Prvo što ćete osjetiti kad uđete u Prirodoslovni muzej u Grazu blagi je, slankasti miris mora. No slika pred vama nije nimalo idilična: na podu čitave jedne prostorije naslagano je smeće prikupljeno iz oceana: automobilske gume, kašete, bezbrojne plastične boce, stare japanke... a na vrhu crveni plastični brodić. Sve to dio je postava putujuće izložbe “Endstation Meer?” (Posljednja stanica more, op. a.), prve izložbe na svijetu koja se bavi problemom smeća u morima i oceanima i pritom daje kritički pogled na suvremeno konzumerističko društvo.
“Jesmo li već zašli u plastično doba?”, s dozom cinizma, ali i zabrinutosti, pitaju se kustosi Christian Brändle i Angeli Sachs iz Muzeja dizajna u Zürichu, koji je izložbu osmislio u suradnji s organizacijom Plastic Garbage Project.
Godišnje se u oceanima nakupi više od 6,4 milijuna tona smeća. Veći dio tog smeća potone na morsko dno, pet posto zadržava se na površini, a 15 posto more izbaci na obale. Najveći dio otpada čini plastika. Danas se godišnje proizvodi 250 milijuna tona plastike, čija se popularnost može objasniti ne samo niskim cijenama proizvodnje nego i praktičnim kvalitetama kao što su mala težina, otpornost na kiseline i kemikalije i fleksibilnost. No, njene kvalitete ujedno su i njene najveće mane budući da plastika nije biorazgradiva i jednom kad joj istekne životni vijek zagađuje naš okoliš desetljećima, pa i stoljećima - dok je za ogrizak jabuke potrebno samo dva mjeseca da bi se razgradio, plastične vrećice razgrađuju se između 10 i 20 godina, a jednokratne, plastične pelene čak 450 godina.
Stručnjaci smatraju da ne postoji nijedan kvadratni kilometar mora u kojem nema plastike, a ono što je posebno zabrinjavajuće su ogromni “tepisi” plastičnog otpada. Morske struje, naime, transportiraju vodene mase i sve objekte u njima preko oceanskih bazena, a u određenim područjima te struje stvaraju velike rotacijske vodene vrtloge. Mirne zone unutar tih vrtloga nazivaju se tepisi ili zakrpe, budući da se u njima skuplja izrazito velik broj plutajućih objekata, a najpoznatiji je tzv. Great Pacific garbage patch, čija je površina velika otprilike kao srednja Europa.
Jednom kad naplavine dosegnu vrtlog, mogu se u njemu okretati desetljećima, postupno se raspadajući kroz trenje i utjecaj UV-zraka u sve manje i manje komadiće. Najgore je na Havajima, gdje uslijed djelovanja morskih struja pristiže enormna količina smeća s obala Japana, Kine, Rusije, Koreje i SAD-a. No, u onečišćavanju mora sudjeluju i one zemlje koje nemaju more, budući da 80 posto otpada dolazi vjetrom s kopna ili iz rijeka - npr. rijekom Po u Jadransko more, Rajnom u Sjeverno more, Rhôneom u Sredozemno i Dunavom u Crno more. Deset posto smeća ostave nemarni turisti na plažama, a deset posto smeće dolazi s ribarskih brodova.
Na nekim mjestima već se primjenjuje mehaničko čišćenje plaža, ali ekološki aktivisti to ne odobravaju i zahtijevaju da se plaže čiste isključivo ručno, budući da se mehaničkim čišćenjem zahvaćaju i živi organizmi kao što su školjke, račići i dijelovi tla.
Godišnje ugine između 50 do 90 tisuća tuljana zato što se uhvate u stare ribarske mreže, a mnoge životinje zamijene komade plastike za hranu: na plastičnim bocama vidljivi su otisci zubi morskih pasa, a jedna od najmoćnijih slika na izložbi ona je mrtvog albatrosa u čijem su želucu pronađeni četkica za zube, upaljač, loptica za golf, pa čak i aplikator za tampone.
Morski organizmi koji se hrane planktonima uzimaju plastiku zajedno s njihovom prirodnom hranom; studija uzoraka vode iz sjevernog Pacifika pokazala je da na tom području ima 46 puta više plastike nego planktona, a hranidbenim lancem plastika ponovo dospijeva na naše tanjure.
Poseban način na koji organizmi iskorištavaju plastiku zove se “hitch-hiking”. Neke vrste algi i planktona, naime, za reprodukciju trebaju plutajući materijal na koji liježu jajašca. Prije su koristili biljne tvari, no s obzirom da im je sada dostupan velik broj plutajućih dijelova plastike, jajašca liježu na plastičnom otpadu. Djelovanjem morskih struja vrste tako putuju tisuće kilometara i dospijevaju do novih habitata, gdje ugrožavaju postojeću ekološku ravnotežu.
Drugi dio izložbe posvećen je plastici u svakodnevnom životu, u kojem prednjače plastične vrećice. Svake godine diljem svijeta proizvede se 600 tisuća milijuna plastičnih vrećica, a europski građanin godišnje ih u prosjeku potroši 500. U pravilu, upotrebljavaju se samo jednom, što je u potpunoj opreci s njihovom dugovječnošću. Poseban ekološki problem predstavljaju tanke plastične vrećice, koje vjetar vrlo lako otpuše i koje tako dospijevaju u rijeke i mora.
Pokretna kultura jedenja još je jedan od simbola današnjeg konzumerističkog društva koje je uvijek u žurbi i uvijek na putu. S PET bočicama ručne veličine i pakiranjima hrane za van, plastična industrija pronašla je neiscrpno tržište koje nažalost predstavlja i značajan doprinos u proizvodnji smeća. Mnogi fast-food lanci nastoje pronaći ekološki prihvatljive alternative, kao što su kartonske šalice za kavu, ali mnogo toga može se napraviti i na individualnom nivou: povratne boce, kutije za ručak s domaćim ručkom, staklene posude umjesto plastičnih za piknik ili tulum. Alternativa su i tanjuri od biorazgradivog materijala kao što su palmino lišće, pribor za jelo od drva ili bambusa, te vrčevi od stakla.
Poseban problem predstavlja i oku nevidljiva mikroplastika, koja se najčešće nalazi u odjeći od mikrofibre, kombinaciji poliestera i poliamida, i kozmetičkim proizvodima za peeling. Oni sadrže sitne kuglice polietilena i tako putem otpadnih voda dospijevaju u more.
Treći dio izložbe odnosi se na moguća rješenja postojećih problema: jedno od njih osmislili su studenti industrijskog dizajna u Grazu Jens Eiselle, Alexander Reinalter i Sarah Thauer. Njihov rad nosi naziv “Manta project”, a predstavlja katamaran koji nekom vrstom grablji filtrira smeće iz mora i pakira ga u vreće koje potom usidri zajedno s bovom. Brodovi koji prolaze pored tako mogu prepoznati bovu, podići smeće, a za predaju smeća u lukama dobiju novčane premije.
Iako je ova metoda pogodna samo za površinski otpad, plastiku iz mora moguće je reciklirati, a za deset godina tržište recikliranja će, kažu mi u muzeju, imati veću vrijednost nego cjelokupna automobilska industrija.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
