Spasonosno je ponovo otvarati raspravu o evolucionizmu i kreacionizmu. Ponajprije zato što ju je teže shvaćati osobno nego opetovanu raspravu o partizanima i ustašama, pa se čovjek nekako manje uzrujava ako mora razmisliti je li potomak pitekantropa ili Kajina (Abel je pravodobno ubijen da se pravednikovi geni ne bi suviše širili kroz vjekove i populacije), nego ako ga svrstavaju između Maksa Luburića i Vlade Šegrta, obojice teško uklopivih u Svetu godinu milosrđa. Kao što je spasonosno raspravljati o Hajduku i Lokomotivi, osobito s idejnih pozicija – jer sve to otklanja našu misao od stope zaposlenosti, društvenoga brutoproizvoda, ili hranjivosti mirovine. Pa je bogougodna zadaća ministara da nam bace kosku oko koje ćemo se nadlajavati, skrećući pogled s njihova juriša na trpezu.
Ali kad je kost već tu, treba i o njoj informirati. Uistinu, što to i kako tvrdi kreacionizam, a što evolucionizam? Kao i obično – ima toga i još.
Evolucionističke i kreacionističke teze
Naime, tu je još i znanstveni kreacionizam sa svojom teorijom inteligentnog projekta, a s druge strane je tu teistički evolucionizam (teorija kontinuiranog Stvaranja ili evolutivne Geneze, zvana i “kršćanski darvinizam“). Evo samo najbitnijih.
Kreacionizam uči, ukratko, da su svijet i Zemlja u njemu, te sve žive vrste na njoj, stvoreni u jednome jedinstvenom zamahu Božjeg stvaranja svijeta, takvi tada kakvi su sada. I da je to vjerodostojno opisano u Knjizi Postanka, koja je temeljni dio Božje objave prihvaćene u židovstvu (u sklopu Tore), kršćanstvu (kao baza Starog zavjeta) i u islamu.
Kreacionizam se dalje dijeli na teoriju o mladoj Zemlji (po kojoj je Bog Zemlju stvorio prije 6000-10.000 godina, po Usheru točno 23. listopada 4004. prije Krista, i to u podne po vremenu u Jeruzalemu, a fosile je rasuo Vrag da nas zbuni i navede u zabludu i grijeh), pa na teoriju o staroj Zemlji, koja se razdvaja na teoriju jaza (ona prihvaća geološka razdoblja ali odbija evoluciju vrsta, objašnjavajući to jazom između dviju geneza, preadamitske, u kojoj je Bog odijelio dan i noć i kopno od voda, te adamitske, u kojoj je stvoren čovjek) i teoriju tisućljetnog dana (po kojoj je svaki dan Božjeg stvaranja dug tisuću ljudskih godina).
Progresivni kreacionizam prihvaća i evoluciju biljaka i životinja, ali čovjeka ne vidi kao potomka zajedničkih predaka s primatima, nego kao poseban dogotovljen proizvod Božji.
S druge strane, tome su bliske teorije po kojoj su čovjeka na Zemlju implantirali Izvanzemaljci (pa su ih naši preci smatrali bogovima): to je nereligijski kreacionizam koji zastupa teorijom o panspermiji Francis Crick (Nobelova nagrada za otkriće DNK), a bitno vulgarnije npr. Erich von Däniken.
Teistički evolucionizam prihvaća i astronomske i geološke i evolucionističke biološke postavke, ali smatra da je sve to, zajedno s fizikalnim, kemijskim i biološkim zakonima, zasnovano teleološki da bi život nastao i razvijao se sve do svoga vrhunca u čovjeku, koga je Bog providio razlikovanjem dobra i zla te slobodom odlučivanja. Ukratko: evolucija postoji jer ju je zasnovao Bog.
Znanstveni kreacionizam temelji se na tezi da su “neke značajke svemira i živih bića bolje objašnjivi inteligentnim uzrokom nego nenavođenim procesom kakav bi bio prirodan odabir”. Nastao je kao pokušaj znanstveno utemeljene reakcije na presudu Vrhovnog suda USA 1987. da zahtjev za kreacionističkim učenjem kao pandanom evolucionizmu u javnoj nastavi krši Prvi amandman Ustava koji zabranjuje državnu potporu religiji. Tako je teza o inteligentnom nacrtu, kao znanstvena a ne više vjerska, konstituirana da bi mogla ući u nastavu. Njezini glavni promotori (npr. Behe, Dembski, Wells, odnosno Meyer) dešifriraju tezu stavom da je tvorac tog nacrta (“inteligentnog dizajna” u neinteligentnu prijevodu) jamačno Bog ( argumentum ad ignorantiam: uzrok je nedokučiv, dakle uzrok je Bog, jer je nedokučiv). I tako je vjera u Boga pretočena u znanstvenu teoriju da je Bog stvorio svijet (ako je stvoren, netko ga je stvorio, pa je stvaran), a da nije nastao bez nečijeg plana. To se naslanja na logičku shemu: “Bog postoji jer se o njemu razmišlja”. Prigovori da nije jasno zašto bi projektant stvarao vrste da izumru razbija se o istu logičnu primjedbu kojom se odbacuje etički prigovor o apsolutnoj dobroti koja dopušta da mala i nevina djeca pate glad: nismo dovoljno inteligentni da bismo proniknuli u božansku pamet.
Religije i evolucija
Religije su se već ranije suočile i s ateizmom (Sokrat je, ne zaboravimo, osuđen na smrt kao ateist koji time kvari mlade) i s njegovim empirijskim argumentiranjem (npr. u Parmenida i Heraklita), pa je još Aleksandrijska škola u II stoljeću tumačila Bibliju kao alegoriju, a jaz između znanosti i vjerske doktrine u kršćanstvu su iznosili još Origen i Grgur Nazijanski. Martin Luther je osudio ta ljevičarska skretanja.
Evolucionizam odbacuje 75-90 posto izvanevropskih muslimana. Budizam se ne protivi evolucionizmu, jer ionako sve smatra proizvodom misli (da pojednostavnimo do kocena). Hinduizam je podijeljen kao i protestantsko kršćanstvo, jer polazi od Brahme kao jedinog stvoritelja vidljivog i nevidljivog svijeta, ali pojedine škole ne isključuju mogućnost da je Brahma stvorio i prirodne zakone.
Katolička crkva ima kompleksan stav spram znanosti. Golem broj znanstvenih otkrića dugujemo ne samo njezinim vjernicima, nego baš svećenicima. Kad se čuju primjedbe da bezbožnik ne može raspravljati o religiji, ili da istraživačko novinarstvo ne može proučavati onaj tko nije sam baš to radio, nije zgorega spomenuti da je funkciju ženskih reproduktivnih organa prvi temeljito istražio kanonik Falloppio koji se njima po celibatu ne bi smio služiti (po njemu se zovu jajovodi). Otac Josip Ruđer Bošković je dobar, ali nipošto usamljen primjer.
O životinjskom porijeklu ljudskog tijela piše i sv. Toma Aquinski, koji citira i Aristotelovu tezu da se oblici živih bića prilagođuju ambijentu. Nikola Cusanski izravno govori o životinjskom porijeklu čovjeka. Itd
I stoga (a i zbog osjećaja opsade kako Papinske Države tako i kršćanstva) Sveta Stolica je u XIX stoljeću izbjegla ikakav služben stav spram evolucionizma. Logično je bilo da joj je išao na jetra, jer je korišten kao ateistički argument. Umjesto Svete Stolice evolucionizam je redovito drala Civiltà Cattolica, isusovački mjesečnik koji je Sveta Stolica direktno nadzirala. Kongregacija Indeksa (koja je sastavljala Popis zabranjenih knjiga, Index librorum prohibitorum), okomila se samo na tri evolucionističke knjige, ali ni u jednom slučaju spontano niti na inicijativu Svete Stolice, nego po vanjskim prijavama, na koje je morala reagirati. Darwin nikada nije dospio na Indeks (za razliku od Kopernika, na primjer). Prvi vatikanski koncil je osudio materijalizam, ali je izbjegao izjasniti se o evolucionizmu. U enciklici Providentissimus Deus papa Lav XIII je 1893. indirektno rehabilitirao Galileija (i još indirektnije ostavio na miru Darwina) citirajući bez navođenja autora Galileijeve teze o odnosu biblijske egzegeze i prirodnih znanosti, te navodeći iste citate sv. Augustina kojima se branio Galilei. U sljedećem desetljeću je Papinsko biblijsko povjerenstvo reklo (1905. i 1909) što i Aleksandrijska škola: Biblija se može u pojedinim dijelovima shvaćati kao parabola ili metafora, a da se ne dovodi u pitanje njezina osnovna poruka.
Papa Pio XII u enciklici Humani generiss asvim jasno razdvaja evoluciju koja stvara ljudsko tijelo od Boga koji po kršćanskom nauku čovjeku daje dušu. Bogu Božje, caru carevo, evoluciji tijelo, Bogu duša. Sv. Ivan Pavao II je 1985. u uvodnoj riječi na simpoziju Kršćanska vjera i teorija evolucije, pozivajući se i na Pija XII, naglasio da teorija evolucije ne može dovesti u pitanje kršćansku vjeru. On je 1996. precizirao da se “teorija evolucije ne može svesti na puku hipotezu”. Benedikt XVI je za mise o početku pontifikata kazao: “Nismo slučajan i besmislen proizvod evolucije”. I to je bilo artikulirano priznanje evolucije, kojoj Božja ekonomija spasenja daje smisao. Papa Frane je napokon, preklani, rekao da Bog svijet nije stvorio magijom.
Ali, hvala Bogu, vazda je bilo papskijih od pape. Pa dakle i katoličkih znanstvenika koji teoriju evolucije dovode u pitanje u ime diktata vjere. U nas ministrov stav u pogledu upitnosti teorije evolucije otvara zanimljiva pitanja, i etička i tehnička.
Teorija nije jednoznačan pojam
Imao sam priliku ovih dana vidjeti test učenika osnovne škole u Sjedinjenim Državama, ocijenjen F (što je najniža ocjena): trebalo je identificirati šest vrsta dinosaura, a učenik je jednostavno u mjesta određena za odgovore upisao: “Dinosauri nisu zbiljski. Čitaj Bibliju!”Ganuo me i vratio šezdeset godina unazad, u trenutak kada sam razljutio našeg vjeroučitelja (Bog mu dao rajsko naselje i u njemu njegovu bijelu kavu sa skorupom) otvorivši posve neumjesno raspravu o kozmogoniji dok nam je on, sav ponosan, projicirao dijapozitive koji su ilustrirali biblijsku Knjigu Postanka (i danas mi je pred očima imaginarni prikaz Kovčega Zavjeta odande, a ne sadašnji crteži koji vjerno reproduciraju biblijski opis Kovčega – eto što ti je imprinting mladunca). Sjetim se svoga bradatog vjeroučitelja, raspetoga između dviju dogmi, vjere i znanja, pa se raznježim i nad njim i nad malcem u Državama, koji je s mučeničkim žarom prinio svoj školski uspjeh na žrtvenik moralne pouzdanosti vjere, reducirane na shemu. Tako to biva kad ti etički imperativ serviraju kroz pravilnik.
Tehničko je pitanje, naravno: što da čini – bilo nastavnik, bilo student – s teorijom, ako stoji ministrov stav: “Teorija evolucije, kao i svaka teorija, još nije završena, a odlika uspješne znanosti jest otvorenost”?
Tehnički korektan odgovor bio bi otprilike ovako shematiziran: “U skladu s teorijom A odgovor je ovakav, u skladu s teorijom B odgovor je onakav... itd.” Ali tko smije natjerati bilo učenika bilo ministra da svoju vjeru relativizira i svede na razinu teorije ravnopravne s domišljanjem neprosvijećenih neznabožaca (i Mikołaj Kopernik se godinama pazio da ne objavi svoj posljedak Aristarhove heliocentrične teorije – u krajnjoj liniji autora manje boli ako mu posthumno spale knjigu nego njegovo živo i budno tijelo, ma koliko bio gorljiv teoretičar)?
Teorija evolucije nije jedina u školskom gradivu. Cio niz teorija je u podjednako upitnom statusu: teorija automata, na primjer (istina je da kompjuteri i roboti potvrđuju njezine postavke, ali ni ona nije završena, smijemo li je nametati, je li Jobs imao sreću da je umro od raka umjesto da ga spale kao lažnog proroka?), teorija brojeva (uh, tek ta), teorija skupova (matematička, ne brkati je s teorijom šatora), teorija funkcija (opet matematička, ministarska nije ubrojena, a možda ni ubrojiva), teorija informacije, teorija relativnosti (postoji mogućnost da je ona postila Protokola sionskih mudraca), pa bismo mogli i dalje nabrajati, a da danima ne iziđemo izvan domene teorije značenja.
Budući da je Hudi obično u detalju, vraški je korisno sjetiti se sitnog detalja, razloženoga u Anićevu Rječniku, da pojam teorija ima u našem jeziku barem četiri skupine značenja. Teorija je“promišljeno i uopćeno znanje o nekoj pojavi ili o više pojava zasnovano na njihovim bitnim zakonitostima”, ili su tim pojmom obuhvaćeni “a. osnovni znanstveni pojmovi promatrani uopćeno nasuprot pojedinačnom primjeru iz prakse [ teorija gravitacije] b. onaj dio neke znanosti ili struke (vještine, umjetnosti i sl.) koji se odnosi na njezine principe i metode te tako razlikuje od njezine primjene [ teorija književnosti; teorija glazbe]”, ili je to “hipoteza koja se potvrdila” (pazi Vraga!), ili napokon, onako kolokvijalno: “a. apstraktno razmišljanje b. pretpostavka ili pogađanje [ to ti je puka teorija]”. I tu je dobro prisjetiti se sv. Augustina, koji je zapisao (a možda i generirao) izreku “Bene docet qui bene distinguit” (dobro poučava tko pomno razlikuje). Još se u gimnaziji utuvljuje u glavu da je teorija smislena samo kada se ista njezina semantička komponenta primjenjuje samo na isti sadržajni opseg.
Napokon, ista tvrdnja može biti istinita u jednome teorijskom okviru, a neistinita u drugome – što ne znači da njezina neistinitost u tome drugom okviru čini nevažećim prvi okvir (da vulgariziram: pneumološka definicija Duha svetoga ne poništava zakone pneumatike u fizici – niti se te dvije tvrdnje međusobno relativiziraju; to se kolokvijalno naziva zbrajanjem krušaka i jabuka, a dalo bi se primijeniti i na zbrajanje odnosno oduzimanje Geneze i fosila – ali u znanosti se može smatrati dokazanim ono što, ponovljeno u istim uvjetima, daje iste rezultate, pa sada sami procijenite odnosi li se to, i koliko, na teoriju evolucije).
Nije zgorega paziti na jezik
U filozofiji je nužno, a i u znanosti, definirati značenje u kojemu se u nekom spisu rabi neki pojam. Iskaz: “on je površan” (da opet vulgariziramo) može biti ocijenjen kao istinit samo ako svi sudionici u razgovoru na istu osobu primjenjuju zamjenicu “on”, te ako su suglasni u pogledu značenja i opsega pridjeva “površan” (tj. ako odbace, na primjer, etimološki moguće tumačenje da je površan tko hoda po površini vode).
Doduše, za to je dobro znati i standarde jezika na kojemu se to iznosi. Prilično je dvojbeno leksikografsko znanje nekoga tko naslovi: “Znanost i religija kod Ruđera Boškovića”. Očito mu nije jasno da prijedlog “kod” označava blizinu, a ne sadržaj: Samobor je kod Zagreba, nije u Zagrebu, a i znanost i religija su valjda bili u [djelu] Ruđera Boškovića, a ne negdje u njegovoj blizini. Jalov je trud uzimati ozbiljno u obzir ideje nekoga tko mi u pamet priziva maksimu nezaboravne profesorice kemije: “Pravilno se izražajite!” Ali nije za to kriv ministar, nego učitelj hrvatskoga koji mu je dao pozitivnu ocjenu u osnovnoj školi. Srećom, ministri imaju pomoćnike, možda se zalomi pismen (nađe ih se kadšto i među domoljubima).
Danko Grlić u svojoj enciklopedijskoj natuknici o teoriji (eno je sva na internetu, u Hrvatskoj enciklopediji on line, vrijedi je pročitati) podsjeća da “se u teoriji znanosti postavlja pitanje: ima li neka teorija samo logičko-hipotetički status ili može po sebi polagati zahtjev za istinitošću i valjanošću (R. Carnap, C. G. Hempel, P. Oppenheim i dr.). S druge strane, teorija se promatra i s obzirom na njezinu povijesnu ukorijenjenost, tj. shvaća se kao historijska analiza određenih znanstvenih pojmova (S. Toulmin, P. K. Feyerabend, Th. S. Kuhn i dr.). U novije se doba susreću i pokušaji da se teorija promatra kao sustav simbola kojemu je potrebna čisto semantička analiza, tj. kao propitivanje smislenosti njezinih iskaza (A. Tarski, W. V. O. Quine).”
Skepsa u teoriji i dogma u doktrini
Naravno da je nužno propitivati i teorije u cjelini, i smislenost njihova iskaza. Nije za to nužno prianjati uz kritičku teoriju prakse, poput potpisanog novinara, dovoljno se spomenuti metodološkog naputka (nezaobilaznoga u novinarstvu) da “sve treba provući kroz češalj skepse”, sve treba skeptički pročešljati. Lord Russell je krenuo korak dalje, pa je propitivao i same aksiome, “praistine”, koje definiramo kao temeljna načela kojih se valjanost i istinitost prihvaća bez dokazivanja. Bez dokazivanja? Ne, Russell to nije mogao progutati, i savršeno ga razumijem. S te strane razumijem i mogući motiv ministra koji to (još) nije naučio formulirati, ali tek je viši znanstveni suradnik, ima vremena za razvitak.
Obično se kaže da se između dviju (ili više) teorija valja prikloniti onoj koja pokazuje veću snagu objašnjavanja pojava (tako je teorija flogistona otpala kada se shvatilo da je i gorenje proces oksidacije, samo nešto energičniji od rđanja).
S evolucionizmom i kreacionizmom je problem da to, zapravo, nisu dvije teorije. Teorija se bazira na objašnjavanju pa je evolucionizam i zato teorija, a kreacionizam možemo smatrati naukom, doktrinom temeljenom na vjeri da je zatečeno stanje vječno, odnosno nepromjenjivo od početka vremena (u tom sklopu ne bi u kreacionista dobro prošao ni onaj isusovački đak koji nam je poručio “stalna na tom svijetu samo mijena jest”, iako bi mu netko od njih pružio brvno spasa nazvavši taj stih iskazom nepotvrđene teorije). Zato i nije na tapetu znanstvena rasprava o utemeljenosti jednoga ili drugoga, nego je na djelu, u katolikâ barem od Pija XII, pokušaj da se teorija evolucije pomiri s doktrinom o Genezi.
Uostalom, racionalne pokušaje pomirbe neke znanstvene teorije i biblijske doktrine otpočeo je ozbiljnije još Majmonid, u židovstvu. I Spinoza je kretao tim tegobnim putem u toj svojoj vjeri, kao i svećenik Erazmo u svojoj, pa je napisao Pohvalu ludosti, i danas aktualnu. QED
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:
