Najdraži slikar Titovih pionira

Dvije zgrade, jedna uz drugu. Starinska zgrada prikazuje način na koji se živjelo nekoć, prije elektrifikacije, a moderna suvremeni način stanovanja. U staroj su se stanovnici penjali stepenicama, u novoj se voze liftom, na prvoj slici su sjedili za stolom i čitali uz petrolejku, na drugoj sjede pred televizorom. U staroj je u potkrovlju bio tavan sa starudijom, a na krovu dimnjak, dok se u novoj zgradi na terasi igra tenis a na krovu stoji antena...

To su samo neki od detalja crteža koji sam kao djevojčica, dok bih ljeti bila kod bake u Omišu, proučavala iznova i iznova a da mi nikad ne dosadi. Bio je to jedan od mnoštva inspirativnih crteža u enciklopediji “Svijet oko nas” koja je prije nego meni bila pripadala mojoj mami.

Tada, sedamdesetih godina, u vrijeme dok su se knjige čuvale kao dragocjenost i uz njih rasle generacije, gotovo da nije bio djeteta koje se nije susrelo s nekim od radova ilustratora i slikara Vjekoslava Brešića, jednim od nekolicine autora crteža u “Svijetu oko nas”. Ako niste imali tu enciklopediju, zasigurno ste barem mnogo puta vidjeli druge poznate Brešićeve ilustracije što ih je punih 25 godina objavljivao u Modroj lasti, za koju je redovito crtao. Ili možda pamtite njegove crteže na nekoj od naslovnica dječjih knjiga, recimo meni dragoj knjizi “Omiški gusari”. Ili anatomski atlas za 8. razred “Naše tijelo”. No, ako ste rođeni 90-ih, vjerojatno niste dosada vidjeli njegove radove, osim ako se nekom srećom koja od knjiga s njegovim ilustracijama zadržala u vašoj kući.

A zašto je to uopće bitno? Pa, zato što su ilustracije Vjekoslava Brešića čisti sentiment. Crtački izuzetno kvalitetne, ali prvenstveno – one su nam neodoljive jer mirišu na djetinjstvo!

Vjekoslav Brešić je ilustracije za popularni časopis Modru lastu, kao i dječje knjige i udžbenike koje je izdavala Školska knjiga, stvarao u razdoblju od 1957. do 1995. godine. Srećom mnogi su od tih crteža i dan danas sačuvani: ostavština je danas kod obitelji Vjekoslava Brešića, koji je preminuo prije dvije godine. Srećom, kažem, jer mnoge ilustracije kao originali više ne postoje.

Sačuvani crteži. “Sjećam se, jednom je zazvonio telefon, nazvao je netko iz Školske knjige i pitao želimo li crteže te pozvao da dođemo po njih. Vjeki nije bilo stalo. No, pomisla sam: ‘Zašto ne, idem po njih’. Uzela sam kolica i koferčić i donijela ih kući“, priča Đurđica Frank, supruga Vjekoslava Brešića, i nastavlja: “Da ih nisam uzela, završili bi u smeću. Neki ih drugi crtači nikad nisu dobili. Glavni likovni urednik Modre laste i također jedan od ilustratora, Živko Haramija, kazao mi je da njega nitko nije nazvao i ponudio mu njegove ilustracije. Bilo je nekako prihvaćeno da ilustracija objavom završi svoj život i da je nevažna.“

Dio Brešićevih ilustracija danas čuva njegova obitelj u stanu u Kukuljevićevoj ulici, u kojoj je Brešić proveo veći dio života. Za našeg posjeta Đurđica Frank ih je izvukla iz košuljica u kojima ih brižno čuva. Na stolu pred nama odjednom je bio poslagan čitav jedan svijet, ne znaš koji bi crtež prije gledao, koji bi prije izabrao za fotografiranje, jer svaki je čaroban i poseban na svoj način... Pravo likovno blago – crteži nastali kao ilustracije za priče u Modroj lasti, nekoliko crteža za udžbenike i dječje knjige s njegovim naslovnicama...

Uvijek s humorom. “Danas, kada su crtačima dostupna najrazličitija tehnička pomagala, zanimljivo je vidjeti ilustracije koje su nastajale u jednom drugom vremenu i drukčijim uvjetima rada, kao i što je sve moguće iz njih iščitati o samom autoru i dobu u kojemu je djelovao. Crteži koje je radio za Modru lastu govore i o vremenu nastanka, dakle, o društvenom kontekstu, o modi... uvijek s dozom humora. Ilustracije su i komunikativne. Bio je izvanredan crtač i interpretator”, govori mi Charlotte Frank, kustosica u Grafičkoj zbirci NSK, čiji je Brešić bio očuh, dok prelistavamo njegove radove.

Gledam crtež na kojem je olovkom u gornjem uglu napisano “Noć koja je kidala živce”, koji prikazuje skojevsku diverziju u pošti u Jurišićevoj ulici – vidi se kako neki mladići, dok vojnik Nijemac spava ili je u nesvjesti, prekidaju telefonske veze. Slijedi crtež Zrinjevca, tipični prizor promenade, samo su jedna dječja kolica po modi nekog davnog vremena, pa crtež na temu “1. maj”, i crtež na kojem u razredu stoji natpis “Živio 8. mart”, a nastavnica i đaci čestitaju staroj majci palog borca. Sve naslikano u lagano stripovskom stilu. Tu je i crtež “Let k slobodi” na kojoj su prikazani zagrljeni američki pilot i partizan.

Mnogo je i drugih tema – “Najveći lov na kita” i “Čovjek preživio u utrobi kita”, nekoliko radova na temu znanosti, školskih izleta, vitezova te tipičnih školskih konfliktnih situacija. Gledamo i nekoliko Brešićevih naslovnica Modre laste u koloru.

“Crtao je uvijek u ovoj sobi, s pogledom na Radnički dol. Prvo bi napravio skicu u olovci, pa bi je prekopirao na drugi papir. Naime, zalijepio bi crtež na prozor selotejpom pa bi stavio drugi papir na prednje staklo, koji bi držao u ruci, te bi kistom pojačavao obrisne linije i potom sliku popunjavao bojom”, objašnjava Charlotte Frank. Otkriva mi i jednu tajnu. Naime, uvijek sam se pitala zašto crteži u Modroj lasti imaju samo jednu boju. “Sve je bojao jednom bojom zbog tiskare, to je bio tadašnji domet i moglo se samo tako tiskati; naravno, danas je sve druga priča”, kaže ona. “Znači, ilustracije su nastajale u tri faze: olovka, crni obrisi kistom i boja. Jasnoj, napetoj liniji – koja je njegov najizražajniji likovni element nastao sigurnom rukom crtača koji je imao iznimnu sposobnost likovnog izražavanja u realističkoj maniri – dodan je element humora i tom je kombinacijom zaokupljao dječju maštu i pozornost.”

“Svijet oko nas”. Za neka djela Đurđica i Charlotte Frank čuvaju i originalne skice i gotove radove i tiskane verzije. Pitam dvije dame gdje su originali njegovih iustracija iz enciklopedije “Svijet oko nas”. “Njih, nažalost, nemamo, nema ih više ni u Školskoj knjizi. Kada je prije nekoliko godina bila izložba u Muzeju suvremene umjetnosti, ‘Socijalizam i modernost’, na kojoj su uz ostalo i Brešićevi crteži bili povećani na veličinu zida, povećanje je nastalo iz same enciklopedije, ne iz originala“, kaže Charlotte Frank. Nakon Brešićeve smrti ona je pripremila izložbu – izbor iz njegova opsežnog ilustratorskog opusa u Galeriji Karas. Izložba je koncidirala s ulaskom Hrvatske u EU i velikim vrućinama te je nekako medijski ostala u sjeni, ako se ne računa nekoliko objava na internetu.

Brešićev je doprinos hrvatskoj ilustraciji ogroman. U Modroj lasti zadržao se duže od svih ostalih ilustratora. “Imao je strpljenja raditi ilustracije, koje su crtački vrlo pedanatan posao. A i za svaki se crtež pripremao za temu. Imali smo mnogo knjiga, nije bilo kao danas moguće sve naći na internetu, tražio je podatke u literaturi, i općenito uvijek je puno čitao. Njegovi su crteži uvijek bili takvi da su u glavi osobe koja ih gleda stvarali čitav film”, priča njegova supruga. Ona spominje i kako je Brešić bio širokih vidika i svestrana osoba. “Poezija mu je bila broj jedan, onda odmah iza muzika i sport. Volio je talijanske kancone, popularnu talijansku muziku, kao i opere.... Od sporta se bavio vaterpolom, tenisom, podvodnim ribolovom, plivanjem...”, nabraja ona.

Mornar. Volio je i more, koje je često i na njegovim ilustracijama. Njegova je obitelj, dok je bio dječak, uvijek imala barku te je i on do zadnjeg u Rovinju, gdje je ljetovao, imao svoju barkicu. “Uvijek je govorio: ‘Da nisam slikar, bio bih mornar’“, smije se Charlotte.

Vjekoslav Brešić rođen je 1926. u Sarajevu gdje mu je otac, dobivši posao u kopnenoj vojsci, došao kao pravnik iz Dubrovnika. Nakon dvije godine obitelj se seli u Tivat, otac mu prelazi u mornaricu i postaje intendant, a Vjekoslav provodi djetinjstvo u mjestu koje će zauvijek ostati njegova velika čežnja i mjesto sjećanja na sretno djetinjstvo.

U Tivtu završava niže razrede osnovne škole, više polazi u Kotoru, a 1940. godine seli se u Split. Ubrzo opet sele te godinu dana kasnije dolaze u Zagreb. Čitavog života ostaje povezan s Crnom Gorom, volio se družiti s osobama iz tog kraja – tako je kao mladić crtao u ateljeu kod Andrije Maurovića, koji je bio iz Mua u Boko kotorskoj. Maurović je prepoznao Brešićev talent pa je budući genij ilustracije kod starog majstora polazio sate crtanja. “Mnogo je boravio u njegovom ateljeu i crtao, a Maurović... pa, i on je crtao, ali se bavio i ženama”, smije se Đurđica Frank.

Brešić je stanovao u Maurovićevu susjedstvu, u blizini Britanskog trga, pa su se i kasnije znali sretati. Družio se i sa slikarima Vaskom Lipovcem i Antunom Šojatom, s kojima je također volio razgovarati o crnogorskom podneblju.

Akademiju likovnih umjetnosti Brešić je upisao 1945. godine. “Za vrijeme studija, kada su kistovi bili velika rijetkost, znali smo crtati reklame na Velesajmu i dobivati kistove koji su bili izložbeni primjerci, kao zlato smo ih čuvali. Brešić je bio odličan i u pisanju rimskog pisma za koje je nužan snažan osjećaj za liniju”, sjeća se 90-godišnji Živko Haramija, njegov kolega s Akademije i kasnije njegov urednik u Školskoj knjizi.

Honorari. Nakon završetka Akademije Brešić se zapošljava kao crtač na Zavodu za čeljusnu kirurgiju Šalata, gdje ilustrira brojne medicinske priručnike. Bio je to crtež podređen tekstu, crtež savršen do zadnjeg detalja.

“Dobivao je malu plaću koju je uvijek davao mami Slavi. Pričao je kako mu je često znala govoriti da je šteta što nije završio neki pravi zanat. Kasnije, honorare od Modre laste uglavnom je trošio za slikarske materijale za njegove slike”, kaže Durđica Frank.

Na enciklopediji “Svijet oko nas” je surađivao 1960. godine, a godinu-dvije kasnije i na drugom dijelu. Brešića njegov urednik Živko Haramija opisuje kao vrlo čvrstog i upornog čovjeka. “Kad je nešto uzeo raditi, znali ste da će to i napraviti, bio je apsolutno pouzdan. Sve je bio u stanju napraviti. Kad je radio za enciklopediju, morao je naslikati suvremeni grad, dugo ga je radio, bio je to crtež s jako, jako puno detalja, ogromno i dugačko djelo. Pričao mi je kako ga je meni u Školsku knjigu nosio u tramvaju tako da ga je držao ‘s četiri ruke’”, kaže Živko Haramija.

Suprugu Đurđicu je upoznao 1974. godine. Dok sjedimo u stanu u Kukuljevićevoj i pričamo o ilustracijama na zidu, primjećujem nekoliko slika, jednu na kojoj je prikazana tvornica, a na drugoj je početak ulice Pantovčak. Jedna u svijetlom proljetnom koloritu, druga tamna, mračnija...

“Vjekoslav Brešić široj je javnosti uglavnom bio poznat kao slikar. U slikarskom radu posvetio se slikanju motiva iz starog Zagreba, periferije grada, rovinjskih motiva, pejzaža Istre, pariških scena, scena iz Le Havrea. No, njegovo je slikarstvo trpilo zbog crteža jer je odmah po završetku Akademije morao naći posao i skrbiti za obitelj. Možda mu zato nije bilo osobito stalo do njegovih ilustracija, u smislu posjedovanja njihovih originala”, kaže njegova supruga.

Slikarski je atelje imao u Mesničkoj ulici. “Kad bi slikao, ništa mu nije bilo važno, niti je jeo, niti je pio, niti je spavao, znalo je unutra biti hladno kao na cesti, ali ništa od toga on nije osjećao. Potpuno predavanje slikanju. I po Rovinju bi hodao sa štafelajem, nije mu bilo važno je li vani grozna vrućina, hladno...”, priča njegova supruga.

Na putu kući iz ateljea u Mesničkoj znao bi svratiti i na neko od omiljenih mjesta gdje se rado družio s mnogim piscima, glumcima, novinarima, umjetnicima, arhitektima. “Zalazio je u klub u Gavellu, restoran Zagorec, kod Charlieja, u Potepuh i kafić u Kermpuhu”, kaže Đurđica Frank. Družio se između ostalih s Matkom Peićem, sa slikarom Brankom Becićem – koji je također stanovao blizu, u Ilici, zatim s Antunom Šoljanom, Ivanom Kušanom, Josipom Severom, Sunčanom Škrinjarić, Veselkom Tenžerom, Jožom Horvatom, Mladenom Kerstnerom, Bobijem Marottijem, Reljom Bašićem, Emilom Gladom, Ivom Ficijem, Zlatkom Vitezom...”

Utjecaj. Prijatelj i slikar Cesko Dessanti spaja Brešića s Rovinjem, gradom koji je Brešić obožavao i gdje je također imao mnogo prijatelja, te je 2001. bio proglašen i počasnim stanovnikom grada Rovinja. “Jednom me čak nagovorio da idem s njim u Rovinj na podvodni ribolov. Ali nikome nikad nije odao lokaciju na kojoj lovi”, smije se Živko Haramija.

Iako je volio sportove i društvo, Haramija kaže da je Brešić zapravo bio vrlo staložen i ozbiljan, čak nije bio previše sklon šali. No, na radnom mjestu bio je nezamjenjiv. “Odlično je zapažao na licu mjesta, vješto je radio skice. Od njega si mogao očekivati što god kao likovni urednik hoćeš i zamisliš. Uvijek je sve bilo jednako dobro i izgledalo je kao da crta sebi za dušu, a ne za posao. Nažalost ilustracija se tada nije cijenila, smatrala se nižom vrstom posla. Za mog rada u Školskoj knjizi bilo je vrhunskih slikara koji su radili ilustracije, ali one nisu bile dobre kao Brešićeve, tako da je to bio nepravedno podcijenjen posao... Jedan od razloga za to bio je argument da je ilustracija naručen posao, a kao da mnoga važna umjetnička djela nisu također bila naručena...”, kaže Živko Haramija.

Tako za svog života Brešić nije ni slutio koliko je velik utjecaj imao na svoje male štovatelje, na nas tadašnju djecu koja su odrastala uz Modru lastu, uz njegove čitanke, udžbenike i upijala sve velikim očima...

“Brešić je humorom, poetikom i realističkim crtežom pomirio dvostruki cilj ilustracije, želje izdavača i komunikaciju sa čitateljima. Njegovi radovi imaju značajan utjecaj jer su tvorili važan sadržaj najpoznatijeg časopisa za mlade, dječjih udžbenika, ali i posjedovali iznimnu likovnu kvalitetu – koliko god ta kategorija ovisila o različitim čitanjima i dekodiranjima. Njegove ilustracije oblikovale su likovni svijet i estetsku osjetljivost brojnih čitatelja i generacija”, zaključuje Charlotte Frank.