Desetljeće kontinuiranog pojavljivanja na hrvatskim nacionalnim televizijama, četvrta sezona u ulozi konobarice Miki u projektu “Nad lipom 35”, nagradama završena godina u matičnoj kazališnoj kući, uspješan izlet u scenarističke vode za prošlogodišnji Splitski festival, priprema vlastite monodrame “Za mrvu ljubavi i jednu lipu veštu” na predstojećem Splitskom ljetu te, kao kruna rada, dobivanje važne uloge u superpopularnom serijalu “Lud, zbunjen, normalan” neposredan su povod za razgovor s Nives Ivanković, nakon dulje medijske stanke.
Spontane fotografije
Kako su nastale ove prekrasne fotografije?
- Tom Dubravec i ja smo generacijski bliski i surađujemo od svojih profesionalnih početaka. Sve što smo napravili bilo je izvrsno i na razini umjetničke fotografije. Tako smo se nedavno sreli na aerodromu i iz čiste zezancije dogovorili ove fotke. Oboje uživamo u suradnji, sve radimo sami, stayling, make up, za razliku od fotosessiona gdje rade horde stilista i asistenata.
Uloga u serijalu “Lud zbunjen normalan” važna je za vašu karijeru… Serijal se, naime, gleda u BiH, Hrvatskoj i Srbiji?
- Moj odlazak u Sarajevo na snimanje serijala bio je jako emotivan. Izmiješali su mi se osjećaji radosti, strepnje, odgovornosti... Radila sam s velikim glumcima i svojim nekadašnjim profesorima i umirala od straha hoću li biti dostojna svega toga.
Sarajevo je moj grad, ondje sam studirala i sjećam se da sam kao mlada studentica maštala o tome da se jednom vratim kao realizirana glumica. Snimala sam u listopadu i ponovno idem u siječnju. Primili su me odlično, a vidjelo se i da su zadovoljni odrađenim poslom.
Naravno da s uzbudenjem iščekujem reakciju publike. Glumim Ajnu, Farukovu ljubav (Senad Bašić), njegovu ženu Splićanku, bivšu Miss Jugoslavije. On je lud za njom i ona je luda za njim, ali ima jedan problem. Ljubomorna je do boli... U ovoj trećoj sezoni serijala, od 8. epizode Ajna se pojavljuje više-manje u kontinuitetu.
Iza vas je vrlo uspješno kazališno razdoblje. Mnogi smatraju da ste dosegli glumačku zrelost?
- Za ulogu Mare u “Libru Marka Uvodića” dobila sam nagradu Marul, kao i nagradu Zlatni smijeh na Danima Kerempuha za ulogu u predstavi “Bog masakra”. Također, u protekloj sezoni igrala sam u više predstava “Moje dijete”, “Babina Guica”, “Bog masakra”, “Prije sna”… Sve su to hit predstave i većinom naslovne uloge.
U teatru sam najsretnija. Mislim da pametan čovjek nikad neće reći da je dovoljno zreo. Barem što se tiče struke. Lijepo je dobiti nagradu, lijepo je osjetiti dug i topao aplauz nakon predstave, lijepo je kada vam poznati ruski redatelj Saša Ogarjev (redatelj “Zločina i kazne” u protekloj sezoni i “Hamleta” kojeg očekujemo na proljeće) kaže kako je prepoznao vaše promišljanje teatra.
Te su stvari moja duševna hrana. Takvo što znači glumačku zrelost, no ne smijemo zaboraviti da je svaki glumac po svom habitusu strahovito nesiguran, da se stalno preispituje. Nikad u životu nisam zadovoljna, ali ne zbog frustracije, već zato što stalno preispitujem svoje granice.
Odabir ili slučajnost
Nedostaje li vam majčinstvo, bračni život, muž? Je li slobodni status danak uspješnoj karijeri?
- Bog mi je dao vrlo važnu stvar - da radim posao koji volim, a to je 70% sreće. Raditi posao u kojem ne uživate mora biti strahovito teško, niti ste sretni, niti možete širiti sreću. No, laž je da se obitelj i djeca ne mogu imati uz uspješnu karijeru. Ja idem kroz život onako kako se on događa, stihijski. A neke mi se stvari još nisu dogodile. Mislim da je kod mene najveći “problem” sklad moje primarne obitelji, naime, takav sklad nisam uspjela ostvariti u privatnom životu, pa se stoga nisam ni udala. Dakle, posao nije bio prepreka...
Posao me ničega nije koštao osim zadovoljstva. Istina je da ja jesam svoj posao, ali i da imam svoj mikrosvijet u kojem ima mjesta za emocije prema ljudima. Kao i svaka žena, i ja sam imala razdoblja u kojima je moj biološki imput bio izraženiji, ali okolnosti se nisu poklopile. Ako bude, bit će. Moje, odreda razvedene prijateljice kažu da sam ja preteča svjetskog trenda – samačkog života. No, i dalje vjerujem u ljubav.
Kako podnosite ljubavne poraze?
- Ljubav je najvažnija, ali ja mislim da ona ima rok trajanja. Zato ljudski stvor u biti nije monogaman. Razvod je novija pojava samo uslijed ekonomskog oslobađanja žene, nekada se bilo nemoguće razvesti. A pitanje je što bi po tom pitanju napravili naše bake i djedovi da su imali mogućnost izbora. No, u ona je vremena bilo i puno vanbračne djece - što znači da ljudi po nekom svom traganju za kontaktom ipak nisu monogamni. Uzrujava nas činjenica da jedno od dvoje prestaje voljeti.
Žene su uglavnom uporne i idu prema muškarcu te tako čine grešku. Jer ljubav je prestala i žaljenje žene neće je vratiti. Ja sam tu malo drukčija: kad osjetim hlađenje - odem. Zato me prijateljice i zovu odbjeglom nevjestom. Tako je lakše, a i manje je povrijeđenih - na oba fronta, no ljubavne poraze vrlo teško podnosim. Kao mlađa, znala sam strašno patiti, no posao je savršen bijeg.
Jeste li monogamni ili biste pristali na ljubavni trokut? Jeste li ikad bili u ljubavnoj vezi bez ljubavi?
- U vezi sam samo kada sam zaljubljena, a to se ne postiže voljom, nego kad se dogodi. Kao što se ni vlastita djeca ne mogu kupovati u samoposluzi. Nekad bi se zaredale veze, a bilo je i razdoblja samovanja. Nikad nisam bila u vezi u kojoj ljubav nije bila razlog spajanju. Nikad ne bih mogla biti s muškarcem koji me ne zanima.
Takav stav vjerojatno mogu zahvaliti svojim roditeljima koji su mi pružili sređen život i temeljno samopoštovanje: mene kao osobe, ali i kao žene. Naučila sam da samoća nije loša stvar, nitko ne želi cijeli život biti sam, ali u intervalima je to vrlo moguće.
Čitatelje, gledatelje silno zanima ljubavni život poznatih i slavnih. Prije intervjua odlučno ste rekli da o tome ne želite govoriti. Zar se o ljubavi ne bi trebalo otvoreno razgovarati?
- Iako sam često na naslovnicama koje fotografijom slave moje ženske atribute, odat ću vam tajnu: ne volim razgovor o tome jer sam u biti jako sramežljiva. Razgovarati se može, ali s granicom i mjerom. Kao javna osoba na to imam pravo. Sa mnom razgovarate zbog moje glume, ne zbog ljubavnog života. Ljudi su radoznali, i ja im to dopuštam, ali javne osobe u sklapanju pakta s medijima ponekad pogriješe. O mojim se ljubavima nikad ništa nije znalo jer ja to nisam medijima objavljivala. Ja sam dijete novinara i jako dobro znam kako se trebaju ponašati obje ugovorne strane. Dakle, mnogi slavni tek kada su u muci, nauče snagu medija. Odgovaraju im dok su uspješni, no kada dođu problemi, željeli bi da ih mediji puste na miru. A to tako ne ide. Mnogi misle da mogu iskoristiti medije, a nije baš tako.
Izgled: pitanje pristojnosti
Nikada vas nitko nije vidio nedotjeranu. Je li naporno stalno biti na visini zadatka?
- Ja hodam po gradu bez kapi šminke i u trenirci, ali naravno pazim na čistoću i njegovanost. Smatram to razinom urbanog i građanskog života. Njegovanost je dio osnovne pristojnosti prema sebi i drugima, bez obzira na posao kojim se bavite.
Navodno ste se nedavno digli usred intervjua i otišli zbog neugodnog pitanja?
- To nije istina. Nikada to nisam napravila.
Također, priča se da je jedan nogometaš zbog ljubavne veze s vama razvrgnuo brak? Kako gledate na status ljubavnica?
- To biste trebali pitati svoj izvor. Takva pitanja ne bih ni komentirala. Što se tiče drugog pitanja, odgovor može biti naslov pjesme ”Tko sam ja da ti sudim”.
Jeste li u radu control freek?
- Mogla bih reći da jesam, ali ne u smislu vanjskog i ambicioznog, već u smislu traženja što boljega. Tako pristupam svemu. No, takvo je ponašanje posljedica okolnosti - nikada oko sebe nisam imala ljude koji rade za mene, sve sam morala sama.
Jeste li svjesni da vas ljudi doživljavaju kao vrlo hrabru osobu, onu koja se ne ustručava uzeti što želi?
- Zanimljivo je to, čini se da je danas sve ambalaža. Mnogi misle da sam samouvjerena, da sam hrabra, samosvjesna, no ljudi koji me poznaju reći će da sam poput pileta. Takav je moj obrambeni mehanizam. Nisam ziheraš, niti sam ikada planirala stvari, ja ne idem ususret životu, život ide prema meni, a ja se prilagođavam.
U razgovorima s vama nezaobilazna je zahvalnost prema obitelji i isticanje njihove podrške?
- Uvijek sam mislila da svi imaju roditelje kao što su moji. No, u pričama s drugim ljudima shvatila sam da nemaju svi potporu iz obitelji kao ja. Oni su uz mene, uvijek - kad sam najtužnija, kad mi ne ide, uvijek imam mikrosvijet koji me ispunjava.
Prenatrpan raspored
Što mislite o prijedlogu da bi glumci trebali biti čisti slobodnjaci, dakle ne na plaći nekog kazališta?
- Ja sam stalna članica dramskog ansambla HNK Split i imam status prvaka. Nikad nisam odbila ulogu i sve profesionalne obveze koje mi kazalište ponudi - bez obzira na to radi li se o statiranju u kukuruzu ili glavnoj ulozi - odradim s punim dignitetom i profesionalnošću. Nikad nisam imala oscilacije u realiziranim ulogama po prosjeku unutar sezona, uvijek sam igrala. Kazalište je moj dom, moja kuća, moj kruh. Sve ono što radim izvan kazališta ukomponiram u slobodno vrijeme. Mnogi me pitaju kako sve stignem.
Bilo je dugih razdoblja kada sam dva puta tjedno putovala avionom u Zagreb. Taj moj dvostruki život traje deset godina, prije uloge Miki u “Nad lipom 35”, koja ide već četvrtu sezonu, bila je ”Villa Marija“, pa kriminalistička serija “Balkan...”, pa talk-show “Ništa osobno” na HRT-u. Dakle, ja sam zadnjih deset godina non-stop u avionu, ali to je moja posvećenost poslu. No, sve to vrijeme kazalište je na prvome mjestu. Nije glumac kriv ako mu se ne ponudi uloga i po godinu dana.
I, naravno, puno je lakše glumcima u Zagrebu, jer kad imaš predstavu navečer, a snimanje ujutro, puno lakše to odrađuješ nego kad glumiš na relaciji Split-Zagreb. Sigurno je da u svim branšama, pa tako i u glumačkoj, ima ljudi koji su se uhljebili i u konačnici uistinu malo rade, a primaju stalnu plaću. Ali kod glumaca je vrlo važno znati i da oni uglavnom ne izbjegavaju posao jer su nesretni kad ne glume. Zato mislim da je priča o neradu glumaca tendenciozna i izvučena iz konteksta.
Dugo su vas pratili zli jezici da ulazak u svijet glume dugujete ocu Anti Ivankoviću, početkom 90-ih uredniku HRT-ova studija Split, i njegovoj tada neskrivenoj simpatiji prema HDZ-u. Kao glumica-početnica doživljavali ste različita podmetanja.
- Kada se pojavi nova mlada glumica, ona uvijek nekoga ugrožava, izgledom, mladošću i poletom… Tako je bilo i sa mnom, no ja to iskustvo danas koristim tako što sam ljubazna prema mladim kolegicama. Naravno, i ja sam za to čula.
Mogu samo reći da je takvo što smiješno i lako dokazivo. Meni je glumačku stipendiju dao Ivica Restović 1986./1987. Tada nije bilo ni HDZ-a, niti je moj otac tada bio šef HRT-ova studija Split. Na takve deplasirane priče mogu se samo nasmijati. Sigurno je da su djeca kojima su roditelji javne osobe uvijek izloženi kritici takvog tipa i na određeni način stigmatizirana.
Ponosna sam na svog oca, on je centralna figura u mom životu, kao naravno i majka. Ako sam ičiji dužnik, onda je to Ivica Restović koji je tamo nekoj curi koja je s došla, pokucala i pitala stipendiju istu i dao, rekavši kako splitskom teatru treba mladih glumaca. Nadam se da sam tu stipendiju i opravdala. Sve je počelo s Ivicom Restovićem i na tome mu hvala.
ČETRDESETE
Sreća je što glumci uvijek ostaju djeca
Nitko se ne veseli novoj bori, no ja želim zadržati zdrav odnos prema sebi i vremenu
Ušli ste u četrdesete godine, kako vas se dojmio taj prijelaz?
- Više nisam ni na pola životnog puta, već čak na dvije trećine. No, sreća je što glumci uvijek ostaju dijelom djeca, dakle mladi. A nitko nije sretan kada ujutro u ogledalu ugleda novu boru ili kada izračuna koliko mu je dobrih godina još ostalo...
Najbolje su godine između tridesetih i četrdesetih, nikada se ne bih vratila u dvadesete, jer sam u to vrijeme tražila vlastiti identitet. Zadnje desetljeće mi je bilo predivno – bila sam dovoljno mlada, ali i dovoljno mudra. Ljudi govore da u četrdesetima sve ide nadolje, ali ja ću pokušati što dulje zadržati zdrav odnos prema sebi i protoku vremena. U svakom slučaju, htjela bih dostojanstveno starjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....