PIŠE MARKO BIOČINA

O, SDP, ZAŠTO SI SDP? Izbor novog predsjednika je nebitan, puno važnije pitanje jest što će ta stranka raditi, što će uopće biti...

 Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Socijaldemokratska partija Hrvatske će u subotu dobiti novog predsjednika. Bit će to ili Ranko Ostojić ili – što je znatno izvjesnije – Davor Bernardić. Ipak, izborom novog čelnika bit će riješena tek jedna od više nepoznanica iz kompleksne jednadžbe budućnosti najveće oporbene stranke. Puno važnije pitanje od toga tko će voditi SDP jest što će ta stranka raditi, za što će se zalagati, što će uopće biti. A o tome se u kampanji moglo čuti vrlo malo. Predsjednički kandidati uglavnom su se nadmetali općenitim parolama i poznatim ideološkim konstatacijama, dok se prava borba za vlast umjesto na javnim sučeljavanjima vodila pozadinskim lobiranjima među članstvom. Ipak, takva jalova diskusija o osnovnom smjeru i sadržaju politike SDP-a, gdje je jedino koherentno usmjerenje stranke u svom radikalno lijevom programu ponudila jedna od marginalnih kandidatkinja, neće proći bez konzekvencija.

Izborom predsjednika bez jasne programske platforme SDP će nastaviti levitirati u vakuumu političkog voluntarizma gdje ga je usidrio bivši šef. Umjesto da provodi vlastitu definiranu agendu, stranka će i dalje vijugati između momentalnih interesnih impulsa svog čelnog čovjeka i svojevrsnog Pavlovljeva refleksa uvjetovanih reakcija na politiku HDZ-a, također naučenog u Milanovićevoj eri. Problem s tom strategijom jest da se HDZ u kratkom vremenu znatno promijenio od Karamarkova vremena. I ušao u SDP-ov nekadašnji prostor. Prvi sudar s novim poretkom Bernardić je već doživio. Tek desetak dana nakon što je u stranačkoj kampanji najavio kako će njegova prva mjera biti povećanje minimalne plaće, ministar financija Zdravko Marić započeo je razgovore sa socijalnim partnerima baš o tome. Pitanje se tako samo nameće. Uz ovakav HDZ, kakve politike mora zastupati SDP? I – što je još važnije: zašto?

Upitani o tome koje vrijednosti zastupa SDP većina članova te stranke gotovo papagajski će odrecitirati poznatu pjesmu: antifašizam, sekularizam, progresivnost, ekonomski intervencionizam... Ipak, upitani zašto zastupaju baš te vrijednosti, zaplest će se u mrežu kružnih definicija i dogmatskih tvrdnji, poput onih da je antifašizam civilizacijska stečevina ili kako je neoliberalni kapitalizam zlo. Novi čelnik zato će se - želi li išta promijeniti - prvo šekspirski morati zapitati: “O, SDP, zašto si SDP?”

U trenutku kad se postojeći društveni sustavi i hijerarhije na globalnoj razini raspadaju pod naletom novih tehnologija, aktivističkih paradigmi, ekonomije dijeljenja i komunikacijske infrastrukture evidentno je da SDP svoju ključnu diversifikaciju u odnosu na tradicionalno ustrojeni HDZ mora tražiti u radikalnom razvoju inkluzivnosti i dekonstrukciji postojećih vertikalnih stranačkih struktura.

Umjesto kao politička stranka SDP bi trebao funkcionirati kao platforma za društveno djelovanje svih zainteresiranih za njegovu viziju društva. A ta vizija je ideal društva jednakih mogućnosti i jednakih odgovornosti, gdje svi građani imaju istu šansu da realiziraju svoja legitimna životna stremljenja, ali i jednaku odgovornost za prosperitet tog društva u cjelini. Umjesto da svojom politikom pokušava determinirati ishode društvenih utakmica, SDP se u budućnosti mora koncentrirati samo na to da osigura ravan teren na kojem će se one odigravati – cilj za koji je HDZ zbog svoje klijentelističke prirode fundamentalno nezainteresiran.

Samo takva – jednostavna, ali moćna – ideja može biti odgovor na pitanje zašto bi stranka poput SDP-a uopće danas bila potrebna Hrvatskoj. Takav SDP tako se neće zalagati za sekularnu državu zato što negira društvenu poziciju Crkve i vjernika, već zato što vjeruje da je samo takva država garancija jednakih šansi svih njezinih građana, bez obzira na njihovu vjeroispovijest. Takav SDP neće zastupati antifašizam kao dog­matski stav, već kao povijesni iskaz suprotstavljanja društvenoj isključivosti temeljem rase, nacionalnosti ili etničke pripadnosti. Takav SDP ne promovira aktivnu ulogu države u ekonomskom životu zato što prezire tržišno gospodarstvo, već zato što vjeruje da je kolektivna odgovornost društva osigurati svima jednaku šansu ekonomskog prosperiteta i tamo gdje se tržišne sile pokazuju neučinkovitima. Takav SDP, na koncu, ne zagovara progresivne ideje zato što ne poštuje tradicionalne vrijednosti, već zato što drži da jedino u društvu koje je pozitivno orijentirano prema promjeni individualci mogu maksimalno ostvariti svoje životne ambicije.

Novi SDP – ukratko – mora biti opsjednut osiguravanjem jednakih mogućnosti osobne realizacije na svim razinama društva: između bogatih i siromašnih, onih koji žive na selu i onih koji žive u gradu, malih poduzetnika i velikih korporacija... Takva apsolutna jednakost šansi vrlo vjerojatno je utopija, no nakon devet godina radikalne Milanovićeve politike relativizacije i moguće četiri godine Plenkovićeve suzdržane briselske pragme, možda je došlo vrijeme da građanima netko ponudi jasan ideal i principijelnu borbu za njega. U jeku monotonije izazvane dominantnom vladajućom politikom SDP ima šansu na političkoj se sceni nametnuti nudeći velike ideje. Problem je samo što dosad ni Bernardić, ni Ostojić, ni ostali iz vrha stranke nisu demonstrirali kombinaciju voljnog momenta i intelektualnog kapaciteta potrebnu za vođenje takve politike. Nakon HDZ-a politički eros biva kastriran i u SDP-u. Ali uz jednu bitnu razliku. Prvi su to učinili da bi došli na vlast, a drugi da bi – vjerojatno – još dugo sjedili u oporbi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. svibanj 2022 10:13