Najsiromašnija zemlja u Europi

Čak i kad je siromaštvo u pitanju, Moldavija je zaboravljena zemlja Europe. Rijetko će se tko sjetiti da po tom pitanju Albanija ili najmlađa europska država Kosovo nisu na prvom mjestu, nego da tu neslavnu čast, nažalost, ima Moldavija, država stiješnjena između Ukrajine i Rumunjske u samom europskom zapećku, koja se nije stigla “protegnuti” čak ni do Crnog mora pa je zatvorena kopnom, stisnuta velikim i važnim susjedima, gurnuta na marginu i kontinenta i zbivanja.

“Prvo što nas pitaju jest gdje je Moldavija, to je obavezno”, žale nam se stanovnici zemlje koja je tek sat i pol vremena avionom udaljena od Beča (a od Budimpešte još i manje), u kojoj postoji jedna potpuno odmetnuta pokrajina i druga, poluodmetnuta, i koja, kad se već i pojavi kao vjestica u velikim i važnim novinama, uglavnom ima mjesto na stranicama crne kronike zbog prostitucije, trgovine ljudima ili, jednako strašno, organima.

Takav je Moldavijin peh da i oko imena postoji prijepor (je li Moldova ili Moldavija) i da se ovu četirimilijunsku državu (minus milijun odmetnutih) uglavnom pamti po televizijskom masakru obitelji Carrington koja je iz Denvera u američkoj državi Coloradu otputovala u izmišljenu kraljevinu Moldaviju na vjenčanje Amande Carrington. No, zla kob htjela je da baš na vjenčanje upadaju pobunjenici, pobiju princa i njegovu mladu te američkog naftaša Blakea Carringtona i vječnu uplakanu mu suprugu Krystle... U idućoj sezoni ispostavi se da su preživjeli, ali je Moldavija dobila svoje mjesto u TV povijesti...

Kompleks provincije. Nezavisna država od 1991., otkada se raspao Sovjetski Savez, Moldavija je i dalje imala svojevrsni nacionalni “kompleks” male južne provincije velikog komunističkog carstva. Tranzicija je donijela svoje probleme: veliki odljev stanovništva zbog čega Moldavija ima dijasporu od 20 posto.

Nastali su problemi s odmetnutom, proruskom Pridnjestrovskom pokrajinom koja je odbila biti dijelom Moldavije. Danas, gotovo dva desetljeća pošto je Moldavija postala samostalna država, vlada u Kišinjevu nema apsolutno nikakve ovlasti nad tim teritorijem, crnoj rupi u koju se ne može bez posebne vize i u kojoj cvjeta šverc oružja jer je stara sovjetska 14. divizija pri povlačenju ostavila 40.000 tona municije.

Druga poluodmetnuta regija je Gagauzija u kojoj živi narod turskog etničkog porijekla, ali pravoslavne vjeroispovijesti. U strahu da se Moldavija nakon nezavisnosti ne ujedini s Rumunjskom, Gagauzija je prvo proglasila svoju samostalnost, ali su se predomislili kad se ispostavilo da Moldavija nema namjere spajati se sa svojim “velikim bratom” u susjedstvu.

U ovom kompliciranom i zbrkanom povijesno-političkom dijelu Europe u jednadžbu međunarodnih odnosa treba dodati i danas jako zategnute odnose Moldavije i Rumunjske, što je eskaliralo i u formalnostima s obzirom da su Rumunji uveli Moldavcima vize kad su ušli u EU, pa je mali ponosni narod uzvratio istom mjerom, a tu je i Rusija koja blagonaklono gleda na odmetnuti Tiraspol, a Moldaviji rado podmeće “klipove” na tranzicijskoj kaldrmi.

Europska Kuba. Veliko iznenađenje, barem za promatrače zapadnije od Moldavije, dogodilo se 2001., kad je Moldavija ponosno postala europska Kuba, vrativši na izborima komuniste na vlast. Vodi ih Vladimir Voronjin, dobar prijatelj Stipe Mesića.

O potrebi smjene Voroninovih komunista u “Speaker’s Corneru” Kišinjeva, koji je oformio Anatol Grabaro, redaju se nezadovoljnici koji pored spojene američke i moldavske zastave, i uz poglede policije, sa sigurne udaljenosti u mikrofon izgovaraju kritike i rogobore protiv Vlade.

U Moldaviji se govori rumunjski i ruski, potonji nešto manje, ali su natpisi gotovo svagdje dvojezični premda ruski više nije službeni jezik. Bilo je i pokušaja da se stvori moldavski jezik kako se ne bi spominjali Rumunji, ali javnost je to izignorirala. Moldavci, načelno, ne pate od nacionalne pompoznosti pa su im i lingvistička natezanja bila apsolutno nevažna.

Lice revolucije Lice blitz-revolucije u Moldaviji nasmiješeno je, vedro lice 25-godišnje Natalije Morar, novinarke koja je preko Twittera i Facebooka okupila svoju generaciju u travnju pred moldavskim parlamentom i predsjedničkom zgradom, gdje su prosvjedovali zbog izbornih rezultata koje su smatrali neregularnima.

Natalija je sve donedavno bila u kućnom pritvoru, u društvu majke i brata, i priznaje da joj je manjak komunikacije s vanjskim svijetom, nemogućnost da izađe iz stana, nemogućnost komuniciranja telefonom i internetom bilo strašno iskustvo. No, ne i prvo; Natalia je još prije dvije godine dobila izgon iz Rusije, gdje je završila studij sociologije, te pisala kao novinarka za ruski New Times. Kad se dotaknula teme korupcije u ruskom državnom vrhu te umiješanosti tajnih službi u nezakonske rabote, dozvola boravka u Rusiji naglo joj je prekinuta.

Više nije bila dobrodošla u zemlju u kojoj je, da nije bilo nečije intervencije s “vrha”, vjerojatno trebala provesti čitav život i rodni Kišinjev posjećivati samo da vidi rodbinu. Kad je pokušala ući u Rusiju, ostavili su je tri dana da čeka na aerodromu, pa će njezin slučaj nezakonita izgona iz Rusije zbog navodnog ugrožavanja nacionalne sigurnosti stići i do Strasbourga.

Natalia govori s puno strasti, gestikulira i objašnjava nam političku križaljku u svojoj zemlji pa i ne stigne pojesti svoju porciju mamalige, palente sa sirom, vrhnjem i komadima mesa, što se smatra nacionalnim specijalitetom.

”Zamislite, kad su shvatili da ne mogu dobiti zlatni glas i da nitko iz opozicije neće posustati, komunisti su rekli da se glasanje o predsjedniku odgađa zato što je toga dana bio neki vjerski blagdan pa nije u redu odlučivati o takvom pitanju na taj dan. To govori komunistička stranka! Nije li to nevjerojatno?”, kaže u jednom dahu.

Primjećujemo da je ljudi sa susjednih stolova diskretno promatraju, a ona, jednom izašla iz blokade i kućnog pritvora, uživa u tome da ima oba mobitela sa sobom i da stalno zvone.

Jeftini restorani Ugodna je večer u Kišinjevu, a grad je sigurno zaklonjen zgusnutim redovima debelih stabala zbog kojih je teško i shvatiti koliko je zapravo velik, a tek je nešto manji od Zagreba. Ljudi sjede po terasama, s ulice stiže uobičajena prometna buka dok se stare razlupane Lade utrkuju s nabrijanim limuzinama, i, ono što je specifično za ovaj grad, lavež pasa lutalica kojih je Kišinjev prepun.

Nisu agresivni, uglavnom su izvaljeni pored ceste i svi izgledaju kao da ih je ista kuja okotila; smeđi su, srednjeg rasta i dobroćudnih njuškica, mada kada se smrači, pasja horda koja patrolira ulicama i nije odveć umirujuć prizor. Kišinjev je izuzetno miran grad; gradske ulice su sigurne, a ljudi ljubazni čak i kad se sporazumijevate na hrvatsko-ruskom.

Naravno, s obzirom na niske cijene, a stranci su rijetkost, događa se da vam netko “zabunom” naplati dvostruki iznos ili nešto što uopće niste konzumirali, ali čak i tada vrlo je jeftino. Primjerice, butelja vina i večera za tri osobe u jednom od boljih restorana stoji 200 kuna.

No, u Moldaviji se, na svakom koraku, osjećamo kao da smo se vratili u prošlost. Ovdje nema multinacionalki koje su pokupovale domaće firme, više su iznimka nego pravilo. Robne kuće bude romantične uspomene na vremena kad su obitelji odlazile u njih kako bi se djeca vozila na pokretnim stepenicama kao nesvakidašnjem čudu tehnike.

Moldavci su dotjerani, žene lijepe i našminkane, ali njihova je odjeća izašla iz ormara kakve pamtimo osamdesetih. Na svakom koraku su mjenjačnice jer moldavski emigranti dolaze s novcem koji treba mijenjati. Žene sa maramama i u bijelim kutama čiste oko drveća pod kojim leže psi lutalice.

Ekspres za Europu U zemlji u kojoj je prosječna plaća jedva nešto veća od 1400 kuna, ali brojke su varljive jer oko 20 posto stanovništva, kažu strane organizacije, živi ispod razine siromaštva, tek počinju prave ekonomske reforme, ali preduvjet je da se uspostavi politička stabilnost koja je u Moldaviji uvijek bila realativna kategorija.

Tome se nada i Vlad Filat, predsjednik PLDM-a, stranke liberalnih demokrata Moldavije, jedan od trojice opozicionara koji bi rado državu gurnuo na ekspres vlak za Europu, ali trenutno to ne ide kako je zamislio. Filat se smatra domoljubom koji je iz ekonomskog sektora odlučio otići u politiku pa je prije dvije godine osnovao stranku i danas je parlamentarni “faktor” koji ne da komunistima zlatni glas.

Dan prije pokušaja biranja predsjednika Filat nam je, umornog izraza lica, u sjedištu svoje stranke objašnjavao da želi europsku perspektivu svoje zemlje. Na rastanku, jer se nebo nad Kišinjevom naglo naoblačilo i krenula je kiša, poklanja nam veliki kišobran sa žutim europskim zvjezdicama: “Uzmite ga, vi ste ionako puno bliži Europi nego mi. Jednoga dana nadam se da ćemo biti zajedno pod njim...”, na rastanku kaže.

Jednako pažljivo politička se situacija analizira i u uredu možda najpoznatijeg moldavskog odvjetnika Aleksandra Turcana. Već na prvi pogled, Turcanovo radno mjesto odudara od uobičajenog moldavskog prosjeka; to je lijepa, moderno uređena poslovna trokatnica. Puna je mladih ljudi odjevenih u poslovnom stilu; tu su nagrade na europskoj i svjetskoj razini jer je Turcanov ured svojevrsni odvjetnički superbrend.

Aleksandar Turcan povodom biranja moldavskog predsjednika otvorio je i internu kladionicu među kolegama. Izgubio je jer je mislio da će Moldavija izabrati predsjednika 3. lipnja. Turcan je uzor mlađim kolegama i čovjek kojemu se svi stranci prvo obraćaju čim dođu u Moldaviju, naročito ako namjeravaju pokrenuti poslove jer je Turcanov ured specijaliziran za korporativno pravo i u tome im nema premca u zemlji. Svjestan je toga i mladi pripravnik Aleksandar Tuciac, koji je studirao pravo u ukrajinskoj Odesi, a vjeruje da će napraviti karijeru u odvjetničkom svijetu u Moldaviji.

U poslovnom svijetu Moldavija se tek otvara. Mnogo je i želja i ambicija, a sada cijela jedna mlada generacija visokoobrazovanih ljudi koji žele ostati u svojoj zemlji, a ne tražiti slabo plaćene poslove u drugim zemljama, krči sebi put i otvara perspektivu i mlađima; Carolina Vieru, Marina Brijataia, Victor Nistorica i Dorin Corcimaru žive gotovo potpuno jednakim lifestyleom kao njihove kolege na zapadu. Njihova je motivacija još i jača jer Moldavija treba uhvatiti korak sa zapadom kojemu teži.

“To da se stvari mijenjaju oslikava i moja anegdota iz Italije kamo sam sa suprugom putovao prošle godine. Kada su naši prijatelji iz Moldavije koji žive u Italiji čuli da dolazimo, pitali su nas jesmo li došli tražiti posao. Iznenadili su se kad smo im rekli da smo samo došli turistički, obići Italiju i vidjeti njezine znamenitosti, da imamo svoj posao i da je naša budućnost u Moldaviji”, pojašnjava Victor Nistorica, menadžer u P&G-ju. To je dobro jer u zrakoplovima koji prema Europi lete iz Kišinjeva sve je manje uplakanih lica...

Estradna zvijezda Jurimo po blatnim lokvama Kišinjeva (čije ime ipak nema veze s kišom) jer nas čeka jedna od najvećih moldavskih zvijezda Nelly Ciobanu, predstavnica ove zemlje na Eurosongu u Rusiji, gdje je osvojila 14. mjesto s pjesmom “Hora din Moldova”, a Hrvatska joj je dala tri boda.

Zato što je velika glazbena zvijezda, Nelly ima mogućnost promovirati svoju zemlju po svijetu. Kad je netko pita gdje je Moldavija, Nelly se ne trudi previše objašnjavati nego odgovara protupitanjem: “Niste imali zemljopis pa ne znate gdje je Moldavija?”

Nelly ima velike planove, ali glazba joj je na drugom mjestu, nakon četverogodišnje kćerkice kojoj svaki dan piše dnevnik i poklonit će joj ga kad bude punoljetna. Vatreno crvenokosa Nelly ambiciozna je umjetnica i iz velike je obitelji u kojoj je majka željela biti pjevačica, ali joj roditelji to nisu dopustili...”Željela je roditi djevojčicu koja zna pjevati i želja joj se ispunila”, kaže Nelly s kojom razgovaramo u društvu njezine glasnogovornice i prijateljice Inge Milosavljević.

Inga, novinarka i dizajnerica, koja se u Moskvi puno družila s hrvatskim natjecateljem Igorom Cukrovom, okupila je cijeli jedan nagrađivani i veseli zbor da otpjeva nekoliko pjesama radi što boljih hrvatsko-moldavskih odnosa želeći nam pokazati gostoljubivost Moldavaca i upoznala nas sa Sašom Stukalovom, koji u svojim kafićima promovira povijest pijenja kave pa je tako ove godine obilježio pet stoljeća otkad su je Moldavci otkrili.

Namjerava postaviti spomenik Logotetu Tautu, prvom moldavskom kafedžiji. Izmislio je “Moldova Dulce”, kavu sa šlagom i nekoliko egzotičnih sastojaka koji uključuju i liker od oraha. Sljedeća naša poznanica Elena Balan bavi se stresnim poslom u organizaciji AntiTraffic Moldova.

Šverc ljudima Šverc ljudima, naročito prodaja žena u inozemstvo i prisiljavanje na prostituciju tužna je svakodnevica Moldavije. Elena je prestala raditi kao socijalna radnica jer više nije mogla podnositi košmare i tugu koju je osjećala suočena sa teškim pričama žena čiji su životi bili uništeni.

“Vremena su se jako promijenila. Nekada su svodnici bili muškarci i tražile su se što mlađe žrtve. Danas je situacija drugačija, taj posao obavljaju parovi ili žene, čak članovi obitelji koji ne prezaju od obećanja da se radi o dobro plaćenim poslovima konobarica, a zapravo se radi o prostituciji”, prepričava Elena.

No, nisu samo žene meta trgovine ljudima - koje kasnije obitelj odbacuje a povratak u društvo gotovo im je nemoguć, a često odustaju i od svjedočenja protiv preprodavača - već i muškarci koji se odvode na prisilan rad na poljoprivrednim imanjima u Rusiji bez ikakve naknade. Kad obave posao, često na rubu snaga zbog fizičkog zlostavljanja i izgladnjivanja, jednostavno ih se utrpa u kamion i vraća natrag u zemlju.

U tom su smislu ljudi sa sela, vrlo naivni i neinformirani, lake žrtve mreže za trgovinu ljudima, a što je najgore, nekada su spremni čak i na to da daju svoje organe na prodaju zato što žive u teškoj neimaštini, a za bubreg dobiju i do tisuću eura. Cijena mlade Moldavke na tržištu je ipak nešto niža. Ona košta jedva pet stotina dolara.

PREVLAST KOMUNISTA

Neuspjeli prevrat

Stipe Mesić boravio je u Moldaviji dok su strani diplomati konsternirano javljali o povratku komunističkog bauka na vlast. Voronjin je jako moćan, njegov sin Oleg, biolog po struci, najbogatiji je Moldavac koji u svojem portfelju ima i lanac pizzerija, pa je u Moldaviji odlazak na pizzu ujedno i politička poruka.

Voronjin, kojemu se upravo ovih dana ponovno pokušalo izabrati nasljednika u parlamentu, ali bezuspješno jer komunisti imaju 60 glasova, a nedostaje im jedan, zlatni glas koji nikako ne mogu ispregovarati, otkupiti ili izmusti od trostranačke opozicije, prvi je komunistički šef države u svijetu izabran na demokratskim izborima.

No, nezadovoljstvo rezultatima parlamentarnih izbora u travnju kulminiralo je prosvjedima upravo ispred njegove predsjedničke palače, kad je u trodnevnoj revoluciji na ulicama Kišinjeva, na Bulevaru Stefan Cel Mare, bilo i mrtvih i ranjenih. To je značilo da se Moldavija opet našla na naslovnicama i očekivalo se da će, na valu događanja naroda u tranzicijskim zemljama, i ovdje biti promijenjena vlast. Ali, to se nije dogodilo. Barem ne zasad.

REFORME I BIZNIS

Zagrepčani u Kišinjevu

Među 700 tisuća stanovnika Kišinjeva zasad je i dvoje Hrvata s privremenim boravištem u Moldaviji: Davorka Djogić Whiteside došla u Moldaviju prije dvije godine jer je njezin muž zaposlen u projektu pomoći provođenja reformi.

Između Moldavije i Hrvatske počinje i poslovna suradnja. Taj projekt, u ime grupe Orbico vodi Branko Jović, direktor moldavske podružnice tvrtke koja se upravo uhodava u velike poslove, mada je sam Branko već kao doma u Kišinjevu u kojemu živi nekoliko mjeseci.

Izvrsno se snašao i predan je svojem poslovnom projektu, a o njemu njegovi moldavski suradnici govore samo u superlativima. Orbico, firma u vlasništvu Branka Roglića, ima poslovnu filozofiju širenja pa i u neistražena područja poput Moldavije. Orbico sada počinje s pravim poslom pa Jović provodi cijeli dan na sastancima tako da nema previše vremena za upoznavanje s turističkim ljepotama. No, strastveni planinar jedino je razočaran što je najveći vrh u Moldaviji visok jedva 430 metara.

MOLDAVSKI VINSKI PODRUMI

220 km podzemnih tunela

Vinski podrumi među najvećim su moldavskim znamenitostima; ima ih nekoliko, ali dva su najpoznatija i udaljena od Kišinjeva dvadesetak minuta. Cricova je poznatiji i manji podrum, Milestii Mici veći, i to rekorderski jer je u njemu uskladišteno više od milijun i pol vinskih buteljki. U podzemnim tunelima Milestii Mici - kojima smo se vozili u automobilu i vidjeli tek dio labirinta koji ukupno ima 220 kilometara, ali se za potrebe vinarije koristi njih 55 - nizovi bačvi i buteljki crne i bijele vinske sorte te pjenušaca koje pod stalnom temperaturom i u mraku čekaju red da po njih dođe kupac.

Najskuplja je buteljka tri tisuće dolara i kupio ju je Steven Seagal lani kada je bio u posjetu podrumu. Crno vino koje pije engleska kraljica, pitko i lagano, Negru de Purcari, košta 120 kuna, no obična vina, bilo da se radi o bijelim ili crnim sortama zaista su jeftina, od 20 kuna nadalje.

Ponovno, Moldavija i u ovoj industriji ima puno problema koja joj nameću drugi; Rusija zabranjuje uvoz moldavskih vina pa se opet s vremena na vrijeme predomisli, a visokim se carinama štiti i Europska Unija zbog čega moldavska vina na zapadnom tržištu gube svoju nisku cijenu i konkurentnost u odnosu na brendirane i razvikane talijanske ili francuske sorte.

SLIKAR VLADIMIR US

"Najesen dolazim u Zagreb"

Vladimir Us dio je kišinjevske umjetničke grupe Oberlicht, mladih kreativaca sa svih artističkih područja koji su se željeli izboriti za svoju perspektivu u umjetničkoj politici. Vladimir, inače slikar, trebao bi do kraja godine doći i u Zagreb u sklopu hrvatsko-moldavske umjetničke suradnje. Oberlicht je utemljen iz konkretnog razloga što mladi umjetnici nisu mogli ostvariti pravo na prostore i fondova za umjetnost zato što su stariji umjetnici, već afirmirani u svom radu, zauzeli taj teritorij i ostvarivali sva prava.

Oberlicht kao alternativna skupina uspjeli su takav odnos razbiti i sami sebi prokrčili put što je rezultiralo i time da su dobili vlastite službene prostorije koje upravo uređuju, a u kojima nam je Vladimir pozirao sa slikama koje je naslikao još prije nekoliko godina. Primjer kako se Oberlicht bori za svoja prava dobar je pokazatelj i za ostatak zemlje.