Smješten u Granešini, u današnjoj gradskoj četvrti Gornja Dubrava, Pionirski grad, omiljeno izletište iz razdoblja socijalizma - koje je 1990. preimenovano u Grad mladih Granešina - prostire se podno istočnih obronaka Medvednice na površini od 50 hektara. Izgrađen u razdoblju od 1948. do 1951. godine, Grad mladih jedinstveni je sačuvani primjer naselja specifične javne namjene i arhitekture iz prvih poslijeratnih godina.
Pionirski gradovi, ne samo kao mjesta odgoja djece već i kao urbanistički modeli, građeni su nakon Drugog svjetskog rata u većini zemalja Istočne Europe. Bilo je to doba kad se planski realiziraju arhitektonski projekti, a prioritet je bila obnova stambenog fonda i skrb za stanovništvo, pa se tako grade i brojna odmarališta i oporavilišta za djecu.
- U društvenom sustavu nakon Drugog svjetskog rata sve istočne zemlje imale su svoj plan, koji je krenuo iz Sovjetskog Saveza, da se djeca u duhu novih društvenih odnosa educiraju, odgajaju i rekreiraju, te se i u Zagrebu i u Beogradu grade pionirski gradovi. No u Hrvatskoj je još za vrijeme Drugog svjetskog rata, točnije 1943. godine, arhitekt Franjo Zvonimir Tišina projektirao dječji grad koji je zamislio u Maksimiru, ali u potpuno drugačijem arhitektonskom obliku - s većim objektima i staklenom kupolom - globusom za igru u zimskom periodu. Taj projekt nikada nije realiziran jer je bio preopsežan i s vremenom je pao u zaborav, međutim pokazatelj je da u Hrvatskoj postoji tradicija izgradnje naselja za djecu - priča Mladen Perušić, voditelj obnove i, uz Sašu Martinović Kunović, autor postava izložbe o Gradu mladih u galeriji Modulor, u Centru za kulturu Trešnjevka.
Nakon rata urbanisti su, po Seisselovim riječima, preuzeli ulogu Ćirila i Metoda. Trebalo je planove izgrađivati na tekućoj vrpci i tumačiti njihovu potrebu
Izgradnja kompleksa za rekreaciju i odgoj djece bila je tada nova pedagoška ideja, a naselje je bilo dio šireg plana izgradnje Pionirske željeznice kakve su od 1932. građene u istočnoj Europi. Radi zdrave klime, odabrana je lokacija na šumovitim, južnim obroncima Medvednice, točnije teren iznad sela Granešina, devet kilometara udaljenog od Zagreba. Urbanistički plan napravio je tada već afirmirani urbanist Josip Seissel, a osnovna koncepcija bila je zadržati postojeću hortikulturu (hrastova i bukova šuma) te u prirodni okoliš interpolirati objekte koji slijede visinske razlike terena.
''Poslije oslobođenja trebalo je planove izgrađivati na tekućoj vrpci i tumačiti njihovu potrebu, pa tako nije bila neosnovana šala da su urbanisti preuzeli ulogu Ćirila i Metoda! U urbanističkim planovima primijenio sam paviljonski i niski sistem izgradnje isprepleten zelenilom, smatrajući da je takav način najbliži čovjeku'', zabilježio je Seisselove riječi njegov kolega arhitekt Branko Vasiljević.
- Pionirski grad odličan je primjer ambijentalne arhitekture. Granešina je bila kaptolska zemlja i naselja su bila drvene kuće pokrivene slamom. Arhitekti su znali tu situaciju i preuzeli su sistem urbanizma jednog slobodno koncipiranog naselja po brežuljku. Naravno da je ostao samo dio tih ruralnih naselja u smislu drvenih oplata, međutim zidovi su od kamena jer su htjeli iskoristiti lokalni materijal: kamen, zeleni škriljac i sivo-bijeli vapnenac, vadio se u obližnjem kamenolomu u Markuševcu - objašnjava Perušić.
Vlada FNRJ bila je glavni investitor, a uz Josipa Seissela, nositelj izrade programa i projekata arhitekture bio je i Ivan Vitić, koji je projektirao tri od četiri tipa stambenih paviljona, dok je paviljon tip 1 izveo arhitekt Marijan Haberle.
''Sve su ove terase tako položene da se maksimalno koristilo prirodnu konfiguraciju terena, a nastojalo se postići i to da se iz svake zgrade dobije slobodan vidik i pravilno osunčanje", pišu autori Seissel i Vitić u mjesečniku Arhitektura iz 1948. godine.
Radovi na izgradnji Pionirskog grada otvoreni su svečanim mitingom na tadašnjem Trgu republike, 1. travnja 1948. godine. Organizirane su radne akcije, 20-ak brigada izmjenjivalo se radeći po mjesec dana pretežno zemljane i pomoćne radove pod nadzorom građevinara poduzeća Visokogradnja, sve do 18. ožujka 1951. kada je upriličeno svečano otvorenje. Sagrađeno je ukupno 20 stambenih paviljona i 20ak paviljona zajedničkih sadržaja, koji su međusobno bili povezani pješačkim stazama. Središnje mjesto okupljanja u naselju bio je restoran, smješten na vrhu brežuljka, a sastojao se od veće blagovaonice za djecu i manje za goste, te velike terase s panoramskim pogledom na dolinu. Podno grada izgrađen je i kolodvor s čekaonicom, nedaleko od njega bila je pošta, a uz nju upravna zgrada. Za projekt Pionirskog grada Josip Seissel i Ivan Vitić, kojemu je to bio prvi realizirani projekt, dobili su 1949. drugu državnu nagradu vlade FNRJ.Visoki predstavnici tadašnje vlasti dolazili su u naselje ili su primali djecu koja su boravila u gradu, a u arhivu Grada mladih ti su susreti dokumentirani nizom fotografija, od kojih je najpoznatija ona na kojoj je pionire u svojoj rezidenciji primio tadašnji predsjednik Sabora NR Hrvatske, književnik Vladimir Nazor.
Organizirane su radne akcije, 20-ak brigada izmjenjivalo se radeći po mjesec dana zemljane i pomoćne radove
Istovremeno s gradnjom Pionirskog grada počeli su i radovi izgradnje Pionirske željeznice, čija je trasa bila dužine 5920 metara, a polazna stanica bila je u Dubravi i imala je još tri postaje: Pionirski grad, Miroševac i Slanovec. Projekt je 1948. izradio inženjer Ljudevit Tomičić, a dvije stanične postaje - polaznu u Dubravi i onu Pionirskog grada - arhitekt Ivan Vitić. Željeznica je 16 godina prometovala između Dubrave i Slanovca, a služila je i okolnim selima Vidovec, Bidrovec, Popovec i Čučerje i u svom je produžetku bila zamišljena kao turistički spoj Zagreba sa Sljemenom. No, trošak održavanja bio je velik, pa je 1964. zbog dotrajalosti i nerentabilnosti ukinuta.
Veliko priznanje za Pionirski grad stiglo je 1953. godine kada je u renomiranom arhitektonskom časopisu Das Werk objavljen članak pod naslovom ''Die 'Kleine Stadt' in Granešina bei Zagreb''. Uz kratak opis, prikazan je i plan Pionirskog grada s opširnom legendom, nacrtim i fotografijama Mladena Grčevića. Taj švicarski časopis uređivao je od 1943. do 1956. arhitekt Alfred Roth, protagonist arhitekture moderne i član CIAM-a. Godinu kasnije prikaz Pionirskog grada bio je objavljen i u prestižnom francuskom časopisu L'Architecture d'Aujourd'hui.
- Bila je to velika stvar jer je prvi put hrvatska arhitektura publicirana u svjetskom časopisu. Roth se posebno bavio građevinama za djecu i škole, a iako je bio predstavnik moderne i član CIAM-a, prepoznao je vrijednost i kvalitetu regionalne arhitekture - ističe Perušić.
Osnovna namjena Pionirskog grada bio je odgoj i obrazovanje djece. Prva eksperimentalna škola za darovitu djecu, osmišljena kao internat, djelovala je od 1951. do 1961. godine. Djeca iz cijele Hrvatske dolazila su ovamo na jedno polugodište te su radili s najboljim učiteljima i imali nastavu po najsuvremenijim metodama. Učitelji su živjeli u paviljonima, koji su građeni na istočnoj strani (također ih je projektirao Vitić), a neki od njih su 1997. otkupili stanarsko pravo, pa njihovi nasljednici i danas žive ovdje. Škola je imala i prvi kinoklub u Hrvatskoj, koji je vodila Ljerka Smrček. Nakon što se eksperimentalna škola ugasila, u prostor školske zgrade uselila se OŠ Granešina koja tamo ostaje do 1987. godine.
Pioniri u restoranu
Tijekom 80-ih na području parka djeluju brojne likovne kolonije, pa se u vlasništvu Grada mladih danas nalaze 153 umjetnička rada, od kojih se većina nalazi u privremenom depou gdje čekaju restauraciju, dok su ostali u restoranu, parku i službenim prostorijama. Postava skulptura na otvorenom započela je postavljanjem skulpture ''Bik'' Vojina Bakića na najvišem platou ispod terase restorana, a među radovima su i djela Koste Angelija Radovanija, Milene Lah, Vatroslava Kuliša, Miroslava Šuteja, Vilima Svečnjaka, Vlade Marteka, Ljerke Njerš i dr.
Budući da je Pionirski grad nastao u određenom društvenom kontekstu koji je u međuvremenu drastično promijenjen, s vremenom je nestala i njegova glavna namjena. Paviljoni su 1987. poslužili za smještaj sportaša Univerzijade, tijekom rata tu su bili smješteni pripadnici ZNG-a i prognanici, a svih tih godina minimalno je ili gotovo uopće nije ulagano u održavanje. Danas je cijeli kompleks u vlasništvu Grada Zagreba i od 2001. o njemu se brine organizacija Vladimir Nazor kao podružnica Zagrebačkog holdinga.
Prva veća intervencija izvršena je 2003. godine i od tada se prostor Grada mladih koristi kao izletište, tj. kao škola u prirodi za djecu osnovnih škola i vrtića, a u obnovljenim paviljonima pruža uslugu hostelskog smještaja. U obnovi tijekom 2003. i 2004. sanirano je 17 paviljona, a u planu je revitalizacija svih objekata. Od 2005. godine Grad mladih zaštićeno je kulturno dobro, čime je spriječena mogućnost da jednoga dana postane građevinska ili stambena zona. Voditelj Grada mladih Miroslav Čulk sastavio je Program razvoja 2016.-2018. godine, koji uključuje rekonstrukciju dva hotela, sanaciju gimnastičke dvorane, izgradnju sportske dvorane i bazena, te uređenje sportskih terena, dječjih igrališta, prilaznih prometnica i šumskih puteva.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:
