Mi ne živimo od albuma. Živimo od YouTubea i koncerata - svaka tri dana održimo jedan

Udobno zavaljen u fotelju u zagrebačkom kafiću Kina Grič, Žarko Kovačević Žare, pjevač i frontmen regionalnog muzičkog fenomena zvanog S.A.R.S., gladi svoju čašicu s rakijom. Biska. U Srbiji je baš i nema pa kad god iz Beograda dođu na svirku u Hrvatsku, koristi priliku da se osladi. Na moju primjedbu da je to jedna od najogavnijih rakija koju sam ikad probao, gura svoju čašu preko stola i nudi da probam. “Veruj mi, ova je mnogo dobra”, govori.

I dalje se opirem, ali Žare inzistira. Očekujući onaj meni degutantni okus imele, pripremam se na najgore i oprezno otpijam gutljaj.

Stvarno dobra.

“Jesam ti rekao?”, pita Žare retorički.

Sama pojava da čovjeku kojeg je upoznao prije ravno tri sekunde nudi da pije iz njegove čaše možda dovoljno govori kakva su ekipa Žare i njegov bend. Kao i svojoj muzici, i životu pristupaju opušteno, zafrkantski, s masovnom dozom ironije, ali i silne iskrenosti. Već dobrano opušteno lice i glas S.A.R.S.-a prošli je tjedan bio u medijskoj ofenzivi uoči dosad najvećeg koncerta koji će bend ikada odsvirati – ako se izuzmu festivali – 25. listopada u velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova, lokaciji koju ne uspijevaju napuniti ni puno etabliranija imena.

Sedmeročlani band. Ljubav zagrebačke publike i beogradskog benda rasla je nekako generički, bez gotovo ikakve medijske potpore, uz iznimku nekoliko radio postaja i sporadičnih intervjua u tiskanim medijima. Njihov bulevar je internet, YouTube je bio i ostao njihova lansirna rampa. Pun Dom sportova, iako iznenađenje, samo je potvrda golemog interesa Zagrepčana za taj sedmeročlani bend, koji je ovog proljeća tri noći za redom napunio Tvornicu kulture.

Pitam ga koja je prva misao koja ga opali kad kombijem, kojim su dosad prevalili milijune kilometara, uđe u Zagreb i da usporedi atmosferu u hrvatskom glavnom gradu i Beogradu.

“Iako sam noć prije slabo spavao i rano ustao, čim smo se približili Zagrebu, uhvatio me neki pozitivan osjećaj, neka pozitivna energija. I tako svaki put. Što se tiče razlika između Zagreba i Beograda, razlike su u nijansama, taj uži centar je u suštini isti. Ono što me iznenadilo zadnji put je nešto što dugo nisam vidio u Beogradu, a to je da su mi na Trgu bana Jelačića prilazile klinke i žicale da li imam koju kunu, da im treba za piće. To mi je bilo nekako iznenađujuće. A što se tiče ostaloga, čini mi se da smo nekako vrlo slični”, govori.

Vezu s hrvatskom publikom Žare opisuje kao “ljubav na prvi pogled”. Prvi koncert održali su krajem 2009. godine u zagrebačkom Klubu Željezničar i već tad su ostali šokirani brojem ljudi koji se pojavio. Bilo je to samo godinu dana nakon što su danas kultnom pjesmom “Buđav lebac” poput meteora osvojili i Srbiju i cijelu regiju.

“Došli smo, odradili tonsku probu i odlučili otići do centra, malo prošetati, prvi put smo bili u Zagrebu. Vraćamo se u Željezničar i zatječemo prepun klub, a to nije malo mjesto, i onda te frapira činjenica da kao relativno anoniman rock bend iz Beograda dođeš u Zagreb i pojavi ti se 800, 900 ljudi. Oborilo nas je to s nogu. I sve nam se tako nekako dešava sa Zagrebom, pozitivna iznenađenja. I poslije u Boogaloou, gdje je bio maltene rasprodan koncert, a posebno ova trilogija u Tvornici koja nas je, iako smo tada već znali da imamo puno obožavatelja u Zagrebu, također iznenadila. I sad ovaj Dom sportova, jedan od rijetkih koncerata pred koji imam tremu. Nekako se ona izgubi kroz vrijeme. Naravno, uvijek imaš pozitivnu tremu onih desetak minuta pred izlazak na binu, ali sada, brate, hvata me ozbiljna trema. Najveći solo koncert koji smo dosad imali bio je u Makedoniji, pred 3000 ljudi, a u Domu sportova, ako bude rasprodan, bit će ih 7000”, priča Žare.

Pitam ga slaže li se da, ako izuzmemo razne Severine, Goge Sekulić i nebrojene “Miki, Viki i Stoje”, regionalne granice uglavnom probijaju bendovi koji se većim dijelom svog opusa bave društveno-političkom i ekonomskom situacijom u svojim respektivnim zemljama – Dubioza kolektiv, S.A.R.S., TBF, Hladno pivo... Žare se slaže.

“Očigledno je da ljudima treba da čuju umjetnike koji dijele njihovo mišljenje i koji pričaju o temama koje ih pogađaju. Ne žele da slušaju o tome kako su one izašle u klub pa bile prevarene pa ih drugar ostavio, pa su otišle s trećim, onda snime spotove sa sisama i dupetima i to je to. Nas ljudi najviše doživljavaju preko tekstova, koji pričaju priču koja je realna, osviještena, i da se s tom pričom poistovjećuje veliki broj ljudi, ne samo u Srbiji nego i u ‘regionu’. To je očigledno nešto što je publici neophodno da čuje”, poručuje Žarko Kovačević.

Sviraju rock? Pitanje koje S.A.R.S.-u često postavljaju jest u koji bi žanr sami sebe svrstali. I na to uvijek daju isti odgovor – rock’n’roll s primjesama, pa, svega ostalog što postoji.

Ono što zna iznenaditi pridošlice u njihov mikrokozmos je priličan broj, zapravo, klasičnih ljubavnih pop balada, kao što su “Lutka” ili “Klinka”. “Mi smo krenuli kao totalno alternativni, underground rock bend. Već 2009. postojala je ‘Lutka’, ali nismo sebi mogli dozvoliti toliku dozu takvih pjesama, imali smo određeni strah da je publika pogrešno ne shvati. Međutim, na našu sreću, dočekali su je vrlo pozitivno i, evo, u međuvremenu je postala neoficijelna pjesma za prvi ples na svadbama”, smije se frontmen S.A.R.S.-a.

Svirke na vjenčanjima. Pošto je u vjenčanjima velika lova, pitam ga bi li pristali na to da sami odrađuju gaže na svadbama.

“Dobili smo mnogo poziva, ali odlučili smo da to ne radimo. Tu jest lova, ali to nismo mi”, odlučan je Žare.

Kako popularnost S.A.R.S.-a (usput rečeno, skraćenica za Sveže Amputirana Ruka Satrianija) raste iz godine u godinu, tako raste i broj “hejtera”. U mini-terenskoj anketi koju sam proveo prije susreta sa Žaretom, iskristalizirale su se dvije glavne primjedbe: da su to hipsteri koje slušaju drugi hipsteri, a druga je da su to obični fejkeri koji previše koketiraju s narodnjacima. Žare ima protuargumente za obje tvrdnje.

“Kao prvo, hipsteri slušaju ono što nije popularno, a pošto smo mi trenutačno popularni u regionu, sumnjam da nas slušaju. A što se tiče narodnjaka, to nas prati od početka, od prvog albuma. Na prvom albumu bila je pjesma ‘Rakija’, u kojoj smo namjerno htjeli spojiti harmoniku, taj narodni blues i melos, i pjesma ‘Budim se’, koja je hommage pokojnom Šabanu Bajramoviću. Tu sam ja pokušao svojim nejakim glasom imitirati gypsy kinga. On je kralj Cigana, brate, kralj ciganskog bluesa. Ako su ljudi ograničeni i od nas očekuju da sviramo neke standardne žanrove, ostat će razočarani. Nikad nismo patili od toga. Narodna muzika i jeste blues, patnja, čaše lomim, razbijam flaše o glavu... A na kraju krajeva, kad pogledamo cijelu našu diskografiju, na prste jedne ruke se među tih 40 pjesama može nabrojati upliv folka, iskonske narodne muzike. Na 40 pjesama imamo barem 20 žanrova”, poručuje 30-godišnji Žare, čiji bend čine još gitarist Aleksandar Luković, klavijaturist i harmonikaš Boris Tasev, basist Nenad Đorđević, saksofonist i trombonist Petar Milanović, prateći vokal Sanja Lalić i bubnjar Tihomir Hinić.

Sjedište u Zürichu. Pošto je S.A.R.S. samo svoj prvi album izdao klasičnim putem, ugovorom s izdavačkom kućom PGP RTS, što se pokazalo totalnim fijaskom, sve druge albume odlučili su staviti na “free download” na svojoj stranici i forsirati na YouTubeu, gdje dosad imaju više od 30 milijuna pregleda.

Samo posljednji album “Ikone pop kulture” preuzelo je 50 tisuća korisnika. Kako bi mogli egzistirati isključivo od muzike - a Žare kaže da im to polazi za rukom - nužno je da održavaju puno koncerata.

Dosad su ih održali oko 350, a samo ove godine više od 75, što će reći jedan prosječno svaka tri i pol dana.

Osim toga, odnedavno imaju ugovore sa servisima poput iTunesa i Deezera. Nedavno su krenuli u monetizaciju silnih pregleda koje imaju na YouTubeu, što su morali organizirati zaobilaznim putem, preko Švicarske.

“Uskoro bismo trebali to regulirati, tako da imamo neki izvor prihoda, a da nisu koncerti. Organizacija za zaštitu autorskih prava u Srbiji SOKOJ je prilično kriminalna. Recimo, prve godine kad smo krenuli, kad je izašao ‘Buđav lebac’, mi smo od autorskih prava dobili 16,5 dinara. Ili da to prevedem u eure, nekih 15 centi za godinu dana puštanja. To je jedna organizacija, mislim da ni u ZAMP-u nije ništa bolja, od koje nikad nismo očekivali ništa, jer smo vidjeli da je na čelu banda koja je dobila monopol od države i nikome ne odgovaraju. Učlanili smo se u organizaciju koja ima svoju mrežu na YouTubeu, koja regulira autorska prava i distribuira naše pjesme na iTunes i Deezer. Koliko ta zaštita autorskih prava ima smisla kod nas, tek ćemo vidjeti. Za YouTube smo se morali prijaviti u Zürichu, jer YouTube ne surađuje sa SOKOJ-em, mislim da je jasno zašto, pa smo se morali prijaviti kao bend iz Züricha da odande naplaćujemo svoja prava zato što u zemlji Srbiji ne možemo naplatiti ono što smo zaslužili. To je priča koja te nervira svaki put kad je čuješ, a ne možeš ništa, to je borba protiv vjetrenjača”, ogorčen je beogradski muzičar.

Nema pauze. Kao frontmen socijalno angažiranog benda, Žare je u specifičnoj situaciji iz koje može analizirati političku klimu u Srbiji današnjice.

Naime, nakon 10 godina pauze, ponovno je upisao fakultet, gdje su mu “šulkolege” klinci rođeni uglavnom 1994. godine.

Pitam ga kako oni gledaju na svakodnevicu svoje zemlje, koja odnedavno ima novu vrhušku na vlasti, kada to usporedi iz svog kuta gledišta.

“Tko god je pametan, vidjet će da su to ista govna. Samo se mijenjaju ekipe na vlasti, a uvijek je ista demagogija, iste populističke priče. Ljudi očigledno vole da im netko soli pamet i da ih vodi na uzici. Dok sam bio klinac, početak 20-ih godina, postojao je neki bunt, htjeli smo nešto mijenjati, a onda vidiš da kreće rezignacija i samo ravna linija. Nema pulsa. I onda jednostavno odlučiš da nećeš glasati ni za koga. A ova mlađa generacija, oni su potpuno nesvjesni, rijetko tko razmišlja u tom pravcu. Njima je bitno, kao i meni u tim godinama, uostalom, hoće li smuvati neku ribu, daj da se dešava neka ludnica. Rijetko tko razmišlja o nekim ozbiljnijim pričama, oni su u manjini. Pogotovo muškarci. Onda dođu u te neke godine u kojima sam ja i jednostavno ostaneš potučen činjenicama koje te okružuju, svjestan si da ne možeš ništa promijeniti, osim da laješ, barem kroz pjesme”, priča Žare.

U bliskoj budućnosti planiraju izdati novi album, nedavno su u studiju snimili dvije nove pjesme, a ostale će kad uhvate vremena.

“Nemamo vremena da pauziramo, moramo svirati, rokamo, ne stajemo. Kad se to malo primiri, sjest ćemo u studio da završimo album”, poručuje Žarko Kovačević Žare.