Ne želim škver s korumpiranog natječaja

Je li vam dobra kava? - radoznalo pita vlasnik Zeptera za vrijeme intervjua u prodajnoj galeriji svoje kompanije na Saint Germain des Prés, pedesetak metara udaljenoj od, za taj dio Pariza najtipičnijih, mondenih Brasserie Lipp i Deux Magot. Prostor je velik i očigledno skup, u prednjem dijelu su mitski lonci, na koje se nastavljaju drugi brojni proizvodi. Navečer, u elitnom prostoru Fouquet'sa na Champs Elysées, uvaženi žiri, u kojem sjede dva člana Francuske akademije, kao i pisci Pascal Bruckner i Frédéric Beigbeder, dodijelit će, sedmu po redu, europsku književnu nagradu ”Madeleine Zepter”, ovaj put škotskom piscu Johnu Burnsideu za najbolji europski roman.

Ovo je bračni par koji sa svojim novcem radi baš sve što poželi, i koji aspirira prema najvišem. Književna nagrada iznosi 12 tisuća eura, a nesumnjivo su darežljivi i prema članovima žirija, koji su uistinu crème de la crème francuskog intelektualnog života, najbolje u ovom gradu velike ponude.

Navečer, kod Fouquet'sa, oko njih se okupljaju, budimo otvoreni, razni molitelji, što je i prirodno, takva je atrakcijska moć velikog novca. Od jednog bivšeg Globusova autora, koji je napravio veliku karijeru u Bruxellesu, a koji je, kao i naš sugovornik, također iz Bosanske Dubice, čujem da je Milan Janković bio prerano izrastao, mršav, ozbiljan, zamišljen, vrlo inteligentan dječak, a da je kasnije, za vrijeme rata, premda je to malo mjesto davno ostavio iza sebe, novčano i na druge načine, pomagao svima iz tog kraja koji su tražili pomoć. Dug je put od tog dječaka do ovog odmjereno, elegantno odjevenog poslovnog čovjeka, koji rastom nadvisuje žovijalne Francuze u sali na prvom katu kod Fouquet'sa i ležerno konverzira na engleskom i njemačkom.

Kapsule kave su novi posao, Zespresso po Zepteru, a ne Nespresso, dobili su sudski proces s Nestleom oko imena, i u četiri zemlje, gdje imaju pilot-projekt, za četiri mjeseca prodali već 50 tisuća strojeva. Zepter mi predočuje: ako svaki čovjek popije toliko i toliko, to znači toliko i toliko... dakle godišnje sto milijuna kapsula. Jasno mi je zašto je Zepter svjetski prvak direktne prodaje. Jako je karizmatičan, i to suzdržano, kontrolirano. On je zaista davno prerastao ono što podrazumijevamo kad kažemo Balkan, i samouvjerenost koja iz toga izlazi sigurno je izvor velike zavisti.

Poznato je da je Zepter jedan od, nema ih previše, ozbiljno zainteresiranih za kupnju hrvatskih brodogradilišta. U Kraljevici se dovršava jahta koja će biti porinuta sredinom mjeseca i koja bi trebala biti model koji želi izbacivati jednom godišnje ako na tenderu dobije škver.

Zašto ste izabrali ime Phillip Zepter? Rođeni ste kao Milan Janković, odrasli ste u Bosanskoj Dubici, školovali ste se, oženili u Beogradu. Kako je do svega toga došlo?

- Ime je znak, odgovara mom karakteru i sjetila ga se, jedne besane noći, u Linzu, Madeleine. Tamo smo poslije izgradili i svoju prvu poslovnu zgradu. Zepter je njemački prijevod latinske riječi spektar, a od značenja koje taj moćni simbol nosi, mene zanima ono koje se odnosi na savršenstvo.

Nije postojao poseban moment, službena promjena imena, 2000. godine, bila je formalnost.

Želim biti u razmjeru sa svojim imenom, želim ga nositi i živjeti onako kako to ime zahtijeva. S tim u vezi, jer to će sigurno biti tema ovog razgovora, za mene je nemoguće da budem upleten u mračne ili kriminalne poslove, koji mi se ponekad pripisuju. To je suprotno načelima po kojima sam živio otkad sam sebe postao svjestan.

Ljudima se čini da je nemoguće da netko živi u skladu s visoko postavljenim načelima, a da uspije u svijetu biznisa. Možda je njima nemoguće, ali meni jest.

Svi bogataši poručuju da se ne treba zaustavljati na svojim greškama ili porazima... Richard Branson kaže da poraze vizualizira kao ruševine iz kojih on mirno, bez osvrtanja, izlazi...

- Ja, za razliku od Richarda, kojeg poznajem, kao i njegovu mamu, nemam posebnu vizualizaciju. Jednostavno sam okrenut naprijed, i poraz shvaćam samo kao etapu na putu, ali i poraz i pobjeda, kad se dogode, već su iza mene, a ja sam već okrenut nečemu drugom.

Kad sam u Austriji otišao iz firme, u kojoj sam do tada bio omiljen, poslala je na adrese tisuće kupaca pismo da sa mnom ne komuniciraju, da ne kupuju ništa od mene. Bojali su se konkurencije, iako iskreno, uopće nisam želio nastaviti s loncima. Ali, onda sam za inat počeo prodavati posuđe. Za šest mjeseci postao sam bolji od njih koji su to radili deset godina!

Kako to?

- U Zepteru sam napravio što sam htio, a oni danas ne zauzimaju ni deset posto tržišta koje ja pokrivam. Ali sam zato pet godina prelazio 120 tisuća kilometara godišnje, osnovao tvrtke u Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji i naravno Austriji. Ali, 1987., u pogrešnom trenutku, okrenuo sam se istočnim tržištima.

U Bugarskoj sam 1987. uvezao posuđe za milijun maraka, ali nisu platili, i bio sam pred bankrotom. Nisam imao taj mjesec za plaće. Sve sam prodao da bih nastavio. Nakon godinu dana vratio sam se na dobar nivo. U Jugoslaviju sam, preko velike firme Jugoslaviacommerce, poslao robe za milijun eura i ništa mi nisu platili. Ponovo sam pao, da tako kažem, ispod nule. Ponovo ispočetka. Opet sam se popeo i tek se onda zaista otvorilo. Pete godine poslovanja napravio sam milijardu maraka prometa.

Godine 1990. napravio sam samo u bivšoj Jugoslaviji 400 milijuna maraka. Devedesete sam kupovao i osnovao tvornice u Italiji i Njemačkoj, bio je to strahovito brz razvoj, još tada su u Austriji pisali o meni kao o “kralju lonaca”. Onda je u Jugoslaviji počeo rat. Devet godina nisam stupio nogom u bivšu Jugoslaviju, sve do dolaska mog prijatelja na vlast, Zorana Đinđića. Apsolutno su netočne klevete da bih mogao imati išta s onim režimom, koji me gledao kao neprijatelja, jer sam se izjasnio da ne bi bilo rata da nije bilo Miloševića i zbog kojeg nisam onamo odlazio.

Ali, kad sam se deklarirao, 1999., kao Đinđićev prijatelj, plasirana je difamacija, preko tabloida, u kojima sam ja, tobože, povezan s prodajom oružja. U početku nisam na to obraćao pažnju. Smatrao sam da ako to sa mnom nema veze, ne može mi ni naštetiti, pa nisam ni reagirao. Nisam dobro procijenio štetu koja može iz toga nastati.

Ali, 2000. godine konkurirao sam i dobio natječaj za telefoniju u Bosni i Hercegovini. Tada se pojavila analiza Međunarodne krizne grupe, koja je prenijela izmišljene i naručene tračeve iz beogradskih tabloida, i tretirala te tračeve kao ozbiljnu informaciju, te je distribuirala. Nisam tada ni znao što je Međunarodna krizna grupa. Poslije sam čuo da je autor te analize, u biti, lobirao za drugog, američkog, ponuđača.

Pošto sam dobio natječaj, uložio sam u infrastrukturu dvanaest milijuna, naručio Ericssonovu tehnologiju od 30 milijuna koja je došla na granicu. U međuvremenu, a poslije dvije godine, u Uredu visokog predstavnika odlučeno je, na temelju takve, navodne analize Međunarodne krizne grupe, da ne mogu dobiti taj posao. Trebalo mi je neko vrijeme da ustanovim što ih je potaklo na tu odluku, a kad sam saznao i kad mi je to potvrđeno, tužio sam ih u njihovim sjedištima, Bruxellesu i New Yorku.

Tužili ste Međunarodnu kriznu grupu? To je bila jedna od najvećih i najutjecajnih neformalnih skupina, koja je okupljala vrlo dobre eksperte, a imala je fantastično međunarodno političko zaleđe. Nikome nije palo na pamet da bi tužio MGK, već i zato što su uživali neokrnjen ugled.

- Jesam, tužio sam, tražio odštetu od 150 milijuna i dobit ću taj proces. To i nije čudo, sve što su iznijeli u svojoj analizi, bili su samo tobožnji dokazi, samo tabloidna, tko zna od koga izmišljena i plasirana priča, samo difamacija.

Dosad su pokušavali pravnim manevrima taj proces iz Bruxellesa i New Yorka prebaciti u Beograd, gdje je kazna za klevetu tisuću eura, ili u Sarajevo gdje bi trebalo platiti 500 eura umjesto 150 milijuna za koliko sam ih tužio.

Sudac ih je pitao neka donesu dokaze o tvrdnjama. Prvo su rekli da ne mogu iz sigurnosnih razloga. U redu, rekao je sudac, donesite ih meni na povjerljivi uvid. Ali, nisu mogli donijeti, niti jedan jedini dokaz, doslovno, niti jedan jedini, ne mogu donijeti nešto čega nema. To je posve izmišljena priča, čije repove moram i danas demantirati, a jedan od njih je nedavni tekst kod vas, u Globusu, a kad se pogleda, te informacije opet sežu do pisanja beogradskih tabloida iz vremena kad su pokušali, u stvari, ocrniti Zorana Đinđića. Ja sam bio kolateralna žrtva tog općeg fronta ocrnjivanja Zorana Đinđića, kojeg smatram najsvjetlijom figurom srpskog političkog života devedesetih godina, ocrnjivanja svih i svakog što su ga okruživali.

Milje s kojim me se povezivalo nije moj, ja takve ljude niti poznajem niti želim poznavati, a cijelom svojom poslovnom etikom borim se protiv toga.

U Globusu je objavljen tekst u kojem se konstatira da je Robert Eringer, zadužen za sigurnost monegaškog princa Alberta, imao izričit zadatak da me prati, zbog mojih navodnih veza s prodajom oružja, dakle opet na dezinformaciju beogradskih tabloida. Upravo danas moji odvjetnici pišu i princu Albertu o tekstu u Globusu, te Eringerovu odvjetniku pismo u kojem se strogo zabranjuje ponavljanje difamacije o kojoj se proces vodio i koji sigurno dobivam. I poslije 2002., a to je godina u kojoj Eringer preporučuje princu da se distancira od mene, barem tako on tvrdi, ja i dalje viđam princa.

Na Zapadu ne možete kupiti ni kuću ni auto ako nemate dokazano porijeklo novca, a kamoli tvornice.

Sigurno ne u Italiji, Njemačkoj ili u Švicarskoj. U intervjuu Forbesu, koji se također iznenadio zbog toga što bi netko tužio Međunarodnu kriznu grupu, pozvao sam bilo koga da izađe s dokazom tih kleveti. Mogu tako govoriti jer sam siguran u sebe jer znam da se nikada nisam upuštao u bilo što slično.

Izrazili ste interes za tri škvera, ali vidi se da želite Kraljevicu. Zašto Kraljevicu?

- Ondje želim graditi jednu jahtu godišnje, ili na godinu i pol, koja će na tržištu otići za 33 milijuna. To je ono što mogu sigurno i lako prodati. Ta jahta bi bila još bolja od ove koju sam sagradio za sebe, i koja će, kao i sve što radim, morati biti nešto specijalno.

Moram, nažalost, reći da imam dojam, nakon tendera i priložene dokumentacije da zapravo nema želje za prodajom brodogradilišta. Često čitamo da potencijalni kupci žele spekulirati zemljištem. Ja garantiram da ću na tom mjestu graditi brodove, a ne poslovne tornjeve ili nešto treće.

Zašto tvrdite nema želje za prodajom brodogradilišta?

- Sve je još uvijek nejasno. Još uvijek se ne zna što kupac kupuje. Ništa se ne može definirati, ni u jednom momentu ne znate na čemu ste. U jednom, nije važno kojem, brodogradilištu, radili smo due diligence, i pitao sam za iznose menadžerskih ugovora. Čudili su se kako to pitamo,kao da due diligence nije potpuni uvid u apsolutno sve što čini firmu, da bi kupac vidio što kupuje. Kako mi to ne mogu reći, pa što ću kupiti a da ne znam što kupujem?

Država ništa ne garantira, a oni neće pokazati menadžerske ugovore. U Srbiji je bio slučaj da je jedan Rus kupio firmu za dva milijuna, nije vidio menadžerske ugovore, i ustanovio je da bi, kad bi ih otpustio, morao platiti šest milijuna.

Zar ne znate što je sve netko spreman napraviti, pustiti cijelu industriju da propadne zato da bi sačuvao svoj dio kolača.

- Kod hrvatskih škverova, koji su dani na natječaj, kupac apsolutno ne zna što kupuje niti što treba platiti. Pa i ako kupite, to nije vaše. Navozi nisu vaši, zemlja nije vaša, ne možete ništa sagraditi, recimo novu halu, dakle ne možete investirati... Što je to, čovjek se pita, je li to ozbiljna zemlja koja raspisuje tender? Nakon toga otvara se i pitanje dugova, za koje po tenderu nitko ne garantira, dugova koji su ogromni, a ne zna se ni koliki su. Baš za Kraljevicu, rekao sam im (i pismeno), dobro, da se sad ne natežemo oko dugova, predlažem vam da uzmem škver na trideset godina u zakup. Vi kažete da vrijedi pedeset milijuna. Davat ću vam svaku godinu milijun i pol, treba mi infrastruktura. Osnovat ću poduzeće i uzeti tim koji želim. Ali, dobio sam dojam da oni ništa ne žele.

Vjerojatno ciljate na korupciju, jeste li dobili takav dojam u Hrvatskoj?

- Dodir s vašom zemljom imao sam samo preko ovih tendera, ali nakon prvog pokušaja akvizicije, imao sam dojam da je u pitanju duboko usađena prepreka specijalnih interesa. Korupcija.

Sve što je nedefinirano, pogoduje korupciji. Kad se ništa ne zna, i najobičnija stvar, potrebna da se nešto uradi, a za što je logično da bi trebalo biti jasno regulirano i transparentno, postaje prepreka, i zahtijeva poseban odnos - korupcija.

Pogledajte, neka vaša brodogradilišta proizvedu brod za sto milijuna dolara ili eura, svejedno, a prodaju za pedeset. Košta ih sto, a prodaju ga za pedeset. A mi ćemo ga, u istom škveru, proizvoditi za dvadeset i pet, a prodati za pedeset.

To je pravo čudo: navozi su isti (amortizirani), radna snaga je stručna a jeftina, a sve na brodu je transparentno. Nema sivih zona, zna se točno koliko košta sve što se ugrađuje. Izvedite sami zaključak. Napravio sam jahtu u koju sam ugradio osamdeset posto hrvatskih proizvoda, što je daleko više nego što je prosjek kad vi gradite brodove. Ja želim napraviti firmu i raditi posao koji će donositi profit.

Donedavno, hrvatska je Vlada govorila da bi Europska komisija trebala razjasniti uvjete oko tendera, da bi ponovljeni natječaj uspio. Meni su, na izravan upit, rekli da je na Zagrebu, a ne njima, da pojasni uvjete. U biti, ono što vi tražite, predlaže i Europska komisija. Sad je raspisan ponovljeni natječaj. S vaše pozicije, je li bolje?

- Još nije plasirana tenderska dokumentacija, pa ne znam jesu li uvjeti transparentni, i garantirani od strane države, zna li se što bi kupac trebao kupiti, je li regulirano pitanje imovine, pitanje obaveza prema radnicima, hoćemo li dobiti konkretno što se nudi i koliko to košta. Ako se to zna, što se nudi i koliko košta, sve će biti jasno. Kako će se to završiti ako uvjeti u ovom drugom tenderu ne budu bitno kvalitetniji? Ni jedan ozbiljan investitor neće se javiti na tender kakav je bio prošli put.

Jedina realna mogućnost, mislim, da se vrijednost objekata u privatizaciji procijeni korektno jest stečaj i kupovina iz stečajne mase. Tek tada će se, u čistoj situaciji, dići zdrave firme. Nema druge, nažalost. Mora doći do privatizacije jer je dokazano da je država loš menadžer. Zašto bi bilo tko plaćao Kraljevicu više od milijun i pol godišnje, što mogu amortizirati u proizvod. Ako je cijena viša, onda mi je isto kao da gradim u Švedskoj, pa ću otići tamo. To je Europa, to je tu, tu je imidž, kvaliteta hrvatskog brodogradilišta. Tradicija je važna. Želim specijalnost i savršenstvo, kao i u svemu.

Hoćete li ići na ponovljeni natječaj?

- Treba mi navoz, treba mi brodogradilište. Konkuriram na tri, a jedno mi treba, ali sve ovisi o tome je li tenderska dokumentacija transparentna.

Ne trebam usluge hrvatske države

Zašto želite ulagati u Hrvatsku?

- Ne ulažem u Hrvatsku zbog Hrvatske, ili Srbiju zbog Srbije. Ulažem ondje gdje je intervencija države u posao minimizirana i gdje mogu očekivati najbolji profit. U Hrvatskoj želim graditi brodove. Trebaju mi navozi. Ne treba mi država, ne trebaju mi njene usluge, trebaju mi samo navozi. Radnici postoje, inženjeri postoje. Ja ću brod kreirati, financirati, prodati. Gradio bih ga uHrvatskoj jer je jeftinije, jer je brodogradnja na svjetskoj razini ili to može biti vrlo brzo. U Hrvatskoj je plaća petsto eura, u Italiji dvije i pol tisuće, u Njemačkoj tri tisuće, a treba oko pet tisuća sati.

U Koreji je pedeset…

- Moguće, ali mi nećemo u Koreju. Hoću kvalitetu. Baš sam jučer o tome razgovarao s prijateljima. Da je Zepter do sada proizvodio u Koreji ili u Kini, a ne u Europi, imao bih sigurno u džepu osamsto milijuna eura više. Ali, ne bih imao garanciju kvalitete, a onda to više ne bi bilo na standardu koji sam ja sebi postavio. Radi li se o suđu, o lampi bioptron, o kozmetici, sve što je moje, to mora biti vrhunski. U Europi potpuno kontroliram kvalitetu, znam da je to najbolje što se može proizvesti, po toj cijeni.

Svaki dan, ali svaki dan, lovimo po europskim cestama jedan ili dva kamiona falsifikata naše robe, Zepterovih lonaca, iako smo patentirani.

U Hrvatskoj zaradim 11 milijuna € godišnje

Moja je mama baš jučer kupila vaš mikser i tavu, i poručuje vam da ste jako skupi.

- Neki dan mi je došao jedan Talijan, i rekao da u Kini proizvede istu takvu posudu kao i moju, i da je plaća 12 dolara. Istu takvu, pitam ga? Moj lonac košta šezdeset i osam eura u proizvodnji. Od toga 25 do 28 eura odlazi na čelik, koji i taj Talijan i ja moramo kupiti na burzi, i koji za njega i za mene ima istu cijenu.

Dakle, nije isto. Mi imamo preše koje pod pritiskom od 2,5 tisuća tona spajaju dno s posudom, zato što želimo da se ono nikad ne deformira. Naša preša košta pet milijuna, a preša od osamsto tona košta šesto tisuća. U naših pet tvornica proizvodimo 2 milijuna posuda i oko 40 milijuna dodatnih, pojedinačnih, dijelova. U Europi prodajemo oko 85 posto, zatim slijedi Rusija.

U maloprodaji obično napravimo oko milijardu eura, ali dakako sve treba umanjiti za 25 posto, ove godine, zbog krize. U Hrvatskoj godišnje zaradimo oko deset, jedanaest milijuna eura od tih milijardu...

Volim luksuz, eleganciju, lijepe manire, a tu je, dakako, i osobni moral

”Od djetinjstva u Bosanskoj Dubici, i poslije, želio sam da u onome što me zanima, budem najbolji”, kaže Zepter. "Nesumnjivo, u nečemu drugom bio sam gori nego drugi. Recimo, bio sam odličan student prve tri godine, a četvrtu sam godinu studirao skoro tri. Bio sam na ekonomiji u Beogradu, i na toj, četvrtoj godini počeo sam najprije zarađivati preko student-servisa, osjetio sam novac, počeo sam i više izlaziti, zabavljati se, viđati djevojke.

Ali želja da u onome čega se primim budem savršen, to je kod u kojem sam napravljen. Ja sam sebi postavljam taj standard. To se odnosi na poslovne odnose, na posao, na uspjeh, na odnose s ljudima. Na jednom nivou to se izražava tako što volim luksuz, eleganciju, držanje do sebe, lijepe manire. Svakako, odnosi se i na osobni moral.

Ja sam vam maestro mogućeg. Ne pada mi na pamet da se popnem na Eiffelov toranj izvana, kad znam da se to može iznutra. Operiram samo u predjelu mogućeg i ako je nešto moguće, to izvršim. Ja nemam neispunjenih želja. Ako uspijem, zadovoljan sam, ali nikad euforičan, ako ne uspijem, nezadovoljan sam, ali nikad pretjerano. Uostalom, neuspjeh je samo etapa, koja može voditi većem uspjehu. Moji neuspjesi bili su put prema uspjehu. Možda bi neki drugi put bio bolji, ali u ovom trenutku ne vidim da sam mogao napraviti nešto više, brže ili bolje. Visoki standardi pružaju i unutrašnji mir.

Znam, također, iz iskustva, da je meni moguće ono što se drugima čini nemoguće. Pa i jest nemoguće, iz njihove perspektive. Netko kaže, pa je li taj loncima zaradio milijardu eura. Čitam na blogu, jedan čovjek piše: evo, ja živim u Njemačkoj 40 godina, cijeli život radim i ne mogu zaraditi više od tisuću, dvije. Čovjek je u pravu. Osamdeset posto Nijemaca tako živi. Ono što je generalno, i vrijedi za većinu, to ne vrijedi za specifične pojedince, koji uspiju.”