Uoči predsjedničkih izbora u Bjelorusiji 11. listopada, što će ih peti put dobiti političar kojeg nazivaju posljednjim europskim diktatorom Aleksandar Lukašenko, zapamtimo da je nastupila posve nova situacija. Svašta se tamo može dogoditi nakon izbora. Između Zapada i Bjelorusije slijedi otopljavanje, koje zasad nije deklarirano, možda niti do kraja artikulirano. Think tankovi misle, produciraju analize, političari se susreću i međusobno i s Bjelorusima. U Minsku se otvaraju zapadne ambasade, a Lukašenko je pustio iz zatvora šest političkih zatvorenika, koji su iza rešetaka imali dobre uvjete života. U zemlji pak opozicija se, iako ih Lukašenko ne štedi, a ni oni njega, svrstava uz njega.
Prije dva tjedna bivši švedski premijer Carl Bildt, vrlo utjecajan na međunarodnoj sceni, objavio je na Twitteru znakovitu rečenicu: “Vrijeme je za promjenu europske politike prema Bjelorusiji.” Znači li to da se EU sprema skinuti sankcije Bjelorusiji, koje joj je udarila zbog kršenja ljudskih prava? Ako da, znači da će promet s EU porasti. Prema tome, vidimo kako Aleksandar Lukašenko nastoji diverzificirati svoje međunarodne kontakte, i dakako trgovinu, za svaki slučaj. Ali to je kao da hoda po gusto zasijanom minskom polju, bez karte.
Iako su ga iz EU optuživali za manipulacije i nepoštene izbore, oni koji odu u Bjelorusiju iznenade se.
Nedavna reportaža HRT-a iz Bjelorusije pokazala je relativno zadovoljne, realne ljude, koji jako dobro razumiju gdje su i što su. Nisu bili budalasto entuzijastični, nisu se klanjali pred Lukašenkom, opozicijski političari bili su otvoreni, bilo je očigledno da neki sugovornici ne razumiju do kraja moderna ekonomska pravila i očekivanja – ali jedno se vidjelo: žive normalno. Žive bez razvijenih političkih sloboda, ne smiju lajati sve što im pada na pamet – ili barem ne mogu ako nemaju specijalna politička osiguranja – ali žive normalno. Neki od njih razumiju i stoički prihvaćaju da se Lukašenkov politički režim ne može nazvati slobodnim, dok nekima od njih to smeta kao da im je navučena željezna košulja. Drugi pak ne mare za privilegiju slobodnih izbora, jer je ne drže posebnom vrednotom. Većina pak, i ti će kao i dosada glasati za Aleksandra Lukašenka, razumije što su čime trampili: stabilnost koju im nudi Lukašenkov režim u zamjenu za slobodu na način zapadne demokracije – i to u vrlo složenim geopolitičkim okolnostima.
Slikovito rečeno, Putin je kao krokodil razjapio usta, a Bjelorusija je takoreći u tim ustima. Ukrajina je bila mnogo jači igrač, pa je završila ovako kako jest – u ovoj fazi dakako, jer cijela igra nije završena. Štoviše, igra za Ukrajinu premjestila se, jednim dijelom, i u Siriju. Jedan od razloga ruskog vojnog prisustva u Siriji jest i veća težina koju će u razgovorima sa Zapadom o Ukrajini imati Kremlj.
E sad, koliko Bjelorusija u toj situaciji može biti slobodna? Ne može, razumije se. Uz to, Bjelorusija je ekonomski posve ovisna o Rusiji. Tamo još postoje tvornice traktora u kojima se zapošljavaju tisuće radnika i koje su potpuno orijentirane na izvoz u Rusiju. Ipak, iako su ruska polja nepregledna, tvornice su gubitaši, jer je to naprosto proizvodnja koja više nije konkurentna. No, da ne bi pribjegle restrukturiranju, tj. otpuštanju, dižu goleme zajmove. Ako im Rusija zatvori vrata, gotovi su, imat će i vojsku nezaposlenih i veliki dug. To je samo jedna minijatura, jedna slika bjeloruske situacije.
Ako pak i Rusija i Bjelorusija znaju da Minsk ne može biti slobodan kao što su to, primjerice, baltičke zemlje, zašto onda ova nova pometnja i koketiranje s EU?
Aleksandar Lukašenko politički je vrlo kompleksna osoba, nevjerojatan žongler, a ima čak i smisla za humor. Nedavno je rekao u televizijskom intervju kako nije on, Lukašenko, posljednji europski diktator. Mislio je, dakako, na Putina. Isto tako, prije nekoliko dana, najavio je da će uzeti kineske kredite da bi prebrodio lošu ekonomsku situaciju, dakle vidi se da ide lijevo-desno, nastoji se snaći, trči tamo gdje ima prostora.
Lukašenko ima 61 godinu, a prije nego što se počeo baviti politikom, bio je direktor poljoprivrednog kombinata. Bio je jedini deputat bjeloruskog parlamenta koji je glasao protiv nezavisnosti Minska od Moskve. Bio je nakon raspada Sovjetskog Saveza oštar kritičar zapadne ekonomske politike prema Rusiji. U Bjelorusiji je inzistirao na perpetuiranju ranijeg sovjetskog modela, koji su slijedile sve socijalističke zemlje, planskog i centraliziranog upravljanja privredom. Sve važnije industrije su u rukama države, privatizacija je minimalna. U spomenutoj HRT-ovoj reportaži jedan opozicijski političar kaže: “Nije istina da Sovjetski Savez ne postoji, evo ga tu, u Bjelorusiji.”
Ali, mnogi to ističu, sačuvao je društvo od korupcije koja je kao kiselina rastočila okolna društva. Nema govora o tome da su mediji slobodni u toj zemlji, dakako. Ambasadori zemalja EU nisu mu prisustvovali na inauguraciji, a Lukašenko je obećao da u njegovoj zemlji nikad neće biti niti narančaste niti bilo kakve druge šarene, mislio je demokratske, revolucije.
Prije otprilike pet godina počelo je škripati između Lukašenka i Putina. Prije toga svako toliko Moskva je podsjećala Minsk tko je gazda time što bi periodično zatvarala slavinu i Bjelorusija bi, doduše nakratko, ali dovoljno da osjeti, ostala bez energenata. Tako je 2010. i 2011. prekinuta ionako neredovita isporuka nafte nužne za bjelorusku proizvodnju naftnih derivata uz prijetnju da će se to ponoviti 2013. Također, 2014. godine blokiran je veći dio bjeloruskog izvoza hrane u Rusiju, koji iznosi 4,5 milijardi dolara. Ekonomski pritisak na Minsk se ponavlja i uoči ovih izbora. Također, u međuvremenu je izbila i ukrajinska kriza.
No Aleksandar Lukašenko stalno je izjavljivao da unatoč toplom prijateljstvu s Rusijom, i premda su dvije zemlje i dva naroda poput braće, Bjelorusija ostaje autonomna država.
Dakle on je komunist starinskog kova, autoritaran; on je i realan jer vidi što je oko njega, ali je i bjeloruski nacionalist.
Nije dao podršku Vladimiru Putinu za invaziju na Krim, niti da Rusi u Donbasu uspostave marionetsku vlast, po uzoru, recimo, na SAO Krajinu. Naime, za vrijeme Majdana Lukašenko je šutio, ali kad je uslijedila aneksija Krima, jedini je među liderima Putinove Euroazijske unije odbio priznati to povećanje ruskog teritorija. Bio je i glasan i jasan kad je govorio da se Ukrajina ne bi trebala dijeliti te iskazao podršku Petru Porošenku, koji pak uživa podršku Zapada. Malo nakon toga, u obraćanju naciji, Lukašenko je, prvi put u 21 godinu vladavine, govorio na bjeloruskom a ne na ruskom, iako je osobno uveo ruski kao drugi službeni jezik svoje zemlje.
To je sve bilo rizično ponašanje.
Lukašenka je dodatno oneraspoložilo da su online novine Sputnjik i Pogrom, a koje, kako se kasnije pokazalo, financira Kremlj, u uvodnicima navele da su tri od šest bjeloruskih regija zapravo poklon sovjetske Rusije Minsku. Bilo je i tekstova u kojima se Minsk poziva da održi referendum o pristupanju ruskoj federaciji, jer da u sadašnjem obliku ne može preživjeti.
Opozicijski bjeloruski vođe ipak više vole Lukašenka nego Putina, zato su sada na njegovoj strani. Aleksandar Milinkevič rekao je zapadnim novinarima kako ne vidi razloga da Rusija vojno napadne Bjelorusiju, dodavši da su, međutim, Rusi stručnjaci za fabrikacije te da mogu lako izmisliti razlog. Štoviše, rekao je, sad je konačno i Lukašenku počelo svitati u glavi kolike su godine potrošene na pogrešnoj strani.
Ali, neće biti baš posve tako, prije će biti da Lukašenko lavira između dvije strane, nastojeći očuvati to što ima.
Drugi pak misle da mu nije toliki neprijatelj Putin, nego da opasnost dolazi od ruskih nacionalista, koji su prije obožavali Lukašenka, ali ih je razočarao; rekavši da “Ukrajina nikada neće postati, usprkos brojnim željama iz Rusije, zapadna ruska provincija”, te da “Bjelorusija nije zainteresirana postati dio Putinovog ‘ruskog svijeta’”, pokazao je preveliku drskost. Pitanje je, može li si to dopustiti? I što Bjelorusi žele? Svakako, manje-više, da ne završe kao Ukrajina.
Neki dan Lukašenko se sreo s Dmitrijem Medvedevom, koji mu je ponovio da Rusija želi imati u istočnoj Bjelorusiji vojnu zrakoplovnu bazu. Tamo bi bili stacionirani ruski lovci SU-27. To bi značajno povećalo rusku vojnu moć prema Zapadu, a Moskva bi mogla pojačati prijetnju ne samo Ukrajini nego i Poljskoj, Latviji i Litvi.
Vjerojatno se Lukašenko tome neće moći suprostaviti, jer bi ga inače Moskva jako destabilizirala. Cijela je lepeza načina na koji se to može napraviti i nakon izbora 11. listopada, tvrde u Bjeloruskom centru za strateška istraživanja i vanjsku politiku. Taj think tank inače je proruski. Ali, evo, rekli su da bi Rusi mogli “stvoriti iluziju da se u Minsku događa neki novi Majdan, te pod tim izgovorom ući u Bjelorusiju”. No, misle da je realniji ishod samo “obična” deastabilizacija. U Rusiji je već počela medijska kampanja protiv Lukašenka.
EU neće odmah ukinuti sankcije protiv Bjelorusije, ali sigurno je korak bliže tome, no još se ne zna hoće li to ikome donijeti dobra.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
