Varenje vrata ulazne porte brodogradilišta Uljanik simbolički je najimpresivnija fotografija posljednjih tjedana u Hrvatskoj. Ne zato što - kako su naumili njezini konstruktori - simbolizira dramsku potresnost propasti jednog velikog industrijskog objekta, nego upravo iz suprotnih razloga. Zato što je u perfomansu njezina nastanka sadržana sva groteska koja se trenutačno igra pod zaustavljenim kranovima sjevernojadranskih škverova.
Sinopsis ide ovako: radnici de facto bankrotiranog brodogradilišta Uljanik proglasili su štrajk i zatvorili se u radnim prostorima zahtijevajući od Vlade da sanira milijarde kuna dugova koje je generirala bivša Uprava. Radnici nisu mjesecima primili plaću, a zadnje dvije isplaćene su im intervencijom Vlade, iako se radi o poduzeću u većinski privatnom vlasništvu.
Dapače, značajan udio u vlasništvu - barem 25 posto - kao mali dioničari drže sami radnici. Njihovi predstavnici u Nadzornom odboru tvrtke svojevremeno su kontinuirano davali povjerenje Upravi koja je generirala gubitke. Oni su radnici-vlasnici. Istovremeno, kojih stotinjak kilometra istočnije, prosvjeduju i radnici brodogradilišta 3. maj. U ovoj priči oni su samo radnici.
Ni oni nisu primili plaće, no njihovo bi poduzeće, barem trenutno, te plaće moglo isplatiti da nije bilo stotina milijuna kuna pozajmica vlasniku koji ih sada ne može vratiti. Vlasnik je Uljanik, dakle - u značajnom udjelu - i radnici Uljanika. Koji sada poručuju da je “dosta takvog odnosa prema radnicima Uljanika i 3. maja”. Čijeg odnosa? Odnosa vlasnika? I prema kojim radnicima? Radnicima ili radnicima-vlasnicima?
Teška životna situacija s kojom su se susreli ljudi koji mjesecima ne primaju plaću ne dopušta ni trenutak zluradosti, nego zahtijeva angažiranu društvenu reakciju. Ali ta reakcija ograničena je sferama socijalne asistencije, pomoći i skrbi, ne bi trebala prerasti u mandatornu socijalizaciju troška individualnih propusta. Varenje ulaznih vrata Uljanika utoliko je akcija iz nekog prošlog vremena. Lanac koji sprečava ljude da ulaze u brodogradilište metaforički je besmislen. Završna tragedija je baš u tome da ispred zakračunatih vrata nema nikoga tko želi ući...