Odavno bismo prodali i samog Isusa

Subota, 14. studenoga, u Zagrebu vrijeme gotovo za kratke rukave. Na INA-inoj pumpi na prilazu gradu čovjek srednjih godina i pripadajućeg trbuha popeo se na policu, petom razmiče Milka čokolade, pokušava dohvatiti nekakvu kuku iznad vrata ne bi li objesio snop preklanjskih svjećica. “Što, već kitite?“, tugaljivo ću, kao da sam s druge strane Zemljine polutke i, eto, baš proživljavam gadan kulturološki šok. ”Stigla depeša iz Budimpešte. MOL napis’o da se sve okiti 14. 11.”, odgovara njegov kolega brišući ruke o prljavu krpu.

Kao da je 1885. i Khuen Héderváry provodi nekakvu gadnu peštansku depešu. Račun za gorivo govori da smo se ipak odmakli od 19. st. U vrijeme nove ekonomske ovisnosti kulturu i običaje ne diktiraju nam Mađari, sad nas sve skupa ždere globalno doba. Do jučer smo se podsmjehivali na Black Friday (Crni petak), mahnit američki običaj da prvi petak nakon Dana zahvalnosti, s trbusima punim purica i umaka od brusnica, u praskozorje čekaju na otvorenje shopping centara, jer tada počinju – božićne rasprodaje. Ove smo ih godine, ako je suditi po onom što pričaju zagrebački trgovci – pretekli. Božićno recesijsko ludilo brže je stiglo na ”našu” stranu Atlantika.

Gadan ružičasti bor. U West Gateu, najnovijoj domaćoj adresi šopingholičarskog ludovanja, Božić je stigao 11. studenoga, na dan otvaranja centra. U Coincasi, talijanskom dućanu za uređenje doma, na lanenoj slamici leži mali poliesterski Isus. U dućanu sve ima cijenu osim – Isusa. Blesavo pomislim da se netko duhovit poigrao, htio ljudima ipak poslati kakvu simboličnu poruku.

”A ne, i Isusek ima cijenu, samo što su Talijani, kad smo se useljavali, izgubili deklaraciju. Sad čekamo da iz Italije stigne cijena Isuseka”, poslovnim će tonom prodavačica dok popravlja posteljinu na krevetu po kojem skaču neidentificirana krpena stvorenja obučena u crveno-zelene ”božićne” oprave. ”Često pitaju za Isuseka. Odavno bismo mi njega prodali da ima cijenu”, uzdahne.

Milimo pored ”dizajnerskog Božića”, kako doslovce piše u izlogu Peek & Cloppenburga. U nas, zapela između tri bora, bulji bijela srna, noge joj duboko u bliještećem ”snijegu”. Na drugoj strani pogled mi pada na gadan srebrno-ružičasti bor što se vrti zajedno s desetinama stakalca. Oko njega debele svijeće u obliku ružičastih zečeva. Kičeraj kakav je, čak i za Božić, teško zamisliti. Božićna dekoracija ili reklama za Playboy? Nije ni bitno, osim što bi i ”Božić”, makar u studenome, morao imati kakvo-takvo estetsko dostojanstvo.

U prvom u Hrvatskoj otvorenom Butlersu prodavač ushićeno, bez uzimanja zraka, nabraja što su sve kupcima pripremili za Božić – plišane babuške za bor (”pravi ruski hit”). ”Luđački nam odlaze ljubičaste kuglice, to je apsolutni in…”, čudno trepće očima. ”Pazite sad”, vuče na drugi kraj dućana. S police uzima i ponosno gladi – rolu toalet-papira. ”Prava božićna dekoracija. To su naši dizajneri u Britaniji napravili”, tip će sasvim ozbiljno. ”Imate jaslice?”, procijedim. ”Što?”, začuđeno će dečko. ”Jaslice, znate… Isusa, Mariju, Krista, Josipa, ovčice, slamu, Gašpara, Melkiora, Baltazara…” ”Apsolutno… sve ih imamo kao viseće ikonice, sami slažete jaslice po vlastitoj inspiraciji”, trlja ruke i gura nas do zida gdje se najduže zadržava na figuricama – magaraca.

Onak' vjernički. Bježimo s periferije, iz škatulastih shopping centara. Možda Božić još nije okupirao stari dio grada. Možda su donjogradske fasade još blaženo sive, netaknute kičerajem, napadnute jedino zubom vremena. Prelazimo preko Jelačićeva placa. Dan uoči prve adventske nedjelje promet dijelom središta Zagreba bio je (još) usporeniji. Dok je vozilo Zrinjevca put Jelačićeva placa prevozilo velike borove, mnogi su nervozno trubili – preuranjenom Božiću. ”Što buče, pa ovo je dan kad se grad pod normalno kiti.

Ove bi komunjare trubile i da borove postavljaju na sam Badnjak. Je l’ znate vi uopće kako u Zagrebu izgleda Badnjak? Kći mi uvijek kaže da su joj dva najluđa dana u godini Badnjak i dan uoči odlaska na godišnji odmor. Trčiš i ništa ne stigneš”, govori umirovljenik dok s prijateljima gleda iskrcavanje borova na Trg. Subotnje kićenje grada dobro je došlo raznim političkim aktivistima.

U Nami na Trgu predadventski ugođaj je mračan. Snopovi svjećica što se spuštaju s prvog kata postavljeni su još prije dvadesetak dana. Bit će da zbog Namina vječnog stečaja i pridodane globalne recesije te svjećice - još nisu upalili. Ovdje i jaslice upozoravaju na pravno stanje propalog lanca. Ispod glinene štalice i Isusa stoji ”Nama d.d. u stečaju – jaslice – 80 kn”.

U prodavaonici Korak, u relativno malom prostoru, blješte tri lijepo okićena bora, kupci razgledavaju staklene i srebrne svijećnjake, 1000 kn vrijedne adventske vijence… ”Oprostite, imate malog Isusa?” ”Ne”, odreže prodavačica, kao da ne shvaća kako usred njihove luksuzne ponude mogu tražiti anakronu religijsku ikonografiju. Pogleda me pa doda: ”Ha, to vam je sad onak'… vjernički. Malo religijski. Znate, dosta nas ljudi pita za malog Isusa, ali nemamo mi to. Jest da smo mi u dućanu religozni…”, širi ruke.

Benetton u Ilici ”ignorantski” neokićen. Eto, tu se možete malo odmoriti. ”Zar smo mi jedini koji nismo okitili?”, u nelagodi će, kako da sam je uštipnula, prodavačica. Zato drugi Bennetton, onaj koji nedaleko od Cvjetnoga trga prodaje donje rublje, pod egidom Božića nudi – ženske i muške gaćice s patuljcima. Mlada prodavačica na pitanje imaju li što s božićnim dekoracijama, pokazuje pamučni veš s patuljcima i uvjerava me da su to ”božićne gaćice”. Kupuju li to ljudi? ”O da, pa i to je dio slavlja”, tvrdi prodavačica.

Made in Crna Gora. U dućanu ”Naš dom” u Ilici kupci se guraju među anđelima, drvenim, plišanim, staklenim, keramičkim. ”Prodaja je inače slaba, ali ovaj božićni asortiman dobro ide. ” Jaslica ima, ali su zapakirane, u stiroporu. Kako točno izgledaju, mogu vidjeti jedino nakon što platim 300 kn!

Subota kasno poslijepodne. Zvone zvona srpske pravoslavne crkve Preobraženja Gospodnjeg. Cvjećar s druge strane Preradovićeva trga slaže adventske vijence. ”Ima ljudi koji traže čudne boje, evo traže ljubičaste svijeće”, vrti glavom cvjećar Tomislav. Nismo ga pitali koja bi to boja bolje od adventske, simbolične ljubičaste, išla na adventski vijenac… Pod dobrom uličnom rasvjetom u izlogu kod Vinceka baš u taj čas stavljaju valjda najslađe zagrebačke jaslice. Sve, osim mahovine, marcipan i šećer. Dvoje je slastičara dva dana radilo.

Prošlo sam ljeto nasred jednog od glavnih kotorskih trgova slušala grupu hrvatskih turista kako zajedljivo komentiraju bokokotorske srpanjske božićne zvijezde koje tamošnje gradske vlasti nisu marile skidati. Podsmjehivali su se “crnogorskoj lijenosti”: ”Samo ostaviš, dogodine ponovo prikopčaš na struju i fercera li fercera…” Je li onda i ona šačica švicarskih kalvinista lijena? Usred ušminkane Crans Montane ove sam godine na kolovoškom suncu gledala tisuće svjećica u obliku Djeda Mraza, sobova i darovima pretrpanih sanjki.

Samo je trebalo ”prikopčat’ u struju i fercera li fercera…” Ako tako rade u Švicarskoj, onda je to valjda ”amen”. Nema se što sav taj kičeraj skidati da se ljudi odmore od ”Božića”, ionako ćemo 2010. kititi još prije. Eto preporuke zagrebačkim gradskim vlastima.

MODNA KUĆA: BOŽIĆ

Božićne haljine za boce u krznu

”Pogledajte, imamo najbolji asortiman svijetleće dekoracije - sige, led diode u bijelom cvijeću, kvačice, pa ovak’ malo razbacane svijetleće zvijezde…”, reda trgovac u Butlersu. Već smo na izlazu. ”Ehehe…”, vikne tonom Djeda Mraza. U nelagodi pogledavam da to sve ne snima skrivena kamera. ”Nije to sve. Imamo i odijelo za boce!” Gledam tu blagdansku konfekciju za boce, bijelo krzno, pa onda verzija vraga. Što je tu božićno? I kako uopće boca na Božić ujutro treba izgledati? ”Sva ova odijelca”, tepa prodavač, ”onak’ malo su božićasta…”, pleše prstima kao da razvlači tijesto za savijače.