Nazor i Goran ipak nisu bili ljubavnici

Pomislite da sam počeo kovati ženidbene planove, ali me ovo nesretno umirovljenje u tome spriječilo – pisao je 1926. iz Crikvenice svome prijatelju dr. Branku Vodniku veliki hrvatski književnik Vladimir Nazor. Upravo je bio proslavio 50. rođendan i po sili je zakona morao u mirovinu, što se nikako nije sviđalo njegovoj odabranici, lijepoj Zagrepčanki – kako je sam naziva u svojim zapisima – jer udajom za umirovljenika ne bi bila mogla jednoga dana naslijediti njegovu mirovinu.

Nazor joj ne spominje ime, ali je zapisao kako su u zanosu strasti lomili grane lovorika u parku iza crikveničkog dječjeg doma gdje je bio upravitelj, iz čega se lako zaključuje da ta ljubav nipošto nije bila platonska.

To nije bila i jedina pjesnikova ljubav: “Nazor je volio žene, i one slobodne, ali posebno udane – s njima bi ljubovao bez obveze da ih ženi”, tvrdi autorica njegove posljednje biografije “Tražim nekog dječaka”, crikvenička profesorica hrvatskog jezika Marija Gračaković, koja je detaljno opisala do sada nedovoljno istražene Nazorove crikveničke godine – period od 1920. do 1931.

U tom je razdoblju pjesnik imao tri velike ljubavi, a prema najnovijim spoznajama o Nazorovoj biografiji, u životu je bio u vezi s barem još tri žene. Nazorov je prijatelj Zvonko Car zabilježio kako bi se slavni pjesnik sav zajapurio od uzbuđenja kada bi mu u ured stizale molbe za posao mladih učiteljica koje su, na njegov zahtjev, natječajnoj dokumentaciji morale priložiti i svoju fotografiju.

I danas, 62 godine nakon smrti, Nazorov život, premda detaljno opisan i dokumentiran u njegovim pjesmama i pripovijetkama, zaokuplja pozornost, posebno nakon što su gay udruge pokraj njegova spomenika na Tuškancu u Zagrebu prije četiri godine postavile spomen ploču posvećenu navodnoj ljubavnoj vezi dvojice pjesnika – Nazora i Ivana Gorana Kovačića, aludirajući na njihovu homoseksualnu orijentaciju.

“To nema veze s istinom. Vladimir Nazor je volio žene i glupost je da bio zaljubljen u Ivana Gorana Kovačića. I iz njegove poezije se vidi da je imao snažne osjećanje samo prema ženama”, tvrdi dr. sc. Olga Perić, Nazorova pranećakinja i nasljednica njegove 200 godina stare kuće u Bobovišćima na Braču, gdje je proveo djetinjstvo. Profesorica s Odsjeka klasične filologije zagrebačkoga Filozofskog fakulteta priznaje da joj izrazito smeta širenje potpuno neutemeljenih glasina o intimnim vezama njezina praujaka s muškarcima, među kojima i s Goranom Kovačićem. Njih dvojica sprijateljila su se u Zagrebu 1938. i do odlaska u partizane družila se unutar grupe intelektualaca u kojoj su bili i Kovačićeva zaručnica Ivana Car i Anđelko Malinar, tadašnji Nazorov, a kasnije Krležin tajnik. Oni su svi bili mnogo mlađi od Nazora, koji je tada već prešao 60. i bio uvaženi književnik. Malinar i Ivana Car za vrijeme su se rata brinuli za Nazorovu sestru, tetu Irmu, u čiju se kuću u Grškovićevoj u jednom trenutku bio uselio ustaški časnik.

Razgovarali smo na Braču, u Nazorovoj kući, u uvali koju je prošli tjedan zamalo poharao požar. Sreća u nesreći i brza reakcija mještana koji su sve kuće polijevali vodom spasili su mjesto od vatrene stihije koja se na samo nekoliko metara približila i kući u kojoj je i danas većinom isti namještaj kao i 1938. godine, kada je pjesnik posljednji put tamo boravio.

Nazorova biografkinja Marija Gračaković raspolaže s mnogo više informacija o ljubavnom životu slavnog književnika. Ono što pranećakinja dr. Olga Perić zna iz obiteljskih priča jest kako je Vladimir Nazor u Splitu kao mladić imao zaručnicu. Iz biografije pak doznajemo da je riječ o Esteri Ostojich, s kojom je prekinuo zaruke jer je dobio posao u Zadru, a za nju se zna da se kasnije udala, preselila u Italiju i tragično skončala.

Izvor je podataka o Nazorovim ljubavima profesorici Gračaković bila brojna literatura koju je pručavala. Ona nam otkriva kako je 1910. mlada plavokosa učiteljica Marija Parčić, rodom iz Vrbnika na Krku, svoj prvi posao dobila u školi u Kastvu, gdje joj je živjela teta Kata, također učiteljica. Tamo je kao 23-godišnjakinja upoznala tada 34-godišnjeg Nazora. U idućih godinu dana, dok nije dobila premještaj, odigrala se njihova ljubav koja je, smatra biografkinja Marija Gračaković, bila platonske prirode. Mariji je posvetio zbirku pjesama “Intima” u kojoj je naziva “ultima dea” što na talijanskom znači “zadnja božica” te pripovijetku “Jessie” u kojoj je istoimena glavna junakinja zapravo Marija. Kako od Nazora nije dobila zaručnički prsten, Marija se navodno razočarana udala za slovenskog liječnika dr. Broveta s kojim nastavlja život na Krku. Nisu imali djece. Ne zna se je li ikada više susrela Nazora, ali postoje indicije da je pročitala njegovu zbirku pjesama “Niza od koralja” izdanu početkom 20-ih godina i da je odmah shvatila kako je posvećena jednoj drugoj ženi.

Bila je to slovenska književnica Zofka Kveder koja je 1922. došla na ljetovanje u Crikvenicu. On je imao 46, a ona 44 godine. Planula je strastvena ljubav i Zofka je bez grižnje savjesti varala muža. Ona je, naime, živjela u Zagrebu gdje je bila udana za socijaldemokratskog političara Jurja Demitrovića, koji joj je bio drugi suprug. Radila je u uredništvu dnevnog lista Agramer Tagblatt i bila poznata kao velika zagovarateljica ženskih prava. Njezine su unuke književnica Sunčana Škrinjarić i koreografkinja i plesna pedagoginja Tihana Škrinjarić. Zofka Kveder je umrla 1926. godine.

Saznavši da Vladimir Nazor ljubi drugu, učiteljica Marija je 10. rujna 1923., u dobi od 36 godina, počinila samoubojstvo. Pronađene ja obješena u štali, što piše i u izvješću mrtvozornika, te je sahranjena na groblju u Krku. Biografkinja Gračaković ističe kako je Krčani pamte kao ženu jedinstvene ljepote, mašte i ekstravagancije, visoku i elegantnu. Ne zna se točno kako je Nazor podnio vijest o njezinoj smrti, no njegov je tadašnji tajnik u crikveničkom domu prof. Ivan Ivančić tih dana zapisao “kako se Nazor nikada nikome nije do kraja povjerio”.

Prema njezinim riječima, treća velika piščeva crikvenička ljubav bila je lijepa Zagrepčanka nepoznatog imena koja je ljetovala u Selcu, a upoznali su se u crikveničkoj gostionici “Zagreb”. Njihovu kratku, ali vatrenu avanturu Nazor opisuje u pripovjetci “Šarko” u kojoj progovara kroz razmišljanja jednoga psa, a koji među ostalim primjećuje kako je Zagrepčanka mirisala na breskvu.

U lani izdanoj biografiji autorica, u prilog tvrdnji da je pjesnik volio zauzete žene, navodi kako je početkom stoljeća, dok je kao 30-godišnjak živio u Pazinu, ljubovao s jednom Čehinjom iz Praga čiji se muž kasnije ubio, i to navodno zbog ljubavi, ili možda baš zbog saznanja da ge žena vara.

Nazor je svojoj zadnjoj (platonskoj!) ljubavi Sidi Montiljo, koju je upoznao u partizanima, povjerio kako su se zbog njega ubile dvije žene. Pretpostavlja se da je prva učiteljica Marija Parčić, a druga bi mogla biti Splićanka Estera Ostojich koja je tragično skončala u Italiji. Sidu Montiljo, Židovku, kao bolničarku u partizanima su zadužili da se brine o starom pjesniku koji je imao 67 godina. I ona je bila udana.

Nakon rata se zajedno s mužem Rafom doselila k Nazoru u njegovu kuću na Tuškancu, gdje mu je kao domaćica i žena prema kojoj je gajio duboke osjećaje ugađala do njegove smrti. S time se u početku nikako nije mogla pomiriti sestra Irma koja je Sidu nazivala pogrdnim imenima, ali ju je s vremenom prihvatila. Irma nipošto nije htjela da se njezin brat veže uz neku ženu ili da se oženi, a isto je mislila i njihova majka Marija. Njih su dvije, stoji u biografiji, govorile “da će Vlado, ako se oženi, biti izgubljen za boginju Poeziju” te “da Vlado mora biti stup obitelji”.

“Nazor definitivno nije bio ni homoseksualac ni biseksualac i tvrdnje o ljubavi s Kovačićem su netočne. Žene su ga voljele jer je bio jako zgodan, zbog čega je još u gimnaziji zaradio talijanski nadimak bell puto, ili u prijevodu ‘zgodan dečko’”, zaključuje prof. Marija Gračaković, čiji izvori potvrđuju da je veliki pjesnik ipak bio i veliki škrtac. No, takav je bio jer bi sve što bi zaradio davao mnogobrojnoj obitelji, opravdava ga autorica biografije.

Profesorica Olga Perić, unuka Nazorove sestre Olge, dobro se sjeća pjesnika kojeg je zvala “ujko” iako je on zapravo bio ujak njezina oca Ive, sina Nazorove sestre Olge. Kada je 1949. umro, bilo joj je sedam godina. Nije imao svoje djece, a mala Olga mu je bila kao unuka jer je bila prvo dijete njegovih nećaka i nećakinja koje je volio kao da su njegova vlastita djeca.

“Prema meni je bio jako blag i nježan. Jako je volio djecu, s kojom se družio do kraja života, i prava je simbolika kako se danas u Bobovišćima djeca igraju oko njegova spomenika i sjede mu u krilu baš kao što sam mu ja sjedila svake nedjelje kada bih s roditeljima dolazila na ručak kod njega i tete Irme u njihovu kuću na Tuškancu. Uzeo bi me na koljena i pričao mi i čitao”, govori dr. Perić. Dodaje kako se nakon Nazorove smrti teta Irma, koju je zvala nonica jer joj je bila kao baka, doselila njezinim roditeljima u Grškovićevu, u kuću koju je Nazor sagradio 30-ih godina.

Dr. Olga Perić u kući u Bobovišćima brižno čuva njegove požutjele rukopise, indeks prirodoslovnog fakulteta u Zagrebu na koji se upisao 1897., dvije zbirke pjesama – “Pjesni ljuvene” i “Intima” – tiskane 1915., nalivpero kojim je pisao te drvenu kutiju s obiteljskim fotografijama. Među rukopisima je pjesma “Voda” iz 1927. te “Priče iz djetinjstva” nastale 1923. i 1924. godine.

Već ih je, kaže, spremila u torbu ako bude prisiljena brodom napustiti plamteću uvalu u kojoj je, nekoliko metara od kuće, postavljen i spomenik Nazoru. Rukopisi koji su i danas u kući jer je njegova pranećakinja uz njih sentimentalno vezana, samo su mali dio ručno pisanih tekstova jer je većinu pjesnikova sestra i nasljednica Irma Nazor nakon njegove smrti predala Akademiji te se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci i Institutu za književnost i teatrologiju.