Ovisnost o fitnessu je bolest i treba je liječiti

Da li bih mogla bez vježbanja? Ne, nikako, vježbat ću sve dok budem mogla. Zaljubljena sam u fitness - odlučna je Renata Sopek.

Svaki dan barem po dva sata. U teretani, na latino fitnessu, na satu aerobika. Pa nije uzalud ova voditeljica svoje slobodno vrijeme provodila u teretani posljednjih 15 godina! Vježbala je čak i kad je na ruci imala longetu. Barem je noge mogla održavati u formi. Vježba je, kaže, njezin stil života.

Počelo je iz znatiželje, svi su u to doba pričali o fitnessu, a kulminiralo mnogo godina kasnije, nakon tona pročitane literature - tako da je i sama preuzela teretanu, snimila tri DVD-a o vježbanju, a priprema i četvrti.

Nije to još prepoznato u hrvatskoj stručnoj literaturi, ali i psihijatri samo čekaju kad će netko probiti led, otvoriti vrata obližnje ordinacije pa sjesti na onaj kožnati kauč i skrušeno zavapiti: “Pomozite, ja ne mogu bez fitnessa!”

Baš kao i kod ovisnosti o nekom opojnom sredstvu, objašnjava prof. dr. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske klinike Vrapče, ono što počinje kao želja, često završava kao opsesija. Kad ne dobiva ono što je sebi zacrtao, ovisnik o vježbanju razvija zabrinjavajuće nuspojave: depresiju, nelagodu, anksioznost i strah. U teretanu odlazi svakodnevno, i po nekoliko puta. Trening ne propušta, osim ako je bolestan, a tada razvija snažan osjećaj grižnje savjesti jer nije vježbao dovoljno, jer je izgubio kontinuitet, jer se, na kraju krajeva, da je pravilno vježbao, možda i ne bi razbolio...

U svakoj teretani ovisnika brzo detektiraju i brojni sportski treneri. Razvijanju ovisnosti podložni su jednako i sportaši i rekreativci, a osim snažnih psiholoških problema, zaluđenost fitnessom u njih završava i stalnom iscrpljenošću, umorom, pa čak i ozljeđivanjem.

“To je poremećaj sui generis, ovisnost koja, kao i narkomanija ili alkoholizam, ima ozbiljne reperkusije na socijalni život ovisnika”, oštar je Jukić.

I Sopek priznaje da između okupljanja na kavi ili vježbanja uvijek bira ovo drugo. Ustaje u šest, nekad i ranije, a na treningu je već u sedam. Ako uzmogne, u teretanu će navratiti i dvaput na dan. Jer se, ako ne vježba, naprosto osjeća loše.

Lista prioriteta. Voditeljica Nikolina Pišek priznaje da joj odlasci u teretanu remete svakodnevni društveni život. Zbog cyclinga, boksa, trčanja ili rada na trbušnim mišićima uvijek će odbiti poziv u kino ili kazalište.

“Posložila sam si prioritete i nakon poslovnih obveza teretana je na prvome mjestu. Vježbam uvijek i svagdje. Kad odem na putovanje, u hotelu obavezno pronađem neki fitness-kutak gdje ću vježbati. Tako već godinama. Ali mislim da je to zdravo, naposljetku, ne pucam se u venu”, tvrdi Pišek.

Nije ni čudo da je vježbanje postalo imperativ, ističe Jukić, kada tako diktiraju moda i rapidan razvoj fitness-industrije.

Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, broj registriranih fitness-centara u Hrvatskoj u posljednjih je pet godina narastao za 100 posto.

I dok je 2004. bilo registrirano “tek” 168 djelatnosti za njegu i održavanje tijela, danas ih ima čak 333, s ukupno 564 zaposlenika.

A programa za vježbanje danas je više nego studijskih grupa na svim hrvatskim sveučilištima!

Danas se, kaže Jukić, Hrvati ponose svim i svačim. Pa tako i činjenicom da ne mogu zamisliti dan bez fizičkog napora, čak i onda kad ta aktivnost prelazi u opsesiju koja se nerijetko odvija po obrascu tipičnog opsesivno-kompulzivnog poremećaja.

Kineziolog i sportski trener Marino Bašić objašnjava kako se u ljudskom tijelu prilikom vježbanja luči endorfin, hormon dobrog raspoloženja, na koji se čovjek lako navikne. S treningom snage povećava se i lučenje testosterona koji na ljudsko raspoloženje ima iznimno pozitivan učinak. Rezultat? Nikada ih nije dovoljno!

Damir Siser, predsjednik Hrvatskog bodybuliding saveza, bez imalo ustručavanja kao iz topa će ispaliti: ovisan sam o vježbanju.

“Ono, ako preskočim dan ili dva, već sam lagano nervozan. Znate, kada je čovjek baždaren na vježbanje, baždaren je i na tu euforiju, na taj dobar osjećaj koji ti pruža vježba. To ti je kao da si na dopingu, kao da si daješ lijek od kojeg se osjećaš dobro”, objašnjava Siser. U teretani je barem pet puta tjedno, a sada je i suprugu nagovorio na redovito vježbanje pa, osim dnevnog fitnessa, poslijepodne još odrade po jedan kardiotrening.

“Ovisan sam, priznajem, ali to je pozitivna ovisnost. Ako iz nekog razloga ne mogu odraditi ono što sam si zacrtao, javlja mi se i grižnja savjesti zbog propuštenog”, kaže Siser, i sam vlasnik dviju teretana u Zagrebu.

Preko katedrale. Poznaje tu istu grižnju savjesti i Darko Milas, glumac iz Gavelle. Tijelo mu je instrument, kaže, pa osim što redovito hoda, vozi bicikl, a i ronjenjem se bavio dugi niz godina, svoje tijelo obavezno njeguje i u teretani. I do 6 puta tjedno.

“Pokušavam postići sklad i proporciju mišića koji su kod običnih ljudi često atrofirani. Ja sam žešći rekreativac, svojevrsni ovisnik, pa kad stignem, drmam žešće i jače jer imam obvezu voditi brigu o svome tijelu. U teretani se rješavam stresa i toksina. A kad izađem van, čovječe, pa ja mogu preskočiti katedralu!”, objašnjava Milas.

Danas, s posjetima teretani ne više od šest puta tjedno, Milas kaže kako je “stao na loptu”. Jer bilo je dana kad je pretjerivao, čak izgledao i pomalo ekstremno.

Ako ovisnost o fitnessu počinje s grižnjom savjesti zbog propuštenog treninga, sportski psiholog Anđelko Botica upozorava kako još težu patologiju pokazuju ovisnici koji nezadovoljstvo osjećaju i nakon treninga.

“Vježbanje inače samo po sebi izaziva ugodu i zadovoljstvo jer smo napravili nešto dobro za sebe. Međutim, kod ovisnika dolazi do pojave anksioznosti i depresije čak i nakon vježbanja. Misle da nisu dovoljno napravili, da su premalo i nepravilno vježbali, njima čin koji normalan čovjek obavlja zbog zadovoljstva, na kraju postaje opterećenje. To je već ubijanje vježbanjem jer čovjeku u životu naprosto nije preostalo ništa drugo”, tvrdi Botica.

Posljedice ubijanja vježbanjem najbolje osjeća 28-godišnji Josip Buljat. U teretani je provodio šest sati dnevno, svaki dan u tjednu. Danas je opsesiju stavio pod kontrolu. Trenira svaki dan, ali najviše dva sata.

“Moram brzo početi sa zagrijavanjem. Pa sada sam u razgovoru izgubio sat vremena”, odvratio je Josip kad smo mu zahvalili za vrijeme koje je odvojio za nas. Sjeda na sobni bicikl pošto je zamolio jednu vježbačicu da se makne jer on već kasni s treningom.

I on je, objašnjava, rekreativac. No, trening u teretani nije mu dovoljan. Pa onda još nakon posla koju vježbu nabaci i kod kuće. Opsesiju vježbanjem obuzdao je tek kad se javio sportskom treneru Marinu Bašiću. On mu je objasnio da pretjeruje, da bez umjerenog pristupa i pravilnog izvođenja vježbi, boravak u teretani može poći u krivom smjeru.

“Eto, pretrenirao sam se prije osam godina i strgao koljeno. Cijeli faks proveo sam u teretani, vježbao sam i po šest sati dnevno. Morao sam na operaciju. I dan-danas me ta noga muči. Jednostavno sam ovisan o vježbanju. Nije to zbog izgleda ili nekog narcizma, od toga ne patim”, kaže Buljat.

Poremećaj prehrane. Na opsjednutost vježbanjem, kaže Botica, redovito nadovezuju poremećaji u prehrani kao što je anoreksija, ali i problemi sa spavanjem te vječito negiranje vlastitog poremećaja.

Kao i kod liječenja ostalih ovisnosti, prof. dr. Jukić preporučuje da se i fitnesomanija osvijesti do razine problema, pa ako to ne dovede do reguliranja posjeta teretani, treba potražiti i stručnu, liječničku pomoć.

“Ako odlazak u teretanu uzrokuje osjećaj anksioznosti i depresije, pacijentu bih preporučio neki anksiolitik, da se barem privremeno oslobodi te nelagode i lakše otrpi ‘odvikavanje od teretane’. Potom bih se poslužio onim klasičnim, kognitivno-biheviorističkim pristupom pa mu pokušao osvijetliti problem u kojem se našao. Jer, čovjek ga sebi može priznati na racionalnoj razini, ali puno je teže emotivno prihvatiti činjenicu da uistinu imaš opsesivni problem. Pa bih mu, kad sagleda situaciju, na kraju još savjetovao: ‘Čovječe, pusti taj trbuh, sjedni na kauč, uzmi pivo... i gledaj TV kao običan čovjek.’”

ISPOVIJEST FITNESOMANKE:

“Tri SAM SE godine dizala u 4.45 da bih stigla u teretanu”

Režim iscrpljivanja i izgladnjivanja

“Danas, kada pogledam unazad, i sama se pitam kako sam izdržala”, započinje svoju ispovijest 34-godišnja Varaždinka, nekadašnja natjecateljica u bodyfitnessu, ženskom bodybuildingu.

Ustajala je svako jutro u 4.45. Snena i izmorena od dana ranije, uskočila bi u odjeću koju je večer prije priredila pored kreveta, a potom trčala do obližnje teretane. Sreća je bila što joj je fitness studio bio pod nosom, preko puta kuće. Imala je i ključeve. Svako jutro bila je prva i jedina posjetiteljica.

U teretani bi prije posla obavila trening u trajanju od sat i pol.

“U pet počinjem raditi na steperu, potom još pola sata teretane, a onda jurim pod tuš i trčim na posao. Bilo je to smiješno, sa sobom sam teglila hrpu kantica i posudica s raznim vrstama hrane. Moj režim prehrane, naime, zahtijevao je da se hranim svaka tri sata. Teško sam se na to naviknula.”

Sličan ju je režim očekivao i nakon posla. U 16 sati već bi stizala u teretanu. Počinje trening utezima. Nakon sat i pol vremena i male pauze, očekuje ju još 60 minuta stepera. Kući odlazi u 19.30. Najviše na svijetu htjela bi leći u krevet. Nije moguće. Mora još pripremiti hranu za sutrašnji dan.

“Čovječe, trajalo je to u intervalima pune tri godine. Nisam išla u kino, nisam odlazila u kazalište. Disko ili alkohol? Ma zaboravi. Sreća je samo bila ta što mi je dečko bio sportaš koji je i sam trenirao dva puta dnevno. Tko bi me inače trpio?”, prepričava kroz smijeh.

Danas priznaje kako je bila zaluđena. Ušla je u 30. godinu.

“Tada žena uđe u neku kritičnu dob, dobiješ celulit, vidi se svaki višak kilograma. Počneš s nekim treninzima, ali na kraju te sve to skupa zaludi. Počinješ gledati vlastito tijelo, a ono se iz dana u dan mijenja pred tvojim očima. I sve ono što su ti pričali prijatelji, da možeš razviti pločice na trbuhu, izgubiti masne naslage, sve to odjednom postane i istina. A tu počinješ biti zaluđen, ne više toliko izgledom, koliko samim činom vježbanja, tim dobrim osjećajem koji ti daje”, prisjeća se.

Sportom se, u granicama normale, bavila čitav život. U školi sportskom gimnastikom, potom atletikom, a na fakultetu je stiglo doba kada se malo ulijenila.

Pune tri godine od napitaka je konzumirala samo vodu i kavu bez šećera. Kajganu je pravila od bjelanjaka, od mesa jela tek piletinu, većinu obroka sačinjavali su joj oslić i zelena salata. Za doručak je jela žitarice s vodom i proteinima. Posebno se razveselila kad je otkrila pravu deliciju - sušenu pastrvu.

Razvijanju ovisnosti, priča sportski trener Marino Bašić, posebno su skloni profesionalni sportaši koji su naučeni sami sebe gaziti jer smatraju da je samo takav trening učinkovit: “Često nisu razlog oni sami nego su tu i treneri i roditelji koji ih tjeraju previše. U nekim je sportovima potrebna velika količina jakog i intenzivnog treninga kako bi se došlo do uspjeha.

Vrhunski sport nije zdrav, i to zna svatko zna tko se njime bavi”, zaključuje Bašić.