ISTRAŽIVAČKI SPECIJAL

NOVA LEKTIRA Prvi se put od đaka želi stvoriti strastvene čitatelje koji uživaju u knjizi. Hoće li se uspjeti?

S novog popisa lektire izbačeni su hrvatski i svjetski klasici, a dodani suvremeni domaći i strani autori. Učenike čeka čak 560 djela i 369 autora. No u novom kurikulumu za hrvatski jezik mnogo je važnija promjena u pristupu čitanju: hrvatski obrazovni sustav prvi put od đaka pokušava stvoriti strastvene čitatelje koji uživaju u knjizi. Hoće li u tome uspjeti?
 Ilustracija: MAST








Više od polovice učenika osnovnih i srednjih škola možemo nazvati čitateljima: 23 posto ih čita svakodnevno, 28 posto ih čita dva do tri puta tjedno. Nasuprot njima je druga polovica: 38 posto reklo ih je da čita jednom na mjesec, a 11 posto priznalo da ne čitaju nikada. Pokazalo je to istraživanje provedeno 2014. među 347 učenika osnovnih i srednjih škola. Uzorak je mali, no ako tu brojku pretvorimo u razrede, u kojima u prosjeku sjedi od 25 do 30 učenika, to znači da je dr. sc. Marijana Češi, viša savjetnica u Agenciji za odgoj i obrazovanje koja je provela istraživanje, dobila mišljenje oko 13 razrednih odjeljenja, praktički jedne generacije. A kako su učenički stavovi o čitanju istraženi online upitnikom, dakle bez direktnog kontakta, može se pretpostaviti i da su đaci bili iskreni. Nisu, kao obično, lagali o lektiri.

Očekivano, najveći broj učenika u anketi je priznao da voli čitati ono što sam odabere ili ono što mu preporuče vršnjaci. Najviše čitaju lektirna djela i tekstove na internetu, a od tema su im najzanimljiviji događaji i problemi njihovih vršnjaka te veseli i smiješni događaJI.

Dakle, koliko god starija akademska zajednica ovih dana naricala za “Juditom”, Homerom, Zoranićevim “Planinama” ili Hektorovićevim “Ribanjem i ribarskim prigovaranjem”, novi popis lektire, objavljen prošloga tjedna u sklopu prijedloga Nacionalnog kurikuluma za predmet Hrvatski jezik, bez sumnje je razveselio jednu skupinu – đake, jer unutra ima svega što vole čitati.

Lektiru ipak neće u potpunosti birati sami. Predviđeno je da učenici osnovne škole i gimnazija čitaju od 6 do 8 književnih djela godišnje, a učenici strukovnih škola od 5 do 7 djela. Hoće li to biti donji, srednji ili gornji broj, ovisit će o učiteljevoj procjeni s obzirom na razredni odjel. Bar jedno djelo godišnje učenici izabiru samostalno, a to djelo ne ulazi u obvezni broj naslova niti se ocjenjuje.

“U usporedbi s dosadašnjim brojem književnih djela za cjelovito čitanje – devet, čita se manji broj književnih djela da bi ostalo dovoljno vremena za dubinsku obradu: primjenu strategija rada na tekstu (vođeno čitanje), projektni i problemski pristup djelu, suradničko učenje i slično. Na popisu za cjelovito čitanje nisu mnoga važna djela svjetske i nacionalne književnosti, poputBiblije, Homerovih epova, 'Don Quijotea', 'Judite', 'Ribanja i ribarskoga prigovaranja' ili 'Robinje' jer smatramo da se ona moraju iščitavati, interpretirati i analizirati na satu uz stručno vodstvo učitelja. Učitelj će prilagoditi pristup i samostalno odlučiti na kojim će dijelovima ili ulomcima određeni tekst obraditi, s obzirom na učenike koje on ipak najbolje poznaje. Stoga ovaj popis nipošto ne treba poistovjećivati s popisom sadržaja nastave književnosti ili pregledom nastavnoga gradiva. Dakle, nijedno književno djelo nije izbrisano, samo nije na popisu, koji je tek dodatak kurikulumu”, objašnjava nam Anita Šojat, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Ljudevita Gaja u Osijeku i članica Stručne radne skupine za izradu prijedloga Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Hrvatski jezik.

Popis lektire dosad je – što i dalje vrijedi dok se ne usvoji novi kurikulum – bio strogo razdijeljen i određen po školskim godinama. Na popisu za osnovnu školu ukupno je 193 autora i 278 djela. U svakom razredu djeca su morala obvezno pročitati točno određene naslove, a ostatak im je bio na izbor. Primjerice, u prvom razredu morala su pročitati četiri djela u godini dana, a jedan naslov, konkretno izbor bajki Jacoba i Wilhelma Grimma, bio je obvezan svima. Do osmog, završnog razreda osnovne škole, došli bi do toga da u godini moraju pročitati 9 djela, od toga tri obvezna. Ukupno su u osam godina morali pročitati 59 knjiga, od toga 18 obveznih naslova. U srednjoj školi najzahtjevniji je bio gimmnazijski program – u četiri godine na popisu je 121 djelo i 98 autora, redom iz književnog kanona.

Novi popis lektiru više ne dijeli po razredima, nego u cikluse. Prvi, drugi i treći ciklus, namijenjen osnovnoškolcima, nudi 160 autora i najmanje 290 djela (nastavci serijala nisu navedeni poimence). Četvrti i peti ciklus, namijenjen srednjoškolcima, nudi 209 autora i 270 djela. Cikluse lektire umjesto popisa po godinama školovanja Anita Šojat argumentira time kako neki učenici sazrijevaju ranije, neki pak kasnije pa je učiteljeva osobna procjena hoće li pojedini razredni odjel bolje razumjeti, primjerice “Maloga princa”, u sedmom ili osmom razredu.

Analizom popisa stare i nove lektire Globus je utvrdio da popis nije smanjen, nego povećan. U 12 godina školovanja djeci je danas na raspolaganju 291 autor i 399 djela; novim prijedlogom ponuđeno im je 369 autora i čak 560 djela.

No što ćemo s neprežaljenom “Juditom”? “Do sada je školska lektira većim dijelom služila tome da djeca svladaju klasike nacionalnog i zapadnog kanona. Takvo poimanje lektire temeljilo se na dogovornoj laži. Djeca nikad ne bi zaista pročitala 'Juditu' i 'Novelu od Stanca'. Ako bi ih i čitali, ne bi se uspjeli prokrčiti kroz njima tuđi jezik. A da su se i probili kroz jezik, ne bi razumjeli bit tih knjiga. Zašto to tvrdim? Zato što ta djela ne razumijem ni ja, a doktor sam filologije. Čitanje i razumijevanje 'Judite' danas nije opća kultura - to je specijalističko znanje. Baš kao što je specijalističko znanje i struktura nefrona i Bowmanova kapica, a to je također gradivo prvog razreda strukovnih škola”, smatra književnik Jurica Pavičić.

Pavičić misli kako je reforma kurikuluma koju su napravili Boris Jokić i njegova ekipa najvažnija pozitivna stvar koje se dogodila u hrvatskom društvu u posljednjih pet godina. “Mislim da su reformom školske lektire napravili sjajnu uslugu književnosti i čitanju. Posljednjih se dana rasprava oko novog lektirnog popisa svela na razgovor o tome 'tko je ispao' i 'tko je upao'. U drugi plan je palo ono što je u ovoj reformi najvažnije, a to je paradigmatski zaokret u poimanju lektire. Jokićeva reforma sada lektiri daje drugu zadaću. Smisao je lektire da pred djecom raskrili užitak čitanja, te da im čitanje pretvori u adiktivnu naviku. Da bi to uspio, popis lektire mora biti moderan i rastezljiv, mora se nadopunjavati kroz otvoreni proces”, komentira.

Lektirna reforma daje veliku slobodu, ali i odgovornost nastavnicima. “Popis književnih djela za cjelovito čitanje prema preporučenom popisu sastavlja učitelj, no valja naglasiti da preporučeni popis ne ograničava učitelja u izboru djela koja se nisu našla na popisu. Učitelj sastavlja popis na temelju analize potreba učenika i njihovih interesa. Naravno, učitelj je taj koji na kraju mora poštovati ciljeve, ishode i sve ostalo propisano kurikulumom te preuzeti odgovornost. Izbor književnih djela prepustili smo učitelju jer vjerujemo u njegovu autonomnost i stručnost unatoč mnogima koji tvrde suprotno”, naglašava Anita Šojat.

Književnik Zoran Ferić jedan je od tih učitelja koji će rado preuzeti odgovornost za svoje učenike. Zapravo, već to čini. “Otkako radim u školi, a počeo sam 1988., u nastavu hrvatskog jezika uvodim suvremene hrvatske autore dinamikom kako izlaze knjige, slijedeći u tome upravo svoje najbolje kolege i učitelje. Moja profesorica Leona Bauman kaže: 'Ja sam čitavog života jedno pisala u imenik, a drugo radila.' Zbog nje se i ja danas profesionalno bavim literaturom kao nastavnik i kao pisac. Barem četrdeset godina mi u ovoj zemlji imamo bolje nastavnike nego program. Upravo njih pokušao sam slijediti u svojoj praksi pa sam u ovih dvadesetak godina obradio tekstove gotovo svih suvremenih hrvatskih pisaca koji su predloženi u popisu lektire za četvrti i peti ciklus, a i mnoge druge koji nisu predloženi, a to svakako zaslužuju”, kaže Ferić koji radi u zagrebačkoj XVIII. gimnaziji.

On već dvadesetak godina upozorava da je dio lektire za srednju školu potpuno neprimjeren dobi, interesima i pismenosti djece koja danas idu u školu. Začudili su ga, kaže, histerični i potpuno neutemeljeni napadi na novi kurikulum i prijedlog popisa lektire za osnovne i srednje škole. “Govori se da on nije dovoljno hrvatski, da zanemaruje tradiciju, da na simboličkoj razini ne funkcionira jer Maruliću, Homeru ili Bibliji nije posvećena dovoljna pažnja. Govori se, štoviše, kao da su spomenuti autori i tekstovi potpuno izbrisani iz kurikuluma. To nije točno, novi prijedlog pruža nastavnicima hrvatskog jezika i učenicima samo malo više mogućnost da se lektira jednim dijelom prilagodi njihovim interesima. Mi smo s dosadašnjom lektirom, inzistirajući na klasicima u prevelikoj mjeri, odbili mlade ljude od čitanja. Naša škola već desetljećima stvara bibliofobe, a onda se pitamo zašto ne čitaju. Jedan od razloga je sasvim sigurno i školska lektira”, dodaje.S time se slaže i Anita Šojat. “Dosadašnji pristup lektiri nije rezultirao pasioniranim čitačima. Ljubitelji lijepe književne riječi izgubili su se u pokušaju da od njih napravimo književne teoretičare. Ne znam kad je postalo važnije književnome djelu pobrojati motive, temu, likove i svu ostalu pripadajuću teoriju od razgovora i vrednovanja onoga što su djeca pročitala. Najveća je prijetnja lektiri nemogućnost iskazivanja kritičkoga stava o pročitanom i ukalupljivanje učenika u gotove interpretacije”, kaže.

ANITA ŠOJAT Kaže da bi novu lektiru prvi učenici trebali testirati u idućoj školskoj godini, ako prijedlog prođe raspravu

Intencija novog pristupa lektiri je razviti čitateljske navike, kulturu čitanja staviti na noge i potaknuti i ohrabriti čitanje iz užitka. Prvi korak u tome je uspješno stjecanje čitalačkih vještina tijekom djetinjstva i adolescencije. Djeca koja više čitaju proširuju vokabular, poboljšavaju empatiju, podižu samopouzdanje, bolje se usmeno i pismeno izražavaju.

“Čitanje je važno jer utječe na razvoj procesa koji sudjeluju u razumijevanju. Zapravo, razumijevanje se i u čitanju i u slušanju, izuzmemo li prijenos slova u glasove u čitanju, temelji na istim spoznajnim procesima, pa čitanjem zapravo razvijamo sposobnost razumijevanja i tumačenja svijeta koji nas okružuje. Na čitanje se danas gleda i kao na preduvjet učenja jer je većina sadržaja s kojima se susrećemo i u obrazovnim sustavima i izvan njih posredovana upravo pisanim tekstovima. O razvijenosti vještine čitanja tako ne ovisi samo naš uspjeh u školovanju nego i naše pozicioniranje na tržištu rada. Važnost čitanja u suvremenom društvu možda najbolje ilustriraju teškoće s kojima se susreću osobe s poremećajima čitanja poput disleksije kojima nemogućnost postizanja fluentnog čitanja uvjetuje životne izbor od škole i zanimanja, do odabira hobija, interesa...” pojašnjava nam dr. sc. Ana Ćavar, poslijedoktorandica na Katedri za metodiku nastave hrvatskoga jezika i književnosti u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Djeca su, kaže, od ranog djetinjstva u pravilu jako zainteresirana za priču i pripovijedanje. Stvaranju čitatelja svakako pomaže ako se čitanje visoko vrednuje u društvu, važno je čita li se u obitelji, čak i koliko je knjiga u kući, u školi je važno da se učenik ne doživljava kao neuspješan čitatelj, odnosno da može na odgovarajući način savladati ono što se u čitanju od njega očekuju, što ponovno upućuje na važnost prikladnosti tekstova, ali i metoda poučavanja čitanja...

Različita istraživanja kojima se ispitivala motivacija pokazala su da od kraja osnovne škole nadalje učenici počinju manje čitati iz želje za čitanjem, a više zbog nekih vanjskih čimbenika poput ocjena. To se u domaćoj literaturi obično dovodi u vezu s koncepcijom nastave književnosti, osobito lektirom, točnije izborom tekstova koji nisu dovoljno usklađeni s učeničkim interesima. Iako i međunarodna istraživanja bilježe isti trend među adolescentima, opravdano je, kaže dr. Ćavar, postaviti pitanje pridonosimo li gubitku volje za čitanjem koncepcijom nastavnih programa.

“Književnost ima važnu ulogu u oblikovanju uspješnih čitatelja jer se pokazalo da su upravo strastveni čitatelji redovito i najuspješniji u čitanju, što je povezano s čitateljskim iskustvom i izloženošću većem broju tekstova. Ako je pitanje može li se bez lektire, odgovor je vjerojatno da, jako je malo nezamjenjivih stvari. Ako me pitate je li lektira u razvoju vještine čitanja nadomjestiva drugim vrstama teksta, moje je mišljenje da nije ili barem da to dugoročno ne bi bilo dobro. Naprimjer, naša sposobnost praćenja duljih pripovjednih formi nije nešto što se samo po sebi podrazumijeva, ona je rezultat čitateljskog iskustva. Ekstenzivno čitanje u nastavi najviše se razvija upravo lektirom, polazeći samo od čitanja ulomaka teško bi ga bilo poticati. Štoviše, u vremenu stalnih distrakcija i sve kraćih tekstnih formata, lektira je, mislim, potrebnija nego ikad”, smatra dr. Ćavar.

Kakav je pristup lektiri u ostalim europskim zemljama i svijetu? Velika većina zemalja nema uopće preporučeni popis za cjelovito čitanje, kaže Anita Šojat. Zatvoreni popis ima jedino Malta, a ostale zemlje poput Njemačke i Engleske imaju preporučene popise. Estonija propisuje prema žanrovskim vrstama: tri romana, dvije pripovijetke i slično. Španjolska i Mađarska reformom su predvidjele povećanje nastavnoga vremena za čitanje. Nedavne reforme u Belgiji (njemačkoj zajednici), Danskoj, Španjolskoj, Francuskoj, Austriji, Ujedinjenoj Kraljevini (Sjeverna Irska, Wales i Škotska) i Norveškoj stavljaju veći naglasak na razvoj čitalačkih vještina u svim područjima kurikuluma. Inače, čitanje lektira se u hrvatskom školskom sustavu provodi od 19. stoljeća.

Smatra li dr. Ćavar da je novi kurikulum na tragu toga da djeci čitanje – i lektiru - učini privlačnim? “Prijedlog nacionalnog kurikuluma za Hrvatski jezik nisam još stigla detaljno proučiti, dokument je stvarno opsežan. Pozitivno je svakako što se u njemu razvoju vještine čitanja pristupa drugačije nego u postojećim programima – razvoj vještine čitanja planira se i promatra zasebno. Navode se također strategije čitanja, što je u skladu sa suvremenim praksama poučavanja. Planirani ishodi u čitanju književnog teksta ostavljaju dosta prostora osobnom doživljaju i iskustvu u čitanju, veći je naglasak na učeničkom iskustvenom znanju u razumijevanju.

Predviđa se i slobodno čitanje, iako to i nije potpuna novost u sustavu. Predviđeno je da bi nastava trebala potaknuti učenike na čitanje iz užitka, a trajna čitateljska navika trebala bi se poticati čitanjem ulomaka na satu i razgovorom o pročitanom u kojemu bi težište bilo na osobnom doživljaju teksta. Odgovor na pitanje hoćemo li time djeci čitanje učiniti privlačnim nažalost nemam. I u očekivanjima od obrazovnog sustava treba biti realan”, kaže.

Ipak, optimistična je u vezi s jednom stvari. I dalje misli da je čitatelja moguće zainteresirati za čitanje u svakoj dobi. Nedavno je razgovarala s profesoricom koja radi s osobama koje su prekinule školovanje i u odrasloj se dobi vratile u obrazovni sustav da završe osnovnu i srednju školu. “Ona tvrdi da će od deset odraslih polaznika barem jedan od njih nastaviti čitati i nakon završetka srednje škole, što nije malo uzmemo li u obzir specifičnost populacije o kojoj govorimo.”

Što kažu strastveni čitatelji, kako su oni “stvoreni” ili sviđa li im se novi popis lektire? Dr. sc. Nives Tomašević, profesorica na Odjelu za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru i urednica u Nakladi Ljevak, naučila je čitati prije polaska u osnovnu školu. “Imala sam privilegiju da mi je otac radio u nekad najvećem nakladničkom poduzeću Mladost, pa sam stoga dobivala svaki naslov iz biblioteke Vjeverica, Jelen, kao i knjige za djecu i mladež ostalih izdavača koji su tada djelovali na području bivše Jugoslavije. Isto sam imala sreću da su mi i članovi obitelji puno čitali na glas, učili me radovanju svakoj dobivenoj slikovnici i knjizi”, priča.

Zatečena je, dodaje, popisom lektire u kojoj nema Biblije, Marulića, klasika domaće i svjetske književnosti. “Postoje književna djela koje bi svaki obrazovani čovjek trebao pročitati, stoga se na popisu lektira moraju obavezno naći djela nacionalne i svjetske književnosti i ona koja imaju antologijsku vrijednost. Na popisu lektire trebaju biti naslovi najvrednijih djela na kojima se temelji znanje i kultura jednog naroda ili civilizacije.”

Jedan od najcjenjenijih hrvatskih književnih kritičara Dario Grgić kaže da voli čitanje pa da možda, baš zato, nije dobar sugovornik u raspravi o lektiri.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. prosinac 2022 20:31