RATKO CVETNIĆ: U PARTIJSKIM RALJAMA
Nacionalizam je riječ iz starog režima
Nedavno je u emisiji HRT-a Otvoreno, jedan od gostiju, kolumnist Tihomir Dujmović, prokomentirao neočekivani domoljubni istup premijera Milanovića na tzv. motivacijskom skupu u Domu sportova.
– Zar on doista misli da u ovoj zemlji živi četiri i pol milijuna idiota i da ne pamte što je tri i pol godine govorio?
Tihomir Dujmović nesumnjivo je jedan od najboljih u svom zanatu; oko toga se oni koji ga povremeno pokušavaju ugasiti vjerojatno slažu s onima koji ga čitaju, ali reakcija u emisiji bila je pomalo brzopleta, od one vrste koja dolazi s određenim moralnim uzbuđenjem. Naime, ne radi se o brojci od 4,5 milijuna, radi se o brojci potrebnoj za određenu statističku većinu. A ta – kako pokazuje kratka povijest demokracije u Hrvatskoj – uopće nije nedostižna. Idiotima, u značenju na koje se Dujmović referira, nije uskraćeno pravo glasa: to je sastavni dio kazališta, i tu povlasticu – što su stari Grci znali bolje od svojih današnjih potomaka – dobijete zajedno s općim pravom glasa.
Na koncu, kako je rekao Churchill, najjači argument protiv demokracije jest pet minuta razgovora s tzv. običnim biračem. Uz određenu dozu zločestoće moglo bi se zaključiti: nije problem smatra li Milanović ljude idiotima, problem je ako se pokaže da je u pravu.
Na stranicama ovog časopisa pokušao sam već ukazati na problem partijskoga vlasništva nad javnim dobrima, problem koji u ovoj zemlji seže desetljećima unatrag i ostavlja posljedice što ih, u okvirima ljudske vremenitosti, već možemo nazvati trajnima. Jedno od tih dobara jest i nacionalni osjećaj, pa je s te strane donedavni predsjednik u pravu kad kaže da ni jedna stranka nema monopol na domoljublje. Tako je: ni na domoljublje, ni na energente, ni na vodu, šume, jezik, povijest.
Muziku... Ali se ipak svaka od stranaka trudi da zauzme što veći dio toga blaga Božjega i da takvo stanje održi u što većem broju mandata. Osobno nemam ništa protiv partija. To su organizacije koje zastupaju određene kolektivne interese i strukturiraju se u skladu s time. Bilo kakve društvene promjene teško je, ili nemoguće, izvršiti bez organizirane akcije. Problem je, međutim, što su naše dvije najveće stranke naslijedile strukturu one koja im je predhodila i koja je – pozivajući se na svoje revolucionarno pravo – doista držala monopol nad cjelinom materijalne i duhovne stečevine.
Ta je struktura njihov program i jedina poruka koju imaju. Kad se zajedno s komunističkim blokom počela raspadati i Jugoslavija – a nije se raspala “zbog nacionalizma”, kako Jugoslaveni i danas vjeruju, jer je nacionalizam, i to posvuda, prirodna posljedica komunističke represije – taj je, dakle, raspad nastupio zbog činjenice koju je lijepo uočila gđa Thatcher, naime da je socijalizam osuđen na propast jer mu prije ili kasnije mora ponestati tuđeg novca. Ponovio bih: u času kad je komunistički blok već u globalnom rasulu, Hrvati i Srbi bježe iz Saveza komunista Hrvatske, svaki u svoje partije, dok u matičnoj – današnjem SDP-u – ostaju uglavnom Jugoslaveni. To je problem SDP- a i domoljublja obilježilo od samog početka.
Došao je neizbježni rat, HDZ postao je mjera hrvatstva, na motivacijskim skupovima malo se zamatalo u hrvatske zastave, malo torbarilo po kutovima, a kako ljevica, bez tuđeg benzina i bez vlastitih ideja, nije s čim imala izaći na taj bal, ostalo joj je jedino čekati da mlađoj sestri pukne štikla.
Američki spin-doktor shvatio je da kampanju vladajuće stranke treba složiti na dvojajčanoj sličnosti struktura. Tako zamišljena kampanja po svoj će se prilici zaustaviti tek u času kad prestravljena publika pomisli da će ispod šinjela glavnog glumca doista iskočiti siroti Josip Šimunić s mikrofonom u ruci. Dalje znate. Ironično, slažem se, ne samo stoga što se upravo iz tih redova često ponavljala misao Samuela Johnsona da je “nacionalizam posljednje utočište hulja”. Nije stvar u tome koji je pravi smisao Johnsonove teze (ni u tome što za hulje ne postoji “posljednje utočište”), nego je ironično to što sam pojam “nacionalizma” pripada agitpropovskom rječniku starog režima, koji je u svoje doba pod tim pojmom okupljao sve ono što bi iskočilo iz lonca integralnog jugoslavenstva.
Nacionalizmi su bili hrvatski, srpski, albanski... ali jugoslavenstvo – čak i ono najžešće, samo je osviještena odanost socijalističkoj nadnaciji kao postaji na putu prema svjetskoj zajednici proletera. Problem je što su stari komunisti još prošli nastavu vjeronauka pa im je pojam kršćanskog univerzalizma, prenesen u marksističke kategorije, bio mnogo jasniji nego njihovoj djeci koja više ne vjeruju ni u što. I kamo sad: država, nacija, obitelj preživjele su najavljeni kraj buržoaske povijesti, situacija s Bogom je i dalje krajnje nejasna, sve se razvija u pravcu potpuno drugačijem od onoga koji je zacrtao Kardelj. Što drugo može zaključiti suvremeni ljevičar nego da fašizam nadire. Nije valjda tračak toga kužnog vjetra oplahnuo i Dom sportova? U kojem se te večeri pokušavalo improvizirati nešto što se inače nauči za obiteljskim stolom, ili se ne nauči nikad.
Nije to problem samo hrvatstva. Czeslaw Milosz u “Putovanjima kroz vrijeme” navodi svoja emigrantska iskustva na Zapadu: kad bi se deklarirao kao Poljak i katolik, njegovi sugovornici, redom socijalistički intelektualci, brzo bi se složili oko dijagnoze: fašist. Tako prolazi vaša skromna domoljubna akreditacija među građanima svijeta. Ponekad se pitam, zašto nadležni, koji su u školske kurikulume spremni bez razmišljanja ubaciti kakvu god bedastoću, nikad ne posegnu za glavnim redaktorom onoga što zovemo civilizacijom Zapada, posebice za njegovim poslanicama Kološanima i Galaćanima. Kako se ikakvo obrazovanje može provoditi, a da se pri tome poslanice ne čitaju od prvoga razreda osnovne. O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? Tako li ste bezumni?
Kako čovjek može završiti školovanje – ne samo humanistiku nego i tako egzotične struke kao što su, primjerice, strojarstvo ili promet – pri tome slušati predavanja o Velikom prasku i sličnim banalnostima – a da Galaćane ne zna u visokome stupnju napamet? Citirat ću još jednoga iz prve kolumnističke lige, Borislava Ristića: ironija našeg vremena je u tome da zaborav svojih duhovnih temelja proglašavamo oslobođenjem.
Da zaključimo: čitavo je to dječje kazalište s domoljubljem i pjevanjem ipak prijevara čiji je smisao svojedobno definirao neki brazilski političar: uzeti novce bogatima, glasove siromašnima, a potom možemo, što bi se na biranom portugalskom reklo, foder i jedne i druge.
Sve neprivatizirane resurse staviti pod partijsku kontrolu, ovu ili onu. Nikakve veće ni pametnije ideje nema, ali ipak je mučno gledati glavne glumce u situaciji kad pokušavaju govoriti jezikom onih za koje, po svoj prilici, smatraju da ih je nemoguće dovoljno podcijeniti. Domoljublje je – baš kao i skromnost – iznimna vrlina kad je u kombinaciji s nekom drugom vrlinom. Marljivošću, mudrošću, poštenjem, nabrajam po sjećanju... Samo po sebi, ono postaje tek šuplja mjera za decibele rasute po motivacijskim skupovima. Kako bi pomalo zaboravljeni zagrebački šansonijer Ivica Kiš rekao: Kaj god blues.
JOSIP NOVAKOVIĆ: ZAMKE ETNIČKIH STRASTI
Ja nisam dobar Hrvat i baš zato mislim da sam dobar Hrvat
Patriotizam je posljednje utočište hulja – napisao je Samuel Johnson 1775. godine. Ja, međutim, mislim da postoji razlika između nacionalizma, koji se temelji na suparništvu s drugim nacijama, i patriotizma, čiji je sukus naprosto ljubav prema vlastitoj zemlji. U redu je načelno voljeti Hrvatsku, međutim u praksi to često preraste u nešto loše. Mnogo je hrvatskih patriota i nacionalista koji su uz to što jesu i veliki ekskluzivisti. Naime, oni dijele hrvatske državljane na Hrvate i sve druge. Često sam to znao čuti, da se za nekoga kaže da nije pravi Hrvat, da mu je majka, recimo, Srpkinja. Ili da se za nekog drugog kaže da nije pravi Hrvat, jer da mu je otac Čeh. Ili Mađar. A ja se zapravo ne mogu sjetiti niti jednog Hrvata kojeg znam a da se mogao pohvaliti stopostonom čistoćom i po majčinoj i po očevoj liniji. Uostalom, gdje tu povući granicu? Koliko više hrvatske krvi ili koliko manje neke druge krvi netko mora imati, a da bismo ga nazvali Hrvatom?
U mnogim drugim zemljama koje pokazuju više samopouzdanja od Hrvatske patriotizam je inkluzivistički. Ako hoćete biti Amerikanac, ako se osjećate kao Amerikanac i ako ste dobili američke papire, onda ste postali Amerikanac. Znam da se za Ameriku, odnosno za Sjedinjene Države veže višenacionalni identitet, kao što je to slučaj i s Austrijom i s Turskom i Švicarskom i mnogim drugim zemljama. Čak i naši susjedi Srbi skloniji su druge proglasiti Srbima nego im uskraćivati to pravo. U Hrvatskoj je pristup sasvim drugačiji. Što ima loše u tome da se kaže da je Nikola Tesla bio Hrvat? Baš ništa. Naravno da je pri tome on i dalje Srbin. Moguće je da ljudi budu i jedno i drugo. Jer, doista ima vrlo različitih Hrvata. Mogli bismo, tako, i Novaka Đokovića proglasiti Hrvatom, jer njegova majka ne samo da je rođena u Vukovaru nego je i Hrvatica. Zašto mnogi ljudi odbijaju reći da je Ivo Andrić bio Hrvat? Zato što nije pisao hrvatskim jezikom? Srbi ga smatraju srpskim piscem i nimalo im ne smeta što je on etnički gledano bio Hrvat. Oni uvijek svojataju što mogu, a mi, Hrvati, otuđujemo što stignemo. Zašto Hrvatska ne bi bila multilingvalna zemlja, a da manjine pišu svojim jezicima, talijanskim, češkim, ili ako hoćete, engleskim, kako to ja činim? Jer i mene, baš zato što ne pišem na hrvatskom, mnogi ne smatraju hrvatskim piscem. Švicarska je multilingvalna zemlja, a opet svi se njezini građani nazivaju Švicarcima. Hrvatski ekskluzivistički standardi i porivi samo vode u dalje podjele unutar zemlje.
Nakon što se Hrvatska oslobodila Srbije i Crne Gore, pokazalo se da bi moglo doći i do daljih podjela. Ti Hercegovci, oni su drugačiji. Pa onda ti Istrijani, pa ti Hrvati iz središnje Bosne. Ekskluzivističkim pristupom ispada da ljudi misle da su Hrvati jedino oni sasvim nalik njima samima. Tako nastaju još manji, uži nacionalni identiteti koji dovode do podjela na Dalmatince, Slavonce, i tako dalje. A, zapravo, dobro znamo da Hrvata sveukupno i nema baš mnogo. Zašto onda ne bismo poticali emigrante da dolaze k nama, kako to Amerikanci govore, da se naturaliziraju. Problem hrvatskog nacionalizma jest u tome što se inzistira na monoetničnosti.
Hrvatska je trenutačno jedna od etnički “najčistijih” zemalja u Europi, bez obzira na to što malo koji Hrvat za sebe može reći da je etnički “sasvim” čist. Možda se zato i toliko inzistira na tom hrvatstvu. Meni se čini da bi hrvatstvo trebalo definirati što je općenitije moguće, tako da bi se i sirijskog izbjeglicu nakon nekoliko godina boravka u zemlji moglo smatrati Hrvatom, ako on to bude želio. Pitanje etnički čistog Hrvata trebalo bi biti od sekundarne važnosti pred pitanjem hrvatskog državljanstva, građanina hrvatske države. Građani Hrvatske trebali bi se držati zajedno, a etnografi bi trebali proučavati etnička pitanja, ako nemaju drugog, pametnijeg posla. Hrvatsko državljanstvo važno je po pitanju ujedinjujućeg, praktičnog principa, da bi zemlja lakše funkcionirala, no pitanje etnički čistog hrvatstva trebalo bi biti dio folklora. To bi trebala biti tema s kojom bismo se mogli zabaviti, o njoj razglabati tek u trenucima dokolice.
Nacija je na neki način poput vjere, pitanje odabira. Znam neke obitelji u kojima se jedan sin smatra Hrvatom, a drugi Srbinom. Ali, bez obzira na to što možemo reći da nacionalni identitet ovisi o osobnom odabiru i uvjerenju, pogrešno je izjednačavati vjeru i naciju, kako to čine Poljaci. Jer, ako niste katolik, po mišljenju mnogih Poljaka, onda ne možete biti Poljak. To je na neki način na snazi i u Hrvatskoj, u kojoj se katolički vjerski blagdani slave kao nacionalni, tako da se u Hrvatskoj Hrvat katolik osjeća bolje od, recimo, ateista ili protestanta, a da ne govorimo o pravoslavcima, muslimanima ili budistima. Američki princip po kojemu su vjera i država potpuno odvojeni vrlo je zdrav, iako ga mnogi Amerikanci ne poštuju. Međutim, taj je princip utkan u američki Ustav, tako da se svaka vjerska manjina može pravnim sredstvima boriti protiv diskriminacije.
Hrvatski identitet postavljen je, naime, vrlo usko. U to sam se uvjerio na mnogim mjestima, čak i među Hrvatima u inozemstvu. U SAD-u sam upoznao neke Hrvate koji su za vlastite umjetničke neuspjehe, na području filma, pa čak i književnosti, okrivljavali Židove. Doista me to zaprepastilo.
Istina je da su Židovi vrlo uspješni u mnogim umjetničkim granama u Sjedinjenim Državama, ali to nipošto ne znači da bilo koga drugog sprečavaju da u tome uspije. Tako, dakle, umjesto da se postave inkluzivistički i počnu surađivati s doslovno svima koji se nađu u njihovu okruženju, ti Hrvati nezadovoljni se vraćaju najnižim oblicima nacionalizma u koje svakako spada i antisemitizam. Dakako da će Hrvati vrlo brzo početi okrivljavati i Muslimane, pogotovo Arape, za sve nevolje ovoga svijeta. A kako su i Arapi Semiti, vrlo brzo pojavit će se i ta, nova forma antisemitizma. Vjerojatno nacionalnost ovisi i o nama i o Drugima. Međutim, kad ti Drugi postanu neka određena skupina, kao što su Židovi, Srbi ili Arapi ili tko god, onda se pojavljuje velika opasnost.
Eto, upravo u tome griješe mnogi hrvatski patrioti. U toj svojoj potrebi da nekoga moraju mrziti. Možda je to naprosto dio našeg genetskog koda. Ali zašto onda ne bismo mrzili one koji su sirovi i surovi, one koji su politički ekstremisti? Ako već moramo mrziti nekoga, neka onda to budu oni koji mrze druge etničke skupine, neka to budu nacionalistički desničari. Nemojmo tolerirati netolerantne. Koliko god kontradiktorno, ipak će to biti korak naprijed od najprimitivnijih podjela ljudi po nacionalnoj osnovi. U Sjedinjenim Državama oni koji sebe smatraju naprednima vrlo slobodno pokazuju koliko mrze one koji su nazadni.
To nije dobro, ali je bolje nego da mrze Židove ili, recimo, Hrvate. Često nam pada na pamet da u svijetu postoji antihrvatsko raspoloženje i postajemo paranoidni. Jer, najveći broj ljudi nije u stanju ni pronaći Hrvatsku na karti svijeta – naime, malo smo kome bitni u ovome velikom svijetu. Sasvim je razumljivo da je tijekom oslobađanja zemlje, tijekom rata, hrvatski patriotizam prerastao u nacionalizam i da je pitanje borbe i nadmetanja sa Srbima i Muslimanima bilo važno. Ali, sada, u vrijeme mira i obnove, teritorijalno i političko određenje koje se odnosi na sasvim određeni dio karte svijeta koje se naziva Hrvatska, trebalo bi biti dovoljno. Doista bi svatko mogao biti dobrim Hrvatom, a što je nasljedno izmješaniji, nečistiji, to bolje. Multikulturalnost je divan fenomen koji ljude samo obogaćuje. Dok je monokulturalnost i duhovno i emocionalno negativna sila.
Jasno mi je da je ovo što navodim vrlo općenito i da ima mnogo nijansi patriotizma i da se sve one ne mogu svesti pod ono što stoji u prvoj rečenici ovog teksta, onom citatu Samuela Johnsona, ali pokušajmo ipak ne biti hulje, nego oni koji žele biti zanimljiviji, duhovno bogatiji, pokušajmo biti ljudi zdrava razuma. No, koliko je, zapravo, važan nacionalni identitet? Ako se nemate čime drugime baviti, onda vam je to jako važno. Možda, ako ste huligan, onda doista možete uživati u tome što ste Hrvat, jer onda možete na stadionu mahati hrvatskim zastavama i posvetiti se pirotehnici. Ali, ako imate što raditi, ako volite, recimo, slikati, pisati, ako ste liječnik, ako volite voziti bicikl... ne mogu li to biti puno jači i puno važniji oblici identiteta?
Ja sam pisac, da se poslužimo platonističkim obrascem, jedino ako sam dobar. Ako sam loš pisac, onda se uopće ne mogu smatrati piscem. Tako je i netko liječnik samo ako je dobar liječnik. Ako je loš liječnik, onda je taj netko varalica. Mora postojati nešto u čemu stremimo biti dobri. Razmislimo sada malo o tome što bi to značilo biti dobar Hrvat. Možda upravo suprotno.
Ja sam dobar Hrvat jedino ako nisam dobar Hrvat. Hoću reći, nisam baš osobito patriotski nastrojen, nemam potrebu mahati zastavama i slično. Jednom su me pozvali na televiziju da kažem nešto o Hrvatskoj, nakon čega me neki prijatelj upitao zašto nisam više strasti unio u ono što sam govorio o Hrvatskoj. Odgovorio sam mu da mislim da je bolje da se nisam previše zanio jer da je to tako za Hrvatsku sigurno bilo korisnije. Da ljudi vide da mi nismo nikakvi neobuzdani divljaci. U to vrijeme, devedesetih, gotovo da nitko nije o Hrvatskoj mogao reći ništa mirno.
Dobar Hrvat trebao bi činiti dobro. Biti što bolje ljudsko biće. Što znači da bi trebao slijediti princip ljubavi koji kaže – voli drugoga kao što voliš samoga sebe. Onaj koji mrzi, koji je loš kao čovjek i pri tome se naziva Hrvatom, taj Hrvatskoj ne čini ništa dobro. Strastveni Hrvati, oni kao što je Joe Šimunić, koji su skloni veličanju ozloglašenih simbola NDH, postižu sasvim suprotno od onoga što bi htjeli. Oni tako čine Hrvatsku slabijom, čime samo pridonose tome da bi mogla ostati jedna od manje važnih europskih zemalja, da joj se uskraćuje pravo sudjelovanja na velikim sportskim natjecanjima i koješta drugo.
Inkluzivni tip hrvatskog patriotizma, onaj koji podrazumijeva da se boljim igračima čestita, da se igra fair play, i slično, patriotizam koji je tih i samozatajan, patriotizam koji rado prima druge, koji je prijateljski nastrojen prema drugima – taj bi patriotizam Hrvatskoj mogao biti od koristi. Da parafraziram Kennedyja – nemojte pitati što bi Hrvatska učinila za vas, nego što biste vi mogli učiniti za Hrvatsku. Ili što ne morate činiti za Hrvatsku. Kao patrioti, možete za Hrvatsku učiniti puno više tako da ne mašete zastavama, tako da umjesto toga sa svima komunicirate na istoj ravni.
Fraternite, egalite, liberte – bratstvo, jednakost, sloboda – to su napredni ideali koji su francuske patriote proslavili svijetom. A desničarske, ekskluzivističke ideje koje su Njemačku učinile odbojnom cijelome svijetu, svijetu koji će je kao takvu doživljavati još dugo, te ideje su sada Njemačku dovele do toga da stalno mora iznova dokazivati kako nije ksenofobična, pa je, evo, tako spremna prihvatiti i milijun izbjeglica. Pokušajmo, dakle, prije svega biti politički i emocionalno napredni, pa će onda onaj pravi hrvatski patriotizam već naći svoje mjesto i u sebi ponijeti konstruktivnu, a ne destruktivnu snagu.
Što je Hrvat manje patriot i manje naci- onalist, to će bolji biti odnosi Hrvatske i s drugim zemljama. Tako ispada da je najveći hrvatski patriot onaj koji uopće nije patriot. U pitanju je neka vrsta dijalektike. Oni koji mašu zastavama, te zastave nisu zaslužili, kako je netko rekao. S time se slažem. Valja se malo oko toga opustiti. Nije baš toliko važno biti Hrvat. Ima i drugih problema oko kojih bi se trebalo pozabaviti. Ne mislim ja nikome oko toga nešto propovijedati. Što ja zapravo o svemu tome znam? Živim u inozemstvu od svoje dvadesete godine. Možda se Hrvat u meni iskvario američkim idejama i možda je vrijeme da ovdje stanem, nakon što sam rekao ono što mi se činilo da moram reći.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
