Ovo je moja treća životna karijera

Izvadio sam srebrni Macbook s logotipom u obliku jabuke iz ruksaka i stavio ga ispred njega. “Hmmm, da...”, kratko se oglasio Goran Radman na ovu sitnu provokaciju. Apple i Microsoft već su 25 godina u pomalo bizarnom ljubav– mržnja–uzajamna korist odnosu. Apple je svojedobno vikao kako je Bill Gates ukrao njihovo rješenje vizualnog prikaza informacija za Windows 3.0. Zatim je 1997. Gates pomogao Appleu da ne propadne, obvezavši se proizvoditi Office za Macove, ali i davši neki ozbiljan novac u zamjenu za tada dosta bezvrijedne Appleove dionice.

Danas se taj slatki dvoboj vodi u TV spotovima: Apple u zadnjoj kampanji nimalo suptilno, ali vrlo zabavno, ismijava Windows kao suludo kompliciran proizvod. Metafora Windowsa im je geek s naočalama u kariranoj košulji kratkih rukava, zabijenoj duboko u crne hlače. Appleov je geek, naravno, opušten, u T-shirtu, trapericama i tenisicama.

Neću biti gol dok me snimaju Radmanove oči pobjegnu prema podu, a zatim se opet vrate na laptop. Apple je donekle u pravu: odjeven je u kariranu košulju kratkih rukava. Van hlača, doduše. “Iskreno, moram zamijeniti svoju Toshibu... i razmišljam i o Appleovim laptopima”, priznaje Radman. Otvaram laptop i gurnem ga još malo prema njemu, gledajući hoće li klikati po konkurentskim tipkama. Ruke mu pomalo trznu, no uspije se suzdržati. “Ali, na njega bih odmah instalirao Windowse, stvar navike i potreba mog posla”, kaže brzo i prekine sramežljivo koketiranje s Appleom. Sjedimo u novouređenoj Gradskoj kavani. Jedva su nas pustili da ovdje odradimo intervju: ugledavši velike objektive za snimanje, do nas je odmah na ulazu dotrčala simpatična konobarica, pitajući tko smo. Radman, koji je do tog trenutka bio na mobitelu, pogleda je.

Lice mu je izduženo, s naglašeno špičastom bradom, zbog čega pomalo nalikuje na nekadašnjeg američkog kandidata za predsjednika, Johna Kerryja. Ima podjednako tužan i gotovo umoran izraz lica, sve dok se ne nasmiješi konobarici i živne: “Mi smo, eto, gosti Gradske kavane”, kaže nekako dječački, s naznakama fakinstva. Odgovor nije zadovoljio, pa konobarica ponovi pitanje, pokazujući prstom na opremu koju doteglismo. “Ja se zovem Radman, a ovo radimo za jedan poznati hrvatski tjednik, Globus. Neću biti gol dok me snimaju, obećajem.” Simpatična je djelatnica Gradske sad već shvatila da ju Radman zeza, te pojuri kazati: “Da, znam, čitam ga često. Ajde, počnite vi s poslom dok ja pitam šefa.” Radman uskoro počinje s novim poslom. Za nešto više od mjesec dana postat će dekan Veleučilišta VERN.

”Sukladno svjetskoj praksi, VERN ima dvojno upravljanje, za poslovni proces zadužen je poslovni direktor, a dekan je zadužen za vođenje akademskog procesa. Dakle, ja ću se baviti isključivo stvarima koje se tiču akademskog upravljanja”, objašnjava. “Managementom sam se već dovoljno u životu bavio.” U tijeku su pripreme za preuzimanje štafete od trenutnog dekana, dr. sc. Mije Vrhovskog. “Ovaj je period nekako kao kad je Obama bio izabran, ali nije stupao na dužnost još par mjeseci. OK, Busha nitko više ništa nije pitao pa to možda i nije baš najsretnija analogija.

“Naručujemo pića od neke druge, mlađe konobarice. Radman kavu ne pije – još je 2000. u jednom intervjuu kazao kako ga muči čir i da preferira čaj. Ovaj se put odlučio za Schweppes tonik. Pije ga polako i odmjereno, u ritmu odgovora koje na pitanja daje. “Dr. Vrhovski je u 10 godina napravio odličan posao na VERN-u. U deset godina nastao je regionalno najsnažniji privatni sustav poslovnog obrazovanja s više od 2000 studenata, jedan od prvih koji je odmah proveo bolonjski proces i uveo europske norme u naše visoko obrazovanje.”

Omalovažavanje Nedavno je Radman iznio plan, Preskok za 5, s idejama za pokretanje gospodarstva, između ostalog smanjivanje udjela javne potrošnje u BDP-u, povećanje učinkovitosti javne uprave, te reformu školstva u kojem bi veću ulogu trebao odigrati privatni sektor. Prema podacima Svjetske banke, Hrvatska je na samom dnu svjetske ljestvice po broju privatnih škola naspram javnih. “Sadašnji obrazovni sustav je u velikoj mjeri neracionalan i nepravedan.

S jedne strane, imamo javne institucije koje se često bave komercijalnim djelatnostima, a opterećuju porezne obveznike. S druge strane, imamo privatne koje to rade bez opterećivanja poreznih obveznika, a istovremeno ih se često omalovažava. Kod nas nije jasno koja je uloga države u visokom školstvu. Treba li ona omogućiti svima da dođu do znanja i školovanja? Apsolutno. Ali svima pod jednakim uvjetima i u skladu s mogućnostima društva.

Uz to, sustav mora razlikovati uspješno od neuspješnog studiranja. “Vjerujem da će država morati mijenjati sadašnji model financiranja. Sada država financira javne ustanove, a ne studiranje pojedinog studenta. Puno efikasnije bi bilo da financira studiranje svakog pojedinog studenta u skladu s potrebama društva i kvalitetom studenata. Model vaučera čini mi se najprimjerenijim jer bi uveo efikasnost i konkurentnost u sustav, a sve bi studente i ustanove, dakle javne i privat- “U usporedbi s drugim zemljama”, nastavi odmah Radman, ”nemamo odgovarajućih mjerila kvalitete u obrazovanju. Trebali bismo stalno pratiti učinke pojedinih fakulteta, nastavnika i studenata, uspoređivati ih javno, a javna sredstva davati najkvalitetnijima.

Zatim, veliki je problem što kod nas malo ljudi nakon srednje škole uspješno nastavlja visoko obrazovanje, dakle malo ih završi fakulete, a još manje ih završi u roku i dobije posao u struci. Svega 30 posto upisanih studenata diplomira, a prosjek studiranja je dvostruko dulji od trajanja studija. S druge strane, treba biti pošten i reći kako se u posljednjih nekoliko godina puno radilo na tome da se poveća broj studenata.”

Prolazi ona konobarica koja nas je jedva pustila. Radman joj kimne glavom i priupita je li od šefa dobila dozvolu. U tom me trenu podsjeti na profesora srednje škole: prema vama se drži izuzetno ozbiljno, pazi na svaki izgovoreni glas, a čim se pojavi netko van te ozbiljne priče, maska nestaje, razgovorni govor zamjenjuje književni, i pred vama stoji pravi, živi čovjek. Žena mu se osmijehne i kaže kako je sve u redu.

Državni okvir Vidjevši taj tračak opuštenog Radmana, lansiram pitanje oko plaćanja studija: studentski prosvjedi na stranu, kako nastupajući dekan jednog privatnog veleučilišta vidi financijsku budućnost školovanja? Hoće li i obitelji i studenti morati više financijski participirati? Uostalom, da budemo zločesti do kraja, ne podsjeća li ga shvaćanje kako je školovanje u potpunosti besplatno zapravo na borbu koju je kao šef ne, stavio u ravnopravni položaj.

Ako kao društvo želimo naprijed, sustav će trebati doživjeti mnoga unaprijeđenja.“ Dok pričamo o Microsoftu, vitki je Radman suzdržan, ne gestikulira, a ton mu je glasa jednoličan. Često pogledava prema podu. VERN i školstvo su, pak, potpuno druga priča. Tu je živ, animiran, maše rukama, naginje se prema naprijed u stolici. Moram ga priupitati, je li, nakon karijere predsjednika omladine, direktora televizije i šefa regionalnog Mirosofta, obrazovanje njegova istinska strast? “Ovo je, u mojoj 52. godini, treća životna karijera. Recimo to ovako: želim svoje iskustvo pretočiti u nešto trajno, podijeliti ga i ostaviti drugima.”

Microsofta vodio protiv piratizacije softwarea – nisu li u oba slučaja tuđi rad i ‘proizvod’ predstavljeni kao Ustavom zajamčeni, bogom dani, besplatni, svakome dostupni? “Tu je bitno da konačno definiramo ulogu države u visokom školstvu. Država treba dati okvir koji će kvalitetnim studentima s jedne strane te deficitarnim i strateški važnim područjima s druge strane dati podršku. Prvo, vaučerima može otvoriti mogućnost studiranja za sve. Drugo, država može sustavno poticati razvoj strateških grana, npr. mikrobiologije i genetike. Treće, može naprosto poticati zanimanja ili znanja koja su u tom trenu jako potrebna i deficitarna, npr. poduzetništvo. I to bi bilo to što se njezine uloge tiče.

Ostalo je stvar tržišta i konkurentnosti.” Znajući da je Radman proveo nešto vremena na američkoj školi biznisa Wharton, kao na Harvard Business školi, pritišćem još malo s pitanjem o školarinama. Nije li sretniji američki model u kojem prosječni student financijski participira u plaćanju studija, a onima koji istinski nemaju za školarinu omoguće se razni oblici financijske pomoći? Njemački je kancelar Schroeder, prije gubitka izbora, planirao investirati 100 miljardi eura da u Njemačkoj doslovno prekopira anglosaksonski sustav velikih univerziteta s kampusima, istraživačkim centrima, laboratorijima, ali i znatno višim školarinama.

“To vam se u Europi i događa”, objasni Radman. “Možda se o tome nešto manje priča, ali Europa zapravo gleda kako kopirati efikasan američki sustav visokog obrazovanja. Bologna, to je ništa drugo nego to. Ideja da će Kinez ili Indijac doći studirati u Europu zbog njene tradicije ili povijesti je prevladana. Oni, kao i masa europskih talenata, idu danas studirati u Ameriku. Europa se pokušava promijeniti, a to s bolonjskim sustavom pokušavamo i mi u Hrvatskoj.”

Poremećene vrijednosti Kasnije, kad se pri samom kraju druženja ponovno dotaknemo te teme, priupitat ću, kako to da se čini da imamo za mobitele i aute, ali ne i za školarine? “Kod nas su društvene vrijednosti potpuno poremećene”, kazat će gotovo ljutiti Radman. Tu ljutnju nekadašnji predsjednik omladine usmjerit će ne samo na cjelokupni sustav, već i na ono što se događa u učionicama.

“Koristimo isključivo deduktivnu metodu obrazovanja u kojoj prvo studente drilamo činjenicama koje to više nisu i apstraktnim modelima, a onda tražimo za to primjere u stvarnom životu. Induktivni pristup je drugačiji. On kreće od primjera iz stvarnog života i vještina potrebnih za njhovo svladavanje, a konceptualno ostavlja za kraj i zaključivanje. Ne kažem da je deduktivan i akademski pristup uvijek lošiji, sigurno je dobar za neke discipline i razine obrazovanja. Ali – u Hrvatskoj je induktivan model potpuno zanemaren i gotovo se uopće ne koristi niti razvija, potpuno suprotno svjetskim trendovima i praksi.” “I što se onda događa?”, nastavlja Radman. Schweppes na stolu je sad već bivši. Ne dolaze nas pitati želimo li još nešto. “U Hrvatskoj studenti koji su netom diplomirali često ne funkcioniraju u stvarnom životu, nisu spremni za svijet rada. Barem 2-3 godine ne mogu obavljati rutinske poslove.

I to su na VERN-u od samog početka odlučili promijeniti, u tome biti pioniri. Tako kod nas još za vrijeme studija 55 posto studenata započinje sa svojim poslovnim karijerama, a 96 posto ih je zaposleno u prvih šest mjeseci od kraja studija. Vjerujem da je porast interesa od 150 posto za VERN-ove diplomske studije ove godine jasan pokazatelj ispravnosti ovakvog usmjerenja.”

Bez politike Kad ga čujete kako angažirano iznosi boljke obrazovnog sustava, ne možete a ne upitati se hoće li se nekadašnji predsjednik omladine vratiti na politički teren. No, kaže kako ga to definitivno više ne zanima. “Ne, politika nikako. Jedino u slučaju nekog ozbiljnijeg društvenog loma osjetio bih ponovno poziv da se uključim i nešto napravim, da svi nešto napravimo.” Smatra se simpatizerom ljevice – sredinom 2002. naveliko se spekuliralo da će ga SDP pozvati da bude potpredsjednik Vlade – ali kaže kako je i to relativno: “S mnogim sam desničarima u dobrim odnosima, a s nekim ljevičarima ne surađujem. Pitam se ponekad zašto sebe uopće tako nazivaju. Volim biti i raditi s čestitim i kompetentnim ljudima.” Vadi mobitel, čekira vrijeme, bliži se kraj razgovora. Još raspredamo o njegovim digitalnim navikama, kaže kako sad na put nosi samo smartphone, i sve poslove na njemu obavlja.

Facebook ne koristi, iako ima otvoren profil. Na poslovnoj online mreži LinkedIN donekle sudjeluje, ali i tamo je, kaže, previše nepoznatih ljudi koji mu zaviruju u život. Skeptičan je prema Googleovu korištenju osobnih podataka, u zadnje vrijeme koristi Microsoftovu tražilicu Bing. Ne mogu odoljeti a da ne ubacim još jedno pitanje o konkurenciji: posjeduje li iPhone ili iPod? “Ne, znate, mene nove tehnologije više toliko ne fasciniraju. Probao sam iPhone, zgodna stvar. Ipak, sinu sam kupio Zune”, Microsoftovu verziju iPoda. Prati li još uvijek zbivanja s Microsoftom – konkretno, veliki deal s Yahoo!-om kojim idu kontra Googlea? “Pa, još uvijek sam dioničar Microsofta.”

Pomislili biste kako je Radman vjeran Microsoftu jer je u Gatesovu carstvu proveo punih 12 godina i bio jedan od važnijih Microsoftovih ljudi u Europi. Ali čini se da ga to sve naprosto više ne zanima toliko. On sada očito ima neki drugi izazov.