Početak nove Vlade je novi početak. Kako god se uzme, okrenuo se list. Doći će neki novi ljudi na čelo ministarstava koji će umjesto macchiata piti čaj, poremetit će se hijerarhije, neće biti jasno tko je po novome sada dolje, a tko gore i trebat će vremena da se otkrije s kime treba piti, a s kime ne treba piti kavu, a sigurno će se prebirati po novim životopisima, u kojima će svatko naći što traži.
Ukratko, zauzimaju se startna mjesta u novoj utrci.
No, osim uspostavljanja novog reda kvocanja, razdoblje uspostavljanja nove Vlade i njeni prvi dani bit će i razdoblje kreativnog limba. Ništa se neće događati, a sve će biti u zraku. Taj je limb posebno zanimljiv iz dva razloga. Prvi je jer se tu bolje nego igdje drugdje vidi prtljaga s kojom dolaze nove cure i dečki. Drugi razlog je upucavanje savjetnika i traženje mjesta na novom “gravy train”.
Nitko ne dolazi bez prtljage, bez svojih “najdražih ideja”, “kućnih vizija” koje želi ostvariti i načina kako kadrovira i bira suradnike. Dolaze novi, a njihovih odluka još nema. No vrijeme limba je razdoblje slobodnih očekivanja. Uvjeti i ograničenja stvarnog svijeta još nisu podrezali krila sanjarenju i velikim ambicijama stvaranja svojeg vrlog novog svijeta. U prvo vrijeme jasnije nego kasnije vide se te predrasude kojima robuju novi, bolji primjer od “kanadskog modela” se ne može izmisliti. Drugi razlog zanimljivosti je da se mnogi pokušavaju ukrcati na vlak koji kreće. Što se gospodarstva tiče, svaki kolumnist, komenatator, savjetnik i ekonomist vrijedan svoje titule i mnogi drugi sada će nuditi recepte, rješenja i odgovore o tome što, kako i s kim treba napraviti posao (i s kime ne treba ići) te osigurati “svoj izvor/čovjeka” u vrhu. Zrak će biti pun preporuka što valja napraviti. U tom bogatstvu savjeta jasnije nego drugdje vide se predrasude i područja neznanja.
Te predrasude i područja neznanja su osobito važni. Prvo djeluje kao mitovi, a drugo kao lakune. Mitovi su opasni jer vode trošenju energije na upitne ciljeve pa ne ostaje dovoljno za važne ciljeve, bez mitova se može bolje. Lakune neznanja su opasne zato što, i uz najbolju volju, mogu dovesti do pogrešnih odluka jer se odluke donose na pogrešnim temeljima.
U Hrvatskoj ima mnogo ekonomskih mitova i, nažalost, mnogo područja neznanja. Kao primjer ovdje su odabrana četiri mita i četiri lakune neznanja. Evo četiri izabrana mita (izabrana su četiri s raznih razina da pokažu da ih svuda ima).
Luka Rijeka
Zemljopisni položaj i tradicija skupljenih iskustava te stanovništvo senzibilizirano na lučke aktivnosti čine Rijeku lukom svjetske razine. U nju treba samo malo ulagati njenim širenjem i gradnjom nizinske pruge i luka će ostvariti svoje opravdano mjesto među lukama sjevernog Jadrana a i šire. POGREŠNO. Luka Rijeka je luka tehnologije 19. stoljeća koja početni impuls razvoja zahvaljuje posebnom položaju Mađarske (koja je htjela “svoju luku” nezavisnu od Austrije) a ne Rijeke. Već je tehnologija kraja 20. stoljeća vodila njenom zaostajanju (osamdesetih pretovar Luke Koper postaje veći od riječkog) a tehnologija 21. stoljeća čini je obsolentnom. Gaz nije danas problem modernih luka (jedna od najvećih robnih luka, Antwerpen, stotinjak je kilometara od mora na rijeci koja se stalno produbljuje) nego ravni manipulativni prostor koji Rijeka nema i ne može imati. Iza nje je strmo brdo a sadašnja pruga je prestrma i zavoji su preoštri za današnje vagone. Ako je tako, u nju ne valja ulagati ni kunu javnog novca (a ako privatni kapital hoće, to je njegov problem) a pogotovo ne treba graditi nove pruge. Luka Rijeka jednostavno nema komparativne prednosti i neka se restrukturira u neku prometnu nišu (banane, recimo) za koju ne treba dodatna ulaganja, ili još bolje – neka traži novo mjesto pod suncem, sigurno će ga naći.
Regije
Raznolikost Hrvatske i povijesno nasljeđe trebaju biti glavna odrednica određivanja granica regija, zato Istra mora biti samostalna, a Rijeka i Split ne mogu u istu regiju. Osim toga lokalne vlasti su takva mreža međuzavisnosti i osobnih odnosa da će diranje u te osinjake samo stvarati otpore toj i svakoj drugoj promjeni. POGREŠNO. Dvije su greške. Kako to da Split ne može s Rijekom, a Istra ni s kim, ali Požega može sa Slavonskim Brodom? Stvar je u renti, odnosno turističkoj renti. Pod maskom povijesti, posebnosti i nasljeđa štiti se zadržavanje i raspodjela rente, Istra (ili drugi s mora) nije posebna, nego želi svoju rentu za sebe. Teorija jasno kaže da renta ne utječe na granične odluke koje osiguravaju efikasnost i da se cijela renta može oporezovati bez posljedica za alokativnu efikasnost (osim političkih). Ali ima još jedan ne manje važan razlog zašto je to pogrešno. Rijetki primjer kada su “stručnjaci” neometano obavili posao bila je podjela Hrvatske na tri NUTS2 regije. Jedino je razumno temeljiti regionalizaciju Hrvatske na toj podjeli i ne uvoditi neke nove (zajednice općina i slično). NUTS2 regije su dovoljno velike da imaju glas u EU (za razliku od županije ili zajednice općina), dovoljno su velike da mogu inicirati vlastiti razvoj i imaju neposredni pristup Bruxellesu, dovoljno su homogene da imaju prepoznatljive zajedničke probleme i, ne najmanje važno, imaju statističku bazu ozbiljnog odlučivanja. Naravno da Zagreb (centar kroz koji sve ide i nešto se zalijepi) i županije na to pušu i sabotiraju svaku osobnost NUTS2 regija. NUTS2 je podjela koja gleda u budućnost i predstavlja stvarnu decentralizaciju. Treba se, dakle, vratiti na prijedlog stručnjaka i temeljiti sve na tri NUTS2 regije, Primorsku sa sjedištem u Biogradu, Panonsku sa sjedištem u Brodu i Sjeverozapadnu sa sjedištem u Varaždinu.
Nejednakosti
Razina ekonomskih nejednakosti u Hrvatskoj je takva da ugrožava društvenu strukturu i lako može postati izvor nestabilnosti i nereda. To više što se nejednakosti povećavaju. Osim toga prvo utemeljenje pa onda konsolidacija klijentističkog kapitalizma toksična su društvena mješavina koja zahtijeva veliku pažnju i stvara nepodnošljive nejednakosti. POGREŠNO. Ekonomske nejednakosti zapravo nisu velike i ne rastu. Ako se gledaju krajnosti, bakica koja kopa po kontejneru i Todorić, one jesu velike, ali još uvijek bitno manje od slične bakice u Parizu i gospođe Bettencourt (L’Oreal), da ne pričamo o bakici u Chicagu i gospodinu Gatesu. Ako se gledaju nejednakosti svih zajedno (recimo Ginijev koeficijent koji redovito objavljuje DZS), one su relativno male (u odnosu na druge zemlje) i stabilne tijekom velike hrvatske stagnacije. Ako se gledaju nejednakosti plaća, ni one nisu povijesno na najvišoj razini, relativno su male i stagniraju. Dapače, ekonomske nejednakosti bi se s rastom i poželjnim raslojavanjem srednjeg sloja trebale povećati. Umjesto hajke na nejednakosti trebalo bi stvoriti uvjete za njihovo povećanje. Naravno, ostaje problem ekonomske pravde i visok osjećaj nepravde koji je generirao kroni kapitalizam te ostaje veliki zadaća u vezi s uklanjanjem kvazirenti koje je napravio takav tip kapitalizma, ali ekonomske nejednakosti same za sebe nisu nerazumno velike.
Monetarna politika
Hrvatska je devedesetih izabrala fiksni tečaj, koji je vezan uz euro, odustala od monetarne suverenosti i svela monetarnu politiku isključivo na ulogu održavanja tečaja. Previše građana se sjeća razdoblja visokih inflacija i glavno sidro stabilnosti je baš fiksni tečaj oko kojeg se organiziralo cijelo visokoeurizirano gospodarstvo. Monetarna politika mora se samo brinuti za tečaj i dirati u to otvorilo bi Pandorinu kutiju neizvjesnosti, povjerenja u stabilnost, socijalnih teškoća i, jednostavno, ugrozilo temelje gospodarske politike. NEDOKAZANO POJEDNOSTAVLJENJE. Svako malo se u Hrvatskoj jave ekonomisti koji predlažu prelazak na aktivnu monetarnu politiku naglašavajući njene četiri prednosti. Prva je bogatija paleta ekonomske politike koja više ne bi ovisila samo o fiskalnoj politici. Druga je u tome što se monetizacijom dijela deficita i inflacijskim porezom mogu otupiti najbolnije posljedice nezaobilazne fiskalne konsolidacije (eufemizam za smanjenje izdataka i vjerojatno kontrakciju države kao proizvođača javnih dobara i usluga). Treća je da može dovesti do svih prednosti i poticaja koje nosi niska inflacija i spriječiti sve nepoželjne učinke deflacije. Četvrta je da bi se monetarna politika mogla baviti i dodatnim ciljem vezanim uz prirodnu stopu nezaposlenosti a takav bi višesmjerni pristup nezaposlenosti bio djelotvorniji. Postojali su trenuci kada se lako moglo mijenjati okvire monetarne politike (dva najbolja, 2001. i 2009., propustio je Rohatinski, jedan je ranije propustio Škreb). Da li je sada takav trenutak? HNB tvrdi da nije (a što bi drugo, fiksni tečaj je vrlo komotan položaj za njih), dapače da bi igranje s nekom novom monetarnom politikom bilo pogubno upletanje u samostalnost središnje banke i stvaralo neizvjesnost za novčarstvo, sektor koji jako dobro funkcionira. To nije dovoljno dobar odgovor, naročito ako se temelji na bahatom odnosu HNB-a koji izvrgava svakog sumnjičavca ruglu neznanja i svodi se na intervjue i izjave. Sumnja u mit da je sadašnja monetarna politika jedina moguća previše je utemeljena i mora se na nju odgovoriti uvjerljivim argumentima, ne istraživanjima s naručenim rezultatima nego onima s istraživačkom znatiželjom. Naročito treba odgovoriti zašto čuvati precijenjeni tečaj (i HNB i MMF su izračunali da je kuna precijenjena), kako dugo će neeurizirani snositi trošak i plaćati eurizirane i zašto slovenski model (puzajuća deprecijacija uz visoku euriziranost) nije moguća i prihvatljiva.
Da takvih mitova ima u Hrvatskoj puno, mogu kao ilustracija poslužiti još tri kojima se neću baviti:
- Strana ulaganja, nedvojbeno dobra za pojedinačno poduzeće, ali vrlo je upitna korist za narodno gospodarstvo, ima primjera da štete ali i da koriste, no ekonomska povijest uči da niti jedna zemlja nije uspjela ako je svoj razvoj temeljila na stranom kapitalu i uvezenoj štednji.
- Da su recidivi socijalizma važna prepreka rastu, ne može biti točno jer je 25 godina prošlo, današnji glavni nositelji – koji su onda imali 20 godina – imaju 45, osim toga zadnje godine socijalizma nisu na slavu socijalizma i ako se i nešto zalijepilo, to sa socijalizmom nema veze, nego prije s nastankom kroni kapitalizma.
- Pelješki most kao javni projekt, bez obzira plati li ga bogati porezni obveznik EU (prema kojem građanke odnosno građani Hrvatske nemaju nikakvog poštovanja, kroz fondove oguliti ih koliko ide) ili naš iz Istre i sa sjeverozapada, nikad neće moći generirati dovoljno prometa da opravda ulaganje.
Osim mitova koji poprilično koštaju postoji naše neznanje koje također toliko košta. S četiri lakune našeg neznanja pokazat će se kako su velike i koliko mogu koštati. Koštaju u dva smisla. Prvo, usmjeravaju resurse u pogrešnom smjeru i u njihovo nedjelotvorno korištenje, i drugo, bez popunjavanja tih lakuna ne može se naći dobro rješenje.
Odnos izvoza i rasta
Da li izvoz uzrokuje rast ili rast uzrokuje izvoz? Teorija jednako dobro može objasniti oba smjera uzročnosti. To je empirijsko pitanje i istraživanja ne daju nedvosmislen odgovor, pa je to osobina pojedinačnog narodnog gospodarstva koju treba utvrditi (može biti drukčije u Slovačkoj nego u Hrvatskoj). Hrvatski odgovor nemamo pa ne znamo treba li se koncentrirati na rast pa će izvoz doći ili obrnuto. Jedan stari rezultat (Zvonimir Ratkovski) kaže da u Hrvatskoj uzročnost ide od rasta k izvozu ali sada je možda drukčije. Da bi se popunila ta važna rupa našeg neznanja, treba tri-četiri mjeseca rada dva istraživača jer postoje osnove s pregledom literature i jednadžbe i treba samo izvrtjeti već postojeće jednadžbe s novim brojevima i protumačiti rješenje. Ako neznanje ostane, ono može ključno utjecati na pogrešan izbor politike i njezinu neuspješnost jer previše ekonomista vjeruje u izvoz kao lokomotivu rasta a to ne mora biti točno. Izvozna orijentacija je možda pogrešna.
Funkcija investicija
Drugo je i možda važnije jezero neznanja funkcija investicija. Unatoč šest godina Velike hrvatske stagnacije ekonomisti još ne znaju kako izgleda funkcija investicija hrvatskog gospodarstva, niti za cijelo gospodarstvo niti za dijelove (prostorno, po vrstama poduzetnika, među generacijama) niti za sektore (velika ili srednja, turizam ili industrija). Što je ono što potiče investitore u proizvodnju roba i usluga na aktivnost, što pokreće animalističke sokove poduzetnika? Najbliže što imamo je jedno starije istraživanje (Vedran Šošić) o tome kako izgledaju brzorastuća poduzeća (no nitko nije pokazao zanimanje da se to ažurira) a nešto se saznalo u okviru GEM projekta (Slavica Singer i drugi). Zbog neznanja možda će se puno novca potrošiti na manje važne stvari i učinak će biti manji od mogućeg. Ovdje je neznanje veće pa bi popunjavanje ovog jezera dulje trajalo.
Prvo, nema potrebnih statistika (direktor DZS-a Marko Krištof priznao je da podatke nisu skupljali jer nitko nije htio dati novac). Drugo, nema domaćih istraživanja na koja se može osloniti (opet, nikoga to ne zanima). Kad se srede podaci, trebalo bi 6-7 mjeseci istraživačkog rada troje-četvero ljudi da daju prve pouzdane rezultate. Bez poznavanja funkcije investicija politika rasta može samo slučajno uspjeti.
Sektorska struktura
Treće jezero neznanja je sektorska struktura gospodarstva. Nema ažurnih međusektorskih tablica (tablica koje utvrđuju odnose sektora i tako opisuju međuodnose i strukturu gospodarstva i njegovu tehnološku razinu te njihove promjene bilježe svaku strukturnu promjenu) jer su sadašnje stare a i nema dovoljno godina da budu upotrebljive. Bez poznavanja strukture ne može se uspješno provesti restrukturiranje a to znači promjena tehnološke matrice i međuodnosa sektora, promjena međusektorske tablice. Restrukturiranje nije promjena institucija, nego posljedica investicija. Ako se ne zna kakva je tablica, kako je djelotvorno mijenjati? Restrukturiranje pojedinačne tvrtke se lako i brzo može provesti (proda se što ne treba, otpuste se viškovi, kupi se novo i zaposle potrebni, et voilà) ali za narodno gospodarstvo to je dulji proces, lako moguće traje i desetljeće te traži konzistentnu ekonomsku politiku. Preduvjet je popunjavanje ove lakune. Za sastavljanje novih tablica i analize za potrebe restrukturiranja trebalo bi najmanje godinu dana.
Cilj poduzeća
Lakuna je i ponašanje poduzeća. Očito niti jedno poduzeće ne maksimizira profite i ne ponaša se udžbenički. Ali kako se ponašaju hrvatska poduzeća, ne zna se. Funkcija cilja “stvarnog svijeta” je daleko složenija, naročito u poduzećima koja proizvode više proizvoda (a takva su zapravo sva). Ništa se bitno ne zna o strukturi i razlikama poduzeća prema veličini. Nije stvar samo statična nego ništa se ne zna o promjenama do kojih dolazi rastom poduzeća. Naročito je lakuna neznanja što se dešava unutar poduzeća i kakvi su interni odnosi (recimo unutarnje tržište rada). Bez poznavanja na što i kako reagiraju tvrtke nije moguće voditi uspješnu ekonomsku politiku a kamoli promjene. U vezi s ponašanjem poduzeća osobito je važno neznanje glede skorašnje promjene vlasništva koje neminovno čeka poduzeća. Kada početni vlasnici i osnivači odu u mirovinu, što će biti s njihovim tvrtkama? To je vrlo važno znati. Kao i prije, i ovdje je neznanje stvar izbora, moglo bi se znati mnogo više da to nekoga zanima.
Dakle stvari u vezi s utemeljenjem ekonomske politike na poznavanju stvarnih uvjeta i ponašanja hrvatskog gospodarstva ne stoje dobro. Tri su područja gdje je neznanje manje (tržište rada zbog odličnog rada EIZ-a, javne financije jer je IJF mjesto izvrsnosti i novčarstva bez monetarne politike, jer HNB ima od MMF-a izdrilane kadrove koji mogu mnogo bolje, samo da popusti stega).
Nažalost ni oni se rezultati koje imamo ne koriste. Puno je lakše savjetnicima, ekonomistima i komentorima davati nadahnute procjene, svesti se na “gore-dolje” podatke i čitati iskustva drugih nego ozbiljno raditi. U takvim uvjetima nastup i stil postaju važniji od sadržaja i doista kajmak poberu Krugmanovi “policy entrepreneurs”, poduzetnici koji kao nezavisni ekonomski stručnjaci žive od “prodaje” ekonomskih priča. No to ne sluti na dobro.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
