Od beduina do kralja Afrike

Tito je u čast svom 50 godina mlađem prijatelju Gadafiju, 21. lipnja 1977., na Brijunima priredio svečanu večeru na kojoj je uzvanike zabavljala njegova omiljena operna pjevačica Gertruda Munitić, a bila su servirana ponajbolja hrvatska vina. Iako se, s obzirom na vjersku pripadnost, moglo očekivati da će Gadafi zazirati od alkohola, rado je kušao vina, a najviše je nazdravljao uz bijelu malvaziju proizvedenu od grožđa iz Titova vinograda na Vangi.

Gadafijevi kuhari na Brijunima su klali janjce, koje su dovezli iz Libije, kako bi svom vođi ispekli svježe meso, jedan od omiljenih mu specijaliteta. Nekolicina tadašnjih zaposlenika Brijuna, koji su prisustvovali toj gozbi, potvrdili su nam kako je to bila jedna od najraskošnijih večera ikada održanih na Titovu otočju, na kojem je jugoslavenski predsjednik ugostio više od 60 državnika.

Kralj Afrike Libijski je vođa u svijetu prepoznatljiv po osebujnom stilu vladanja, no samo su ga rijetki dovoljno upoznali da im otkrije svoje naklonosti prema ovozemljskim užicima, po čemu poprilično odudara od slike skromnog beduina što živi u šatoru, kakvim se voli prikazati u javnosti. U to se svakako uvjerio maršal Josip Broz Tito, koji se često susretao s mladim libijskim pukovnikom, koji je 1. rujna 1969. došao na vlast vojnim udarom i preuzeo funkciju generalnog sekretara Narodnog kongresa Libijske Arapske Narodne Džamahirije, koju obnaša već puna četiri desetljeća.

“Bio je mlad, zgodan i ambiciozan čovjek koji je preuzeo vlast s velikim snovima za sve nas. No, od tada se toliko toga promijenilo”, s nostalgijom je ovih dana rekla jedna starija Libijka, koju su strani novinari zamolili za komentar u povodu obilježavanja 40. obljetnice vladavine Moamera Gadafija, jednog od najekscentričnijih državnika današnjice, što je za tu prigodu prošli tjedan sam sebe počastio spektakularnom šestodnevnom proslavom.

U velikom stilu, samozvani kralj kraljeva Afrike i lider arapskoga svijeta završnu je svečanost osmislio po uzoru na otvaranja Olimpijskih igara, uz vojni mimohod, vatromet i nastupe brojnih umjetnika, kako bi cijelom svijetu odaslao poruku o raskoši i blagostanju što vladaju u Libiji, diljem koje su, na jumbo-plakatima, izvješeni njegovi portreti. Sebi je, nimalo skromno, darovao dva futuristička prototipa automobila pod imenom “The Rocket”, svaki vrijedan dva milijuna eura, koje je sam dizajnirao. No, nije mu se ostvarila želja da u znak velikog libijskoga pomirenja s kapitalističkim Zapadom na spektakularnu feštu dođu zvučnija imena svjetske političke scene.

Državnici koji vode računa o svom ugledu ipak se nisu htjeli pokloniti vođi koji je prošli mjesec kao narodnoga heroja dočekao Abdel Baseta Alija al-Megrahija, bivšega libijskoga agenta osuđenoga na doživotni zatvor zbog unošenja bombe u američki putnički zrakoplov koji je 1988. ekplodirao iznad škotskog Lockerbieja, pri čemu je poginulo 270 putnika i članova posade. Britanci su u kolovozu bombaša Megrahija oslobodili jer je neizlječivo bolestan, a Libija je pristala Velikoj Britaniji isporučivati svoju naftu.

Ljut na Hrvatsku Gadafi je često isticao da mu je Tito bio uzor, i kao čovjek i kao državnik, i njihova je bliskost iz 70-ih godina prošloga stoljeća svakako jedan od faktora koji je pridonio blagonaklonoj politici libijskog vođe prema neovisnoj Hrvatskoj. Libija je, naime, 1993. bila prva neeuropska zemlja koja je priznala Hrvatsku, a tome je 1992. prethodio službeni posjet Libiji Stjepana Mesića, koji je tada obnašao funkciju predsjednika Hrvatskog sabora.

U to je vrijeme Libija još bila pod međunarodnim sankcijama i pri samom vrhu američkoga popisa neprijateljskih zemalja. Kad je postao predsjednik države, Mesić je dvaput posjetio Gadafija, 2003. i prošle godine, kada ga je pozvao u službeni posjet našoj zemlji.

Stoga je kao iznenađenje odjeknula vijest da Mesić nije na popisu uzvanika za proslavu 40. obljetnice Gadafijeve vladavine, na koju je u Tripoli došla tek nekolicina državnika, i to onih uz čija se imena često veže pridjev kontroverzni, poput predsjednika Venezuele Huga Chaveza, vođe Zimbabvea Roberta Mugabea i Sudana Omara Hasana al Bašira. U Libiji su bili i srpski predsjednik Boris Tadić i nakratko, na samom početku slavljeničkog tjedna, Gadafijev prijatelj talijanski premijer Silvio Berlusconi.

Gadafi se početkom ove godine naljutio na Hrvatsku pošto je sada već bivši hrvatski veleposlanik pri UN-u Neven Jurica izašao sa sastanka Vijeća sigurnosti dok je govorio libijski predstavnik. Mesić je otkrio kako je libijskom šefu države poslao pismo u kojem je Juričin postupak pokušao opravdati kao previd, no Gadafi mu je odgovorio kako nije zadovoljan takvim objašnjenjem te da je dovedena u pitanje suradnja između dviju država, što je ubrzo i dokazao odbivši Hrvatskoj isporučiti plin.

Hrvatsko-libijske odnose moglo je pomutiti i otkriće da je hrvatski veleposlanik u Libiji Jovan Vejnović u tu zemlju unosio velike količine alkohola i, koristeći se diplomatskim povlasticama, opskrbljivao pićem hrvatske radnike. Uvoz i pijenje alkohola u Libiji je zabranjeno, osim u stranim diplomatskim predstavništvima.

Sad je izvjesno da do isteka Mesićeva predsjedničkoga mandata Gadafi neće posjetiti Hrvatsku kao što je bilo najavljivano još ove godine, a, po neslužbenim informacijama, dvojica su se državnika trebala susresti na Brijunima, u istom ambijentu u kojem se prije 32 godine libijski diktator družio sa svojim jugoslavenskim kolegom Titom.

“Gadafija je 21. lipnja 1977. na brijunskom molu dočekao crveni tepih i mnoštvo ljudi, običnih građana, koji su došli iz Pule kako bi u znak dobrodošlice mahali zastavicama. Tito se s Gadafijem na terasi zadržao nekoliko minuta tek toliko da popiju piće”, sjeća se Franjo Radišić, profesor Fakulteta turističkog menadžmenta u Opatiji, koji je od 1974. do 1987. u tri mandata bio direktor Brijuna, koji su 1983., tri godine nakon Titove smrti, proglašeni nacionalnim parkom.

Četiri dana s Titom Od Vladimira Brajkovića, koji je tada radio kao konobar, a danas je direktor ugostiteljstva na Brijunima, čuli smo kako je Gadafi kasnio, pa ga je Tito neko vrijeme čekao u svom apartmanu, a potom se spustio na terasu i kratio vrijeme pijuckajući svoj omiljeni viski Chivas Regal star 21 godinu s limunovim sokom i pušeći cigaru.

Nije istina, tvrde naši sugovornici, da je libijski vođa na Brijune stigao s devet supruga, kao što danas tvrde mediji, jer je s njime bila samo jedna prva dama, Safija Gadafi, koja je tijekom četverodnevnog posjeta pronašla vremena i za odlazak u shopping u Pulu. Još jedan mit koji nema veze s istinom jest da je Gadafi spavao u šatoru. Na Brijunima tvrde kako mu je Tito na raspolaganje dao raskošnu vilu Brijunku.

Po izvornom programu Gadafijeva posjeta, koji Globus posjeduje, prve večeri u 20.30 njega i suprugu ugostili su na svečanoj večeri u Bijeloj vili Tito i “drugarica Jovanka Broz”. Sutradan ujutro dvojica državnika obavili su službeni razgovor, nakon čega su se uputili u razgledavanje otoka, a poslije ručka ponovno su razgovarali, ovaj put u društvu suradnika. Treći dan Gadafi je s pulskog aerodroma odletio posebnim avionom u Split, gdje je posjetio Mornarički školski centar i Ratnu luku Lora.

Ručao je na brodu Galeb, gdje mu je domaćin bio savezni sekrataer za narodnu obranu, general Nikola Ljubičić. Gadafi je bio smješten u splitskoj Vili Dalmaciji i popodne je otišao u razgled grada, a potom na večeru s predsjednikom Predsjedništva SR Hrvatske Jakovom Blaževićem. Četvrtog dana libijski je čelnik razgledao splitsko brodogradilište i popodne odletio na Brijune, gdje se sutradan ujutro, 25. lipnja, posljednjeg dana svoga boravka, susreo s predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća Veselinom Đuranovićem.

Tito ga je pozvao na oproštajni ručak, nakon kojega je uz svečani ispraćaj na brijunskome molu, kojem su prisustvovali svi vodeći jugoslavenski i hrvatski dužnosnici sa suprugama, s pulskog aerodroma otputovao kući. Dok je Gadafi vodio službene razgovore s Titom, njegova supruga Safija razgledavala je kulturno-povijesne spomenike u Puli, gdje je posjetila i jednu dječju ustanovu.

Ona nije s mužem išla u Split, nego su je brodom odvezli do Portoroža i odande automobilom u razgledavanje Postojnske jame. U hotelu “Jama” u Postojni ručala s je članicom Savjeta Federacije Lidijom Šentjurc i navečer se vratila na Brijune.

Mit o šatoru “Svoje najdraže goste, među kojima je bio i Gadafi, Tito je pozivao u posjet Vangi gdje bi im obavezno pokazivao svoje vinograde i vinski podrum te im nudio da kušaju vina. Tito je bio veliki ljubitelj vina, no od svih mu je najdraža bila Bakarska vodica.

Uzvanici se na Vangi obični nisu kupali, osim Titovih prijatelja poput Miroslava Krleže”, prisjetio se Franjo Radišić. Rekao nam je da je Tito svog libijskoga gosta poveo na izlet brodom do Cresa. Kad je iz broda vidio kako se creskim pašnjacima slobodno kreću stada ovaca, Gadafi se raspitivao koja je to vrsta ovce kako bi je doveo u svoju zemlju.

“Nije istina da je Gadafi na livadi pokraj Vile Brijunke podigao svoj šator, nego je ondje bio Titov šator, kojim se ljeti katkad koristio za primanje gostiju. Gadafiju se taj šator toliko svidio da je tražio ime proizvođača, a bila je riječ o jednoj tvrtki iz Slovenije, kako bi isti takav naručio sebi. Jedina Gadafijeva želja, koju mu nismo mogli ispuniti, bila je da na Brijunima lovi, jer je kao starastveni lovac ponio lovačku opremu.

Tito mu je osobno objasnio da je na otočju, na kojem žive mnoge rijetke vrste ptica i divljači, lov strogo zabranjen”, ispričao nam je Franjo Radišić, dodajući da Gadafi nikad nije Titu proturječio, nego se prema njemu odnosio s osobitim poštovanjem.

U Bijeloj vili, gdje je Tito primao državnike na službene razgovore, radili su vrhunski kuhari, dovedeni iz svih krajeva bivše Jugoslavije, najviše iz Pule, Zagreba, Opatije i Beograda, te 40-ak konobara. Uz Titova stalnog kuhara Matu Goreka na Brijune je zbog Gadafijeva posjeta iz Opatije bio doveden i Josip Brzac, koji je i prije kuhao za neke od Titovih uzvanika.

“Gadafijev kuhar pripremao je paprikaš. Pukovnik je volio jednostavna jela i nije bio ljubitelj kolača, a tražio je i da ga poslužujemo u Titovu šatoru, gdje je sjedio na sagovima. Nehru je bio vegatarijanac i imao je problema sa žuči, pa su ljudi iz protokola strogo pazili da ni u jedno jelo ne stavljamo jaja.

No, ja sam uspio to zanemariti i stavio sam dva jaja u krokete koji indijskome premijeru, koliko znam, ipak nisu naškodili. Sofia Loren došla je u kuhinju i sama pripremila umak za makarone kojim je oduševila Tita i ostale uzvanike”, priča nam kuhar Josip Brzac, koji pamti i kako je Castro tražio vrlo jednostavnu hranu.

Krdo deva Šefovi država na Brijunima su i u Titovo vrijeme, kao i danas, bili smještani u državnoj rezidenciji Vili Brijunki, s čije se terase pruža pogled na otočić Vangu, gdje je bila Titova rezidencija, uz Bijelu vilu, koja je i danas brijunski dom domaćina, odnosno hrvatskog predsjednika.

Državnici što su dolazili u neslužbeni odnosno prijateljski posjet Titu te filmske i glazbene zvijezde koje je ugostio, poput Liz Taylor i Richarda Burtona te Sofije Loren, Gine Lollobrigide ili ruske astronautkinje Valentine Tereškove, odsjedali su u Vili Jadranki. Članovi stanih delagacija u pratnji državnika, koje su katkad imale i više od sto ljudi, boravili su u trima brijunskim hotelima – “Neptunu”, “Istri” i “Karmen”.

Visoki bi gosti s kopna na Brijune, prisjeća se Radišić, uvijek stizali jahtom “Prigorkom”. Broz ih je sa svojom delagacijom obično dočekivao u luci – na terasi hotela “Istra”, u kojem je imao svoj apartman da se, ako poželi, može odmoriti.

Do svoje smrti prije nekoliko godina u brijunskom safari-parku živjele su dvije jednogrbe deve, ženka i mužjak, koje je Tito dobio na poklon od Gadafija, iz čega se, pak, razvila priča da je Libijac te 1977. na Brijune sa sobom poveo i deve, što je također netočno.

Gadafi je cijelo krdo tih životinja doveo u Beograd, jednom drugom prilikom, i tada je Titu poklonio dvije koje su završile na Brijunima.

VOĐA REVOLUCIJE

Četiri desetljeća turbulentnih odnosa sa svjetskim supersilama

Moamer Abu Miniar al Gadafi rodio se 1942. u beduinskoj obitelji u pustinjskom području Sirt, gdje je stekao tradicionalno religijsko obrazovanje, i potom se upisao u školu u Fezanu, gdje je upoznao prijatelje s kojima će poslije osnovati revolucionarnu grupu s ciljem rušenja prozapadno orijentirane monarhije i preuzimanja vlasti u državi. Kao 19-godišnjak izbačen je iz škole zbog svojih političkih aktivnosti.

U to je vrijeme bio opčinjen idejom arapskoga jedinstva i obožavao je egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, koji je bio najveći zagovornik ujedinjenja arapskih država. Diplomirao je pravo i pošao na vojnu akademiju i usavršavanje u Kraljevsku vojnu akademiju u Velikoj Britaniji.

U Libiju se vraća 1966. i preuzima časničku funkciju u vojsci te 1. rujna 1969. predvodi skupinu časnika koji izvode državni udar, svrgavaju kralja Idrisa i proglašavaju Libijsku Arapsku Republiku. Stoga se Gadafi i danas naziva vođom revolucije i nikad nije službeno preuzeo funkciju predsjednika, iako su njegove moći neograničene. Vrhovni je zapovjednik libijske vojske, no nema čin generala, nego pukovnika.

U zemlji je uveo specifičan sustav islamskoga socijalizma, u kojem država izravno upravlja velikim tvrtkama, dok manje mogu biti u privatnom vlasništvu. Zabranio je pijenje alkohola i uveo niz zakona u skladu s islamskim moralom, koji su ipak kudikamo blaži nego u zemljama Perzijskoga zaljeva. Tako, primjerice, za žene u Libiji nije obvezno nošenje marame. Oštro se obračunao s političkim protivnicima u zemlji, ali i brojnim disidentima, koje su njegovi agenti ubijali diljem svijeta.

Nakon Naserove smrti 1970. Gadafi je pokušao preuzeti ulogu vođe arapskog nacionalizma sa željom da stvori uniju arapskih država. Napravljen je niz koraka prema ujedinjenju Libije, Sirije i Egipta, no u praksi ta panarapska (kon)federacija nije zaživjela, a ni sporazum o spajanju Libije i Tunisa.

Snažno je podupirao Palestinsku oslobodilačku organizaciju i pobunjeničke skupine u podsaharskoj Africi, a kako se njegova politika sve manje sviđala SAD-u, sve se više približavao SSSR-u, koji mu je pomagao u naoružavanju.

Zapad ga je 80-ih godina optuživao za potporu brojnim terorističkim skupinama koje su izvodile napade u Europi, među ostalim i da je financirao skupinu Crni rujan, odgovornu za ubojstvo izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972.

Zbog Gadafijeve podrške Palestincima i Iranu u ratu protiv Iraka i navodne umiješanosti u terorističke napade SAD zaustavlja uvoz nafte iz Libije, a predsjednik Reagan zapovijeda zračne napade na Tripoli i druge libijske gradove, u kojima je ubijeno 60-ak ljudi.

Tijekom 90-ih Libija je pod gospodarskim sankcijamna UN-a i SAD-a uz objašnjenje da Gadafi štiti libijske teroriste optužene za podmetanje bombe u zrakoplov PAN AM-a. Gadafi 1999. izručuje Velikoj Britaniji dvojicu optuženika, prihvaća odgovornost za podmetanje bombe te 2003. pristaje isplatiti 2,7 milijardi dolara odštete za poginule u padu aviona, nakon čega UN ukida sankcije.

Istodobno, Gadafi drži u zatvoru pet bugarskih medicinskih sestara i palestinskog liječnika pod optužbom da su zarazili AIDS-om 426 libijske djece i pušta ih tek prije nekoliko godina na nagovor francuskog predsjednika Sarkozyja.

Prije terorističkog napada na SAD, 11. rujna 2001., Gadafi se javno založio za borbu protiv Al Kaide, a 2003. poziva međunarodne inspektore da registriraju i unište njegovo nuklearno i kemijsko oružje, pa tako 2004. Libiju posjećuje britanski premijer Tony Blair i SAD pristaje na uspostavu diplomatskih odnosa.

ŠTEFANIJA BALOG, ŠEFICA PRVE HRVATSKE GOSPODARSKE DELEGACIJE U LIBIJI

Predsjednika Stipu Mesića Gadafi je nazvao svojim velikim bratom

”Gadafi je krasan čovjek i vrlo ljubazan domaćin. Nije mi jasno zašto ga europski mediji obično prikazuju u lošem svjetlu. On je mudar državnik kojem je veoma stalo da ljudi u njegovoj zemlji što bolje žive. Prema gostima iz Hrvatske uvijek se odnosio s osobitim poštovanjem. Dobro je upoznat s okolnostima raspada Jugoslavije i Domovinskim ratom pa je, u želji da Hrvatskoj pomogne, bio spreman našim gospodarstvenicima ponuditi niz poslova u svojoj zemlji.

Predsjednika Mesića Gadafi je nazvao svojim velikim bratom i uvjerena sam da prema njemu kao i prema Hrvatskoj gaji velike simpatije”, tvrdi direktorica Arhitektonskoga studija Štefanija Balog koja je, kao bliska suradnica Stjepana Mesića, više puta susrela libijskog državnika. Ona je 2001. bila Mesićev izaslanik na čelu prve hrvatske gospodarske delegacije koja je posjetila Libiju, a gospodarstvenike je Gadafiju vodila još nekoliko puta, s Mesićem i bez njega.

Taj je posao, tvrdi, za svog dugogodišnjeg prijatelja Mesića obavila volonterski i pritom se nije petljala u političke odnose dviju država. Potvrđuje nam kako je bilo gotovo sigurno da će Gadafi ove godine posjetiti Hrvatsku kao što je lani obećao Mesiću, pa joj nije jasno zašto je odustao.

Balog se prisjeća kako je 70-ih godina kao mlada projektantica zagrebačkog Arhitektonskog studija radila na projektiranju triju naselja u Libiji. U to je vrjeme Gadafi odlučio graditi naselja za 5000 ljudi sa svom infrastrukturom na svim mjestima u pustinji gdje se otkrije voda. Vizija mu je, dodaje Balog, bila zaposliti što više ljudi i obrazovati ih da mogu kvalitetno raditi i proizvoditi.

”U tome je uvelike i uspio jer Libijci danas žive neusporedivo bolje nego 1969. i zato imaju razloga slaviti 40. obljetnicu revolucije. Gadafi uopće nije bahat. Običaj da visoke goste prima u šatoru nije odraz njegove egocentričnosti, nego želje da očuva beduinsku tradiciju svoga naroda”, govori Štefanija Balog koja se ne sjeća da je Gadafi ikada u susretima s hrvatskim izaslanstvima spomenuo Tita.

”Uvijek bi pitao o aktualnom stanju u Hrvatskoj jer je on čovjek koji se ne zamara prošlošću nego je okrenut budućnosti. Neki svjetski moćnici ne vole ga jer je iskreno kritizirao neke poteze Zapada, poput rata u Iraku, a dobro znamo da ljudi često ne žele čuti istinu. Zapadnom se svijetu ne sviđa Gadafijeva politika, ali istodobno europske i američke tvrtke u Libiji posluju punom parom.

Blair je posjetio Gadafija nekoliko dana prije odlaska s vlasti, a Sarkozy je izabrao Libiju kao prvu zemlju u koju je otputovao kao novi francuski predsjednik”, ističe Balog. Dodaje kako gospodarski odnosi ne moraju ovisiti o političkim, što neki ljudi u hrvatskoj Vladi očito nisu shvatili. Uvjerena je da veći angažman hrvatskih tvrtki u Libiji sigurno ne bi naštetio ugledu naše zemlje u SAD-u i Europskoj Uniji.