Pobačaj se vraća u ilegalu?

Tridesetsedmogodišnja samohrana majka B. L. ima slobodan vikend. Njezina kći provest će ga s tatom. Majka bi trebala u dva dana nadoknaditi sve ono što nije stigla između škole-posla-kuće: depilacija, prijateljica, posao koji je uzela za doma, knjiga, flert, čišćenje, kino, tržnica, stolar, na glas razmišlja i o popravku dječjeg bicikla. Za dva tjedna opet će biti sama. A ne sama s djetetom, kao inače. Cestom prolazi dječji vlakić, pitam je što bi da sada ugleda svoju malu u njemu. ”Okrenula bih glavu! Pa ovo je moj vikend!“, smije se. Naravno, dobro zvuči. Majka s kojom ćemo razgovarati o njezinu iskustvu s pobačajima, a bilo ih je četiri, na tu temu želi u novinama biti bez imena. Inicijali B. L. tu su samo radi lakšeg snalaženja.

Četiri abortusa. ”Prvi abortus… bila sam užasno mlada. Ni 20 godina. Sjećam se tog doktora u bolnici koji je bio dobar i pažljiv prema meni. I sjećam se juhe iz vrećice koju mi je mama skuhala kada smo došle kući. I da, neke velike vate koju sam morala ponijeti sa sobom. Dođeš u bolnicu i tamo si okružen ženama koje imaju taj isti problem. Sve su bile puno starije od mene, a ja sam tada mislila da na abortus idu samo curice koje još ne žele dijete. Od te droge koju dobiješ i kad ideš doma još si cijeli dan ošamućen. Drugi put… ne sjećam se. Zapravo, sve sam podatke izbrisala iz sjećanja. Ne sjećam se ni bolnica u kojima sam bila. Samo se sjećam tog osjećaja… Uvijek se osjećaš kao da bi se ti trebao ubiti jer ti se to dogodilo. Svaki put znaš da moraš donijeti tu odluku i da ne možeš imati dijete, ali… Zadnji put sam mislila da to neću preživjeti. Mislila sam da ću umrijeti. Potpisivala sam sve one papire da pristajem da umrem, to u bolnicama uvijek potpisuješ kada ideš na abortus, i užasno sam se bojala anestezije. Naručili su me po noći, ne znam zašto, ali mislim da ništa nije bilo ilegalno. Platila sam neku normalnu cijenu, kao i uvijek. Stvarno ne znam koja je bila bolnica, sve su iste. Nisam razmišljala o tome. Bilo me je strah. Mislim da mi je to bio najteži abortus jer imam iskustvo rađanja. Znam što znači roditi dijete. Prije bih to napravila, bilo mi je užasno, ali nisam imala dojam da sam onemogućila nekome da dođe na svijet. U biti, teoretski, ja jesam to učinila, ali nisam to osjećala. Ovo me u tom smislu uništilo. Gadiš se samoj sebi jer ti se opet dogodilo. Uzimala sam tablete, ali očito ne redovito… No, probudila sam se iz narkoze, došla doma i sutra ujutro na posao. Ne razgovaraš o tome ni s kime. O čemu da pričaš? Muškarci su dosta bespomoćni… poznajem žene koje im nisu ni rekle da idu na abortus. Treći put sam išla jer sam bila ozračena. Tada sam baš htjela imati dijete, no radiolog je izmjerio da je plod ozračen, ali nešto manje nego što je granica dopuštenog, pa mi nije prepisao obavezan pobačaj nego je rekao da rizik postoji, ali da moram sama odlučiti. I platiti. Otišla sam ginekologu i pitala ga da mi iskreno kaže što bi on napravio da se to dogodi njegovoj kćeri. Rekao mi je da bi je istog trena poslao na abortus. Previše je to zračenja, ne bi riskirao. Zlo mi je dok o tome pričam… Žene u čekaonicama, neke najobičnije žene, sve u svojim spavaćicama od doma, sjebane, nitko ni s kim ne priča, nitko se ne šali… U biti, toliko si u svom problemu da i ne gledaš uokolo. Kao kad si na porodu. Baš te briga što žena pored tebe vrišti kad je tvoja bol toliko jaka. Samo što ovdje nitko ne vrišti na glas.“

Odurna prijetnja zakonom. Sutradan je B. L. rekla kako je iste sekunde pošto je ispričala svoje iskustvo s abortusima krenula dalje u svoj slobodni vikend. Čak je i zaboravila na naš razgovor. Uostalom, i psihoterapeut dr. Milan Košuta jednom je, govoreći o abortusu, rekao da nikada u svojoj praksi nije čuo za termin postabortivni sindrom jer da žene koje se odlučuju na pobačaj svoju odluku dobro promisle i kasnije ih to ne proganja. Danas B. L. živi u Zagrebu, visoko je obrazovana, ima posao koji voli, ima svoj stan i kćer koju obožava. Zdrava je i sposobna brinuti se o sebi i djetetu. Primijetila je u novinama da se u Hrvatskoj opet počeo stvarati teren za mogućnost zabrane pobačaja koji nije medicinski indiciran. I zgrozila se. ”Mislim da to uopće nije moguće. Ne mogu zamisliti da živim u zemlji u kojoj bi pobačaj bio zabranjen. Valjda je najgore roditi neželjeno dijete. A i ovako je teško. Dubravka Ugrešić piše u 'Babi Jagi' da je kontracepcijsko sredstvo u komunizmu bio abortus.

Danas to nije tako. Namjernih je pobačaja vrlo malo u odnosu na vrijeme u kojem su živjeli naši roditelji. Ne mislim da je abortus ubojstvo. Ali mislim da je ubojstvo roditi dijete pa se ne moći o njemu brinuti ili se brinuti polovično. Ionako žena nikada nije sasvim sigurna u tu odluku. Zato je prijetnja novim zakonom odurna. Zar se ženi treba još više otežati?“

Salvadorska operacija žicom. Sramežljiva neudana 24-godišnja D. C. iz San Salvadora, glavnoga grada Republike Salvador, živi u straćari u siromašnom dijelu grada. Novinar Jack Hitt u travnju 2006. objavio je u The New York Timesu tekst o tome kako izgleda život u zemlji u kojoj je pobačaj ne samo potpuno zabranjen, nego čak i kriminaliziran. Iskustvo D. C., kaže, prelijepe mlade žene, pomogao mu je u slikovitom predočavanju tog užasa. Kada su je mjesna bolničarka i dvije zagovornice prava na abortus dovele u hotelsku sobu da ispriča američkom novinaru što je proživjela, prvo je sjela i počela plakati. Radila je u tekstilnoj tvornici i imala 7-godišnjeg sina kada je otkrila da je trudna. Otac djeteta nije htio da rodi, a majka s kojom je živjela već joj je odavno rekla da će je izbaciti iz kuće zatrudni li ponovno. D. C. je svaki dan plakala ne znajući što da učini. Kada je već bila u drugom mjesecu trudnoće, prijateljica ju je uputila liječniku koji joj je dao tablete i rekao da ih stavi u vaginu. Nekoliko je puta prokrvarila, prošla su još dva mjeseca, a plod je u njoj i dalje rastao. Čula je da u jednoj kući neka žena obavlja abortuse i otišla. Osamnaesti tjedan trudnoće. ”Rekla mi je da legnem. To nije bio ni krevet. Kuća je bila u potpunom neredu. Rekla mi je da se skinem i prekrila me košuljom. Komad krpe stavila mi je ispod nosa i osjetila sam se malo ukočenom. Onda se vratila s dugačkom žicom, kao nekakvom TV antenom. To nije izgledalo kao medicinski instrument. Samo žičana cijev s drugom žicom unutra. Stavila je malo ulja na nju i rekla mi da dišem duboko. Uvukla ju je u mene i počela strugati. Trebala sam biti uspavana, ali osjećala sam bol. Rekla sam joj. Ona je nastavila. Rekla sam: 'Ne, stanite! Boli me!' Ona je još strugala i rekla: 'Gotovo je!' Rekla je još da ću dobiti groznicu i da ne smijem ići liječniku jer će me on prijaviti. Te je noći sve bilo uredu, pa sam otišla na spavanje.“

Inače, u izvještaju Centra za reproduktivna prava koji u svojem opširnom tekstu o pobačaju u Salvadoru citira Jack Hitt poduža je lista predmeta koji se koriste u tajnim ilegalnim pobačajima. Vješalice, željezne šipke, visoke doze tableta za kontracepciju, umjetna gnojiva, sapunasta voda i oštra sredstva, poput kiseline od automobilskog akumulatora.

Iz bolnice na sud. U dva ujutro D. C. se počela tresti. Imala je i groznicu i grčeve. Ujutro je otišla na posao. Bilo joj je loše i jako je krvarila, no nije htjela liječniku. Dva dana poslije sve ju je boljelo. Morala je sina voditi liječniku, a kad je on vidio D. C., rekao joj je da je žuta kao da ima hepatitis. Pobjegla je. Nekoliko dana potom ipak je morala u bolnicu. Nalazi urina, krvi i pluća pokazali su ozbiljnu respiratornu infekciju. Na ultrazvuku je otkriveno da su bubrezi, plućno krilo i jetra također zaraženi. Ali liječnici su otkrili i još nešto. ”Pitali su me: ‘Zašto imate probijenu maternicu? Što ste radili?’ Tada su mi pregledali vaginu, i to je bilo za mene nešto najbolnije na svijetu. Stavili su nešto u mene i ja sam urlala. Dva su me liječnika držala. Rekli su mi da su znali da sam napravila abortus jer mi je maternica bila probijena i velika, te da me moraju odmah operirati. Sjećam se samo da idem u operacijsku salu, a onda sam izgubila svijest. Sljedećih šest dana bila sam u komi.“ Kada se D. C. probudila iz kome, prvo je saznala da je policija već bila i u njezinoj kući i na poslu te ispitala sve ljude s kojima je u kontaktu. Onda je tužitelj ispitao i nju, kao da je kriminalac, kaže D. C. Tražio je od nje imena i oca djeteta i prijateljice koja ju je uputila na abortus i osobe koja ga je obavila. Rekli su joj da, ako sve prizna, ima šansu izbjeći zatvorsku kaznu. I priznala je. Sud ju je oslobodio. D. C. je tijekom ilegalnog abortusa toliko ozlijeđena maternica da nikada više neće moći imati djecu.

Papin pritisak. A za razliku od B. L. iz Hrvatske, D. C. iz Salvadora cijeli će život nositi traumu zbog tog događaja. No, D. C. je, prema savadorskim pravnim običajima, čak i rijetka sretnica. Američki novinar Jack Hitt, čija je uža specijalnost upravo zakon o pobačaju u različitim zemljama, otišao je u Salvador jer je to danas zemlja s najstrožim zakonom koju pro-life pokret, dakle borci za pravo na život nerođenih, smatraju svojom izvidnicom. Pobačaj je zabranjen bez medicinskih iznimaka, svi sudionici u njemu kazneno se gone – policija, istraživači, liječnički doušnici, forenzični vaginalni inspektori, specijalni odred u Uredu tužitelja - a i ženama koje su ga napravile određuju se zatvorske kazne od dvije godine naviše. Međutim, zanimljivo je koliko je malo potrebno da se takvo što dogodi u zemlji s većinskim katoličkim stanovništvom. Godine 1992., kada je u Salvadoru okončan građanski rat, pobačaj je već bio zabranjen, ali postojale su tri iznimke - silovanje, incest i teške malformacije. Tada je pitanje tog zakona prebačeno u političku arenu, pa su 1993. konzervativci predložili da se 28. prosinca proglasi nacionalnim danom sjećanja na nerođene. Prije tjedan dana, podsjetimo, Crkva i grad Karlovac na karlovačkom gradskom groblju postavili su spomenik žrtvama abortusa. Vodeća salvadorska ljevičarska stranka 1995. predložila je liberalniji zakon o pobačaju, koji je odbijen, ali je izazvao veliku polemiku i podjelu u društvu. A onda se u nju uključio i Vatikan, osobno papa Ivan Pavao II., koji je za novog nadbiskupa u Salvadoru postavio konzervativnog člana Opusa Dei Fernanda Saenza Lacallea. Crkva je direktno tražila najradikalniji zakon o zabrani pobačaja i 1999., pošto je papa posjetio Latinsku Ameriku, u tome uspjela. Danas u prvom članku Ustava Republike Salvador piše da je primarna zadaća Vlade zaštita života od trenutka začeća.

Zakon iz 1978. Koliko su udaljene životne sudbine dviju žena, B. L. i D. C., samo s obzirom na zakon o pobačaju u zemljama u kojima žive? Stav Etičkog povjerenstva Petrove bolnice na pitanje Ustavnog suda kada počinje život, "Život počinje spojem muške i ženske spolne stanice“, opet preispituje pravo žene na pobačaj. A mislili smo, premda je u Hrvatskoj na snazi zakon iz komunističke 1978., da je to ipak neka civilizacijska tekovina. Jedina parlamentarna stranka u Hrvatskoj koja je podnijela zakonski prijedlog kojim bi se zabranio namjerni pobačaj bila je Hrvatska stranka prava, i čak te 1995. on nije dobio podršku u Saboru. U Hrvatskoj se pobačaj može legalno napraviti na zahtjev žene i stoji 800 do 1800 kuna. U veljači 2004. u medijima se otkrilo da se, uz odobrenje ministra prosvjete i Hrvatske biskupske konferencije, učenicima srednjih škola u sklopu vjeronauka prikazuje šokantan američki film o abortusu ”Nijemi krik“, u kojem fetus star 12 tjedana bježi po majčinoj utrobi od kirurških instrumenata što otkidaju komad po komad tijela! Iste godine kardinal Josip Bozanić inicijator je povezivanja svih vjerskih zajednica u Hrvatskoj protiv pobačaja u ”Ekumensku alijansu“. Crkva je, naime, u jeku predsjedničke kampanje 2004. zatražila da se zakonom zabrani pravo na pobačaj i umjetnu oplodnju. Današnja premijerka Jadranka Kosor tada se tijekom svoje predsjedničke kampanje nije jasno određivala prema pobačaju ističući da ”život treba zaštititi od začetka do smrti“ te da ”pitanje prava na pobačaj zahtijeva referendum“. Međutim, godinu dana poslije, kao potpredsjednica Vlade, na zasjedanju Komisije za status žena pri UN-u, zauzela je jasan stav u ime Hrvatske za pravo žene na pobačaj kao jedno od temeljnih reproduktivnih prava žena. Uoči svakih izbora aktualizira se pitanje prava na pobačaj. Čak su i Račan i Budiša neposredno uoči izbornog dana 2000. primili poruku hrvatskih biskupa, koji su opetovali svoj zahtjev za zabranom pobačaja, no pristali su na status quo: Crkva neće inzistirati na zabrani, a nova vlast na liberalizaciji zakona! Kardinal Bozanić i u uskrsnoj je poruci 2006. istaknuo da je pobačaj grijeh te pozvao na suprotstavljanje postojećem zakonu. Današnji predsjednički kandidat HDZ-a Andrija Hebrang tada je izjavio da bi zabrana rezultirala drastičnim posljedicama i da je dobra edukacija najbolji lijek.

Poljski poučak. Početkom ove godine nadbiskup u brazilskoj državi Pernambucu ekskomunicirao je sve koji su sudjelovali u abortusu 9-godišnje žrtve silovanja jer je, rekao je, Božji zakon iznad ljudskoga.

U siječnju 2009. pulski ginekolog Roki Gjoni uhićen je pošto je u svojoj privatnoj ordinaciji ilegalno obavio abortus pacijentici kojoj je pozlilo pa je hitno hospitalizirana u Općoj bolnici. Prije dvije godine Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu potvrdio je da će Poljska morati platiti odštetu ženi koja je gotovo oslijepila nakon što joj je, prema strogom poljskom zakonu, zabranjen pobačaj.

A i 1998. iz izvora bliskih Vladi doznalo se da Vatikan odugovlači s potpisivanjem ugovora između Svete Stolice i RH jer od Vlade zahtijeva i zakonsku zabranu pobačaja. Andrija Hebrang, tadašnji ministar zdravstva, odbacio je te tvrdnje rekavši da je stav Vatikana jasan, ali da je jasan i stav hrvatske Vlade i Europske Unije, u koju se želi ući.

S obzirom na to da je Sveta Stolica 1998. potpisala ugovor kojim je riješeno pitanje povrata nacionalizirane crkvene imovine u Hrvatskoj, život možda ipak ne počinje spajanjem jajne stanice i spermija, nego spajanjem milodara, nekretnina i dionica. Tanka je, naime, granica u kojoj se život neke B. L. iz Hrvatske može pretvoriti u život D. C. iz Salvadora.

JESTE LI ZA ZABRANU POBAČAJA?

Ingrid Antičević-Marinović (SDP)

Zabrana bi prouzročila još veće zlo

Ne, nisam ni za kakve zabrane. Svatko, bez obzira na to kako shvaćao početak života, bio vjernik ili ateist, smatra pobačaj velikim zlom. No, zabraniti pobačaj rezultiralo bi još većim zlom jer bi proradili podrumi, smrtnost žena. Edukacija mladih treba biti koncipirana tako da je seksualni čin prije svega čin odgovornosti prema drugoj osobi, da su u pitanju spolne bolesti. Prevencija, da ne dođe do neželjene trudnoće, i edukacija vrlo su bitni. Reproduktivna sloboda jedno je od osnovnih ljudskih prava, i mislim da je treba vratiti u Ustav, iz kojega je iščezla 90-ih. To smo imali kada je Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije, a Slovenija ima i dan-danas, jer je to pravo na slobodno odlučivanje o sudbini djece. Kod nas se često događa da imamo vrlo restriktivan zakon o reproduktivnoj oplodnji, a samo pravo na pobačaj često je upitno. Sve treba učiniti da poroda bude više, a pobačaj je nužno zlo. Ako bi o tome odlučivali muškarci, to bi bili isti oni koji često pobjegnu, a onda žena pobaci zato što se osjeća sama, napuštena. Zanimaju li ovu državu maloljetničke trudnoće, koje su u porastu? Za sve maloljetničke trudnoće odgovorni su ne samo roditelji nego i vlast.

Đurđa Adlešič (HSLS)

To bi bio povratak u srednji vijek

Definitvno nisam za zabranu pobačaja. To je pravo žene, i tko god misli da bi zabranom popravio populacijsku sliku, veoma se vara. Zbog zabrane bi se povećao broj sterilnih i mrtvih, a pogoršala bi se i populacijska slika. Ništa se ne bi promijenilo, osim što bismo stigli u srednji vijek. Imućnije žene odlazile bi u inozemstvo, a siromašnije u ambulante na crno. Pobačaj je traumatično iskustvo, i nijedna žena to, sigurno, neće učiniti rado. Čini mi se da to mnogima uopće nije jasno.

Željka Antunović (SDP)

Elementarno pravo žene

Nisam za zakonsku zabranu pobačaja. Mislim da je to elementarno pravo i sloboda žene, odnosno roditelja. To je već toliko eksploatirana tema da ništa drugo ne bih dodala…

Radimir Čačić (HNS)

To nije hrvatska tema

Naravno da nisam za zabranu pobačaja. Danas u civiliziranom svijetu gotovo i nije potrebno obrazlagati zašto ga ne treba zabraniti. Prije svega, kao početak svakog prava, pravo je žene da oduči. To ne bi trebala biti hrvatska tema. Imamo ozbiljna pitanja pred sobom i nisam uvjeren u suprotno - da je to realno tema. Gotovo svagdje na svijetu pobačaj je dopušten.

Božidar Pankretić (HSS)

Treba se držati zakona

Mi smo u HSS-u legalisti, postoji vrlo jasan zakon o tome, i mi smo oko toga suglasni.

Marijana Petir (HSS)

Život počinje začećem

Smatram da život počinje začećem. Zasigurno treba tražiti prostor za dijalog kako bi se kroz zakone koje donosimo ljudski život doista zaštitio od začeća do smrti. To nije pitanje o kojem treba razgovarati u dnevnopolitičke svrhe ili mijenjati zakonsku legislativu preko noći. Ovakva se pitanja otvaraju u predizborno vrijeme, a onda se u iduće četiri godine zaborave. Treba uključiti različite skupine sugovornika koji će dati svoj doprinos raspravi o toj i sličnim temama.

Ivan Čehok (HSLS)

Edukacija, a ne zabrana

Nisam za zabranu pobačaja. Mislim da postoje mnogi razlozi, sociološki, kriminalistički, zdravstveni, koji govore o tome da nema nikakva smisla zabranjivati pobačaj jer se samo otvara crno tržište i žene se izlažu neslućenim opasnostima. Riječ je o edukativnom i stručnom pitanju, savjetodavnoj pomoći ženama. Zemlje koje su to pitanje stavile u fokus zdravstvenog prosvjećivanja imaju puno manje stope pobačaja, i mislim da se time može puno više postići nego zabranom.

Ivo Josipović (SDP)

Što manje pobačaja, to bolje

Naravno da nisam za pobačaj, on je nešto što treba izbjegavati. Pobačaj neće služiti kao mjera planiranja rađanja. Međutim, žene imaju pravo na odluku o tome hoće li roditi ili neće, i u granicama medicinski prihvatljivih standarda ne treba ga zabraniti. Ali, treba učiniti da pobačaja bude što manje, i da u Hrvatskoj bude što više željene djece.

Damir Kajin (IDS)

Ne želim da budemo kao Afganistan

Apsolutno sam protiv zabrane pobačaja. To treba prepustiti ženi, njezino je autonomno pravo da odluči hoće li pobaciti. Da nisu prilike ovakve, sigurno bi abortusa bilo neusporadivo manje, međutim, bez obzira na sve, ne možemo se vraćati u srednji vijek i poistovjećivati se s Afganistanom. Zbog zabrane bismo imali neusporedivo više smrtnih slučajeva. Ako je moguće odvratiti nekoga od pobačaja, to je dobro, ali zabrana ne dolazi u obzir.

Ana Lovrin (HDZ)

Treba govoriti o odgovornom roditeljstvu

Nisam za striktnu zabranu, ali to je osjetljivo područje. Treba, prije svega, govoriti o odgovornom roditeljstvu i odnosu između spolova. To je u biti svega.

Dujomir Marasović (HDZ)

Kako narod odluči

To ne treba pitati pojedinca, nego narod, a on neka odluči kroz Sabor, preko legalnih zastupnika. Inače, to je moralno pitanje svakog čovjeka; čovjek mora sam odrediti svoj stav prema tome u odnosu na svoj svjetonazor općenito, on mora odlučiti kao individua.

Željko Kerum (HGS)

Hvala na pitanju, ali ne želim odgovoriti.

Milanka Opačić (SDP)

Pravo na izbor

Naravno da nisam za zabranu pobačaja jer smatram da ženama mora ostati pravo na izbor. To je politika SDP-a od 1990. i svaka zabrana u tom smislu može samo dovesti do povećanja mortaliteta žena. Nadam se da se nitko neće usuditi dirati u takvo stečeno pravo koje žene u Hrvatskoj imaju.

Vesna Pusić (HNS)

Zabrana je zločin

Smatram da bi bio zločin protiv žena da se pobačaj zabrani. Apsolutno sam protiv. Mislim da je to drugo ime za otvaranje kuhinja sa štrikaćim iglama, jer je to doslovno tako.

Ivan Šimonović

Pobačaj je nužno zlo

Ja sam za pravo žene na izbor, prema tome protivnik sam pobačaja kao metode planiranja obitelji. Treba sustavno raditi edukacijski, kontracepcijski, da pobačaj postane “nužno zlo”. Treba ga, dakle, ostaviti kao nužno zlo i kao pravo žene.

Dubravka Šuica (HDZ)

Nakon 10. tjedna trudnica ne smije pobaciti

Smatram da je do određenog stupnja trudnoće – deveti, deseti tjedan - ako postoje valjani razlozi, pobačaj opravdan. Nakon 10. tjedna nije opravdan. Vjerujem da ćemo doći do optimalnog rješenja koje će omogućiti ženama da imaju slobodu, a da se istovremeno poštuje ljudski život.