u Zrinski bila je prilika da dokažem kako mogu igrati u jačoj, seniorskoj konkurenciji. Svim je igračima prijelaz iz juniore u seniore najteži. A sezona u Zrinskom puno mi je pomogla. Liga je bila jako teška, imao sam samo 17 godina. A konstantne skepse oko mene davale su mi motiv da pokažem svima kako nisu u pravu.

Dakle, te sumnje su vam pomogle, a ne odmogle?

- Ja sam takav, što mi više govoriš da ne mogu uspjeti, to imam veću motivaciju. Moram biti iskren, rijetki su vjerovali da ću nešto napraviti, ali baš zbog tih koji nisu vjerovali u mene, ja sam nastavljao.

Što vas motivira danas, kad se više ne morate na taj način dokazivati?

- Motivira me ova liga. Svaki tjedan imam jaku utakmicu za koju moram biti potpuno spreman. Uvijek se iznova dokazujem jer ono što je bilo jučer ne vrijedi danas. Moram se konstantno truditi. Osobito ovdje, u ovom surovom profesionalizmu, gdje svi zaboravljaju ranije uspjehe ako i dalje nisi na nivou.

Slaven Bilić jednom je izjavio da ste najbolji igrač u Europi, ali da toga niste svjesni. Imate li samopouzdanja?

- Mislim da ga i imam i nemam. Lijepo je to čuti od Slavena, od izbornika tvoje zemlje. To godi, ali ja ne razmišljam na takav način. Ne mislim o tome govori li netko da sam najbolji, najbitnije je da sam zdrav i da dobro igram. Pohvale, naravno, gode, ali pokušavam se isključiti od svega i koncentrirati na igru... Kad me netko smatra dobrim, to je svakako plus, a kad netko kaže da nisam, što je - tu je, pokušavaš mu dokazati suprotno. Ne možeš se svima svidjeti, to je normalno.

U vašem se životu štošta dogodilo u posljednje tri godine. Odselili ste se u London, počeli igrati za Tottenham, oženili se, postali tata. Koliko su vas ti događaji promijenili?

- Mislim da sam dosta sazrio, više nisam ni toliko mlad, imam 25 godina… Mirniji sam, vodim smireni obiteljski život, oženio sam se, dobio sam dijete. Obiteljski život mi puni baterije. Igranje sa malim sinom, druženje sa ženom - to je nevjerojatan osjećaj.

Ljudi često zamišljaju da se život nogometaša uglavnom odvija u skupim restoranima, luksuznim noćnim klubovima i u shoppingu po skupim dućanima. Je li to baš tako?

- To je dosta iskrivljena slika. Ljudi ne bi trebali donositi zaključke o svima na temelju pojednostavljenih negativnih primjera. Živim normalno. Idem s prijateljima u obične restorane i ako izlazim, a to je rijetko, idem u normalne klubove i ne tražim ništa spektakularno. Od većine me ljudi razlikuje samo financijska strana. Maksimalno sam fokusiran na nogomet. Svaki dan, kad nema utakmica, na treningu sam od jutra do dva poslijepodne. Nakon toga ručam. Iako klub organizira ručak, najčešće jedem kod kuće, o tome se brine supruga.

Koliko se družite sa suigračima?

- Teško je to ovdje u Londonu, svi su raspršeni po raznim dijelovima grada. S jedne na drugu stranu treba ti najmanje 40 minuta. Rijetko se družimo. Naravno, mi Hrvati družimo se kad god možemo, ali s Englezima zaista rijetko. Što ne znači da se ne slažemo. Atmosfera u klubu je uistinu dobra, dečki su super. Olakotna je okolnost što je u istom klubu moj najbolji prijatelj Ćorluka.

Jesu li vas pogodile optužbe da je Klasnić silovao maloljetnicu?

- To nije lijepo pročitati, osobito kad znaš da je nemoguće da je Ivan to napravio. Ne postoji ni zrno mogućnosti da bi on to učinio, on jednostavno nije takav čovjek. Ovdje u Engleskoj su optužbe po novinama uobičajene. Čuo sam se i vidio se s Ivanom. Bili smo mu velika podrška, mnogo smo razgovarali. Katastrofa je to što te netko može krivo optužiti i proći nekažnjeno.

Sjećate li se trenutka kad ste saznali da idete u Tottenham?

- Bio sam kod kuće sa ženom, tada djevojkom, kad me oko ponoći nazvao Zdravko Mamić i rekao da je Tottenham došao po mene. Prvo sam šutio, nisam znao što bih rekao, bilo je to veliko iznenađenje. Kad sam poklopio slušalicu i ispričao ženi, bili smo oboje presretni. Već sljedeći dan letio sam u London na potpisivanje ugovora i razgledavanje stadiona.

U kakvim ste danas odnosima s Mamićem?

- U odličnima. Ne čujemo se toliko često jer on ima svoje obaveze u Dinamu, ja svoje, ali kad god je prilika, vidimo se. Od početka moje karijere brinuo se o meni koliko god je mogao.

Smatrate li se djetetom Dinama?

- Smatram. Došao sam u Dinamo s petnaest i pol godina, osvojio tri naslova prvaka. Proveo sam ondje lijepih 5, 6 godina.

Priča se da ste vrlo emotivno doživjeli način na koji su vas navijači ispratili na zadnjoj utakamici koju ste odigrao za Dinamo.

- Na oproštajnoj utakmici protiv Rijeke, u drugom poluvremenu izašao sam i otrčao počasni krug. Sjećam se da su mi otpjevali pjesmu Mladena Grdovića. U prvi tren mi je bilo čudno što navijači Dinama pjevaju dalmatinsku pjesmu. Sav sam se naježio i moram priznati da je potekla i suza. Bio je to poseban trenutak i veliko priznanje za mene.

Možete li usporediti domaće klubove s engleskima?

- Teško je uspoređivati... Ovdje je sve uređeno, sve se zna, klubovi imaju ljude koji su nama nogometašima u svako doba dana na raspolaganju. Nemamo karantene, što nije problem, jer to ne znači da će netko izlaziti noć, dvije ili tri noći prije utakmice. Vrlo jednostavno: ako nisi spreman, ispadaš.

Zablistali ste tek nakon odlaska Juandea Ramosa koji nije znao iskoristiti vaš potencijal. Koliko je bitno da trener prepozna potencijal igrača?

- Bitno je, iako Ramos je mene želio u klubu, a to je sigurno prednost za igrača. Nažalost, nismo dobro ušli u sezonu, prodali smo dva najbolja igrača u to vrijeme. Imali smo jedan bod u šest utakmica i moralo se nešto mijenjati. Predsjednik je odlučio smijeniti Ramosa i dovesti Harrya. Nakon njegova dolaska, sve je krenulo nabolje. Kako za ekipu, tako i za mene. Žao mi je zbog Ramosa, super je trener, ali nažalost kad nema rezultata, trener je prvi odlazi. Uvijek je lakše promijeniti trenera nego sve igrače. S dolaskom Harrya postigli smo bolju kompaktnost, počeli smo puno bolje igrati. Osim toga, Harry mi je našao i bolju poziciju.

Čim ste se oporavili od nedavne ozljede, dali ste gol, baš tom nogom. Bojite li se ozljeda?

- Svatko se boji ozljeda. No, kad izađem na teren, ne razmišljam o tome i nije me strah ulaziti u duele.

Smatrate li da supruzi dugujete da se i ona jednog dana realizira profesionalno?

- Normalno da žene, kad su s nama, trebaju biti svjesne što ih čeka. Pokušavam ženi omogućiti sve što želi i ništa joj ne uskratiti. Ako jednog dana bude htjela nešto raditi, naravno da ću joj pomoći. Podržao bih je u bilo čemu.

Vidite li se u Londonu za pet godina?

- Ne bih imao ništa protiv da ovdje ostanem pet, šest ili sedam godina. Ali, kod nas nogometaša teško je predvidjeti što će biti sutra.

Govorka se da biste uskoro mogli promijeniti klub?

- Ne opterećujem se time. Ovo ljeto potpisao sam novi ugovor s Tottenhamom i nisam to napravio samo da ga potpišem, nego osjećam da Tottenham ide u dobrom smjeru. Kad sam došao u klub, bili smo 8., a sada smo, nakon 50 godina, ušli u Ligu prvaka. Iako je Liga naporna i ima još puno do kraja, na najboljem smo putu da tu i ostanemo, a mislim da možemo i bolje. Zasad sam maksimalno koncentriran na Tottenham, a jednog dana… tko zna? Svašta se može dogoditi.