Nekadašnji učo u selima Dalmatinske zagore, kasnije saborski zastupnik, član Društva hrvatskih književnika i akademik kaže da se njegova retorika u dvadeset godina nije promijenila ni za dlaku. “Moja politika nije moj izbor, ona izrasta iz mene, ona je moja sudbina, moja sreća i nesreća. Tu ustupci ne dolaze u obzir.”
Simbiozom politike kao sudbine i književnosti kao izbora “došlo je do onoga do čega je moralo doći. Da je politika postala i stimulans i predmet književnog čina”.
Autor mnogih romana poput, “Konjanika”, “Duša robova”, “Graditelja svratišta”, “Okvira za mržnju”, “Ambre”... autor je i političkih proglasa u doba predsjednika Tuđmana zbog čega je među političkim oponentima stekao podosta neprijatelja i zaradio etiketu dvorskog pisca. S književnošću je zaradio sve. “Prvi sam stan kupio od honorara za film, a drugi od novca koji sam dobio za sabrana djela. Desilo se da sam ja, koji nisam mislio da ću od književnosti zaraditi, preko nje stekao sve što posjedujem.”
Fellini je snimio Amarcord, Bergman Fani i Alexander kao stanoviti hommage proživljenom. Takva se knjiga stvara, zapravo, cijeli život... Ipak, kako ste, upravo sada, nakon mnogo napisanih romana, odlučili toliko toga reći o svome životu?
- Knjigu kao što je ova možete napisati samo na kraju života, nikako na početku književnog stvaralaštva. Zbog toga sam se vratio lirskim temama koje sam obrađivao u mladosti iz kojih sam kao stari čovjek crpio elemente za priču. “Triger” je bio moja bolest. Prije četiri sam godine imao smetnje sa srcem i dospjevši u bolnicu – nije na koncu bilo ništa strašno - prvi put sam se suočio s činjenicom da je preda mnom, veoma blizu, kraj.
Jeste li se uplašili? U jednom od svojih tekstova govorite o strahu.
- Ne, ne! Kao svako biće imam načelan strah od smrti, no konkretno, nisam se plašio toga trenutka jer, otkad znam za sebe, mislim na smrt i nije mi to prvi susret s njome. Zaključio sam da bih se trebao do kraja života baviti svojom biografijom i objasniti tko sam bio, što me predodredilo, što me formiralo i zbog čega sam postojao. Kako sam već imao iskustva u tome da mladalačke pripovijetke pretvaram u romane, i da mi to dobro polazi za rukom, roman “Sunce” je imao dobru recepciju, odlučio sam da pretvorim u romane sve one doživljaje koje sam nekada obradio u kratkim pričama. I to je bila osnova za ovo posljednje djelo “Život nastanjen sjenama”. Ako ga pogledate, shvatit ćete da u njemu ima najmanje desetak romanesknih cjelina. Tome sam želio dati okvir i učinilo mi se najzgodnijim da to bude u obliku pisama, jer epistolarna forma uvijek omogućuje intimniji pristup.
Zbog čega ste za adresata izabrali upravo Zlatka Crnkovića, svog izdavača? Asocira na odnos Miroslava Krleže i Enesa Čengića...
- Uvijek mi je nekako trebala osoba kojoj ću pripovijedati. S izrazitim sam zadovoljstvom čitao Crnkovićeve prijevode stranih tekstova, mnogo sam naučio od njegova jezika i smatram ga magistralnom ličnošću hrvatske književnosti. Crnković je utjecao ne samo na mene nego na cijelu generaciju pisaca. U vrijeme kad sam počinjao pisati, bilo je pretjerivanja u oponašanju rustičnog jezika. Zlatko je pisao čistim književnim jezikom koji je djelovao kao glazba, i to je bilo prvo što me njemu privuklo. Rekao sam si – ma zašto bih tjerao neologizme, metafore. Rustikalna djela nitko ne čita. Kasnije, kad sam postao pisac njegove bibilioteke i kad se to pretvorilo u konkretnu suradnju oko jezika, nastalo je dugogodišnje prijateljstvo i sve je to bila dobra podloga da napišem roman preko pisama upućenih njemu.
Rekli ste – to je jedan od razloga. Koji su drugi?
- Politički razlog. U knjizi, on je na razini objašnjenja moga političkog opredjeljenja, želio sam reći zbog čega sam politički obojen upravo ovako kako jesam. Cijeli roman djeluje kao svjedočenje upućeno onima kojima se sudi u Haagu, jer se preko njih sudi i našoj zemlji. Nekoliko sam poglavlja posvetio političarima i metonimiji.
Jeste li povezani s ljudima koji kao i vi potječu iz Promine?
-Ivica Mudrinić iz T-coma, pa bivši direktor televizije Ivan Parać, Boris Cota iz Narodne banke, Natali Dizdar, Jasna Bilušić, pjevač Burnać... Mi smo u načelu povezani i među nama postoji neki fluid. Ako se nađemo jedni s drugima, odmah smo na ti. Familijarnost se može tumačiti na različite načine. I današnja je premijerka naše gore list.
Velik dio posljednje knjige posvećujete svome odnosu s pokojnim predsjednikom Tuđmanom zbog kojeg ste u javnosti zaradili epitet – kontroverzan. Evo citata iz vašega teksta – Prijelaz s pripovjedačkog na politički... birokratski tekst, prava je muka. Dakle, pretvaranje od pripovjedača u političkog opservatera prava je pokora.
- Ha-ha. Ne kažem da to ne stoji u knjizi. Apsolutno razumijem što me pitate. Znamo da je govor politike jedan, a govor pripovijedanja drugi. Kada oba stavljam u svoje pripovijedanje, pazim da moj politički govor ima u sebi pripovjedačku boju. Oko toga se doista mnogo mučim.
No, ako vam je takve tekstove, kako kažete, bilo “prava muka” pisati, zbog čega ste to kao romanopisac radili?
- Zato što to moram pisati. Primjerice, nekada, kao direktor škole, morao sam pisati izvještaje ministarstvu. Nije mi to bilo lako, u to sam doba pisao lirske priče i “Konjanika”. Onda mi je ministar koji je to čitao rekao: – Aralica, ima nešto čudno kod tvojih izvještaja, djeluju mi kao priča. Kada druge direktore čitam, onda mi je dosadno.
Vještina pripovijedanja bazirana je na ritmu i ne možete to postići voljom. To imate ili nemate.
Ipak, niste odgovorili na pitanje – zbog čega ste se prihvatili toga, riskirali da vas prozovu “dvorskim piscem”.
- Politika?... Hm... teško mi je to reći, ne zato što to ne bih želio. Upravo me to i motiviralo da napišem ovu knjigu, pa bih vam morao odgovoriti odgovorom koji bi bio dug koliko i ona, a to je tisuću stranica. No, da ja vas pitam: ako sam moralna osoba, jesam li mogao ovdje biti pasivan dok je moja kuća gorjela i dok su moja majka i moji Prominci bili tamo. Bio bih apsolutno nemoralna osoba. Zato smo se našli mi intelektualci iz toga kraja i formirali odbor. I čime smo se bavili? Pa, pribavljanjem oružja. Zašto? Pa, nismo mogli ostaviti one u Pakovu Selu bez ikakve pomoći. One koji su pobjegli iz Drniša, Knina, ostaviti bez kruha. Ma nemojte mi reći!! Koja to umjetnost zavrjeđuje da se lišiš toga angažmana? Nijedna! Tek vam taj angažman daje pravo da se bavite umjetnošću. Nema tu nikakve dileme i za mene je potpuno izvan pameti da mi netko kaže da kao afirmirani pisac trebam stajati skrštenih ruku. Ma nemojte!!!
Rekli ste da vam je žao što ste izgubili neke prijatelje zbog političkih stavova.
- Imao sam vrlo bliske prijatelje, a to nisu anonimni ljudi. Mnogi su prisutni u znanosti i umjetnosti, a razilazili smo se upravo oko toga treba li se angažirati ili ne. Oni su bili za to da se ne angažiram, a ja to nisam mogao prihvatiti. I, razišli smo se. Bilo mi je to veoma bolno i danas se pitam što ih je na to navodilo. Mislim da je to bio strah. Golem strah da nećemo uspjeti i da ćemo stradati kao što smo stradali ’71. godine. I taj mi se strah zgadio. U redu, strah je sastavni dio života i bez njega se ne može živjeti, ali razviti ga do te mjere da postaneš kukavica, to je grozno! Moji romani poput “Ambre”, “Fukare” itd. odgovor su ljudima koji su me napadali.
Veoma velikodušno! Cijeli roman za jedan napad. Znači li to da vas neprijatelji inspiriraju?
- Inspirira me život sam, sa svim svojim sadržajima. Kako me ne bi inspirirala tako krupna stvar kao što je užasni kukavičluk. Čega se, zapravo, imam bojati? Moram se bojati jedne jedine stvari – da se ne osramotim. I, dosad se osramotio nisam. Da sam poslušao, i da nisam ništa učinio za svoj kraj - da im nisam odnio bakalar na Badnju večer u Pakovu Selu, da nisam sudjelovao u obnovi njihovih zapaljenih kuća, u pravljenju putova, onda bih se sramio. Uz to, ostala je živa i moja književnost, i to dijelom zahvaljujući tom angažmanu.
Bili ste u krugu najbližih ljudi predsjednika Tuđmana, s njim ste provodili mnogo vremena. O čemu se s njime nije smjelo razgovarati? Spočitavaju mu rigidnost.
- Ni govora. Koliko god da je tamo političara prodefiliralo, niti jedan nije poznavao književnost bolje od Tuđmana. Istina, Tuđman je pravio veliku razliku između službenog i privatnog razgovora. Privatno, mogli ste s njime razgovarati o čemu god ste htjeli. Lučio je i službeni razgovor na dvije stvari. Jedna je kad je bio vojnik, a druga, državnik. Kad je bio s vojnicima, on je doista bio general. I tako se ponašao. Osim toga bio je i član društva književnika, pisac izvanrednih tekstova. Kada smo išli na otvaranje Masleničkog mosta, u Karlobagu gdje smo prenoćili, javili su nam da ne idemo na most jer Srbi granatiraju to područje. Donio je odluku da ne odustajemo ni od puta ni od rute. Kada smo se primicali Ždrilu, započela je vatra srpskih topova i vidjeli smo kako padaju granate. A mi smo u tom trenutku razgovarali o književnosti.
Koje su, po vama, bile Tuđmanove slabije strane?
- Za deset godina detuđmanizacije Tuđman je postao pozitivniji nego što je bio za života i mislim da će taj proces, kako vrijeme bude odmicalo, sve više napredovati. To je narav povijesti. Što više vrijeme prolazi, stvarna politička povijest gubi svoje mane. Znadete li vi koje su bile mane bana Jelačića? Ne znate, odnijelo ih je vrijeme.
Postoji adoracija – posvećivanje koje obavlja određena povijesna ličnost za svoga života. Tuđman to nije radio. Njega je adoriralo vrijeme od proteklih deset godina. Dopuštao je kritiku.
Da li ju je mogao izbjeći?
- Nije, jer bi time pogazio demokraciju, što je protivno njegovu duhu. I, vjerujte mi, kritika mu nije smetala.
Je li s današnjim predsjednikom drugačije?
- Mislite li da je Mesić bio Tuđmanov kritičar? Mesić?! Nikada nisam čuo da je kritizirao Tuđmana ili mu oponirao, da je za stolom ozbiljno razgovarao, ili dao bilo koji ozbiljan prijedlog. On se samo slagao i pričao viceve. Kao što ih i sada priča. Kada je otpao i atrofirao, pretvorio se u opozicionara. Izmišljotina je da se s Tuđmanom rastavio zbog Bosne, a to se vidi po tome kako se ponašao nakon toga. Što je sada Bosni donio? Apsolutno ništa! Ono u čemu se doista razlikovao od Tuđmana, bilo je da nikada nije prihvaćao nacionalnu pomirbu, i to je bio razlog njihova razlaza. Mesić ima izrazito komunistički mentalitet i njemu pomirba nije odgovarala. Zato je kroz ovih deset godina nastavio ratovanje između partizana i ustaša. I otići će ratujući.
Ustaška ideologija i politika otišle su u područje srama, a srame je se i sami sudionici. Nema govora o pomirenju ustaške i komunističke ideologije, one su davno umrle. Neka ih belaj nosi. I politike su propale. Bez obzira na to što sam i sam bio u partizanima, mene nije obuhvatio komunistički mentalitet. Kod Mesića je nesreća što on nema nikakva obrazovanja osim komunističkog. I to nam prodaje ovih deset godina po jeftinoj cijeni. On je unazadio hrvatsku demokraciju i doveo je u kritično stanje. On ne razumije što je zdravi laicizam, liberalizam, koji je svjestan da potječe iz kršćanstva i da se jedino uz pomoć kršćanske vjere može održati.
Kako se vaša supruga nosila s vašom izolacijom, osamljivanjem, koji su potrebni svakome piscu, pa i onda kada je fizički prisutan. Tolstojeva je pak supruga živjela s njegovim romanima, bezbroj puta prepisujući nove verzije “Rata i mira”.
- Ruža je imala petnaest, a ja devetnaest godina kad smo se upoznali. Primijetio sam da ona ne pravi nikakvu razliku mene u trenutku kad smo se upoznali, jer ja sam tada za nju bio književnik, kao što sam i danas kad sam i akademik. Često je pitam o tome i ona mi kaže da je točno znala da ću biti ono što sada jesam. Nije prepisivala moje romane poput Sofije Tolstoj, no sudjelovala je u mojemu radu, u početku kada smo bili učitelji, kada bi mi, ponekad, diktirala. Što se osamljivanja tiče, došla je do spoznaje da sam najpodnošljiviji i najugodniji kada me se pusti da radim. Za nju, bilo bi veliko iznenađenje da prestanem pisati. Što se tiče našega odnosa, sve je bilo prirodno i dugo vremena nisam o tome razmišljao. Smatrao sam, ako želiš biti književnik, onda to u tebi prvenstveno treba vidjeti tvoja obitelj koja ti pruža atmosferu da bi mogao stvarati. Jednom prilikom pjesnik Milivoj Slaviček je s čuđenjem primijetio – Pa, jel’ vi dok pišete podnosite ženu u stanu? - Shvatio sam tada da ako ona nije uz mene, ne mogu ni pisati.
Možemo se sjetiti Krleže i njegove Leposave Kangrge Bele, koju je “gurao” kao glumicu i koja je imala svoju karijeru.
- Nisu ni bili zajedno u kući. Bela je imala svoj odvojeni stan. Moja je pak supruga imala svoj svijet, voljela svoje zvanje učiteljice i nalazila radost u bavljenju našom djecom. Kako meni sreća moje obitelji donosi duševni mir, mi smo se dobro uskladili. Ipak, Ruža me slijedila, jer trebali su mi ambijenti za pisanje i izvan kuće. Dobar sam dio svojih romana napisao na Vlašiću iznad Travnika. Ruža, pa i djeca, odlazili bi sa mnom. Tamo bih pisao i vježbao u prirodi. Kada me vidjela susjeda Fahra kako nekoliko puta dnevno vježbam na tepihu, rekla mi je u čudu: – Pa, ja sam mislila da ste vi katolici, a kad tamo, muslimani. - Mislila je, naime, da klanjam.
Uspoređuju vas s Andrićem, s Krležom koji je bio blizak Titu, kao što ste vi bili bliski Tuđmanu. Veliki pisac Andrić pak nije birao sredstva da bi očuvao svoju karijeru. U usporedbi s njima, kako bi se vas moglo odrediti?
- Usporedba s Krležom nikada mi nije bila draga, jer je uvijek bila na moju štetu. Govorili su da ja nisam pisac Krležina ranga, a Tuđman nije političar Titova ranga. No, jedna napomena: Nisam samo ja bio “Tuđmanov pisac”. Bio je to i Krleža. Malo je političara koji se mogu pohvaliti da im je Krleža bio stalni kućni gost.
Svake večeri i Krleža je dolazio kod Tuđmana gledati televiziju. Njih su spajale političke pozicije. Šalio sam se s predsjednikom rekavši mu: – To što ste primali Krležu, može se razumjeti, ali zašto mene? – Na to, on se smijao. Jednom mi je rekao: – Bio je jako pametan čovjek, ali izrazita kukavica. Vi niste strašljivac. - Bila je to jedina usporedba u moju korist.
Što vas je povezalo s predsjednikom Tuđmanom?
- Pripadao sam generaciji “hrvatskih proljećara”. Devedesetih nisam htio ponoviti grešku iz ’71. Vodio sam se poslovicom – Ili kuj il’ ne mrči gaća. Ako ćemo stvarati državu, onda ćemo je stvoriti. Poručivali su nam iz Beograda – država se na maču stiče. Devedesetih sam posjetio Savku. Nije mi znala odgovoriti na pitanje jesmo li za Jugoslaviju ili nismo, za komunizam ili ne. Ona je bila za komunizam s ljudskim likom, a ja sam smatrao da se komunizam ne može reformirati. Čim je to pokušao Gorbačov, komunizam se raspao. Svaki put kad bi netko pokušao reformu komunizma, uslijedila bi represija. Tada, Savka se ni prema čemu nije mogla odrediti. Onda sam objavio svoju knjigu “Zadah ocvalog imperija” gdje sam jasno stavio do znanja što ja, zapravo, želim. Kada ju je Tuđman pročitao, pozvao me k sebi. S vremenom sam ga zaista zavolio, jer sam upoznao njegovu ljudsku stranu.
Tko zna, je li Krleža zavolio Tita, odnosno je li Tito pripuštao da ga se zavoli...
- Razmišljao sam o tome. Vidio sam Krležina pisma Titu koja su nedavno objavljena, a strašno su ulizivačka. No, ja Krležu razumijem; njegova relacija prema Titu nakon disidentstva u ljevičarskom pokretu bila je veoma delikatna, strahovao je hoće li ga ubiti Dido ili Džido. Što se mene tiče, nisam bio u takvoj situaciji prema demokratski izabranom predsjedniku i ponašao sam se kao suradnik koji može tu biti dok surađujemo i koji može otići kada želi. Sve je bilo prepušteno mojoj volji, a bojim se da Krleža nije bio u takvoj poziciji.
Jeste li nešto prešutjeli svojoj knjizi?
- Kod mene, književnik je imao prednost nad političarom i pisao samo ono što ima priču. Klonio sam se političkih opservacija.
U knjizi uspoređujete brk ispod Titova nosa na nekom posteru, koji su kakicom napravile muhe, s Hitlerovim i Staljinovim brkom. Zapravo, taj je brk po obliku bio negdje između jednog i drugog i nije se moglo odrediti kojemu nalikuje. Priča podsjeća na to da i vi nosite brkove...
- Kod mene je kao i kod ostalih. Ako su u mladosti počeli nositi brk, onda on postaje dio identiteta i više se ne misli na to. Nakon vojske ostavio sam brkove, koji su onda bili brčići. U jednom sam ih trenutku želio obrijati, no protiv toga se pobunila moja majka rekavši – da to nisi nikako učinio. Poslušao sam majku, i tako je ostalo do danas. Kad je bila polemika oko filma “Život sa stricem”, jedan me od boraca žestoko napao, rekavši da nije bez značenja što svoju jednu te istu fotografiju svagdje reproduciram, a na kojoj su dominantni naočale i brkovi, jer da se unaprijed prezentiram kao slika s poštanske marke. Ha-ha, nakon toga, promijenio sam fotografiju.
Imate zanimljiv, simetričan, datum rođenja: 30. 9. 1930.
- U povodu jednog teksta o meni Večernji list je napravio štamparsku grešku i svake godine tu pogrešku ponavlja, pa primam rođendanske čestitke krivoga dana, a ja nemam snage to mijenjati. Rodio sam se, zapravo, 10. rujna, no svejedno, svoj rođendan i tako nikada ne slavim kao što nikada nisam slavio ništa što je u vezi s mojim životom.
Vjenčanje? Fešta? Nagrade? Talijanski pjesnik Ungaretti je rekao – Applausi non fanno male (Aplauzi ne škode).
- Bilo je svega u mojemu životu, no ne volim ceremonije oko svog imena. Svaku sam nagradu dočekivao s velikom zebnjom i nerado. U doba kad sam napisao “Pse u trgovištu”, u Gradskoj kavani u Dubrovniku prišao mi je jedan povjesničar i rekao: – Aralica, s ovim romanom vi biste mogli postati akademik. Kad sam to kasnije u kuhinji rekao ženi, oboje smo se grohotom smijali toj ludosti. Dok pišem, najveće mi je zadovoljstvo zamišljati kako ću svoje tekstove vidjeti tiskane, a vjerovali ili ne, do počasti mi nije stalo. Ovaj roman što je sada izišao, bit će, možda, i posljednji. Prvo je izdanje rasprodano. Sada ga dotiskuju što mi je drago čuti, no sve uz to potpuno je izvan mojih emocija.
Posljednji, možda, kažete... Kada nestanemo, ne nosimo sa sobom ni sjećanje da smo bili. Straši li vas to?
- Živjeti sa strahom možda je poticajno, ali treba se lišiti straha kao napasti. I sa dvadeset, a u mojim godinama pogotovu, mora se računati da sve može biti posljednje. Drugo je pitanje, imam li još što reći. Za petnaestak dana počinjem pisati novi roman. Kako pišem nakon dugih priprema i to nekoliko projekata usporedno, ako dočekam majčine godine i ako budem njezine pameti, što znači bistar do posljednjeg trenutka, imat ću što pisati. Doživjela je 99 godina i šest mjeseci, a otac osamdeset i osam.