Počeo je s kutijom Lego kockica, a sad radi replike najpoznatijih građevina

Arhitektura je oduvijek bila spoj umjetnosti i praktične gradnje pa joj valjda i priliči da po svojoj prirodi bude ekstravagantna. O tome najviše zna 40-godišnji Adam Reed Tucker. On je ostvario snove mnogih kada je kao diplomirani arhitekt jednog dana napustio svoj “klasični” biznis te u obližnjoj trgovini kupio novu kutiju Lego kockica. Ne zato da prikrati vrijeme između poslova, već kako bi na tim istim kockicama, toj melankoličnoj evokaciji djetinjstva, započeo zarađivati više nego što je uopće mogao sanjati.

E sad, kako se zarađuje novac, a da taj posao pritom podrazumijeva djetinju igru?

Tako da od arhitekta postaneš Lego arhitekt pa sve najpoznatije svjetske građevine rastočiš do najsitnijeg djela kako bi ih potom, kockicu po kockicu, pretvorio u Lego umjetničku repliku.

Adam Reed Tucker danas je jedan od 13 Lego licenciranih profesionalaca, umjetnik i edukator u svijetu u kojem se apsolutno sve mjeri prema Lego kockicama.

Tucker je autor 11 setova “replika” najvažnijih zdanja američke arhitekture pa je tako, između ostaloga, u Lego svijet prenio Bijelu kuću, Empire state building, Space Needle iz Seattlea te mnoge druge impozantne američke građevine.

Među posljednjim njegovim građevinama ljubitelji popularnih kockica dobili su i dašak ekstravagantnije neameričke gradnje, poznati neboder Burj Khalifa iz Dubaija koji je razlomljen u 208 dijelova.

Tuckerova Brandenburška vrata koja su svjetlo dana ugledala lani sastoje se od 363 kockice, a za ovu godinu predviđa se plastični Taj Mahal, ali i stradali World Trade Center.

Za ovog zaljubljenika u plastične kockice Lego više uopće ne predstavlja dječju igračku. Baš suprotno: kockice su specifična vrsta medija, a Lego arhitektura samo dio onoga što se može postići najobičnijim plastičnim komadima.

Osim što se njegove građevine prodaju u komercijalnim dječjim setovima, Tuckerovi su klijenti danas drugi arhitekti, dizajneri ili pak cijele institucije koje od ovog osobenjaka naručuju makete zgrada od Leo kockica.

Među posljednjima Tuckeru je stigla narudžba za Lego verziju čikaške Dječje memorijalne bolnice – zgrade za koju će Tucker uzeti svoju redovnu proviziju od čak 10 tisuća eura.

Njegove Lego građevine danas su toliko popularne među arhitektima i ljubiteljima ove “igračke” da je National building museum u Washingtonu lani organizirao izložbu fokusiranu većinom na njegovim “građevinama”.

“Željeli smo organizirati nešto dovoljno ambiciozno i intelektualno zadovoljavajuće pa smo se u početku bojali da ova izložba možda neće biti dovoljno ozbiljno shvaćena. No, Adam je vrlo ozbiljan kada su u pitanju njegove građevine. Njima zapravo kroz jedan jednostavan medij objašnjava stvari koje katkad mogu djelovati čak i zastrašujuće”, osvrnuo se na uspješnu izložbu ravnatelj muzeja Chase Rynd.

Kako je uopće nastao svijet Lego arhitekture?

Tako da je Tuckera, dok je imao nepunih šest godina, tetka povela u čikaški Muzej znanosti i industrije gdje mu je kupila prvi set Lego kockica. A Tucker se, kao i svako dijete, u te kockice odmah i zaljubio.

Nepoznato je da li je zbog njih pred kraj srednje škole poželio upisati arhitekturu, no taj je studij, smjer filozofija i teorija dizajna, završio 1996. godine, da bi sljedećih deset radio uglavnom kao arhitekt i dizajner interijera.

Sudeći prema njegovu životopisu, baš ništa ga nije trebalo navesti na to da se u dobi od četrdeset godina na podu svog ureda igra šarenim, plastičnim igračkama. Još prije pet godina Adam je dizajnirao luksuzne rezidencijalne domove no nadolazeća mu je kriza malo-pomalo otimala posao. Klijenti su sve češće odustajali, projekti propadali, a Adam i njegov poslovni partner stisnuli si međusobno ruke i otišli svaki na svoju stranu.

Konkretnije, Adam je odselio nazad k starcima.

Šest je mjeseci živio u nekom hijatusu, a potom privukao stolac i na jedan komad papira napisao sve ono što je u životu želio raditi.

Svašta je trpio taj papir.

Bilo je perioda kada je želio biti taksist, zubar.

I arhitekt, naravno.

Štoviše, najviše od svega je želio biti arhitekt.

Raditi rukama, kreirati.

Ali i biti neovisan jer je oduvijek shvaćao kako vrlo loše stoji s autoritetima.

Sva sreća, u obližnjem Highland parku nalazila se dječja trgovina “Toys R Us” u kojoj je Tucker nakupovao osam kolica punih kutija s legićima. Potom je stigao kući, sjeo na pod, razbacao kockice svuda oko sebe te se nanovo krenuo upoznavati s već davno zaboravljenom igrom.

Nešto dobro je brzo proizašlo iz toga.

Tucker je napravio nekoliko uzoraka različitih građevina koje je ponio sa sobom kako bi ih predstavio na Lego konvenciji. Naravno, tamo su ga Lego menadžeri ščepali jednakom brzinom kao što je agentica Sarah Doukas ščepala Kate Moss dok je ova šetuckala aerodromom JFK.

Između ostaloga, u jednom je intervju Tucker kasnije priznao kako ga je na “Lego avanturu” nagnao i onaj prokleti 11. rujna.

“Imao sam snažnu želju izraziti svoje žaljenje zbog svega što se dogodilo, a istovremeno cijeloj priči dati neku novu dimenziju tako što ću produbiti svoje shvaćanje arhitekture i oblikovanja”, ispričao je novinarima.

Pravi izazov za njega bio je pronaći neki medij kojim će “istovremeno izraziti kompleksnost pojedine građevine, ali i umanjiti njenu zastrašujuću glomaznost”.

Zaključio je da bi cijelu priču trebao izvesti u Lego kockicama, mediju koji je ljudima poznat iz djetinjstva i s kojim se mogu povezati odakle god dolazili.

“Lego kockica se uobičajeno primarno ne shvaća kao medij za umjetničko oblikovanje. No u konačnoj izvedbi ona pristaje mom radu baš kao što boja pristaje na slikarevo platno. Ne shvaćam svoje radove kao replike već kao umjetničke interpretacije koje su uspjele zarobiti stvarnu formu modela koje prikazuju”, kazao je.

Ispalo je da je Tucker legiće otkrio baš u pravo vrijeme.

Nakon što je tijekom 90-ih godina tvrtka prošla kroz prilično trnovito razdoblje, bila je spremna napraviti neki pomak u svom imidžu pa im je Adam Tucker Reed došao kao naručen.

Krajem 2008. godine kompanija Lego je ostvarila rast prometa u iznosu od 40 posto te postala jedna od rijetkih koja je dobro zarađivala unatoč recesiji.

Doduše, Tuckeru je trebalo neko vrijeme da se snađe u licenciranju i dobivanju dozvola vlasnika zgrada koje je želio prebaciti u Lego varijantu, no ispalo je kako se ova ideja dopala mnogima.

Danas Tucker nije Legov zaposlenik, ali ima tvrtku Brickstructures koja posjeduje ekskluzivno pravo na izradu arhitekturnih setova za Lego.

Prva stvar koju čovjek zamijeti kada mu kroči u ured jest nevjerojatna hrpa legića od koje se zamalo ne vidi pod.

Pogled na sredinu njegove radne sobe na drugom katu njegove kuće u Arlingtonu pomalo je zapanjujući: nalazi se tamo 96 plastičnih kutija koje sadrže različite vrste Lego kockica od kojih Tucker potom stvara svoje građevine.

Način na koji stvara dosta je specifičan.

Ne koristi računalo, skice, olovku niti papir već gradi na licu mjesta, uz stalne preinake i popravke, sve dok konačni proizvod ne zadobije onaj savršeni, traženi oblik.

Naravno, kada čovjek gradi od legića onda je to jedna cijela nova filozofija, jer su kockice tako prokleto “kockaste” da Tuckeru najveći problem predstavlja dočaravanje bilo kakve prirode.

Često odustaje od prikaza drveća i bilja jer u konačnici to izgleda komično.

Od svega što je napravio najviše se ističe takozvana “kuća Robie”, čikaška zgrada arhitekta Franka Lloyda Wrighta izrađena u prvom “pravom” američkom arhitektonskom stilu.

Ljepotu pogleda na ovo remek djelo ne mogu nadmašiti čak niti svemirski brodovi ili pak cijela sela koja se nalaze odmah pored Lego-prototipa kuće Robie smještene u Tuckerovu uredu.

To njegovo djelo sastoji se od čak 2276 legića i jedno je od najzahtjevnijih koje je ikada napravio.

U tom svijetu, objasnio je Tucker, najvažnije je znati je li neka stvar u konačnici izgradiva.

A kuća Robie je to svakako bila.

Tucker ju je dovršio u samo nekoliko mjeseci, a samo u prvih pet tjedana prodali su ih više nego nekih drugih građevina u periodu od pola godine.

S druge strane, neke su se građevine pokazale naprosto neizgradivimna.

Recimo, slavoluk Gateway u Saint Louisu.

E tu Tucker nije mogao postići baš nikakav kompromis pa se činilo da će prije u legićima napraviti vjerno drvo nego u plastične kockice prevesti ovaj dragulj ljudske kreativnosti.

Nabavio je već i licencu za Lego verziju te građevine no ispalo je kako bi pravu repliku mogao dobiti jedino kada bi deformirao klasične kockice.

A to je u Lego svijetu strogo zabranjeno.

Danas mu je san legiće dovesti do toga da zapravo postanu standard oblikovanja općenito.

I to ne samo u arhitekturi, već i u kompletnom dizajnu, pa bi se tako plastične kockice pretvorile u alat za opisivanje svijeta.

“Lego je tek zagrebao u površinu onoga što ta mala kockica zapravo može”, kazao je nadobudno ne odustavši od stava kako je Lego kocka sve osim igračke.

Naposljetku ta bi ga dječja igra trebala odvesti znatno dalje od onoga što su i sami autori Lega zamislili.

Dok svoju životnu misiju ne odvede nekamo dalje, Tucker se zadovoljava arhitekturnim dječjim setovima na kojima uvijek stoje njegovo ime i potpis.

Oni se prodaju kao ludi, a tvrtka danas razmišlja treba li te građevine više uopće smatrati novim dizajnom s obzirom na da su sada već postale evergrini.

Za Tuckera niti ovdje nema dileme.

“Gledam u budućnost i vidim nešto važnije, nešto veće, element dizajna koji je samo slučajno plastičan, slučajno se slaže u redove i sasvim slučajno se zove Lego…”, zaključuje Tucker.