Mislav Čavajda: Volim glumiti tijelom

Ja sam u dosadašnjoj karijeri prošao dosta raznih stresova i teških projekata, ali ovo je takva količina stresa nagruvana u kratkom periodu, u nekoliko tjedana, koja je meni dosad bila nepoznata. Kao prvo, radi se o nečemu čime se ja primarno ne bavim, plesom. I čim ste izmak­nuti s tih sigurnih tračnica po kojima inače ustaljeno klizite, već ste nesigurniji. A ako vam je još strašno stalo do toga što radite, onda je stres neizbježan”, povjeravao mi se glumac Mislav Čavajda u nedjelju u podne, nakon subotnje pobjede u petoj epizodi ovosezonskog “Plesa sa zvijezdama”.

S partnericom lidericom Petrom Jeričević suvereno je pred kamerama natplesao ostale konkurente, a dokle će njih dvoje doplesati, samo nebo zna. Tridesettrogodišnji glumac, žestoki perfekcionist u duši, priznaje da uopće nije pojma imao u što se zapravo upušta kad je pristao nastupiti u ovom blještavom showu. Pred kamerama je Mislav iskreno objavio da jedva čeka Božić pa da svome tijelu priušti opuštanje. Plesačke probe, u kojima ga Petra nemilosrdno drila, svakodnevno su po četiri sata, tako da mu sad za teretanu ostaje režim od triput tjedno.

Osviješteno i dobro isklesano tijelo, na kojem predano radi, Čavajdi je jedan od najvažnijih performerskih alata, što je itekako vidljivo i u ovom dance-spektaklu.

“Tjelesnost mi nije strana”, priča svojim tamnim baritonom, “u projektima u kojima sam dosad radio u kazalištu jako sam radio na tijelu. To je uvijek bio izražajni element kod mene. Da bi se što kvalitetnije donijela uloga, pogotovo u kazalištu, mislim da mora biti proživljena kroz tijelo.”

Kralj Edip. Neviđen herojski ispit koje mu je tijelo nametnulo prošao je 2011. na Dubrovačkim ljetnim igrama. U ingenioznoj predstavi Sofoklova “Kralja Edipa”, u režiji Eduarda Milera, Mislav je u Edipovu golgotsku subinu zagrizao igrajući na sve ili ništa. Na posljednjoj generalnoj probi ozbiljno je ozlijedio ligamente lijevog koljena. Trpeći gadne bolove, uz pomoć štaka, tvrdoglavo nije odustao, nego je eksplodirao do rijetke glumačke katarze. Za Edipa je zaslužno nagrađen Orlandom, a štake je mazohistički zadržao kao rekvizit i relikviju u izvedbama sljedećeg ljeta.

Pitam ga je li čelična volja nešto nesvjesno u njemu, strahuje li od njene nepredvidljive razornosti ili je u pitanju svjesna disciplina?

“Svjesnost nedvojbeno postoji. Istina, ta volja na neki način jest opterećenje jer uvijek od sebe očekujete maksimum. Dogodila se povreda, a istovremeno je za mene to u tom trenutku bila izuzetna šansa na kojoj sam i danas zahvalan. Pogotovo u mojim godinama dobiti jednu takvu ulogu i još debitirati na Dubrovačkim ljetnim igrama, naravno da osjećate ogromnu odgovornost. Možda jesam otišao preko svojih snaga kad se desila ta povreda, možda je i bila neka doza ludosti u svemu tome, ali sam opet htio iskoristiti tu situaciju za ulogu. Što se na kraju pokazalo da je imalo itekako smisla. Jer, i kod Edipa se radi o jednoj povredi, bilo mi je zanimljivo iskoristiti realnu situaciju i vidjeti što ta životnost može unijeti u sam projekt.”

Čavajda jako drži do društvenog angažmana, beskompromisno ga izražavajući u privatnom životu i na sceni. Na Splitskom ljetu 2008. nastupio je u kultnoj provokativnoj predstavi “Bakhe” po Euripidu, u režiji Olivera Frljića. Primjećujem da su oni tada ušli u fajt sa Sanaderom, dok još nije bio svenarodni bad guy, da je ipak trebalo imati svojevrsna muda za to, a Mislav komentira: “Oliver Frljić je redatelj kojeg iznimno cijenim. A najviše cijenim kod njega taj njegov snažni glas, tu njegovu hrabrost i potrebu da bez zadrške progovara o stvarima koje se guraju pod tepih a koje itekako treba istaknuti.”

Predstava je govorila i o malim priručnim logorima u Lori, otada je prošlo pet godina, a ovo društvo tone u sve veće ludilo. Frustrira li ga ta činjenica?

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA