Iz arhive Globusa

Miro Gavran, pisac koji je spojio nespojivo - književnost i poduzetništvo

Vlasnik najviše priznanja na domaćoj i inozemnoj književnoj sceni govori o slatkim tajnama svoga djetinjstva i kako je zahvaljujući svome sinu Jakovu od ateista s 38 godina postao mali vjerski preobraćenik

Svaki mjesec jedna premijera, knjige prevođene na 35 jezika, od kojih su neke doživjele i po 12 izdanja, nedavno su mu "Hrvatske drame" na arapskom objavljene i u Egiptu, festival u Slovačkoj posvećen samo njegovu liku i djelima, stalna prisutnost u školskoj lektiri... to je rezime spisateljskog i kazališnog djelovanja Mire Gavrana (50) – pisca koji i jest i nije mainstream. Izračunao je da godišnje napiše i objavi 135 kartica teksta – taj ritam drži otkad je prije 18 godina dao otkaz i prepustio se samostalnom “obrtništvu”, spojivši usput nespojivo – književnost i poduzetništvo. Sa suprugom Mladenom, glumicom, prije devet godina pokrenuo je i putujuću kazališnu družinu Teatar Gavran kojoj se prošle godine, premda su roditelji živjeli u uvjerenju da će im sin biti restaurator, pridružio još jedan mladi crni Gavran, Jakov.

“Pacijent doktora Freuda” igra već godinama, ali sad prvi put u organizaciji Teatra Gavran. Hitlera glumi vaš sin Jakov...

- Zezao sam ga: tko zna kako ćeš završiti kazališnu karijeru ako si počeo kao Hitler. Njemu se ta uloga svidjela. Zabavna je, a nije isprazna, nosi poruke koje nisu nevažne. Povijesni su likovi uvijek atraktivni kad ih se pokuša prikazati kao obične ljude. Nije nepoznato da je Hitler imao seksualne probleme, ali mene je zanimalo kako se s njima nosio...

Koji su događaji i ljudi vas formirali?

- Više me stvari formiralo, od moje obitelji i prijatelja, do Slavonije i Zagreba, bez obzira što posljednjih godina sve više bježim na more. U igri su uvijek bili otoci Hvar, Šolta, Pag, a sada je Lošinj.

Imate kuću na moru?

- Imam apartman u Malom Lošinju. Godinama sam ljetovao u Velom Lošinju jer sam surađivao s poluamaterskim kazalištem JAK, a honorar mi je bio ljetovanje u hotelu Punta. Zavolio sam Lošinj i poželio sam jednog dana nešto i kupiti, što se ove godine i ostvarilo. Na otocima sam puno pisao. Piscima je bitan taj osjećaj izdvojenosti. Znao sam nekad otići u Delnice, u Lovački dom.

Dakle, kad pišete – pakirate stvari i napuštate obitelj?

- Kad trebam isfurati prvu verziju novog romana, onda se volim maknuti od Zagreba i gužve. U mjesec dana izdvojenosti napravim više nego što bih napravio u deset mjeseci kolotečine. Jako je teško biti vikend-pisac. Zato sam i otišao prije osamnaest godina u slobodnjake da mogu pisati cijeli dan.

Sigurno ste kao dijete učitelja bili malo privilegirani?

- S jedne strane da – ti učitelji u selu uvijek su bili, ajmo reći, kao mala aristokracija, ali s druge strane, jako je nezgodno kad su ti roditelji učitelji – ne možeš doći doma i reći da nemaš ništa za zadaću, traže puno više, sve da se ne bi posumnjalo u njihovu objektivnost. Privilegiran sam bio i činjenicom da smo stalno bili zajedno, imao sam ne samo totalnu kontrolu, nego i totalne emocije od roditelja koji su bili uvijek u mojoj blizini. Imali smo vrt, naučio sam rano raditi, a to je jako bitno za formiranje svakog djeteta.

Davali su vam jedinice?

- Jesu, iako sam ja zapravo bio odličan učenik... sve do 14. godine, kad sam počeo opsesivno čitati i maštati o pisanju, ništa me drugo nije zanimalo... ali, naravno, da je teško roditeljima i okolini povjerovati nekome od 15 godina da zna što hoće u životu. Roditelji su bili malo skeptični, pitali su se je li to samo tinejdžerska maštarija. Samo su govorili: ti lijepo završi školu, a poslije radi što god hoćeš...

Otkud su vaši Gavrani?

- Gavrani su odasvud, više je tih različitih plemena. Ja sam jedini pravi Slavonac u obitelji. Moj otac je završio u Slavonskom Brodu učiteljsku školu, a majka u Mostaru. Upoznali su se u jednoj školi nedaleko od Zborišta kod Bosanskog Broda, gdje je tata već radio, tamo je mama došla služiti kao učiteljica, oni su se oženili, rodio se moj brat. I onda su se preselili 1958. u Gornju Trnavu, tako se zvala, ne znam zašto jer nije bilo Donje, sad se zove samo Trnava. Na ovim našim prostorima jedina je stalna stvar seoba: moj pradjed se rodio u Hercegovini, moj djed se rodio u Bosni, ja sam se rodio u Slavoniji, moj sin u Zagrebu, a vidjet ćemo gdje će se roditi moj unuk.

Baš ne izgledate kao tipičan Slavonac.

- A svi mi govore da sam tipičan Slavonac – miran i vrijedan. Slavonci su uporni, tvrdoglavi, ali ne uvijek. Mi smo društveni ljudi koji ne tražimo previše od života, spremni smo i drugima pomoći, a ne samo sebi. 

Pa nemate ni kila...

- Odustao sam od slavonske kulinarske priče još prije 30 godina, prestao sam jesti meso... Kavu sam počeo piti tek prije četiri godine, alkohol, ako se dobro vino može zvati alkoholom, počeo sam piti s 34... Godinama sam živio prilično asketski, ali, evo, sad se malo popravljam, pokušavam “biti normalan”.

Zamišljam vas kao mirnog i tihog dječaka...

- U načelu, bio sam dijete jednostavno za “održavanje” i podizanje. Dobro, imao sam i ja svoju burnu fazu u pubertetu, od 14. do 16. kad su mi pubertetske bube skakale po glavi pa sam od odličnog učenika postao jako loš. Ali, brzo sam isplivao.

U Hrvatskoj pisci vole biti društveno-politički angažirani. Vi se toga klonite?

- Nekoga može zadovoljiti to da mijesi kruh i da je sretan što ljudi pojedu taj kruh, jer je svako jutro nekoga nahranio. Nekome to nije dosta, netko kad ispeče kruh ima želju održati predavanje o tome kako se radi kruh ne bi li mu se divili. No, mnogi su pisci u Europi zbog toga izgubili čitatelje. Moji čitatelji su različitih svjetonazorskih i političkih opredjeljenja i mislim da bih ih razočarao da se počnem baviti politikom. Koga briga za moje političke stavove? Nekim piscima se dogodi da povjeruju kako su pametniji od drugih. Razumijem prijašnje generacije, ali ljudi mojih godina i mlađi ne bi se trebali time baviti, osim u nekim kriznim, prijelomnim vremenima...

Ne vrijeđa vas tko nas predstavlja u Saboru...

- Sjednice Sabora su predstave za javnost, kao neki loši glumci koji jedva čekaju da se uključe kamere da bi dobili svojih pet minuta i poslali poruke za iduće izbore, a prave stvari i odluke se događaju u Klubovima zastupnika, kad se kamere isključe. Često sam u Međimurju, to je županija s najmanje nezaposlenih, mali raj na zemlji, koja je prije 50 godina bila najsiromašnija regija u bivšoj državi. Nikakve političke elite njima nisu donijele bolji život, nego su se sami za njega pobrinuli. Stvorili su malu Švicarsku usred Hrvatske, bez obzira koja je stranka na vlasti... A ja kao pisac moram dati junake koji su širi od jednog pogleda na svijet. Mene je kazalište naučilo toleranciji. Kad radite predstavu s 10 glumaca i hoćete da ona bude dobra, nećete angažirati ljude jednog svjetonazora. Naučite da suradnja ljudi koji različito razmišljaju o svijetu može donijeti fantastične rezultate...

Ako ne puknete prije toga od raznih konflikata...

- Glumci mogu biti teški, ali u suštini su divni, oni su spoj sportaša i intelektualaca, imaju samodisciplinu i disciplinu. Ako je predstava u pola osam, nitko ne može glumiti boema pa doći u osam. Nitko ne želi snimati film s glumcem koji ne dolazi na vrijeme, koji će se napiti...

Boemstvo je danas veliko zlo?

- Konkurencija je uništila boemstvo. Mnogi su odustali od razbarušenosti zbog pragmatičnih razloga – ako nećeš ti obaviti neki posao, ima drugih... Kad sam bio na stipendiji po Americi, u San Franciscu, upoznao sam velikog glumca čija je slika visjela u kazalištu među najzaslužnijim glumcima toga teatra, znači bio je jedan od najboljih, a on – sav se tresao čekajući audiciju zajedno s još 50 svojih kolega za jednu ulogu. Što je veća konkurencija, ljudi su sve profesionalniji.

A vi?

- Sam nisam nikada bio sklon beomštini. Tin Ujević u najširoj predodžbi slovi za beoma, pijanca i skitnicu. Zaboravlja se da je Tin bio izrazito vrijedan čovjek, u kavanu je odlazio nakon 12 sati rada. Isti taj Tin preveo je ogroman broj romana, kompletno Marcela Prousta, dajte samo nekome da prepiše “U potrazi za izgubljenim vremenom”, imat će što raditi pet godina. Najvažnije pjesme napisao je u mlađim danima. Njega je boemština uništila kao pjesnika. Sam je priznao da nikada ni jednu pjesmu nije napisao u alkoholiziranom stanju. I njemu bi sigurno bilo bolje da je imao uredniji život, ali on nije mogao birati – neke su mu se stvari dogodile u životu zbog kojih nije mogao formirati obitelj, da ne diram te slutnje, ali očito je da su ga pogodile neke tragične stvari zbog kojih je na kraju nastavio živjeti kao samotnik. Književnik treba biti intelektualno, mentalno, zdravstveno u redu, da bi mogao raditi. Sve igra ulogu – zimi mi ne smije biti hladno, ljeti prevruće. Ne mistificiram pisanje, ali s godinama volim tople radijatore u hladnim danima i svoj rashladni uređaj ljeti...

“Zaboravljeni sin” posvećen je mentalno oštećenom dječaku i njegovoj borbi za život. Jeste li poznavali nekoga sličnog?

- Taj moj prvi roman ima miris Slavonije... Imao sam sreću da sam osmi razred osnovne škole išao u Novoj Gradiški, gdje su s jednim razredom nastojali integrirati djecu s mentalnim poteškoćama u redovan školski sustav. Profesori su bili spremni za to, ali djeca od 12, 13 baš i nisu, znali su na odmorima biti jako okrutni prema njima. Često sam se družio s njima i njihovim roditeljima i upoznao njihov svijet. To su predivna djeca koja su naučila i čitati i pisati, unatoč nekom općem mišljenju da to nije za njih. Oni su za razliku od nas tzv. normalnih izuzetna djeca s dušom i baš sam to htio pokazati – kako su bolji! Dirnulo me otkriće da takva djeca nemaju drugu misao, negativnih misli, nema muljanja – što im je u srcu, to i pokazuju. S druge strane, njihove su obitelji pod velikim pritiscima, stalno u krizi.

Često pišete iz ženskog rakursa. Tko vam je glavni mentor za ženski način razmišljanja...

- Volim pisati o ženama, muško-ženski odnosi su mi najdraži za priče... Ženska sudbina dan-danas je kompliciranija od muške, pred ženama koje se žele ostvariti kao kompletne osobe stoji više prepreka nego pred muškarcem. Ženama je teže, ali su zato zanimljivije kao likovi, dramski, romaneskno, komediografski, životno... Moja je teza da ako žena nije sretna, neće biti ni muškarac koji s njom živi. I kad muškarac to osvijesti, onda treba učiniti sve da mu žena bude sretna jer je to jamstvo i njegove sreće. 

Onda je vaša žena sretna s vama...

- Ona tvrdi da je. Nema sretne osobe u bilo kojoj vezi, ljubavničkoj ili prijateljskoj, ako netko želi dominirati ili se podređivati. Nisam za to da se netko stavi u inferiornu poziciju i prepusti svoju sudbinu drugome u ruke, volim kad se ljudi ponašaju odgovorno u međusobnim odnosima i prema vlastitim sposobnostima. Evo, primjerice, u našoj obitelji ja ne vozim, jer moja žena odlično vozi. I zašto bih ja inzistirao na tome da budem vozač – samo zato što je to tradicionalno muška stvar?! Zašto to ne bih priznao – zašto da je tjeram da se vozi sa mnom kad bi to bilo grozno i za nju, i mene i pješake. Ne vjerujem u jednakost – jer ne postoje dvije iste osobe s istim potrebama ni u svijetu jednojajčanih blizanaca – ali jako vjerujem u ravnopravnost.

Nije vas žena optužila da je zlorabljujete nakon što ste joj napisali ulogu s 12 likova u “Najluđoj predstavi na svijetu”?

- Naravno da je. Rekla je da je hoću ubiti bez tragova. Samo što me zeznula, preživjela je i premijeru i prvih pet repriza pa onda tako još 50 puta, bez obzira što je stvarno naporno sat i pol igrati 12 lica koji često imaju i uzajamne dijaloge.

Što mislite o inicijativi Roberta Perišića?

- Zaista se treba izboriti za bolji položaj pisaca u društvu, a i za bolji tretman knjige i književnosti. I sam sam iznosio takve prijedloge davno prije. Kad bi se stvari prepustile pukom kapitalizmu, ne bismo imali ni HNK, ni Filharmoniju... Rješenje je vrlo jednostavno: ako je neka knjiga umjetnički vrijedna i država je odluči potpomoći, onda bi pola novca trebalo pripasti izdavaču, pola piscu. Treba pomoći svima, što pravednije, da se ne dogodi da izdavači i knjižari voze BMW-e i audije, a pisci nemaju ni za režije. 

Što radite kad vam se u kazalištu ne svidi što su napravili s vašim tekstom?

- A ništa. Mogu sjesti i plakati.

Priznajete li redateljima da vam se ne sviđa njihova izvedba?

- Ne. Prešutim. To vam je kao u nogometu; kad se izvodi jedananestarac, a golman se jednostavno baci u krivom pravcu pa umjesto lijepe parade dobije gol.

Ali, zašto se ne bunite?

- Zato što je gotovo. Zato što nije lijepo napadati ljude koji su se bavili s tim mojim svijetom i sigurno imali plemenitu želju da iz njega izvuku maksimum. Kad dam nekom režiseru da me radi, imam povjerenja, ali znam da stvari mogu izmaknuti kontroli i unatoč dobrim namjerama. Ali, nekad sam vidio i bolje nego što sam zamislio.

S romanom “Klara” nisu bili baš svi oduševljeni. Jedna je čitateljica na forumu napisala da je imala osjećaj da ste “Klaru” pisali kad ste se i sami duhovno tražili, da je kvaziduhovna, napisana nabrzaka, patetična i sladunjava...

- “Klara” ima svoju publiku, doživjela je devet izdanja. Objavljena je 1997. godine, pisao sam je tri godine i odražavala je ono što su tada bili moji svjetovi. Tada sam se bavio meditacijom i istočnjačkom filozofijom... Dvije godine kasnije prešao sam na kršćansku meditaciju. Potpuno sam preokrenuo svoj svjetonazor; sve te stvari vezane za izvanosjetilna iskustva, sve što mi je bilo jako blisko godinama, prestale su biti moj svijet. Zaključio sam da su nama koji živimo u Europi bliže kršćanske vrijednosti nego newageovske i istočnjačke...

Vi ste doživjeli preobraćenje?

- Nisam bio vjerski odgajan pa sam u 38. postao mali preobraćenik, i to se vidi ili sluti u nekim mojim romanima. Mislim da mi se jednostavno dogodilo – sazrijevanje. Otkrio sam da unutarnji mir i ispunjenje mogu naći baš u tome što pruža kršćanski pogled. I to mi je tako predivna radost bila; neki moji nemiri, lutanja i sumnje jednostavno su nestali. Otkako sam doživio vjeru, puno sam ispunjeniji, i kao čovjek i kao pisac... Do tada sam se tražio i lutao. Uvijek sam puno radio, ali nikad nisam smatrao dobrim da se život svede samo na jednu dimenziju. Karijera i uspjesi su, ipak, prolazna stvar. Ako čovjek nije dobro posložen i čvrst u sebi, bilo koja veća kriza u životu lako ga slomi. Ljudi koji imaju izražene unutarnje svjetove  sretniji su od onih koji žive na ateističkoj, materijalističkoj razini... 

Vi ste, dakle, presložili sebe, ali ništa oko sebe... Niste pali u iskušenje, kao neki, da promijenite ženu, posao, grad...

- Mislim da je to pogrešan način. Svaki naš pokušaj da mijenjamo druge, a sebe ne diramo, u biti je pogrešan. Puno više možemo učiniti ako sebe promijenimo. Ta mi je spoznaja preokrenula život; sve drugačije promatram. Neću reći da sam potpuno novi čovjek, neke stvari su ostale kakve su i bile, ostala su prijateljstva koja traju desetljećima, ali ja više nisam isti.

Kako je vaša obitelj reagirala na tu promjenu?

- Supruga jako dobro. A moj sin je zapravo najzaslužniji za moje preobraćenje, on me je povukao. Bio je beskrajno razigrano djete, u osnovnoj je imao sjajnog vjeroučitelja, pa je doma s oduševljenjem prepričavao biblijske priče i počeo redovito ići u crkvu. Supruga i ja smo mu počeli praviti društvo i tako.... Koliko god da nam se ova nova generacija ponekad čini neobičnom, meni izgleda da ima bolja utemeljenja od naše. Imaju oni nešto dobro u sebi – samotniji su od nas, nemaju toliko ideala i ne očekuju da ih svi dočekuju raširenih ruku.

Čime ste bili nezadovoljni?

- To su intimna pitanja o kojima ne bih htio javno govoriti. Ali znate i sami da ateist postaje preobraćenik u pravilu u trenutku krize. Duhovna kriza ne mora imati veliki izvanjski razlog, čovjek može živjeti najljepšim i najlagodnijim životom i svejedno dodirnuti ispraznost, dobiti želju da presloži svoj život.

U svakom slučaju, shvatio sam da izvanjsko i materijalno, nije za mene dovoljno i da ne može biti razlog ni moje sreće ni moje nesreće. Da želim, ipak, nešto dublje. To ne znači da sam postao savršen čovjek, da nemam više kriza, ali imam puno, puno više mira u životu negoli prije. Ne volim ljude time gnjaviti.

Hvalite se kako niste izrekli ni jednu negativnu rečenicu o piscima.

- Kad dođete slušati glazbenike, želite li slušati kako oni sviraju violinu ili kako tračaju drugog violonista da je loš tehničar?

Možda i jedno i drugo...

- Kazalište me naučilo kolegijalnosti i čuvanju energije za rad, a ne za uzajamno osporavanje. Ja bih da nam sude gledatelji, kritičari, a ne da mi jednim drugima sudimo. Opasno je to. Kad gledam povijest hrvatske književnosti, to je hrpa nepotrebnih polemika. Bolje je napisati novi roman nego se prepucavati s kolegama.

No, što biste vi učinili u slučaju Nives Celzijus: biste li joj dali Kiklopa...

- Nisam čitao Nives Celzijus, pa nisam to htio komentirati, a svi su u to vrijeme tražili mišljenje o tom događaju, ali principijelno, ako je u propozicijama bio kriterij najtiražnija knjiga, onda je Nives trebala dobiti nagradu.

Vas to ne pogađa, ne mislite da je to degradacija profesije?

- Dobila ona Kiklopa ili ne, meni je potpuno svejedno. Za mene to i nije kulturni događaj nego medijsko-estradni.

Jeste li vi zadnji pisac koji je dobio stan od države?

- Dobio sam prije dvadeset godina stan od šezdeset kvadrata od Studentskog centra, ali kao ravnatelj ITD-a, ne kao pisac. Poslije sam ga otkupio i kupio drugi... Nemoguće je da neki glazbenik koji svira u orkestru zaradi novac za stan. Bilo bi glupo kad bih ja sada tražio stan od države, kad si ga mogu sam kupiti, ali kad sam imao 30 godina i skromnu plaću a radio sam društveno koristan posao, to je bio jedini način. Stambeni fond je gola nužnost, trebalo bi društveno vrijednim profesijama piscima, glazbenicima, glumcima, znanstvenicima, profesorima, novinarima, ljudima koji mogu pridonijeti da život bude bolji, omogućiti da riješe problem stana. Inače će nam intelektualna, kulturna i znanstvena elita pobjeći u inozemstvo.

Malo ste predobri. Koja je vaša mračna strana?

- Ma nisam. Samo vjerujem da svaki pisac, i svaki čovjek, treba živjeti u skladu sa svojim karakterom. Bilo bi krivo kad bih privatno imao afirmativni odnos prema ljudima i životu, a u knjigama glumio mračnjaka kad ja to nisam.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. veljača 2021 20:47