Miroslav Šoštarić u Brestovac se doselio 1963. godine. Njegova majka Angelina bila je medicinska sestra, a bilo je uobičajeno da se svi zaposlenici s obiteljima presele u lječilište za oboljele od tuberkuloze, smješteno na obroncima Medvednice. Bio je to pravi mali grad, odnosno, pravo selo, sa šestotinjak stanovnika. Imao je sve ono što je potrebno: pekaru, mesnicu, trafostanicu, šnajderaj, praonicu, kuhinju...
“Uh, al' se nekad dobro jelo. Citat Balaševića je namjeran i dobro pristaje Brestovcu. Puno je hrane bilo. Srijedom je bio bezmesni dan, tako je bilo određeno, ali sjećam se da je u juhi bilo više komada piletine nego tjestenine. Nas djecu su tete kuharice posebno hranile. U lijepom sjećanju mi je i pekara”, prisjeća se Šoštarić s osmijehom, danas u mirovini, i dodaje da mnogi ne mogu vjerovati da mu je prva asocijacija na bolnicu upravo hrana.
Lječilište je bilo podijeljeno na dva dijela: muški i ženski. Uz potonji dio nalazila se knjižnica i dnevni boravak, u kojem se tijekom dana kartalo i igralo šah. Tamo je bila i kinodvorana, u koju se išlo ponedjeljkom i srijedom. Djeca su s nestrpljenjem očekivala kamion koji je ta dva dana u tjednu iz Zagreba, između ostalog, donosio filmove. Oni koji su vidjeli što će se tu večer gledati protrčali bi kompleksom iz sveg grla vičući koji film igra.
“Kad smo se doselili, mama i ja smo najprije živjeli u muškom odjelu na trećem katu. Ljudi su se tada bojali doći na Sljeme da se ne bi zarazili, a ja sam živio u istom prostoru s bolesnicima i ništa mi nije bilo. Kasnije smo se preselili u Mekinac, kako smo zvali stambeni kompleks za osoblje. Klinci su se dijelili u dvije skupine: sorovčane, koji su živjeli u zgradama socijalnog osiguranja radnika, i baračane, čiji su dom bile drvene barake”, priča Šoštarić.
Sjedimo u dnevnom boravku njegovu kuće u Zaprešiću i gledamo stare fotografije Brestovca. Pokazuje nam jednu sliku i kaže - na njoj se ne vidi, ali snimljena je tik uz barake. U svakoj su bile četiri sobe, a u njih stane od 8 do 12 ljudi. Uz njih su se nalazile kuhinje, rendgen, garaže za autobuse i kamione prve pomoći, skladište goriva, velika drvena sindikalna dvorana i mrtvačnica, dovoljno velika da u nju stane samo lijes.
“Iz grada su dolazili samo majstori za popravke na trafostanici, a mi smo gore imali sve ostalo. Cijelo ljeto s nama su bili radnici koji su imali konje, koji su izvlačili drva iz šume. Tijekom ljeta sve se punilo drvima, slagalo ih se naokolo oko bolnice, a zimi smo sve to potrošili. Ako je ičega bilo na Brestovcu, bilo je snijega. Hladnoće su bile intenzivne, pa se stalno moralo grijati. Postojalo je nekoliko radnika čiji je jedini posao bio donošenje drva”, kaže Šoštarić.
Autobus je jednom dnevno vozio u grad: ujutro do Langova trga, a u rano poslijepodne natrag. Postojao je i poseban autobus, koji je srednjoškolce i starije osnovnoškolce prevozio u grad na nastavu i vraćao ih natrag. Mlađi, učenici od 1. do 4. razreda, nastavu su slušali u Brestovcu. U kompleksu je živjela učiteljica. Bio je tamo i pekar, prisjeća se Šoštarić, a kad su na igralištu igrali odbojku, nitko nije želio biti u protivničkoj ekipi.
“On je cijeli dan samo mijesio kruh i kakve je samo mišiće imao! Ako ne bi pazio na udarac, a često u žaru igre nije, nego bi jako udario loptu, jadan onaj s druge strane mreže koji bi dobio tu loptu u glavu. Odmah bi se srušio u nesvijest. Sjećam se još jednog zanimljivog gospodina: zvali smo ga Ilija Jelovničar. On je, naime, slagao jelovnike, pa smo ga tako prozvali”, priča Šoštarić.
Pokazuje nam jednu fotografiju majke. Na njoj ona stoji uz konopac. Riječ je o užetu zvona, kojim se zvonilo praktično svako malo: u 7, pa 8.30, pa 10, 11.30... Svako zvono imalo je svoje značenje: pozivalo je na doručak, na vrijeme mirnog ležanja u vrijeme vizite, potom ručak, pa marendu... Šoštarić se sjeća da se pričalo o muškarcu koji je došao ujutro i slušao kako svako malo zvono zvoni. Pitao je druge što je to, a oni su mu rekli da zvono označava da je netko preminuo. Nakon šestog zvona čovjek je u panici spakirao kovčeg i pobjegao pješice.
“Rekao je da nije on tu došao umrijeti i dao petama vjetra. Jedva su ga sustigli i objasnili mu da je to bila šala. Zafrknuli su ga dečki iz paviljona Teksas. Tamo su bili najživahniji pacijenti, a ime je dobio po tome što su se u njemu momci uvijek opijali i tukli. Ne znam po kojem su ih kriteriju smještali tamo, ali kad smo ujutro čuli da je bila tučnjava, svi smo znali da su teksasovci opet imali živahnu noć”, prisjeća se.
Pokazuje nam zadnju fotografiju. Na njoj je njegova majka sa zgodnim liječnikom, a stoje na stepenicama lječilišta. Stepenica više nema, ukradene su. Iako je nekoliko godina nakon napuštanja Brestovca postojao čuvar, sve vrijedno je ipak misteriozno nestalo. No, kakva je veza njegove majke i zgodnog liječnika, pitamo ga. Smije se i kaže - platonska, bili su samo kolege. Bio je to rijedak slučaj: mnogo se parova pronašlo u bolnici usred šume. Ljubavi su se rađale među pacijentima, ali i liječnicima te ostalim osobljem. Neki su se pacijenti oženili svojim medicinskim sestrama, tako da se na Brestovcu često slavilo vjenčanja.
“Bio sam dovoljno star da upamtim atmosferu koja je vladala u toj bolnici. Da, tamo su bili ozbiljni bolesnici u teškom stanju i, da, umiralo se. No bilo je to mjesto veselja i sreće. Nama je bilo normalno da živimo u sklopu bolnice: da se slave vjenčanja, tuguje kad netko dobiva posao drugdje i odlazi...”, dodaje Šoštarić.
Lječilište je napustio u dobi od 16 godina. Bilo mu je to jako tužno, priznaje, i nije se dogodilo odjednom. Objavljena je odluka da se bolnica zatvara. Ljudi su odlazili i vraćali se, zbunjeni. Nikome nije bilo jasno zašto se lječilište rasformiralo, a tada se pričalo kako je riječ o zakulisnim igrama koje uključuju bolnicu Jordanovac. Osim sjećanja na metež, zbrku i tugu, Šoštarićeva uspomena je osobnije prirode. On je pri odlasku imao najviše problema pri hvatanju svoje mačke.
“Kao da je osjetila da odlazimo i nikako mi nije htjela doći. Odselili smo se u grad, a ja je nisam uspio uloviti. No, nakon selidbe sam se jedan dan vratio, namamio je u drvenu kutiju i prenio u grad. Kad sam otvorio vrata kutije, pobjegla je i tri dana nije došla kući. Već sam zaključio da je gotovo, no onda se vratila”, priča.
Priča o sanatoriju Brestovac zapravo je tužna ljubavna priča. Mogla bi se ukratko ispričati ovako: bila je jedna lijepa glumica, u koju se zaljubio liječnik. Ona ga nije željela, ali ju je on svejedno volio. Kad je doznao da boluje od tuberkuloze, dao je sve od sebe da se izgradi sanatorij u kojem bi se ona liječila. U tome je uspio. Ona je otišla na liječenje, i premda su se neki drugi pacijenti oporavili, ona nije. Umrla je svojem liječniku na rukama, a on ju je sam položio u lijes. Ona se zvala Ljerka Šram, a on Milivoj Dežman.Ljerka i Milan poznavali su se od djetinjstva. Živjeli su u blizini: ona na uglu Mesničke i Streljačke, a on malo više u Mesničkoj. Nekoliko je godina Milivoj nije vidio, a onda ju je ugledao kad je kao 14-godišnja djevojčica debitirala u jednoj amaterskoj predstavi na Gornjem gradu. Oduševila je publiku, a Milivoj je tada prijateljima rekao: “Ova ili nikoja.” Kad je otputovao na studij u Graz, obećala mu je da će ga čekati, no zaljubila se u bankara Aleksandra Isakovića. Suvremenici kažu da je bio naočite vanjštine, a Dežman baš i nije.“Fakat je da sam zaljubljen, a ona nije. I da po svoj prilici nikad neće ni biti. Radio sam sve za nju, a sad mi je sve veselje otišlo... Pa, ipak čekam, osobito kad mi logika veli da ona mora doći opet k meni...”, piše on očajno. A onda se događa nevjerojatno: Isaković je napravio pronevjeru u Prvoj hrvatskoj štedionici, gdje je radio, i dao petama vjetra iz Zagreba. Ostavio je Ljerku i njihova sina Sašu. Dežman je u to vrijeme radio u staroj bolnici Milosrdne braće na Jelačićevu trgu, a kad je Isaković pobjegao, odmah je otišao do glumice i ponudio joj pomoć.
“Preuzeo je brigu o Ljerki i njenom malom sinu. U njihov zajednički život uložio je beskrajnu ljubav i žrtvu, a Ljerka poštovanje, zahvalnost i odanost. On je bio njezin zaštitnik i možemo samo zamisliti koliko je shrvan bio kad je shvatio da je njegova ljubav oboljela upravo od bolesti protiv koje se on čitav život borio”, kaže Snježana Malić Limari, ravnateljica Parka prirode Medvednica, koja se bavila istraživanjem povijesti sanatorija Brestovac.
Zagreb je početkom 20. stoljeća bio grad u kojem nitko od nas danas ne bi bio sretan da mora živjeti. Na sedam tisuća ljudi bio je samo jedan liječnik. Uvjeti života bili su loši, higijenski standardi loši, a smrtnost od tuberkuloze iznimno velika. Bila je to bolest siromaha i boema. Mnogi su smatrali da bi bilo potrebno otvoriti bolnicu za ljude oboljele od tuberkuloze. No, o tome se u gradu samo govorilo, sve dok Ljerki Šram 1903. godine liječnik nije potvrdio da boluje od tuberkuloze. Ta je dijagnoza promijenila život Zagrepčana: Dežman, koji je u to vrijeme bio urednik utjecajnog dnevnika Obzor, odmah je pokrenuo izgradnju sanatorija. Kako se bavio liječenjem bolesnika, znao je da se specijalizirana bolnica mora sagraditi, no nakon što mu je Ljerka rekla svoju dijagnozu, shvatio je da s izgradnjom treba odmah krenuti.
Zemljište od 10 jutara, smješteno na 840 metara nadmorske visine, darovao je Miroslav Kulmer, a novac za gradnju lječilišta prikupljen je na priredbama i lutrijom, te prodajom slika koje su darovali poznati hrvatski umjetnici Vlaho Bukovac, Oton Iveković, Menci Clement Crnčić i Celestin Medović. Okružna blagajna za osiguranje radnika u Zagrebu bila je organizator donacija, a samu je gradnju vodio arhitektonski ured Benedik i Baranyai. Svi su željeli da se sanatorij što prije završi, a vijest da je njihova omiljena glumica bolesna dodatno je potaknula želju da se pomogne. Za tadašnje vrijeme posao je dovršen u rekordnom roku. Trajalo je to samo šest godina.
Prvih četrdeset bolesnika na liječenje je primljeno 22. svibnja 1909. godine. Interes je bio velik, jer se lječilište pokazalo uspješnim. Broj ležaja stalno je rastao, sanatorij se širio, a stopa smrtnosti od tuberkuloze se smanjivala. Ipak, dežurnih prigovaratelja bilo je i tada: iako je sagrađen u šumi, dovoljno daleko, tadašnji su građani smatrali da je to “sablast na nevolju i zdravome i bolesnom”. “U tadašnjim kronikama zapisano je: ‘Otkad je podignut sanatorij, Šramica mu je prva i kroz četiri godine redovita pacijentica. Ljetnih bi mjeseci redovito prebivala gore, sve dok ne bi počelo padati žuto lišće s tih naših dubrava i dok nisu počele sipiti jesenske kiše’”, priča Snježana Malić Limari.
No, nakon četiri godine liječenja nastupilo je pogoršanje. Bio je to studeni 1913. godine. Nisu pomagale ni šetnje svježim zrakom ni krepka hrana. Ne znamo kako je izgledao Ljerkin zadnji dan, 26. tog mjeseca, no poznato je kako je izdahnula na rukama Milivoja Dežmana. Zna se i da je on osobno njeno tijelo iz bolničkog kreveta prebacio u lijes. Imala je samo 39 godina.
No, to nije bio kraj Brestovca. Nakon Ljerkine smrti bogati ulagači su Dežmanu pomogli da proširi sanatorij. Radio je na tome da bolnica može primiti što više pacijenata i da dobiju što bolju skrb, a time se bavio sve do svoje smrti 1940. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Brestovac je bio bolnica za ranjenike - Nijemce, domobrane i ustaše. Partizani su 1945. došli do sanatorija i osvojili ga nakon kratkog sukoba s ustašama. Smaknuli sve pacijente koje su tamo zatekli, ali osoblje bolnice nisu dirali. U objekt su nakon toga smještali ranjenike.
“Sjećam se da smo se jednom igrali, a k nama je došao uplakani stariji čovjek. Pitali smo ga zašto plače, a on je rekao da je njegov sin poginuo u Brestovcu i da mu je upravo bio na grobu. Zbunio nas je, jer je u sklopu bolnice bio jedan jedini grob, onaj neznanom junaku. Na to se čovjek još jače rasplakao i rekao da to nije nikakav neznani junak, već njegov sin, mladi partizan koji je poginuo prilikom osvajanja bolnice”, prisjeća se Šoštarić.
Danas Brestovec trune. U nekoliko se navrata spominjalo da bi se stari sanatorij moglo preurediti u dom za umirovljenike. U kolovozu 1981. godine u staru bolnicu doputovalo je 70 članova Omladinske radne brigade, koji su cijelo ljeto proveli čisteći prostor i rušeći barake. No, na kraju se ništa nije radilo. Prostor pripada Specijalnoj bolnici za kronične bolesti u Rockefellerovoj, koja je u vlasništvu Grada. Iako su zgrade prepuštene propadanju, a spominje se kako bi se uskoro zbog sigurnosti posjetitelja trebale rušiti, prostor ipak privlači mnoge.
Tamo dolaze polaznici fotoradionica, a u nekadašnjem sanatoriju igra se i paintball. Postoji i ghosthunting, doduše, u privatnim organizacijama. Nijedna agencija ne vodi turiste da u sanatoriju provedu noć, jer je za to potrebno ishoditi dozvole, a zgrade nisu sigurne. No zato brojni zaljubljenici u jezivo i tražitelji paranormalnog redovito dolaze u lječilište i očekuju duhove. Priča se da duh Ljerke Šram lebdi hodnicima te da se tamo mogu susresti i duhovi drugih preminulih pacijenata.
No, nama je Brestovec izgledao više tužno i romantično nego strašno.
Kao spomenik jedne nesretne ljubavi, a zacijelo i mnogih drugih nesretnih ljubavi koje je smrt prekinula i o kojima ne znamo ništa, zdanje Brestovca ne izaziva jezu. Ono samo budi tugu.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
