Mi u emigraciji nismo se bojali Udbe: ona je bila brutalna, ali nesposobna

Nakon osamostaljenja Hrvatske javni razgovor o hrvatskoj političkoj emigraciji više nije bio zabranjen. Ali, (po)ostao je na svojevrsni način selektivan. U javnosti su se oglašavali lideri i liderčići pojedinih emigrantskih skupina sklonih upotrebi sile, “revolucionari”, “gerilci”, jaki na jakoj riječi, ali slabi na činu i djelu. Uzurpirali su pravo da govore u ime cijele hrvatske političke emigracije opravdavajući tako Udbinu tezu da su svi hrvatski politički emigranti ustaše i teroristi. Takvo stajalište opravdavalo je Udbinu upotrebu svih mogućih sredstava u borbi protiv emigracije i likvidiranju njezinih istaknutih članova. Svi pokušaji da se o hrvatskoj političkoj emigraciji govori diferencirano, jasno razdvajajući pojedine skupine u prilično velikoj paleti ideoloških i političkih usmjerenja, propadali su. Intervju s Jakšom Kušanom, političkim emigrantom više od 40 godina, urednikom najtiražnijih i najkvalitetnijih novina u emigraciji, londonske Nove Hrvatske, svakako će pridonijeti toj intenciji.

Kada ste se vi i vaše novine našli na udaru Udbe?

– Dušobrižništvo Udbe osjetio sam još kao student u Zagrebu, i to mi je pomoglo da stek­nem neku sliku o metodama, dometima i kadrovima te policijske službe. Upravo zato izabrao sam Englesku za svoj politički rad, jer sam ponešto znao o slobodama koje su britanske vlasti davale političkim emigrantima iz svih dijelova svijeta, a s druge strane, u toj zemlji nije bilo toliko pridošlica iz Jugoslavije kao u drugim državama Zapadne Europe. U drugoj polovici 1950-ih godina, a pogotovo od 1958. kad sam počeo izdavati Novu Hrvatsku, najprije u vrlo skromnom biltenskom obliku, javilo mi se i nastojalo približiti nekoliko osoba sa sumnjivim namjerama. Jedna je po mnogo čemu odskakala. Bila je to Sunčana Lavrin rođena Studin, iz vrlo ugledne splitske obitelji, udana za potomka vrlo ugledne slovensko-škotske familije. Preko supruga slikara ušla je u vodeće laburističke krugove, posebno književne. Surađivala je s Arnoldom Weskerom u poznatom Centru 42. Prenosila je poruke istaknute parlamentarke Jennie Lee ženi Milovana Đilasa dok je on bio u zatvoru. To mi je, kao i svoje sumnje na račun Lavrinove, potvrdio i sam Đilas kad je prvi put bio u Londonu burne 1968. Po vlastitom priznanju Lavrinova je bila u uskoj vezi s Krajačićem. Očito je pripadala vrhu Udbine špijunske mreže u inozemstvu, a svoj je zanat počela brusiti još u međunarodnim brigadama na radnim akcijama u Jugoslaviji. Zna se da je tu bilo vrlo šareno društvo, od Olofa Palmea do Pol Pota. No, završila je neslavno. Pobjegla je iz Velike Britanije i netragom nestala kad je u Londonu otkrivena špijunska afera u kojoj je zaglavio pomorski ataše njemačke ambasade.

Svi kasniji Udbini agenti “zaduženi” za Novu Hrvatsku bili su niže kategorije, dok nam, pred sam kraj, nije pristupio zagrebački odvjetnik Nikola Vučetić. No, tada je već nastupilo drugo vrijeme i mi smo, zapravo, zamijenili uloge.

Jeste li vi u Velikoj Britaniji, kao i drugi emigranti u ostalim europskim zemljama, mogli očekivati kakvu zaštitu zemlje pružateljice azila, tj. domaćina, od Udbinih napadaja?

– Ta se zaštita razlikovala od zemlje do zem­lje. Velika Britanija je tradicionalno, još iz kolonijalnih vremena, osiguravala utočište i poštivala prava političkih izbjeglica. To se vidi i dan-danas. Nitko kao engleske vlasti ne ide tako daleko u istragama i progonu stranih agenata koji počine zločine na njezinu teritoriju. Slučaj ubojice Sindičića, koji je pokušao usmrtiti Hrvata Štedula, to zorno pokazuje.

Mi smo imali zanimljivo iskustvo u prvim godinama Nove Hrvatske. Da zastraše nas i naše čitatelje, jugoslavenski konzularni činovnici u Londonu počeli su masovno obila­ziti Hrvate i ispitivati ih što znaju o našem uredništvu, o nakladi lista i sl. Prijetili su da im rodbini neće omogućiti dolazak ako pomažu Novoj Hrvatskoj. Vijest o tome dobili smo brzo od odanih pojedinaca, a gotovo istovremeno došao nam je i časnik Scotland Yarda da nas zamoli za dodatne informacije i zatraži da ih obavijestimo o svakom sumnjivom pritisku. Vrlo brzo saznali smo i za događaj bez presedana. Agenti Scotland Yarda podvrgnuli su sve nediplomatsko osoblje jugo-konzulata višesatnom vrlo ponižavajućem ispitivanju. Nijedna druga država nije tako postupala. Austrija i Italija, s najviše logora naših izbjeglica u pedesetim i šezdesetim godinama, znale su vrlo dobro surađivati s jugoslavenskim vlastima. U Kanadi i Sjedinjenim Državama bilo je stanje slično onom u Engleskoj.

Budući da ste pripadali emigrantskoj skupini koja se dosljedno zalagala za nenasilno rješavanje hrvatskoga pitanja, kao jedina sredstva borbe za ostvarivanje toga cilja, pa i odvraćanja i obrane od nasrtaja Udbe, ostajali su vam na raspolaganju informiranost, analitičnost i javnost djelovanja. U nizu vaših akcija bilo je i iniciranje osnivanja “općehrvatskog informativnog centra”.

– Uvijek smo nastojali mobilizirati naše čitatelje i potaknuti ih da budu više od pasivnih pratitelja naših vijesti. Počeli smo s anketama i ispitivanjem javnog mišljenja. Pozivali smo ih na dopisničku suradnju. Pokušavali smo bez političke stranke ili neke druge organizacije odgojiti čitateljsku publiku da konstruktivno reagira ili daje inicijativu u svojoj sredini. Kroz članke u novinama i još više dopisivanjem s pojedincima i preko povjerenika lista nagovarali smo naše ljude da se povezuju sa stranim političkim predstavnicima, da reagiraju na članke u stranim novinama kad vide da se netočno piše o Hrvatima, da se povezuju s drugim iseljeničkim skupinama, da javno demonstriraju povodom raznih događaja kao što su bila suđenja 1972., da skupljaju pomoć za obitelji osuđenika u domovini itd. Moram priznati da još i danas čujem od pojedinaca iz inozemstva kako, za razliku od nekada, nitko sada ne odgovara na neistine u stranim medijima. Ne čini to nitko ni iz hrvatskih predstavništava.

U ovom konkretnom slučaju, inicijativa za “Informativni centar” nije došla od nas iz uredništva, već od jednog čitatelja čije smo pismo objavili krajem 1971. Prijedlog je bio da se skupljaju podaci o svemu što postoji u Hrvatskoj, tako da o stanju u zemlji imamo jasnu sliku “jer sve je u borbi za slobodu važno: prometnice, privreda, vojska, sva moguća postojeća društva, škole, zdravstvene ustanove itd.”, kako je napisao naš čitatelj i znakovito dodao: “Možda će to netko nazvati klasičnom špijunažom, no mi nikoga ne špijuniramo, nego samo istražujemo stanje u svojoj kući, na terenu na koji imamo pravo mi, a ne naši neprijatelji.”

Nažalost, Hrvati nisu Danci, koji su za vrijeme II. svjetskog rata, nacistima pod nosom, upornim ilegalnim radom povezali svu svoju upravu i spleli mrežu otpora do savršenstva. U naš “Informativni centar” nije stiglo baš puno više podataka nego što smo ih prije dobivali od suradnika, poznatih ili anonimnih, koji su putovali u Hrvatsku i donosili nam razne materijale, često one koje smo posebno naručili. Naša nacionalna odlika nije ustrajnost u javnom radu, pogotovo ako se odmah ne vide rezultati.

Udba je pak tu našu akciju iskorištavala na svoj način. Da obeshrabre potencijalne suradnike i još više da kompromitiraju Novu Hrvatsku, u svojoj su propagandi tvrdili da podatke skupljamo za strane obavještajne službe i da smo za to dobro plaćeni. Zanimljivo je kako su tu taktiku blaćenja kasnije rado prihvatili i neki nadrihrvati u slobodnoj hrvatskoj državi.

Nedugo prije smaknuća Stjepan Đureković je koncem 1982. i početkom 1983. godine u poduljem intervjuu Novoj Hrvatskoj potanko govorio o organizaciji i slabostima Udbe. Kakve su vaše ocjene Đurekovića i njegovih stremljenja? Kako je bio primljen u engleskom novinstvu?

– Nakon vrlo šarenog iskustva s pojedincima koji su izbjegli nakon sloma Hrvatskoga proljeća, moram priznati da je dolazak Đurekovića pobudio nove nade. Bio je to prvi izbjeglica iz redova poslovnih ljudi i to iz najbogatijeg poduzeća – Ine. Priželjkivali smo da će njega slijediti i drugi. No, kad smo se prvi put susreli na Izložbi knjiga u Frankfurtu 1982., postalo mi je jasno da je on poseban slučaj. Naime, podsjetio me na jedan anonimni telefonski razgovor prije više godina. Došao je na jednu konferenciju u Londonu i javio se na moj kućni broj koji je našao u telefonskom imeniku. Uz iskrene riječi potpore našem radu, rekao je tada da i on radi za Hrvatsku i da će to jednog dana javno dokazati. On je, očito, dugo spremao svoj bijeg iz Hrvatske. Razumije se da smo njegov dolazak iskoristili do maksimuma i mislim da smo kroz mnoge članke i razgovore s njim predstavili javnosti zanimljivog svjedoka o prilikama u Jugoslaviji i posebno u Hrvatskoj. Imali smo i veće planove. Nagovarali smo ga da ode u sigurniju Kanadu i uz našu pomoć napiše studiju o Kardeljevom “radničkom samoupravljanju”. To je bio i neposredni povod za njegov dolazak u London u lipnju 1983. jer smo ga povezali s istaknutom engleskom novinarkom Norom Beloff. Ona je pisala knjigu o propalom Titovom nasljedstvu – “Tito’s flawed legacy” – i iskoristila je njegove informacije o upravljanju Inom – uz primjedbu da je ubijen nekoliko tjedana kasnije. Kod nas je bio prekratko da dogovorimo još neke susrete s novinarima, a ni sam nije za to pokazivao puno interesa. Najviše je naglašavao važnost svojih knjiga i stekao sam dojam da je nekome drugome u Njemačkoj vjerovao više nego nama.

Kakva su bila vaša tadašnja saznanja o samoj snazi Udbe i njezinu ustroju?

– Prema iskustvu koje smo svi u uredništvu, na ovaj ili onaj način, imali s Udbom i kroz bezbrojne podatke naših dopisnika, a iznad svega kroz često bolna iskustva naše rodbine u Hrvatskoj, držim da je naša slika o snazi i organizaciji Udbe bila dosta realna. Potvrdila se u najvećoj mjeri i uvidom u naše dosjee kad smo do njih došli. Bez obzira što je Udba raspolagala neograničenim sredstvima, u zemlji kao i u inozemstvu, bez obzira što je imala golem broj doušnika svih mogućih profila, njezina efikasnost u stvarnosti temeljila se na najgrubljoj sili, a tek manjim dijelom na pametno proučenim informacijama. I dok je Partija s vremenom bar malo evoluirala, Udba se ni poslije Rankovića nije ništa promijenila. Od Dachauskih procesa u Ljubljani do obračuna s tzv. informbiroovcima na Golom otoku i Grguru – među kojima je bio tek manji broj stvarnih Staljinovih simpatizera – od ubojstava hrvatskih i kosovskih emigranata, do progona hrvatskih disidenata nakon Karađorđeva, Udba je zajedno s istražnim sudskim i zatvorskim aparatom postupala na isti krajnje zločinački način. Razloga za to ima više. Glavni je, vjerojatno, vječna nesigurnost i neznanje. Udba je raspolagala golemom količinom dojava i podataka, ali nije imala kvalitetne kadrove koji bi znali odijeliti zrno od kukolja. Čak i stručniji pojedinci u njihovim redovima pravili su profesionalno neoprostive pogreške, zaslijepljeni željom da se pohvale i dokažu po svaku cijenu. Najbolji dokazi nesigurnosti i nesposobnosti su baš najveći Udbini “uspjesi”. Udba je vrlo često sama izmišljala sumnjive akcije i podmetala eksplozivne naprave, samo da ima povod za uhićenja i teške kazne. Na taj se način ulijevao strah i dokazivalo da Udba sve prati i sve zna. Bilo je bizarnih slučajeva. Mojim se roditeljima kod premetačina stana ili “obavještajnih” razgovora Udba znala hvaliti kako slijedi svaki moj korak i prati sve što radim, pa onako usput navela neki detalj, do kojeg su zapravo došli cenzurirajući sva moja pisma rodbini. Ili, nekom nepoćudnom pošalju poštom primjerak Nove Hrvatske i onda odmah dođu s nalogom za pretres stana. Zajedno s Partijom Udba je dijelila i jednu slabost svojstvenu totalitarnim režimima. Ona je često bila slijepa u objektivnoj procjeni svojih protivnika. Sama činjenica da je Nova Hrvatska slobodno izlazila u Londonu – i k tome imala adresu u Fleet Streetu – da britanske vlasti nisu reagirale na brojne proteste iz Beograda, za Udbu je bio nepobitan dokaz da iza nas stoji velika strana sila. Za nas je to imalo i korisne posljedice. Ne jednom sam kasnije čuo da baš tome svi članovi uredništva mogu zahvaliti žive glave. Za komunističke mozgove bili su nedokučivi osnovni pojmovi demokracije i ljudskih prava.

Omiljeno Udbino sredstvo za unošenje nemira i razdora u emigrantske redove bili su falsifikati. Takva je bila i knjižica “Što mora znati svaki hrvatski gerilac?” Kako je bilo boriti se protiv ovakvog vida Udbinih podmetanja?

– Udba je polazila od dva jednostavna zaključka. Zna se da nijedna zemlja na svom teritoriju ne dozvoljava ilegalno udruživanje i teroristička nedjela. Sankcije su tu stroge, pogotovo kad su stranci u pitanju. I zato, kad više nisu bile učinkovite optužbe zbog “ustaštva”, povika na “teroriste” imala je odjeka. S druge strane, kako već rekoh, Udbi je bilo najlakše da sama inscenira akcije koje kompromitiraju hrvatske zajednice. To je bilo i sasvim jednostavno jer nikada nije nedostajalo naivnih pojedinaca, koji su lako nasjedali lažnoj patriotskoj retorici i revolucionarnoj glumi. Ubačeni provokatori unaprijed su birali organizacije ili manje skupine koje su bile sklone ekstremizmu. U svoj arsenal ubacivali su i najteže optužbe protiv drugih hrvatskih društava, akcija i glasila. Isti oni koji su Novu Hrvatsku tužakali pred strancima zbog proustaške orijentacije i poticanja terorizma, preko svojih provokatora u inozemstvu optuživali su nas kao nacionalne “minimaliste” i pristaše Treće Jugoslavije. Razni Udbini falsifikati, makar vrlo prozirni, povećavali su smušenost dijela polupismene emigracije. Velikoj većini hrvatskih emigranata ti su ubačeni smutljivci bili tek iritacija jer se uzalud trošilo mnogo vremena i energije na dokazivanje tko više koristi Hrvatskoj i čije su metode borbe djelotvornije. U danima uspostave hrvatske države došlo je, međutim, do neočekivanog paradoksa. Emigrantske skupine koje su bile najpoznatije po ekstremizmu i problematičnim pojedincima u svojim redovima, koje su djelovale tek na rubovima političkog života iseljene Hrvatske, odjednom su se probile u prve redove i postale najgorljiviji suradnici dojučerašnjih šefova Udbe u Hrvatskoj.

Boris Maruna se, u osamostaljenoj Hrvatskoj, zalagao za otvaranje Udbinih dosjea javnosti te za izvođenje svojevrsne lustracije. Zanimljivo je da iz emigracije nije bilo osobito glasnih poziva za lustracijom.

– Dok su se tek naslućivale promjene u Istočnoj Europi, bio sam, kao i mnogi, pristaša lustracije i vjerovao sam da će zbog mnogo razloga, ne samo moralnih i političkih, trebati zabraniti javni rad bivšim djelatnicima Udbe i kazniti one koji su se istaknuli u okrutnosti. Već u prvim danima po povratku u Hrvatsku uvidio sam kako to postaje nemoguće. Više zbog posebnog spleta okolnosti nego zbog nametnutog rata. I sâm sam imao karakteristično iskustvo. Uvid u svoj dosje kod policije dobio sam tek nakon dugog vremena i nakon što sam javno u Slobodnoj Dalmaciji, u jednom intervjuu, iznio da sam svoj dosje, koji se meni uskraćuje, vidio u tuđim neovlaštenim rukama. Čovjek Vice Vukojevića, Bože Vukušić, došao mi je s čudnim pitanjem o nekom mom sastanku u Njemačkoj s osobom iz domovine. Da me podsjeti, čitao mi je dijelove Udbinog izvještaja o tome. Namjerno se nisam ničega sjetio, ali sam ustanovio da su “novi istražitelji” pomišljali na Branimira Donata, kojem su se željeli osvetiti zbog njegova pisanja i proglasiti ga Udbinim doušnikom.

Kad sam konačno prelistao tisuće stranica svoga dosjea, vidio sam tek tada kakve će sve zagonetke i zapreke ti dosjei predstavljati i za najdobronamjernije ispitivače. Da bih dokučio bit, meni je samom trebalo mnogo napora, podsjećanja i dešifriranja brojnih podvala, hvalisanja i nepismenosti poluobrazovanih autora tih izvještaja i analiza. Nije trebalo mnogo mudrosti da se dokuči mogućnost njihove zlouporabe. U jedan takav slučaj brzo sam se uvjerio. Moj dobar prijatelj sa studija, Željko Matić, profesor Pravnog fakulteta, naglo je smijenjen s položaja ambasadora u Belgiji. Pao je u nemilost kod Pašalića i Tuđmana, a kao izlika je poslužila jedna “mudra dijagnoza” Udbe izvađena iz moga dosjea. Manipulacije i drske zlouporabe s tim dosjeima bile su jedno vrijeme vrlo raširene a i toliko je vremena prošlo da pokušaji lustracije gube svako praktično značenje.

Glasovito je postalo falsificiranje cijeloga 14. broja Nove Hrvatske od 17. VII. 1983, nakon kojega je uslijedilo ubojstvo Stjepana Đurekovića. Kolikoga su uopće učinka imali ovakvi i slični Udbini falsifikati?

– Ti su falsifikati bili toliko slabi da im je utjecaj bio vrlo ograničen i najčešće su koristili provokatorima na terenu. Na primjer, u Australiji su neki, zbog neslaganja s Novom Hrvatskom, rado prihvatili glasine da je falsifikat našeg broja djelo samog uredništva, kako bi se koristila senzacija za bolju prodaju lista. Nama su ti Udbini proizvodi bili korisno svjedočanstvo. Pogotovo to izmišljeno izdanje cijelog lista, na koji su u Beogradu bili toliko ponosni. Prije svega, “jezik” te krivotvorine bio je takav da se odmah moglo vidjeti da dolazi iz srpske kuhinje. Znači, Udba nije imala jednog povjerljivog čovjeka s poštenim znanjem hrvatskoga jezika. Kao u vojsci i u policiji je dominirala “istočna varijanta”. Ni intelektualna razina nije im mogla biti na ponos, iako su u tu akciju, po vlastitom priznanju, uložili velika sredstva i najbolje snage. Bio nam je zanimljiv i adresar na koji je falsifikat poslan. Pokazalo se da je star i vrlo mršav. Nama su se, naime, vratili mnogi primjerci poslani na krive adrese.

Nakon poraza Hrvatskoga proljeća, u prosincu 1971., dosta je novih i mladih ljudi došlo u emigraciju, pa i u vaše uredništvo. Je li postojala ikakva mogućnost provjere tih ljudi?

– Mogućnost provjere je postojala i bilo je slučajeva “propalih kandidata”, i to iz domovine. S ponosom mogu reći da nam Udba nikad nije uspjela podmetnuti svoga čovjeka, ne samo u glavno uredništvo nego i u širi krug naših stalnih dopisnika i predstavnika Nove Hrvatske u raznim zemljama. Nijednom, kroz punih trideset i dvije godine izlaženja. Rekao bih da je to govorilo nešto o našoj sposobnosti, ali kud i kamo više o Udbinoj ograničenosti.

Jednom je prilikom Bruno Bušić izjavio: “Kad sam vidio kako je u emigraciji zavladao strah od Udbe, po strahu se počela određivati važnost pojedinih emigranata, svi su govorili da su oni sada prvi na spisku, da su oni sad na redu, zgadio mi se čitavi taj mazohizam, to skrivanje i prikrivanje, pa sam svoju parišku adresu razaslao na sve strane.” Kao višedecenijski emigrant kako biste ocijenili takvu pojavu paranoje ali i takvo Bušićevo ponašanje? Upravo je on bio za nepune tri godine ubijen u Parizu.

– Prije svega ne mogu se složiti s ovom Bušićevom izjavom. Bruno je bio vrlo osjetljiv i ranjiv čovjek u mnogim pogledima. Njegova emocionalnost često mu je sužavala vidike i gubio je onu lucidnost koju je pokazivao u mnogim svojim tekstovima. Zbog te emocionalnosti znao je biti žrtva svoje sredine i sud o kojem govori vjerojatno je stvorio nakon pustih razgovora s mudrijašima kavanskog i gostioničarskog profila po Njemačkoj i u Parizu. U emigraciji nikada nisam osjetio nikakvu paranoju straha pred Udbom. Mnogi su pokazivali samo opravdan strah za svoju rodbinu, ako su najbliže imali u domovini. Da je Bušić znao ne samo iracionalno zaključivati, nego se tako i ponašati, najbolje je sam pokazao gotovo infantilnom gestom na jednom filmu za švedsku televiziju, koji je po njegovoj ideji sniman u Njemačkoj o vježbi navodne hrvatske gerile. On se nije mogao oteti napasti da na filmu i sam ne izviri glavom iza stabla, zbog čega je kasnije imao nepotrebnih problema. Slično, dakle, tom slanju svoje adrese na sve strane. Bojim se da je za njega još fatalnije bilo njegovo nepokolebivo uvjerenje da u Udbi u Zagrebu ima “svoga” čovjeka, koji ga odano upozorava na sve opasnosti. Kad smo o tome razgovarali dok je bio u uredništvu NH i kad smo ga upozoravali na veći oprez, on je kategorički odbacivao svaku sumnju u svoju “vezu” iz Udbine centrale.

Vaši su tekstovi u Novoj Hrvatskoj imali i mobilizacijski karakter, jer se iznošenjem Udbinih brutalnosti, metoda i zločina pridobivalo pristalice za borbu protiv režima. Takav je bio ispovjedni feljton Vinka Markovića “Udba usavršila nacističke metode” iz 1981.

– To je zaista bio najpotresniji i najautentičniji dokument iz domovine koji smo ikada objavili. Radilo se ne o feljtonu, nego o opširno obrazloženom zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka, upućenom na Okružni sud u Zagrebu. Podnositelj zahtjeva bio je inženjer agronomije Vinko Marković, član Saveza komunista, rođen 1933. u Vinkovcima. On je osuđen na osam godina zatvora u procesu 1976. u kojem su prvoj petorici izrečene kazne od 15 do 20 godina robije. Za kakvo nedjelo? Riječ je o najbesramnijem zločinu i najvećoj prevari Udbe nakon likvidacije Andrije Hebranga. Vodstvu Udbe u Hrvatskoj trebao je čvrst dokaz da ima apsolutnu kontrolu i da je u stanju zatjerati strah u kosti čitavom narodu. I kao često u svojoj praksi, izmišljen je razlog za masovni progon. Za vrijeme Titova boravka u Zagrebu, 18. rujna 1975., eksplodirala je bomba koju je sama Udba postavila u Paromlinskoj ulici. Nije bilo ni očevidaca ni žrtava, ali je odmah započela hajka u kojoj je zatvoreno oko tisuću ljudi iz sjevernih krajeva Hrvatske. Većina nije uopće ispitivana, ali su svi ponižavajuće ošišani do gola. Među njima i neki nastavnici Zagrebačkog sveučilišta. Trinaestorici, na čelu s agronomom Tvrtkom Milošem, izrečene su na kraju drakonske kazne. Tvrdilo se da su agronomi iz Slavonije dobavili protugradne rakete kao eksploziv i da su postojale emigrantske veze. Sva priznanja izvučena su nakon višemjesečnih krvavih i sadističkih tortura, gotovo nezamislivih za zdrav razum. I što se u Hrvatskoj nakon toga dogodilo? Ništa! U uredništvu Nove Hrvatske uprli smo sve snage i dosta brzo došli do detaljnih podataka o mučiteljima, posebno o zloglasnom Dmitru Šijanu, no i to nije imalo nikakva učinka. U slobodnoj Hrvatskoj, nakon 1990., nitko nije objavio Markovićevo svjedočanstvo niti je itko odgovarao za počinjena zvjerstva. Jedan od osuđenih i teško mučenih bio je Đuro Perica, kasnije saborski zastupnik. No, i on se pokorio šutnji. Je li to normalno? Nitko razuman ne priželjkuje revanšizam ni sud mase. Dapače, možemo biti ponosni da upravo najteže stradali bivši hrvatski politički zatvorenici nisu ni u jednom trenutku pokazali ni najmanju želju za osvetom. Njima je najveća zadovoljština bila da su doživjeli san o hrvatskoj državi. I zato su krajnje problematična i tendenciozna ona opravdanja za nekažnjavanje zločinaca iz bivšeg sustava. Kakve uopće principe mi imamo za stvaranje čvrstog društvenog morala? I to je jedan razlog više zašto Hrvati tako teško obračunavaju sa svojom prošlošću i s tim se teretom jadno i nesložno okreću svojoj budućnosti.