Mate Škugor, čovjek koji ima superuho

Naši susreti uvijek počinju isto, pričom o djeci. Upoznali smo se dok sam bila, valjda, u četvrtom mjesecu trudnoće s prvim djetetom, baš kao i žena Mate Škugora. Danas nam kćeri imaju osam godina, a moj mlađi sin, četverogodišnjak, godinu je dana stariji od Matina sina. I lista prioriteta nam je ista; prvo djeca a onda muzika. No, u mom životu je glazba tek mala strast u kojoj uživam posve konzumeristički. U slučaju Mate Škugora glazba je njegova misija i mjesto njegove kreativnosti.

Razgovor smo počeli uzbudljivom pričom o kome drugom nego o - The National. Mate je počeo žustro objašnjavati kako su posljednja tri tjedna bila posebno napeta zbog otkazivanja turneje The National u Rusiji.

“Planirali smo njihov koncert u Šibeniku ovoga ljeta, no u kasnijem terminu jer su u vrijeme festivala trebali biti u Rusiji. Zbog situacije s Ukrajinom grupa je odlučila otkazati taj dio turneje. Tako su izrazili neslaganje s ruskom politikom. To je izazvalo priličnu napetost u Rusiji, fanovi su navodno uništavali ploče grupe”, priča Mate. Na moje začuđeno pitanje pa zar su oni “big in Russia”, Mate sa smješkom odgovara: “Oni su veliki svugdje.”

Veliki gubici Mate Škugor u velikom se stilu vraća na festivalsku scenu u Hrvatskoj. Kada je prije dvije godine izašao iz Terranea, jer se nije slagao s pravcem u kojem je festival krenuo, zlobnici su to tumačili kao njegov veliki neuspjeh. Interpretacija je bila sljedeća: inozemni vlasnik bio je nezadovoljan jer je festival u drugoj godini završio s velikim gubicima, pa je odlučio angažirati drugu ekipu koja će znati zaraditi. No, gubici su i prošle godine bili veliki, pa tako ovoga ljeta nema Terranea. No, zato se od 3. do 5. kolovoza na plaži Banj u Šibeniku održava prvo izdanje novog festivala Mate Škugora pod nazivom SuperUho.

Što je zapravo i bila prvotna Škugorova ideja. Nakon što su ga prije nekoliko godina otkantali sa zagrebačkog, ali i državnog kulturnjačkog proračuna, razočaran Mate je odlučio svoj brand, festival Žedno uho, prebaciti u Šibenik. No, tada se pojavila ekipa Artima koja je pripremala Terraneo i Mate je svoj prvotni projekt privremeno stavio na led. Unatoč oduševljenu mnogih ovim indie rock festivalom, Škugor je na vrijeme shvatio da Terraneo prebrzo raste te da od njega zahtijeva prije svega artističke kompromise na koje on nije bio spreman. Kao što se u slabašnim američkim komedijama kaže - ovoga puta je odlučio da će sve biti po njegovom.

Festival je malen i intiman, baš kako on voli. Dnevni maksimum je 2500 posjetitelja, tako da se u tri dana očekuje 7500 ljudi. Cijene su uobičajeno Matine prijateljske - u pretprodaji, za sva tri festivalska dana, 250 kuna, a kasnije 290. No, sadašnji pokazatelji nagovješćuju da će se sve ulaznice prodati u early bird fazi. Kamp će biti kapaciteta za petstotinjak ljudi, a trodnevno kampiranje će koštati 150 kuna. A prije svega, izvođači su isključivo i samo Matin izbor. Tako je prilično ekstatično među domaćim rock kritičarima dočekana vijest da u Šibenik dolazi grupa iz Atlante Black Lips. Škugor ih je već ugostio 2007. na zatvaranju Žednog uha u Zagrebu, u Galeriji SC-a, gdje su ovi divlji rocknrolleri održali nezaboravan koncert. “Svi koji su bili na koncertu nakon 30 sekundi počeli su divljački skakati. To je čisti rock’n’roll ‘60-ih, nema tu neke velike filozofije“, prisjeća se Mate.

A ima li mjesta za još jedan, šesti susret hrvatske publike s obožavanim The National? “Oni su sami željeli doći u Šibeniku. Nakon prošlogodišnjeg koncerta na zagrebačkoj Šalati njihova menadžerica željela se odmah dogovoriti za njihov dolazak u Šibenik sljedeće ljeto. Ma, njihov je koncert svaki puta drukčiji“, objašnjava Škugor.

Lagani hod The National i Black Lips predvode tek prvi kontigent izvođača (tu su još i možda ne tako zvučni, ali sigurno jako dobri Chelsea Wolfe, Rose Windows, Seven That Spels...), a novi će uslijediti. Ali ono što je zapravo najznačajnija novost festivala jest njegova nova lokacija, gradska plaža Banj i pristanište TEF-a, “svega deset minuta laganog hoda od katedrale Sv. Jakova“, kako se reklamira u prvoj najavi festivala. Jer lokacija Terranea - vojarna Bribirskih knezova, nešto izvan grada, pokazala se zapravo kao grobar dobro zamišljenog festivala.

“Bili smo žrtve te lokacije. Da se bilo što postavi tamo trebalo je strašno mnogo novca. I to se pokazalo kao neodrživo za festival. Onoliko koliko je bilo potrebno samo za osnovnu tehničku infrastukturu, dakle bez ikakve muzičke produkcije - koštalo je koliko će mene stajati cijeli festival SuperUho. Drugi problem je bio cijena festivalskih ulaznica koja je bila nerealno niska u usporedbi sa sličnim festivalima u regiji. A izvođače svi plaćamo jednako, ponekad mi i nešto više od stranaca“, priča Škugor.

O novoj lokaciji Mate priča s velikim oduševljenjem. “Gradska plaža Banj je dnevna lokacija festivala, a večernja se nalazi u produžetku, nekih 120 metara dalje, to je nekadašnja tehnička luka Tvornice elektroda i ferolegura, mi smo to nazvali pristanište TEF-a. To su posljednji ostaci industrijske arhitekture u tom dijelu grada i zidovi koji su tamo ostali, a nastali su za potrebe tvornice, tvore nevjerojatan ambijent. Sam taj prostor dati će ovoj priči neku novu dimenziju. Kamp se nalazi na nekih 120 metara od glavne pozornice. Ljepota ove lokacije je u tome što su potrebna minimalna ulaganja, deset puta manja nego što je to bilo na Terraneu.“ Užu Matinu produkcijsku ekipu čini tim od sedam suradnika, a on procjenjuje da će u cijelu organizaciju festivala biti uključeno 40-ak ljudi.

Uvijek me zanimalo kako Škugor uspijeva u tako ranoj fazi skužiti da će neki bend postati velik? The National je dovukao u Zagreb dok su u Europi svirali pred doslovno desetak ljudi, a kanadsku atrakciju Caribou - koja ovoga ljeta koncertom u pulskoj Areni otvara Dimensions festival - prvi put je ugostio u KSET-u još davne 2005. godine! I Future Islands, synthpop bend iz Baltimora, s pjevačem koji neodoljivo podsjeća na Iana Curtisa, samo nešto ipak nižeg (koji je Mate dva puta ugostio, jednom u Zagrebu a jednom na Terraneu), nedavno je napravio takav darmar gostujući u showu kod Lettermana, da im je slušanost na Last FM-u narasla za sto posto. (Last FM je glazbeni internet servis koji vam na temelju glazbe koju inače slušate daje personalizirane savjete u vezi novih izvođača.)

Kompromisi “Još me sve to zanima. Danas je s internetom situacija, s jedne strane, mnogo lakša, a s druge kompliciranija jer je gomila informacija koje treba filtrirati. Pratim neke svjetske medije koji se bave glazbe i brojne internet servise, no najveći filter sam i dalje ja sam. Moj najvažniji kriterij pri izboru izvođača jest da li se to meni sviđa. Kompromisa je bilo, u ovih 18 godina koliko se bavim ovim poslom, najviše na Terraneu. Koji nisu bili loši, barem ne u prvoj godini. No, sada sam u poziciji da ne moram raditi nikakve kompromise. Za mene The National, ma koliko veliki bend bili, nisu kompromis. Em su nam super prijatelji, em su relevantan bend. Također, sa svakom novom turnejom oni svoje stare pjesme sviraju u novim aranžmanima. Oni su kreativni ljudi koji konstantno žele ići naprijed. A kad dovodimo ove manje bendove, nikad ne razmišljam hoće li oni za godinu ili dvije postati popularni“, priča Škugor koji na SuperUhu očekuje sličnu publiku kao na Terraneu.

“Mislim da je to zapravo i najveće postignuće Terranea, ta festivalska publika koja se profilirala, i cijela ta festivalska priča koja se tako dobro zakotrljala. Tu se prvi put u Hrvatskoj stvorila prava festivalska cjelina, pun kamp mladih ljudi koji iz njega uopće ne odlaze jer im je tamo tako dobro. Postoje slični takvi festivali po obali u engleskoj produkciji, no oni gađaju sasvim drugo tržište.“

Pomanjkanje publike iz Velike Britanije na Terraneu također je targetirano kao jedan od razloga neuspjeha festivala, tim više što je line up, pogotovo u drugoj godini, izgledao kao da je biran upravo za tamošnju publiku (The xx, The Ting Tings, The Horrors...). Dakle, zašto Englezi nisu došli na Terraneo?

“Zato što je novi investitor tada odlučio da se još ne ide na britansko tržište. To nam je bilo neshvatljivo, ali tako se dogodilo. Tim više što Hrvatska danas postaje jedna od glavnih, ako ne i glavna festivalska destinacija za Britance“, objašnjava Škugor koji ni u jednom trenutku, kada priča o Terraneu, ne govori s ikakvom gorčinom.

Naprotiv, taj afirmativan i racionalan ton njegovog glasa skoro se nikada ne mijenja. Pa tako s priličnim entuzijazmom priča i o svom prijatelju Vedranu Menigi koji u Puli radi Outlook i Dimensions festival i činjenici da oni svake godine Puli ostave jedan mjesečni gradski proračun.

Zarada “To su nevjerojatni podaci. Pula živi od Uljanika. Dakle ono što im Uljanik daje svaki mjesec, sad su zbog tih festivala jedan mjesec dobili još ekstra. Ono što ćemo mi raditi u Šibeniku ovoga ljeta u usporedbi s time je zanemarivo. Mi prvenstveno želimo postaviti festival za ljude tu, s novim i relevantnim izvođačima, a svake godine bi 70 ili 80 posto izvođača trebalo nastupiti premijerno. Okrećemo se više rock’n’rollu i bit će manje elektronike jer je ponuda takvih izvođača i festivala na obali zaista velika. A potporu koju trebamo dobiti od Ministarstva kulture shvaćam kao dobro ulaganje države u moj rad jer će se to kroz razna davanja državi vratiti trostruko. Ove godine bi trebali dobiti 130.000 kuna, a ja ću državi platiti više od 400.000 kuna davanja za svoje glazbeno-umjetničke proizvode doista širokog raspona.“

No, kako to da dva najagilnija i najzanimljivija festivalska promotora, Škugor i Meniga, dolaze iz Šibenika, grada dugo percipiranog kao crne rupe... pa svega?

“Pa nije bilo baš tako. Nekidan smo se Meniga i ja zajedno vraćali u autu iz Šibenika i u razgovoru smo došli do zajedničkog zaključka kako Šibenik ima nesrazmjerno puno ljudi koji se bave kulturom, pogotovo nezavisnom. A ja sam još prije dvije godine, razmišljajući o promjenama koje je Teranneo inicirao u gradu, došao do zaključka da je za sve kriv - Festival djeteta. Njegov utjecaj je neprocjenjiv, on je stvorio sve te ljude koji se danas bave kulturom. A razlog je vrlo jednostavan; kao malo dijete dođeš u dodir s umjetnošću, s ljudima koji su drugačiji, različitim kulturama... Pogotovo je tako bilo u 70-ima i 80-ima kada su dolazili umjetnici iz cijeloga svijeta. U to je vrijeme u Šibeniku bila jaka dramska sekcija čiji sam član bio i ja, baš kao i Goran Višnjić i Leon Lučev“, priča s djetinjim ushićenjem Škugor pa je bilo zapravo i posve očekivano što je na pitanje hoće li ove godine ići na Black Keys na InMusic ili na šibenski Festival djeteta smijući se odgovorio: “Gle, moram djecu voditi na festival.“

Ljetni san “Neizmjerno me veseli što se u Šibeniku kao posljedica Terranea pojavilo više kulturnih inicijativa. Jedan od njih je i Supertoon festival koji se prve dvije godine održao na Braču, a lani je došao u Šibenik. To je festival animacije koji radi supertalentirana ekipa mladih ljudi i koji je Šibeniku donio sasvim novu dimenziju. Festival se ove godine održava neposredno prije SuperUha, djelom se događamo na istim lokacijama, a planiramo i neku programsku suradnju. Presretan sam zbog pravca u kojem se Šibenik razvija. Prije je u Šibeniku bila situacija da bi nakon Festivala djeteta uslijedio ne zimski, nego ljetni san. U 90-ima sam ga zvao - predgrađem Vodica. Sada je situacija sasvim drukčija i grad pršti od nezavisnih kulturnih inicijativa.“

A što misli Mate, hoće li Terraneo preživjeti ovu lošu godinu tranzicije? “Žao mi je što ne ide ove godine jer smo mogli dogovoriti super paket, da ljudi umjesto 3, 4 dana u Šibeniku ostanu tjedan, pa i duže. Kao što rade Outlook i Dimensions. Dio njihove publike bude po dva tjedna u Puli. Baš sam razmišljao što bih ja sve dao da sam kao klinac imao prilike vidjeti nekoliko bendova uživo do kojih mi je stalo, i to na moru, za neku smiješnu lovu od 250 kuna plus kampiranje. Pa bio bih lud od sreće!“

Iako je mislima i duhom u rodnom Šibeniku, Škugor nije zaboravio ni svoj zagrebački koncertni posao. “Ne radimo onoliko puno svirki kao ranije, kad ih je znalo biti i po 50, 60 godišnje, jer je konkurencija u Zagrebu danas puno veća“, priča Mate koji u Zagrebu nikako da nađe svoj savršeni koncertni venue.

Prošle godine je bila ta nesretna epizoda s klubom unutar Klovićevih dvora koji je morao prestati s radom čim je Picasso došao na Gornji grad. No, ni o tome ovaj muzički prosvjetitelj ne priča s lošim osjećajem.

“Iz svake od tih poslovnih avantura na kraju izađe i nešto pozitivno. Ja se nadam da ćemo kroz koju godinu ući u posao i s nekim svojim, idealnim prostorom.“

Najbolji koncerti na kojima smo bili zadnjih desetak godina, od kada smo zajedno, bila je nedavno tema mog razgovora s mužem. Američki trubač Dave Douglas u Kinu SC-a, kantautor M. Ward u KSET-u, grupa Franka Zappe Mothers of Invention također u KSET-u, Gang of Four u Pauku, gitarist Bill Frisell opet u SC-u, John Spencer Blues Explosion... I, gle čuda, sve su to koncerti koje je organizirao Mate Škugor.

Njegova najveća prednost leži u tome što je on u svome glazbenom ukusu nevjerojatno širok pa tu ima svega; od punka, hard corea, običnog rock’n’roll, synth popa, elektronike pa do free jazza. Na tu opasku Škugor duhovito odgovara: “Nisam ja kriv za to, već bendovi poput Sonic Youtha koji su me uvijek inspirirali da tragam za nečim novim i intrigantnim. I to ne Sonic Youth, već Kim Gordon koja je, kada se preselila iz Washigtona u New York, sa sobom donijela ploče čikaških free jazzera. Kad je s Leejem Ranaldom i Thurstonom Mooreom, svojim budućim mužem, osnovala grupu, oni su bili tek običan hard core bend kakvih je u tom trenutku u Americi bilo na tisuće. Na kraju se ispostavilo da su ključni za nastanak Sonic Youtha bili upravo ti free jazz albumi. Preko njih sam onda došao do, recimo, Ornettea Colemana. Kada je Colleman krenuo u svoj radikalni jazz eksperiment, neki prijatelji su mu rekli: Dobro, fora je to što sviraš, ali to ne možemo shvatiti. A on im je na to odgovorio: Pa ni sliku Jacksona Pollocka ne moraš shvatiti, nego je osjetiti. Tako je i s glazbom, moraš je osjetiti, i to je poanta apstraktne umjetnosti. To što me jazz privukao u životu, to doista nema nikakve logike“, s velikom strašću je Škugor opisiva djelić svog glazbenog putovanja.

Duge ovisnosti A svojim najvećim uspjehom smatra to što je uspio stvoriti nešto umjetnički relevantno, u čemu je potpuno nezavisan i od čega može živjeti.

U filmu Gridlock’d iz 1997. godine u kojem Tupac Shakur, Tim Roth i Thandie Newton glume jazz glazbenike ovisne o heroinu, ima divna scena u kojoj Tupac, s Rothom sjedeći u bolničkoj čekaonici, priča kako se osjećao kada je prvi puta probao heroin - bio je sretan i zadovoljan kao da je ponovno u majčinoj utrobi.

E, tako sam se ja osjećala kad sam se prvi puta našla na rock koncertu, nastupu Buldožera u Studentskom centru, kao učenica šestog ili sedmog razreda osnovne škole. Nikada neću zaboraviti tu mračnu i zagušljivu prostoriju niskoga stropa i luđake na stageu koju su proizvodili silovitu buku u koju sam se trenutno utopila. I kako to već obično biva s drogom i ovisnošću, čovjek cijeli život traga za tim prvim osjećajem savršenog blaženstva. Koji meni, ali vjerujem i velikom broju drugih, često ponovno pružaju Matini koncerti.