MISLAV ŽITKO: Nove tehnologije stvorit će više radnih mjesta nego što će ih uništiti

Složeno pitanje o budućnosti rada potrebno je razdijeliti na dva, barem na prvi pogled, jednostavnija pitanja. Prvo se tiče budućnosti rada u smislu transformacije radnog procesa, dok je drugo vezano za budućnost radne snage. Prvo pitanje redovito puni novinske stupce, televizijske reportaže i postove na društvenim mrežama budući da nas ono vodi prema raspravi o upotrebi novih tehnologija u procesu rada koje stara, dosadna zanimanja pretvara u uzbudljive karijere budućnosti. U ponešto stručnijim raspravama u tom se kontekstu često može čuti sintagma “kreativna destrukcija” kojom je austrijski ekonomist Joseph Schumpeter opisao uzlet kompanija koje novim tehnologijama ili novim proizvodima, te uštedama u procesu proizvodnje istiskuju neprilagođene i trome stare igrače. Nema sumnje da razdoblje kasnog kapitalizma – obilježeno rapidnim razvojem informatičke i komunikacijske tehnologije, napretkom transporta i usponom financija – dobro korespondira sa Schumpeterovim izrazom, osobito ako je naglasak na inovativnosti i kreaciji. Međutim, destrukcija ima svoje posljedice čak i ako je kreativna.

Kreativna destrukcija ne zatire samo drugorazredne kompanije, ona ukida radna mjesta, obezvređuje standardna znanja i vještine. S problemom istiskivanja radnika zbog tehnološke promjene susrećemo se od početaka industrijskog kapitalizma. John M. Keynes je u raspravama o toj temi tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća bio dovoljno lucidan da ustvrdi kako će tehnološka promjena stvoriti više novih radnih mjesta nego što će ih uništiti. Ako smo usredotočeni samo na taj omjer, suvremena ekonomija temeljena na znanju svakako generira dovoljno novih zanimanja da ispuni jaz nastao ukidanjem dotrajalih oblika zaposlenosti. No, pitanje je kako su ta nova zanimanja raspoređena, te do koje mjere fokus na novim unosnim i društveno prestižnim poslovima mistificira trenutnu situaciju na globalnom tržištu rada. Ovdje dolazimo do drugog pitanja koje se tiče budućnosti radne snage. Ako znamo da su protekla desetljeća u zemljama naprednog kapitalizma obilježena stagnacijom nadnica i širenjem nesigurnosti uvjeta rada i trajanja zaposlenja, postaje jasno da se tehnološki korak naprijed može značiti dva koraka nazad u pogledu kvalitete života i društvenog blagostanja. Zamućena distinkcija između rada i radne snage nas veoma često čini nesposobnima da razlikujemo učinke tehnološke promjene od strategija poslodavaca poput outsourcinga ili offshoringa usmjerenih prema smanjenju troškova i onemogućavanju organiziranja radnika unutar kompanija. Potonji argument gotovo da nema veze s političkim profilom ili pripadnošću ekonomskoj školi. Dobitnik Nobelove nagrade Robert Solow u nedavno objavljenom članku navodi kako povremeni, nesigurni oblici rada stvaraju radnike čija je pregovaračka pozicija slaba, a potencijali za stvaranje sindikalne organizacije osiromašeni. Takva radna snaga, naglašava Solow, teško može osigurati primjerene radne uvjete i visinu prihoda, bez obzira kako tumačimo globalizacijske trendove i narav tehnološke promjene. Drugim riječima, u traženju odgovara na pitanje o budućnosti radne snage, postoji cijela institucionalna dimenzija odnosa poslodavaca i radnika nesvodiva isključivo na ulogu tehnologije u ekonomskom razvoju.

Dosad su se veoma često pod zajedničkim nazivnikom “globalizacije”, “nove ekonomije” ili “pritisaka svjetske konkurencije” preskakala naizgled anakrona pitanja o minimalnoj nadnici, prekovremenim satima i uvjetima rada u privatnom i javnom sektoru. Rasprava o rastu nejednakosti koja je dosegla točku vrenja s Pikettyjevim bestselerom odvija se na pozadini vraćanja radnih uvjeta 19. stoljeća u kontekstu tehnologije 21. stoljeća, pri čemu kako u jednom, tako i u drugomprednjače perjanice “nove ekonomije” poput Amazona ili Applea. Budućnost radne snage, odnosno značenje rečenice “biti zaposlen” ne iscrpljuje se u procesu kreativne destrukcije, niti je isključivo vezano uz anonimne sile međunarodne konkurencije. Upravo suprotno, mnogo stvari ovisi o sasvim opipljivim procesima i poznatim društvenim akterima, bilo da je riječ o radnom zakonodavstvu, regulaciji financijskog sektora ili suočavanju s posljedicama neodrživog ekonomskog rasta koji se ogleda u klimatskim promjenama. Štoviše, ekološka i financijska kriza traže promjene u samom načinu mjerenja i razumijevanja ekonomskog napretka i društvenog prosperiteta. Riječ je o ozbiljnom intelektualnom i političkom izazovu kojemu, čini se, još nismo dorasli, barem kad je riječ o lokalnom kontekstu u kojem se rasprava o budućnosti rada i dalje iscrpljuje u maglovitoj, ekonomski nepismenoj hajci na “uhljebe”.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: