Nekoć Okučani, sada ofucani

S vrha okučanskog zvonika pogled puca dokle oko seže.

Nadesno Bosna, nalijevo obronci Psunja.

Negdje se još zalomi koje stado ovaca, možda i pokoje prase, priglupa slavonska perad.

Stoke gotovo da nema u tom ratom opustošenom kraju, a čim čovjek malo zađe iz centra mjesta, i kuće djeluju sablasno trošno, kao da u njima nikada nije ni bilo nekog života.

U grad, ako u tom pustom mjestu uopće nešto trebaju, većina dolazi biciklom, najčešće do općine ili jednog od osam lokalnih kafića.

Taman negdje pored zgrade u kojoj se smjestio lokalni načelnik prolaznika će obuzeti smijeh već od samog pogleda na prazni trg.

Krasi ga imitacija neke puno vrednije fontane, gipsano “vodopišalo”, kako će mi cinično kasnije napomenuti lokalni kipar.

“Nema ovdje ničega”, kaže mi taj čovjek koji ipak iskoristi svaki slobodni trenutak da sumorni Zagreb gdje inače živi zamijeni obiteljskom kućom u predgrađu Okučana.

Nije baš da u tom kraju nema ničega, ali nema ni puno više od toga.

Tu je sve završilo i počelo s “Bljeskom”.

Po toj ratnoj akciji ime danas nose dječji vrtić, lokalni radio, frizerski salon, kafić, ulica, braniteljska poljoprivredna zadruga, sportski klub…

Ima onih koji su tamo dočekali “Bljesak”, ima i onih koji su u Okučane došli nakon toga.

Doduše, to ionako nije pretjerano važno: bitno je jedino da se vrijeme mjeri prema Bljesku, iako je sada već za nama dobrih 16 ljeta.

Načelnik Okučana Aca Vidaković (HDZ) Bljeska se, recimo, uopće ne sjeća.

Ne zato što bi bio zaboravan, nego stoga što je u Okučane stigao nakon vojne akcije, 1995. godine, pred vihorom rata, iz vojvođanskog Apatovca.

“ Ali jako se dobro sjećam kako su Okučani izgledali ’95., a kako izgledaju danas”, ponosno mi objašnjava dok s vrha zvonika prstom upire u bosansku Kozaru.

U nekom drugom gradu Vidakoviću bi kao Bandiću predbacivali što kao pridošlica vodi grad.

No, u Okučanima biti došljak znači biti pravi Okučanac, vlasnik novoga života, sudionik novog početka.

Ova najveća općina brodsko-posavske županije danas ima 4200 stanovnika, mahom doseljenika iz 130 župa iz raznih krajeva bivše Jugoslavije koji su se nakon rata skrasili u ovom području posebne državne skrbi.

Prije rata Srbi su tvorili 95 posto ovdašnjega stanovništva. No nakon rata etnička se slika promijenila pa danas hrvatsko pučanstvo čini 75 posto stanovništva.

Novinarima Aca Vidaković voli napomenuti kako o tom kraju ne trebaju pisati “ni dobro ni previše loše”.

Tako je kako je, a napravilo se, kaže, puno.

Evo upravo se gradi nova školska športska dvorana.

Pripremljen je prijedlog industrijsko-poslovne zone koja bi u Okučanima mogla donijeti i nekoliko tisuća radnih mjesta.

Riješena je komunalna infrastruktura, osim nekih brdskih djelova s kućama koje još nemaju vodu.

U posljednje tri godine obnovljeno je ili iznova sagrađeno oko 350 kuća.

Uzeli su i neki novac iz fondova Europske Unije.

Ali Okučane i dalje zaobilazi nada da će i njima doći neko bolje vrijeme.

Od 4200 stanovnika u općini Okučani danas je 690 nezaposlenih.

To je 16,4 posto stanovništva, gotovo 16 posto lokalnih obitelji, koje nemaju mogućnost zaraditi plaću.

Te su obitelji, više-manje, napustili mladi ljudi.

Ruku na srce, nakon što dovrše školovanje, u Okučanima baš i nemaju što raditi.

“Gdje se ovdje može zaposliti mlad visokoobrazovan čovjek?” pitam Snježanu Sambrailo, voditeljicu ispostave Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Okučanima.

Zavod se smjestio u prizemlju obiteljske kuće, u nizu ostalih kuća, tik iza sportskih terena koji se upravo grade.

Odlazak iz Okučana po završetku školovanja zapravo je logičan izbor.

Ostane li čovjek u tome mjestu, može se zaposliti evenutalno u državnim ustanovama: u policiji, matičnom uredu, carini, školi ili vrtiću.

U trenutku našeg posjeta u cijeloj je općini aktivan natječaj samo za jedno radno mjesto.

Za strojara parnih kotlova, struku koju je teško naći u tom kraju.

Godišnje to područje ima 50-ak studenata, od kojih petina dobiva stipendiju, ali gotovo svi napuštaju rodni kraj kako bi u većem mjestu počeli bolji život.

Samo rijetki među njima, poput jedne prvostupnice ekonomije, na kraju prihvate posao u kafiću jer ih ljubav prema domu natjera da spuste kriterije.

Snježana Sambrailo i sama priznaje kako okučanske brojke pričaju dosta lošu priču: više od deset godina nezaposleno je stotinjak ljudi, a devedesetero njih nema baš nikakav dokaz o stručnoj spremi.

To su ljudi koji su nakon rata naselili Okučane, većinom bosanski i vojvođanski Hrvati.

Neki od njih nisu ponijeli nikakve papire kojima bi danas mogli dokazati stručnu spremu.

Neki nemaju novca da prevedu ćirilične potvrde.

Neki nisu završili nikakvu školu.

No, nitko od njih upis struke u radne knjižice zapravo i ne želi, kako ih ovi sa Zavoda ne bi pretjerano gnjavili.

Od ukupno 1303 kućanstva Aca Vidaković danas mora skrbiti o 270 socijalno ugroženih obitelji.

To znači da država potpomaže 20 posto okučanskih domaćinstava, koja žive od nekog oblika socijalne pomoći.

“Pazite, to su razni oblici davanja i pomoći, ali oni su nužni jer je riječ o starijem stanovništvu koje su napustila njihova djeca. Zakon je jasan, oni se o njima moraju skrbiti, ali ipak su otišli, ostavili ih meni na brigu. Za te mlade ja se ne brinem. Mene zabrinjavaju ti starci”, objašnjava Vidaković dok sjedimo u uredu općinske zgrade.

Neka se pomoć pokušala organizirati kroz lokalna vijeća za razvoj zajednica koja surađuju s općinskim vlastima, predlažu projekte za unapređenje života i aktiviraju stanovništvo da se uključi u revitalizaciju kraja.

“Narod ide tamo gdje ima posla. Previše je ljudi ovdje odustalo od zaposlenja. To je valjda sudbina svih krajeva posebne državne skrbi”, kaže mi Obrad Ivanović iz Srpskog demokratskog foruma.

Danas ostaje samo plakati nad svim tim prirodnim resursima koji su u okučanskom kraju dio neke daleke prošlosti.

Nije ovo nikada bila bogata zemlja, ali narod je pristojno živio od drva, u lokalnoj gradskoj pilani koja je zapošljavala oko 300 obitelji pa time prehranjivala četvrtinu nekoć sretnijih domaćinstava.

Posla je bilo i na preradi drva, ali i u Općoj poljoprivrednoj zadruzi, koju je razorio rat.

Nakon Bljeska, kad je život trebalo nastaviti starim smjerom, pokazalo se da novo stanovništvo ne umije živjeti od onoga što je ranije donosilo profit.

Bosanski Hrvati, novopridošlice, ionako nikad nisu bili vezani za zemlju niti su posao planirali tražiti u obradi ili sječi drva.

Vojvođanski su Hrvati pak o obradi zemlje znali sve, ali se ovdašnje škrto tlo nije moglo usporediti s onim koje su ostavili u rodnome kraju.

Nije tu za njih bilo kruha.

Obrad Ivanović je 2004. kroz lokalna vijeća pokrenuo projekt osnivanja manjih obiteljskih gospodarstava.

Mjesecima je obilazio najsiromašnije obitelji s nekom zemljom kako bi ih nagovorio da na vlastitome tlu započnu posao s kojim će moći preživjeti.

“Projekt poslovnih zona, iskreno, za mene je malo isprazan jer ne vidim smisla graditi tako velike poslovne centre u malim gradovima. Treba pokretati naše prirodne resurse koji garantiraju brzo okretanje novca i povratak uloženog kapitala”, objašnjava Ivanović, koji smatra da je pomogao razvoju 50-ak obiteljskih gospodarstava u okučanskoj općini.

Radilo se o ulaganjima od 60 tisuća do 200 tisuća kuna, ukratko: neveliki biznisi koji ne donose milijune, ali su dostatni da obitelji više ne moraju biti na socijalnoj pomoći.

Naravno, najveći je problem bio kako lokalno stanovništvo uopće uvjeriti zašto više ne bi trebalo živjeti od socijalnih davanja. Ovisno o broju članova, obitelj može mjesečno dobivati 2500 kuna naknade i još tisuću kuna doplatka, dakle više od minimalne hrvatske plaće, a pritom ne treba raditi baš ništa.

Ivanović je ipak neke od njih uspio uvjeriti da razmišljaju pogrešno.

Članovi lokalnih vijeća za razvoj zajednica s tim su obiteljima pisali poslovne planove i obilazili banke .

No i ovaj je rijetki projekt zaustavljen 2008., taman s dolaskom financijske krize.

Kad je postalo jasno da se narod neće sam od sebe pokrenuti, i država se ubacila u igru pa raspisala natječaj za prodaju poljoprivrednog zemljišta.

Logika je trebala biti sljedeća: ljudi će kupiti kakvo zemljište i zasaditi kulture od kojih će prehranjivati gladne obitelji.

No ta logika ne vrijedi u paradoksalnom okučanskom kraju.

Zemlja je, doduše, prodana, ali ljudima koji u Okučanima uopće ne žive; oni tu sade, a plodove nose drugamo.

Došao je onda u zapadnu Slavoniju ekomajstor Željko Mavrović.

Kaže, prezentirat će narodu kako da razviju biznis ekopoljoprivrede pa onda ukusan slavonski kruh prodaju trgovačkim lancima.

E, to je tek bio ćorak.

Ljudi nisu imali na čemu početi proizvodnju, a za kupnju zemljišta nisu bili zainteresirani.

Upleo se tu nešto i Zavod za zapošljavanje s projektom sufinanciranja samozapošljavanja obrtnika, ali interes je bio neznatan.

U dvije godine poticaje je iskoristilo možda dvoje obrtnika…

Lokalnom kiparu 63-godišnjem Miroslavu Župančiću Župu najteže je palo kad su mjesne vlasti, tik pred desetu obljetnicu Bljeska, ukinule njegovu kiparsku koloniju.

Ta je kolonija bila jedna od rijetkih prilika da se u Okučanima okupi kakvo društvo, hiroviti umjetnici koji su danima oblikovali drvo i kamen, a zauzvrat trebali krevet te neko jelo i piće.

No, Grad je dokinuo sredstva za tu aktivnost, i premda je Žup koloniju sam financirao još godinu-dvije, na kraju je morao proglasiti raspust, baš u vrijeme kad je bivši načelnik posred trga postavio ono gipsano vodopišalo.

Župančić je, naime, bivši saborski zastupnik HDZ-a koji prima saborsku mirovinu, a to je već dvostruko više od onih socijalnih naknada od kojih žive okučanski susjedi.

Župančić se među rijetkim u Okučanima izborio za neki status. Nije školovani kipar (akademiju nikada nije upisivao, pa mu na posjetnici stoga stoji “nezavršeni akademski kipar na Sorbonni”), ali njegova djela krase brojne javne prostore u Hrvatskoj i inozemstvu, a neka su mu, hvali se, bila izložena pored Picassovih.

Dok u dvorištu kleše kamen, ne može sakriti razočaranje što je njegov kraj zemlja apsurda u kojoj nitko nema snage mijenjati navade što ih vode u propast.

Recimo, apsurd obnove kuća: novac za građevinski materijal, tvrdi, dobivali su i oni kojima nikada nije trebao pripasti.

Zato su i sada u Okučanima dvorišta zatrpana građevinskim materijalom koji njegovi vlasnici nikada nisu namjeravali iskoristiti.

“Ali ipak su dobili novac jer im to zakon omogućuje”, razočarano priča Župančić dok nas provodi vrtom koji je za Okučane poprilično neobičan jer je u njemu i manji bazen.

Najveći apsurd na kraju leži u činjenici da je život na državnim potporama ovdje gotovo službeno pretvoren u stil života.

Dosad su zabilježena tek tri službena slučaja nelegalnog korištenja novca iz obnove.

Paralelno s tim, zbog odbijanja posla iz Zavoda je ove sezone izbrisano tek dvoje korisnika.

Okučanska općina ne može naplatiti 1,6 milijuna kuna komunalne naknade, što je iznos jednak polovici njezinih vlastitih prihoda, ne računajući novac što ga godišnje povuče iz europskih fondova.

Riječ je o naknadi za napuštene kuće čiji su vlasnici raseljeni diljem svijeta, a za koje Vidaković, po zakonu, mora izdati komunalno rješenje.

Lokalno stanovništvo na prste jedne ruke može nabrojiti tvrtke koje uistinu posluju u tom kraju, no najmanje ih je 40 ondje prijavljeno kako bi na području posebne državne skrbi plaćali manje poreze na dobit.

Četrdeset posto općine još nije plinoficirano, a u gradu ne postoji nijedan noćni klub.

Ovo posljednje među najmanjim je brigama stanovnika, koji večernju zabavu nalaze u jedinom kafiću s radnim vremenom do jedan sat poslije ponoći (zatražili su sada produljenje za još sat vremena, ali Vidaković im to neće dopustiti).

U te sitne sate okučanski starci ionako idu na spavanje.

Liježu i Hrvati, i Srbi, i doseljenici.

Suživot je ovdje jedino što im ne predstavlja neki veći problem.

Drugačije je sa svakodnevnim životom.

Ili barem onim što je od njega još ostalo…