Prije malo više od sto godina, prvog rujna 1920, francuski general Henri Gouraud, visoki povjerenik za bivšu osmansku provinciju aš-Šam, za nas Siriju ili Veliku Siriju, proglasio je da je iz nje izdvojio novu državu: Veliki Libanon.
Četiri mjeseca ranije je konferencija u San Remu stavila pod britanski mandat Irak, te Palestinu, tako izdvojenu iz aš-Šama, a ostatak Sirije stavila je pod francuski mandat, pa i zbog vjekovnih francuskih interesa za tu pokrajinu i njihove veze s libanonskim maronitskim kršćanima antiohijskog obreda. Ti su kršćani mirovnoj konferenciji u Parizu (18.I.1919-21.I.1920) poslali zahtjev, na zavidnome francuskome (na kojemu su ih redovito obrazovali francuski oci isusovci), zahtijevajući državu za se, da izbjegnu asimilaciju u arapskome muslimanskome moru, poslije odlaska Osmanlija (koji su pametno čuvali posebne milete narodâ Knjige, pa i da bi ih po potrebi huckali jedne na druge).
Mirovni ugovori su napokon potpisani, s Njemačkom 28 lipnja 1919 u Versaillesu, s Austrijom u Saint-Germain-en-Layeu (10.IX.1919), s Bugarskom u Neuillyju-sur-Seine (27.XI.1919), s Madžarskom u Trianonu (4.VI.1920) i s Osmanskim Carstvom u Sèvresu (10.VIII.1920). Turska je pogazila taj ugovor na štetu Armenije i Kurdistana (ne bez pomoći grčkog napada i poraza), ali se za maronite postarala Francuska: general Gouraud proglasio je njihovu državu s vrha vanjskog stubišta palače Pines.
Zašto ju je nazvao Velikim Libanonom? Zato jer je bivšem mutasarifatu Gore libanonske dodao područja na zapadu, istoku i jugu. To je zahtijevao Pierre-Paul Méouchi, tadašnji maronitski patrijarh Antiohije, koji je smatrao da su novoj državi potrebni veći poljoprivredni resursi. To je proširenje uključilo više Arapa i Druza nego je bilo razborito. Mutasarifat Libanonske gore bio je samoupravan od 1861 sporazumom između Visoke Porte i pet velikih evropskih sila (Francuske, Velike Britanije, Pruske, Austro-Ugarske i Rusije). Njegov mutasarif (namjesnik) morao je biti kršćanin. Zahtjev maronita bio je razumljiv, komentira sada francuski general Renaud Girard, o čiju se analizu ovdje djelomice oslanjamo. Tamošnje je pučanstvo netom izišlo iz strašne gladi koja je pobila gotovo trećinu stanovnika planine Libanon. Tu katastrofu izazvali su Antantina pomorska blokada, invazija skakavaca u proljeće 1915, ali prije svega, dementne i gotovo genocidne rekvizicije koje je naredio Džamal-paša (koga su Arapi nazvali “Koljač”).
Njega je sultan Mehmed V postavio za šefa civilnih i vojnih poslova na Bliskom istoku. Da bi formirao Veliki Libanon, Gouraud je okrugu Gore libanonske dodao Beirut, okruge Tripoli, Akkar, Hermel, Beqa’a, Rashaya, Hasbaya i južni Libanon. Gouraud je pozvao uglednike triju muslimanskih zajednica (sunita, šijita i Druza) na proglašenje Velikog Libanona, pa ih se i danas vidi na snimku, na vrhu stubišta, pored katoličkoga (maronitskoga) i pravoslavnog patrijarha. Doduše, svi su ti muslimani u Gouraudovo doba bili manjina, danas su muslimani pretežna većina u Libanonu. Može se reći da je teritorijalna arogancija njihovih djedova na Pariškoj mirovnoj konferenciji uzrokovala da su se maronitski kršćani, tradicionalni jamci libanonske države, našli pod napadom saveza libanonskih muslimana i palestinskih izbjeglica, počev od 1975. Ušli su, arogantno i nasilno, u građanski rat, pa ga izgubili. Gouraud je istoga dana na tri dijela rasjekao ostatak ozemlja osmanske Sirije, davši teritorij muslimanskim Alavitima (njihova manjina komandira današnjom Sirijom, jer njihova je i dinastija al-Asad) i posebne države Alep i Damask. Sljedeće godine stvorio je državu Džebel Druz, pa su tako i Druzi dobili svoju gorsku državu. Naravno, nijedna od tih država, pa ni libanonska, nije imala samostalnost i vanjsku suverenost, a i unutrašnja suverenost je ovisila o francuskom povjereništvu, sve do 1941. Sirijski i, općenito, arapski nacionalisti nisu nikada priznali nikakvu podjelu Sirije. Palestinu bi i preboljeli, ali državu Libanon baš nikako, ona im je razlog ogorčenosti. Vladajuća Socijalistička stranka arapskoga preporoda (al-Ba’ath) ima Veliku Siriju u svom programu. Kad je izrazito katolički Gouraud, kojeg je slobodni mislilac Clemenceau imenovao visokim povjerenikom, stigao u Beirut u studenom 1919, održao je govor u kojem je podsjetio na stoljetne veze između Francuske i Libanona, koje potječu iz križarskih ratova i kapitulacija (niza sporazuma sklopljenih između Francuske i Porte već u XVI stoljeću radi zaštite kršćana koji su živjeli u Osmanskom Carstvu). Visoki povjerenik bio je dio svjetovne politike Francuske kao zaštitnika istočnih kršćana, što je Clemenceau u potpunosti podržavao. No, Gouraud se javno prisjetio da je i on sin Republike i izjavio da će podjednako priznati sve kultove i sve konfesije. Legenda kaže da je francuski kralj sv. Louis IX napisao pismo u kojem je zahtijevao da se maroniti tretiraju kao njegovi podanici (dakle, kao Francuzi). Izvjesno je pak da se Louis IX, napokon oslobođen pošto je 1250 platio golemu otkupninu egipatskom sultanu, nije vratio odmah u Francusku. Proveo je četiri godine u Libanonu, gdje je uspio smiriti sukobe između različitih feuda, preostalih od križarskoga Jeruzalemskog Kraljevstva. Ostanemo li pri suvremenoj povijesti, Francuska je stalno bdjela nad libanonskim kršćanima, frankofonima i frankofilima (zahvaljujući velikome isusovačkom Sveučilištu sv. Josipa). Radi njih se bacila u svoju prvu humanitarnu intervenciju. Uz dogovor s inim evropskim silama, poslala je onamo vojnu ekspediciju, koja je trajala od kolovoza 1860 do lipnja 1861, kako bi zaustavila masakre nad kršćanima od ruku Druzâ u libanonskim planinama, odnosno sunita u Damasku.
Između Druzâ i maronita traje drevno rivalstvo za kontrolu nad libanonskim planinama. Za vlade Pučke fronte Francuska je 1936 s političkim predstavnicima Libanona i Sirije sklopila sporazum kojim se obavezala da će u roku od tri godine ukinuti mandat nad tim zemljama i tako im omogućiti punu neovisnost. Francuska Narodna skupština odbila je ratificirati taj sporazum. Poslije kapitulacije Francuske 1940 Petainov kolaboracionistički režim u Vichyju dopustio je Njemačkoj korištenje libanonskih luka i aerodroma za ratne akcije protiv Saveznika. U ljeto 1941 britanske snage i postrojbe Slobodne Francuske (francuske oružane snage koje su odbile poslušnost maršalu Philippeu Pétainu i prihvatile zapovjedništvo generala Charlesa de Gaullea) slomile su otpor vichyjevskih vojnih snaga. Nakon toga je 26.XI.1941 proglašena neovisnost i Libanona i Sirije.
Prema Nacionalnom paktu, kako se kolokvijalno naziva amandman na Ustav dogovoren 1943, najviši položaji u zemlji i mjesta u državnoj i područnoj upravi podijeljeni su po vjerskome ključu: predsjednik Republike je kršćanin, predsjednik Vlade sunitski musliman, a predsjednik Narodne skupštine šijitski musliman, polovica je ministara iz redova kršćana, a polovica iz redova muslimana. Po istom se ključu biraju skupštinski zastupnici. U razdoblju 1948-1960. pred izraelskom represijom u Libanon je izbjeglo oko 136.000 Palestinaca. To je dodatno narušilo unutrašnju ravnotežu. Libanon je postao poprište „delegiranog rata” između Sirije i Izraela. Izrael je maronite, kao protivnike muslimana, vidio kao prirodne saveznike protiv Palestinaca. Još pedesetih godina prevlast u Libanonu imali su nasljednici feudalaca i bogataša iz osmanskog doba. Više od polovice nacionalnog bogatstva posjedovalo je 17 kršćanskih i 8 muslimanskih obitelji. Muslimani su počeli zahtijevati veći udio u vlasti. U početku svibnja 1958 izbili su unutrašnji sukobi. Predsjednik Camille Chamoun pozvao je u pomoć Sjedinjene Države gdje je predsjednik bio general Eisenhower, koji je vojno intervenirao u srpnju 1958, pa je bilo uspostavljeno primirje. Političku stabilnost narušavali su povremeni obračuni među naoružanim skupinama, organiziranima na vjerskoj, etničkoj, klanskoj i sličnoj osnovi, uz miješanje i Sirije i Izraela.
General Charles de Gaulle rado je preuzeo ulogu zaštitnika Libanona kada je izabran za predsjednika Francuske Republike 1959, a i ranije, dok je za drugoga svjetskog rata bio na čelu Slobodne Francuske. Upoznao je Libanon još dok je, od studenoga 1929 do siječnja 1932, bio načelnik Drugog i Trećeg ureda (špijunaže i logistike) Glavnog stožera francuskih Levantskih snaga u Beirutu. U ljeto 1942, nakon prvog vojnog uspjeha Slobodnih francuskih snaga (koje su pod Koenigovim zapovjedništvom petnaest dana u Bir Hakeimu odolijevale njemačkome Afrikakorpsu pod Rommelovim zapovjedništvom u Cirenaici), general de Gaulle trijumfalno je posjetio Beirut, gdje ga je predsjednik Republike Alfred Naccache čekao pored aviona. Sve do siječnja 1946, dok je bio premijer francuske privremene vlade, de Gaulle je interese Francuske na Levantu branio zubima i noktima od “britanskih makinacija”. Kao prvi predsjednik francuske Pete Republike, de Gaulle je primao vjerodajnice svih libanonskih veleposlanika u Parizu.
Jednom od njih povjerio je: “Sve dok sam ovdje, nitko neće dirati integritet Libanona!” Šokiran uništenjem cjelokupne libanonske civilne zračne flote akcijom izraelskih komandosa u zračnoj luci u Beirutu 30.XII.1968, predsjednik de Gaulle odredio je embargo na francusko oružje i rezervne dijelove namijenjene židovskoj državi. Problemi libanonskih maronita započeli su šest mjeseci pošto je de Gaulle napustio vlast, kada je Nasser Kairskim sporazumom (3.XI.1969) o reguliranju položaja palestinskih izbjeglica u Libanonu prisilio libanonskog predsjednika Charlesa Heloua da dopusti naoružavanje tamošnjih Palestinaca. Njihov se broj povećao nakon progona iz Jordanije 1970. Prispjele su i palestinske oružane postrojbe. Libanon je postao glavna baza Palestinske oslobodilačke organizacije, što je dodatno razjarilo Izrael. U to doba libanonska vojska sukobljavala se s pojedinim palestinskim skupinama; sredinom sedamdesetih u Libanonu je bilo više od 400.000 izbjeglih Palestinaca, koji su postali jedna od najvećih zajednica u državi. Vojno-politički organizirali su se i šijiti, koji su 1975 stvorili organizaciju Amal. Vođa je bio imam Musa as-Sadr, koji je 1978 nestao u Libiji, a nakon njega Amal predvodi Nabih Berri.
Sredinom 1974 počeli su sukobi palestinskih skupina i maronitskih falangi, koji su u travnju 1975 prerasli u građanski rat sa 64.000 poginulih u dvije godine i sa silnim razaranjima, osobito Beiruta. Godinu dana kasnije intervenirala je Sirija kao glavna sastavnica arapskih mirovnih snaga. Sredinom ožujka 1978 Izrael je, iznerviran palestinskim napadima iz južnog Libanona, vojno intervenirao i okupirao jug Libanona do rijeke Litani. Odande je uteklo oko 200.000 stanovnika, uglavnom šijita, pa se zatim Amal oružano sukobio s Palestincima u Libanonu. Izrael se povukao, ostavio marionetsku vlast, pa je ponovo intervenirao u lipnju 1982 i zaposjeo Libanon do ceste Beirut - Damask. Zapad se nije suviše uzrujavao što se Levantinci kolju. Ni u nas nije bilo neke medijske pažnje (a onda smo se devedesetih silno čudili što se drugi ne uzrujavaju zbog rata u Hrvatskoj). Valéry Giscard d’Estaing, koji nije mario za levantinske probleme, nije ni prstom mrdnuo da bi pomogao libanonskim kršćanima u građanskom ratu koji je započeo 1975. Kršćanske falange tada su pod zapovjedništvom maronitske obitelji Gemayel bile na zlu glasu i u Evropi. François Mitterrand zainteresirao se za Libanon tek nakon druge izraelske invazije u proljeće 1982. U početku rujna uspio je evakuirati Arafata i vodstvo Palestinske oslobodilačke organizacije iz luke Beirut u Tunis. Zajedno s Amerikancima i Talijanima poslao je vojnike da formiraju multinacionalne snage za stabilizaciju Libanona. No kad su Druzi u Shufu u rujnu 1983 masakrirali više od tisuću kršćana, francuski vojnici nisu se potrudili prijeći pedeset kilometara kako bi ih spasili. Još manje su se angažirali kad su kršćanski falangisti, nakon prebacivanja palestinskih snaga u Tunis, obavili pokolj više od tisuće civila, žena i djece u palestinskim izbjegličkim logorima u Sabri i Chatili, na području pod izraelskom kontrolom. Ondje je od 1982 počeo djelovati šijitski pokret Hezbollah, preko kojega se u Libanon upetljao i Iran. Postupno su se Francuzi počeli sramiti što su libanonske kršćane prepustili svojoj sudbini. Kad je general Aoun pokrenuo svoj “oslobodilački rat” protiv sirijskog okupatora u proljeće 1989., francusko javno mnijenje stalo je uza nj. Na konferenciji u Taifu u listopadu 1989 Francuzi su slijedili Amerikance i Saudijce podržavajući sirijsku okupaciju Libanona, misleći da je to jedini način da se zaustavi građanski rat.
Kad je general Michel Aoun na kraju izgubio rat protiv Sirije u listopadu 1990, Francuzi su ga zaštitili u svome veleposlanstvu i prebacili u Pariz. Francusko zanimanje za Libanon vratilo se sa Jacquesom Chiracom, bliskim sunitskom premijeru Rafiqu Haririju, koji je devedesetih obnovio Beirut. Kada je i Hariri u veljači 2005 pridružen popisu libanonskih vođa eliminiranih eksplozijama kamiona punih eksploziva, Chirac je doletio u Beirut zagrliti Haririjevu obitelj i podržati neizmjerni val ogorčenja libanonskoga ne samo sunitskog stanovništva koji je na kraju prisilio sirijsku vojska da napusti zemlju. Francuski ministar Bernard Kouchner, organiziravši međulibanonsku konferenciju u La Celle-Saint-Cloudu u srpnju 2007, postavio je osnovu novoga političkog sporazuma između libanonskih frakcija, ratificiran u Dohi 25.V.2008, koji i danas regulira libanonski politički život. Država ipak ne funkcionira, što je pokazala i vjerojatno slučajna ali javašlukom dekretirana razorna eksplozija u beirutskoj luci nekidan. Libanon je još jedan plod Versaillesa koji - iako predstavljen čvrstim cedrom na grbu i zastavi - ne uspijeva uhvatiti stabilan korijen na levantinskoj višemilenijskoj vjetrometini.