Moj prijatelj Mirko Kovač

Jedan mutni tip, Beograđanin, koji se odavno vrzma na ovim prostorima i trguje slikama, često bi me znao presresti na ulici i sa zastrašujućom brbljavošću nizati svoje katastrofične vizije. Uvijek bi rekao “Znam pouzdano”, a onda bi mi povjerljivo saopćio da će Arena u Puli biti pretvorena u gomilu nepotrebnog kamenja, a za stari grad Rovinj bit će dovoljne dvije krmače, jer se sve zgrade naslanjaju jedna na drugu i srušit će se kao kule od karata...

Tako je nedavno preminuli pisac Mirko Kovač početkom 1992. iz Rovinja pisao svom prijatelju Filipu Davidu u Beograd, koji je napustio dva mjeseca prije, otišavši iz grada u kojem je živio desetljećima sa svega nekoliko kofera. Bio je to početak skoro četiri godine dugog dopisivanja dva najbolja prijatelja, i estetski i ideološki bliska književnika koji su se rastali jedne sumorne jesenje večeri 1991. – Kovač je, naime, gotovo navrat-nanos, bio prisiljen napustiti Beograd i emigrirati u Istru.

Arena se nije pretvorila u gomilu kamenja, stara jezgra Rovinja nije nestala u bombardiranju, ali ostali su u Kovačevim i Davidovim pismima dokumenti o suludoj atmosferi ranih devedesetih.

Njihovo prijateljstvo, otprije poznato tek rijetkima koji su pratili književne prilike u bivšoj Jugoslaviji, postalo je javna činjenica 1998. godine, kad je izašla obimna knjiga Kovačeve i Davidove ratne korespondencije. “Začudo pisma koja smo slali poštom redovno su stizala na odredište putujući preko ratišta, preko rovova, zapaljenih kuća i zgarišta”, spomenuo je tu dragocjenu korespondenciju i David, prošle subote, nad grobom svog prijatelja na rovinjskom groblju. Na zadnjem rastanku nakon pola stoljeća dugog, gotovo poslovičnog književnog prijateljstva.

Mirko Kovač i vi znali ste se pedesetak godina: mnogo vremena za povijest, premalo za dvojicu prijatelja. Što vas je bilo prvo povezalo – jeste li prije poznanstva čitali knjige što ih je drugi bio napisao, koliko ste već znali jedan za drugoga...?

– Početkom šezdesetih godina u studentskom književnom časopisu, u to vrijeme veoma utjecajnom, objavili smo svoje prve proze Mirko Kovač, Borislav Pekić i ja. Pekić pod pseudonimom Adam Petrović jer je neposredno prije toga izašao s robije (suđeno mu je kao članu ilegalne Demokratske omladine) i nije želio da objavljuje pod svojim pravim imenom. Zanimljivo je da je urednik u Vidicima tada bio Danilo Kiš. Pa, moglo bi se reći, da nas je na neki način Danilo spojio. Ubrzo smo se upoznali, počeli se družiti. Imali smo slične poglede na književnost, iako su nam uzori bili različiti. Kada su počeli napadi na Mirka Kovača zbog prvog romana “Gubilište”, stali smo na njegovu stranu, u njegovu obranu. To je bila prava osnova za istinsko zbližavanje. Počeli smo da se sastajemo, čitamo ono što smo pisali, razgovarali o tome. Nekoliko godina kasnije u elitnoj ediciji uglednog izdavača – beogradske Prosvete - objavili smo i knjige, dobro primljene i zapažene. Već se počelo govoriti i pisati o “književnoj grupi”, što uistinu i jesmo uskoro postali. Slični i različiti u isto vreme. U osnovi se nalazilo istinsko prijateljstvo i međusobno uvažavanje. I to naše prijateljstvo tokom godina nikada nije bilo narušeno.

Zapravo, koliko vam se od tih prvih sjećanja uopće zadržalo? Koja vam slika, situacija, prva pada na um kad se prisjetite tog vremena “prvog prijateljstva”?

– Ono što mi se veoma upečatljivo zadržalo u pamćenju, to su bili upravo ti sastanci na kojima je, primjera radi, Kiš čitao svoj novi roman “Bašta, pepeo”, a Kovač i Pekić neke od svojih sjajnih pripovjedaka. Bili su to trenuci stvarnog uzbuđenja jer je bilo nesumnjivo da prisustvujemo stvaranju vrhunske literature. Tek sada, mnogo godina kasnije, shvaćam kakva je to bila privilegija prisustvovati rađanju nekih djela koja će postati obavezni dio povijesti književnosti. Nalazili smo se u Pekićevom stanu ili u garsonijerama Mirka Kovača i Danila Kiša, kod mene. U veoma “radnoj atmosferi”, mogu reći. Jedino je Kiš dolaskom večeri postajao nestrpljiv, kako je to zapisao i Pekić u svojim dnevnicima. Naime, Kiš je bio neizostavni gost kultne kafane Kluba književnika. Čim bi se spustio mrak, ustajao je, hodao po sobi, pažnja mu je popuštala. Znali smo o čemu se radi, pa smo obično prekidali sastanak i svi zajedno odlazili u Klub književnika. Na samome početku našega druženja Kiš je postavio ozbiljan “uvjet”. Da, jesmo prijatelji, jesmo “grupa” ali se moramo obavezati da nikada nećemo činiti ono što je bilo uobičajeno u književnom svijetu da jedni drugima namještamo priznanja, nagrade, da uvijek i u svemu moramo ostati časni i nekorumpirani. Zaista, to smo do kraja poštovali.

...

INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA