Zašto je Hitlerov Treći Reich tako uporno i žestoko ratovao do posljednjih dana Drugog svjetskog rata? Kako se nacistički režim uspio održati iako je svima bilo jasno da je Njemačka izgubila rat? Polovicom 1944. Crvena armija bila je na Odri, a zapadni Saveznici na Rajni. Nakon toga uslijedio je kolaps Hitlerova novog poretka u kojem je živote potpuno nepotrebno izgubilo sveukupno na svim stranama još nekoliko milijuna ljudi. Prema relevantnim podacima, od ukupnog broja Nijemaca poginulih u vojnoj službi (5,318.000) na istočnu bojišnicu otpadalo je 51,6 posto (2,743.000), na borbe u završnoj fazi rata (siječanj-svibanj 1945.) 23,1 posto (1,230.000) i na zapadno bojište 6,4 posto (340.000).
Kroz povijest su i najveća carstva pregovarala s nadmoćnijom silom, jer poraz u ratu nije morao značiti gubitak svega, krah države i potpunu kapitulaciju. Zašto Nijemci nisu sami pokušali spriječiti konačnu katastrofu? Je li bila riječ samo o nacističkom fanatizmu ili nadi u neki spas u posljednjem trenutku?
Ipak, samo jedan čovjek u Njemačkoj iskreno je vjerovao da se Treći Reich može održati. Iako mu, zapravo, više nitko nije vjerovao, zašto su svi izvršavali njegove zapovijedi premda su znali da su vrlo često sulude, a ponekad i samoubilačke?
To su pitanja na koja pokušava odgovoriti istaknuti i plodni britanski povjesničar Ian Kershaw u knjizi koju je u Hrvatskoj objavio VBZ pod naslovom “Kraj – slom Hitlerove Njemačke 1944. - 1945.”. Kershaw je jedan od najboljih povjesničara Drugog svjetskog rata i Trećeg Reicha, a njegova dvotomna biografija Adolfa Hitlera na nekoliko tisuća stranica historiografski je klasik.
“Kraj” Iana Kershawa knjiga je prepuna frapantnih podataka o strašnim ljudskim gubicima njemačkih snaga u posljednjoj godini rata. Još su šokantnije brojke o civilnim gubicima Njemačke, o posljedicama savezničkih bombardiranja u kojima su doslovno rušeni najveći njemački gradovi, o osvetničkom pohodu Rusa, ubijanju i silovanjima koja su se događala gdje god je Crvena armija prokrčila put tenkovima i kaćušama i zatim kročila nogom.
“Njemačka je postala golema mrtvačnica tijekom posljednjih mjeseci Trećeg Reicha”, piše Kershaw dokazujući egzaktnim brojkama o kakvu je “pokolju na bojišnici” bilo riječ. U posljednjoj fazi rata Wehrmacht je svaki mjesec gubio 350.000 ljudi. Samo tijekom velike ljetne ofenzive Crvene armije 1944. godine, koja je trajala 150 dana, “njemačka je vojska na istoku izgubila gotovo milijun vojnika: toliko je bilo ranjenih, mrtvih i nestalih, od toga 700.000 nakon kolovoza. Drugim riječima, više od 5000 vojnika umiralo je svaki dan”. Ukupan broj poginulih njemačkih vojnika u borbama s Crvenom armijom tijekom cijele 1944. godine iznosio je nevjerojatnih 1,233.000!
Ratna katastrofa s Istočnog fronta nezadrživo se približavala njemačkim granicama. “Uz cijelu istočnu bojišnicu, dugačku otprilike 2400 kilometara, procijenjena neprijateljska nadmoć bila je golema: 11 puta više pješaštva, 7 puta više tenkova, 20 puta više topova, 20 puta više zračnih snaga.” Kershaw zaključno rekapitulira: “Njemački gubici u posljednjih šest mjeseci rata 1944. bili su gotovo na razini cijele tri prethodne godine, od napada na Sovjetski Savez.”
Nijemci su trpjeli poraze i na Zapadnom frontu, pogotovo u proljeće 1945. Kad su Saveznici 17. travnja zauzeli područje Ruhra, jedan od najsposobnijih Hitlerovih feldmaršala Walter Model raspustio je svoju vojsku. U zarobljeništvo je palo 317.000 njemačkih vojnika, među njima 30 generala, a sam Model se četiri dana poslije ustrijelio u nekom šumarku. Njemačka vojska je tijekom cijelog Drugog svjetskog rata “izgubila 269.000 časnika, od toga je 87.000 bilo ubijeno. U rujnu 1944. prosječno je 317 časnika dnevno, uglavnom nižih činova, ginulo, bivalo ranjavano ili pak zarobljeno”, navodi Kershaw.
Tijekom cijelog Drugog svjetskog rata u njemačkim snagama (Wehrmacht, Ratna mornarica, Luftwaffe i Waffen SS) ratovalo je ukupno čak 18,2 milijuna vojnika. Poginulo je 5,3 milijuna, “od toga je 2,7 milijuna do kraja srpnja 1944. godine. Čak 49 posto poginulih, odnosno 2,6 milijuna (više od 1,5 milijun na istočnoj bojišnici) poginulo je u posljednjih deset mjeseci”.
U Drugom svjetskom ratu od 18,2 milijuna njemačkih vojnika poginulo je 5,3 milijuna, a od toga čak 49 posto, odnosno 2,6 milijuna, u posljednjih deset mjeseci rata
Ako se ovim nevjerojatnim brojkama doda podatak da su još 2 do 3 milijuna Nijemaca završila u sovjetskom zarobljeništvu, iz kojega se, prema nekim procjenama, trećina nikada nije vratila, a možda čak i čitav milijun, logično je što se Kershaw u svojoj knjizi neprestano vraća na pitanje zašto Njemačka nije prekinula rat u trenutku kada je bilo potpuno jasno da slijedi katastrofa.
Kershaw nudi nekoliko odgovora.
Jedan je odgovor nacistička strahovlada koja se u desetak godina na vlasti pretvorila u osobnu Hitlerovu “neizmjerno snažnu diktaturu”. Njemački kancelar Adolf Hitler nikada nije sazvao sjednicu svoje Vlade, a formalno nije imao ni kabinet. Nacistička stranka nije imala nikakav politički vrh poput boljševičkog politbiroa ili klasičnog glavnog odbora neke zapadnoeuropske stranke. Postojao je samo Adolf Hitler. Istovremeno, on je bio i Führer, vođa cijelog naroda, jer ni šef države više nije postojao. Bio je i vrhovni vojni zapovjednik, a posljednjih godina rata i neposredni zapovjednik kopnene vojske Wehrmachta. Nije prihvaćao nikakve savjete, mada je stalno održavao sastanke na kojima je najviše govorio upravo on, u svojim legendarnim višesatnim monolozima. Nakon neuspjelog atentata na njega 1944. uslijedila je najgora faza njegove osobne diktature i nacifikacija Wehrmachta, koji je do tada uspijevao zadržavati kakvu-takvu distancu prema režimu. Pod sumnjom da su sudjelovali u pokušaju vojnog udara protiv Hitlera uhićeno je oko 700 njemačkih časnika, od kojih je 110 vrlo brzo smaknuto. Tada je i uveden obavezan pozdrav “Heil Hitler” u međusobnom ophođenju i među časnicima Wehrmachta.
Adolf Hitler nikada nije ni pomišljao na kapitulaciju, a o pregovorima sa Saveznicima “nije razmišljao ni sekundu”. Znao je govoriti da će Njemačka biti pobjednica u ratu ili je više neće biti. Kershaw piše da je u više navrata, dok su bojišnice padale, svojim najbližim suradnicima prijetio: “Svatko tko mi progovori o miru bez pobjede izgubit će glavu, bez obzira na to o kome je riječ i na kojem je položaju.”
Oko Hitlera je vladao strah, a vlast su u praksi uzurpirali karijeristi i poltroni. Među generalima koji su nesumnjivo znali za bezizlaznost ratne pozicije s vremenom su ključne položaje sve više zauzimali oni koji su bili iskreni i uvjereni nacisti. Uz to, krajem rata je čak trećina običnih vojnika Wehrmachta bila na neki način povezana s podružnicama Nacional-socijalističke stranke. Ako se tome pridoda pruski militarizam, tradicionalni vojnički mentalitet koji zna samo za izvršavanje zapovijedi, jasno je zašto se nitko od njemačkih generala i feldmaršala gotovo nikada nije suprotstavljao Hitlerovim zapovijedima ma kako one autodestruktivne bile. Broj generala je do 1945. narastao na nevjerojatnih 1250, ali poslije rata se procjenjivalo da je ipak samo njih pedesetak imalo uvid u strateški položaj na bojišnicama. Ipak, ključno je bilo što su “Njemački vojni vođe bili nagonski lojalisti”, a Adolf Hitler nesumnjivo “karizmatični vođa”, zaključuje Kershaw.
Kao jedan od ključnih razloga zašto su se tako dugo i uporno borili, mnogi ratni zločinci kojima je poslije rata suđeno u Nürnbergu navodili su ultimatum Saveznika koji je nudio samo bezuvjetnu predaju. To je bila javno objavljena politička odluka iza koje su stajali Churchill i Roosevelt osobno. Njemački generali u Nürnbergu isticali su da su potkraj rata mnogi zapovjednici bili spremni na separatni mir na svom dijelu zapadnog fronta, ali Amerikanci i Britanci koji su vodili zapadnu alijansu nisu prihvaćali predaju ako ona ne podrazumijeva i predaju Rusima na istočnom frontu.
Istovremeno, Hitler i Himmler su krajem rata kod svojih suradnika, ministara, generala i gaulajtera na terenu svjesno pothranjivali osjećaj da su iza njih svi mostovi porušeni. Preostaje samo bitka do posljednjeg čovjeka, galamio je Hitler. I svi su mu aplaudirali. A za stravične zločine, genocid i Holokaust nad europskim Židovima, za razliku od većine običnih Nijemaca, znali su gotovo svi vodeći ljudi režima, mada su se poslije rata opravdavali da su se rasnim pitanjima i “konačnim rješenjem” bavili SS i posebni tajni državni odjeli. Za zločine nad civilnim stanovništvom u osvojenim zemljama, pogotovo u okupiranim dijelovima Sovjetskog Saveza, znali su svi pripadnici Wehrmachta, pogotovo oni s višim činovima.
Međutim, tako snažnom otporu njemačkih snaga na istočnom frontu, koji je za nekoliko mjeseci odgodio konačnu sovjetsku ofenzivu na Berlin i samim time kraj rata, najviše je pridonio strah od Rusa i boljševika. Taj strah bio je nevjerojatno duboko usađen u svijest stanovnika istočnih dijelova Njemačke, koji je Göebbelsova propagandna mašinerija godinama pothranjivala. A kad je Crvena armija počela prodirati na teritorij Njemačke, taj strah pokazao se potpuno opravdanim.
“Stigavši na teritorij Reicha, sovjetski su vojnici sebe vidjeli kao osvetnike. Nijemci nisu pokazivali milost dok su pustošili sovjetske gradove i sela, palili domove i majure, pogubljivali nevino stanovništvo. Vojnici Crvene armije i njihovi zapovjednici nisu osjećali potrebu da se obuzdavaju...”, objašnjava Kershaw i prenosi opis jednog veterana Crvene armije: “Zaslijepljenost mržnjom!” “Brojni vojnici Crvene armije svojim su bestijalnim ponašanjem potvrdili karikature iz nacističke propagande, uz toleriranje, ako već ne i jasno poticanje, svojih nadređenih časnika.”
Ukratko, počele su pljačke, paljenje kuća, strijeljanje po kratkom postupku svakoga za koga se držalo da bi mogao biti nacistički dužnosnik. “Bilo je vjerojatno da će jednako proći i oni koji su nosili uniformu, čak i radnici na željeznici i vatrogasci.” Procjenjuje se da je u istočnim dijelovima Njemačke na takav način ubijeno 100.000 ljudi.
Silovanje žena, bez obzira na dob, postalo je masovni fenomen, kaže Kershaw. “Neke procjene govore da je tih tjedana čak 1,4 milijun žena, gotovo petina ženske populacije, bila silovana u istočnim pokrajinama koje je osvojila Crvena armija.”
Većina od dva milijuna stanovnika Istočne Pruske uspjela je pobjeći pred Rusima. Iz Šleske je pobjeglo tri milijuna ljudi. Sovjetska podmornica torpedirala je 30. siječnja 1945. veliki kruzer “Kraft durch Freude” koji je bio višestruko pretovaren njemačkim izbjeglicama s istoka. “Moguće je da se u toj najvećoj pomorskoj katastrofi u povijesti utopilo čak 7000 ljudi, gotovo pet puta više nego u potonuću Titanica”, kaže Kershaw.
I dok je trajao bijeg s istoka Njemačke, na zapadu su se svi molili samo da Amerikanci dođu prije Rusa. Više nije bio tako velik problem što je u američkim divizijama bilo tako puno crnih Amerikanaca. Crveni su bili opasniji.
No, njemački civili u cijelom Reichu posebno su strahovali od savezničkih bombardera. Procjenjuje se da je čak pola milijuna civila poginulo u bombardiranjima velikih gradova samo krajem rata. Ukupno je pod savezničkim bombama tijekom cijelog rata živote izgubilo oko dva milijuna ljudi. “1942. na Njemačku je palo ukupno 41.400 tona bombi. Ta je brojka krajem 1943. narasla na 206.000 tona, a 1944. povećala se za više od pet puta – na 1,202.000 tona. Također, 471.000 tona, dvostruko veća količina od one koja je bačena u cijeloj 1943., ispuštena je na Njemačku između siječnja i kraja travnja 1945.”, bilježi Kershaw.
Polovicom veljače 1945. Dresden, grad od 640.000 stanovnika s velikim brojem neregistriranih izbjeglica, sravnjen je sa zemljom. Nakon dvostrukog britanskog napada “Dresden je bio grad mrtvih”. Procijenjeno je da je bilo 25.000 mrtvih. To je ipak bio manji broj poginulih od tragedije Hamburga koja se dogodila još 1943. Potpuno je srušen Würzburg. Slijedili su München, Nürnberg, Berlin...
Za produživanje rata Kershaw poimence, osim Hitlera, posebno optužuje Alberta Speera, Führerova omiljenog arhitekta i čovjeka koji je imao odriješene ruke za sve što se odnosilo na ratnu proizvodnju. On je vodio cijelu ratnu ekonomiju Trećeg Reicha koja je usprkos nevjerojatnim materijalnim gubicima funkcionirala sve do pretkraj rata. ”Speer je produžio rat”, optužuje Kershaw. Nije, kaže, morao biti tako marljiv.
Za produživanje rata Kershaw poimence, osim Hitlera, posebno optužuje Alberta Speera, koji je imao odriješene ruke za sve što se odnosilo na ratnu proizvodnju
Naime, Speerov prioritetni zadatak bio je njemačka proizvodnja naoružanja. Usprkos padu proizvodnje zbog intenzivnog i ciljanog savezničkog bombardiranja Speer je 1944. uspio osigurati veću proizvodnju oružja nego vrlo uspješne ratne 1942. Čak je i u siječnju 1945. indeks rasta proizvodnje oružja bio viši nego u bilo kojoj godini prije 1944. “Da je činio manje kako bi produljio rat, milijuni bi ljudi uspjeli izbjeći upravo to najgore”, kaže Kershaw. Speer je izračunao da je pad proizvodnje oružja 1944. bio od 30 do 40 posto, ali usprkos tome Kershaw se ne može načuditi “koliko se kasno dogodio raspad ekonomije... U organizacijskom smislu uspijevali su napraviti gotovo čuda (doduše djelomično silnim nehumanim iskorištavanjem stranih radnika)”. Primjerice, krajem 1944. svaki mjesec u bombardiranjima je uništeno ili oštećeno između 1100 i 1200 lokomotiva. Speerovi ljudi istovremeno su uspijevali organizirati da se svaki mjesec popravi i osposobi čak 6800 lokomotiva. Proizvodnja oružja dosegla je “u prosincu 1944. svoj apsolutni vrhunac u gotovo svim tipovima oružja”.
Ipak, Speer se direktno i indirektno hrabro suprotstavljao Hitlerovoj politici “spaljene zemlje” koja je podrazumijevala uništavanje i razaranje svih industrijskih postrojenja i mostova koji bi mogli pasti u ruke neprijatelju. U dogovoru s vodećim njemačkim industrijalcima i dijelom vojnih zapovjednika pokušavao je spasiti sve što se moglo održati za poslijeratne potrebe. Kershaw je neumoljiv prema Speeru i njegovu, očito, izvrsnom timu. “Bez njihovih iznimnih nastojanja i sposobnosti improvizacije teško je zamisliti kako bi njemačke ratne akcije mogle postojati do svibnja 1945. godine”.
Uz Speera su bile vezane i nade da će se rat ipak na kraju okončati u korist Njemačke novim “čudotvornim oružjem”. To je bio mit koji se raspaljivao posljednje dvije godine rata. Iako postoje dokazi da su njemački znanstvenici bili blizu otkrića atomske bombe, pokazalo se da je to u tom trenutku bilo nerealno. Očekivanja od krstarećih raketa V1 koje su lansirane na London i balističkih projektila A4 (kasnije preimenovanih u V2) bila su pretjerana. “Nestašica goriva i nedostatak pilota uvelike su ograničili razvoj lovca Me 262, mlaznog zrakoplova s većom brzinom od bilo kojeg savezničkog zrakoplova. Samo dvjestotinjak ih je bilo korišteno u ratne svrhe i to uz velike gubitke... Samo nekoliko novih, tehnološki naprednih podmornica, za koje je Dönitz uvjeravao Hitlera da će se pokazati ključnim u ratu, bilo je dostupno do kraja rata.”
U Njemačkoj je 1944. bilo registrirano “gotovo šest milijuna prisilnih radnika i gotovo dva milijuna ratnih zarobljenika, sveukupno činili su četvrtinu radne snage”. Uz to, milijuni stranih radnika radili su, “uglavnom u robovskim uvjetima”, u velikom dijelu za Speerovu ratnu proizvodnju.
Još početkom 1945. u njemačkim koncentracijskim logorima bilo je oko 700.000 ljudi iz cijele Europe. Tek oko trećina bili su još uvijek preživjeli Židovi, a ostali uglavnom politički zatvorenici. Čuvalo ih je više od 40.000 SS-ovaca. Kako su se Rusi približavali najvećim logorima u Poljskoj i istočnim dijelovima Njemačke, trebalo ih je premjestiti i prikriti zločine. Tada su počeli fatalni “forsirani marševi smrti logoraša”. “Oko 113.000 zatočenika koncentracijskih logora krenulo je na marševe smrti u siječnju i veljači. Prema suzdržanim procjenama, najmanje trećina ljudi nije preživjela”, piše Kershaw.
Usprkos svemu njemačka država i administracija funkcionirali su do samog kraja. Krah na bojišnicama zahtijevao je da se ponajprije pozabave dezerterima. To je bio jedan od zadataka Hitlerovih elitnih postrojbi, Waffen SS-a, koji je još krajem 1944. imao 910.000 pripadnika.
Snažnom otporu njemačkih snaga najviše je pridonio duboko usađeni strah od Rusa i boljševika, koji su nakon ulaska u Berlin 1945. izvršili strahovitu odmazdu. U travnju i svibnju, tijekom bitke za grad, 3881 osoba počinila je samoubojstvo
Hitlerov najbliži suradnik krajem rata Martin Bormann procijenio je u veljači 1945. da oko 600.000 vojnika “izbjegava službu na bojišnici”. Koliko su očiti bili “znakovi raspada njemačke vojske u povlačenju” i veliki razmjeri defetizma među vojnicima, pokazuje podatak da je krajem 1944. bilo više od četvrt milijuna dezertera. Poseban fenomen predstavljali su “oni koji su izgubili svoje postrojbe”, kako su se opravdavali nakon uhićenja.
Obračun s dezerterima bio je više nego nemilosrdan. “U usporedbi sa 18 slučajeva u njemačkoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, broj osuđenih za dezerterstvo tijekom Drugog svjetskog rata popeo se na 35.000. Smrtna kazna dosuđena je u oko 15.000 slučajeva... Zbog različitih ozbiljnih prijestupa ukupno je 150 njemačkih vojnika bilo osuđeno na smrt u Prvom svjetskom ratu, a 48 ih je smaknuto. Njemački su vojni sudovi, sve u svemu, donijeli 30.000 smrtnih presuda protiv njemačkih vojnika tijekom Drugog svjetskog rata, a 20.000 ih je bilo izvršeno. Tijekom Drugog svjetskog rata Britanci su smaknuli 40, Francuzi 103, a Amerikanci 146 vojnika”, bilježi Kershaw.
Ipak, “Njemačka sa svojim drakonskim kaznama nije bila usamljena među autoritarnim režimima. Japan je smaknuo 22.253 vojnika... a procjene su da je u Sovjetskom Savezu zbog dezertiranja pobijeno čak 150.000 ljudi”, kaže Kershaw, pozivajući se (u svojim uobičajeno bogatim i mnogobrojnim fusnotama) na druge izvore.
Kraj rata bio je tragično spora agonija jer je Reich imao “dobro kvalificiranu i sposobnu birokraciju” koja je, kako su se opravdavali, uvijek i samo “slijedila propise i izvršavala naredbe”, zaključuje autor. Zvuči nevjerojatno, ali je istinito: još u travnju 1945. isplaćene su plaće, a do posljednjeg tjedna rata isplaćivane su čak i stipendije stranim studentima. Minhensko policijsko zapovjedništvo primilo je plaće i u svibnju 1945. “Posljednji koncert Berlinske filharmonije održan je 12. travnja, četiri dana prije početka sovjetskog napada na glavni grad Reicha. Naravno, na programu je bilo finale ‘Sumraka bogova’ Richarda Wagnera... Posljednja ratna utakmica odigrana je 23. travnja 1945. i u njoj je minhenski Bayern rezultatom 3:2 pobijedio svog gradskog rivala TSV 1860.” Ipak, ratne nedaće onemogućavale su odigravanje nogometnog prvenstva Njemačke, tako da je posljednje finale održano 16. lipnja 1944. Pred 70.000 gledatelja Dresden je u Berlinu pobijedio Hamburg sa 4:0.
Ipak, najluđe od svega je nadrealni plan porezne reforme koji je u veljači 1945. razrađivao Hitlerov vječni ministar financija Schwerin von Krosigk. Nužno je, govorio je on, “drastično smanjiti količinu novca u opticaju smanjivanjem državnih troškova i povećanjem cijena poštanskog, željezničkog i lokalnog prometa, kao i povećanjem poreza na duhan i alkohol, posjeta kinu... Na sastanku ministara 23. veljače prezentirao je svoj prijedlog o četverostrukom povećanju poreza na imovinu”.
Ipak, nisu svi nacistički glavešine živjeli pod staklenim zvonom. Sam Hitler je znao, i to je svojim suradnicima najavio, da mu je jedino rješenje samoubojstvo. Njegov primjer slijedio je Göbbels koji je otrovao i cijelu svoju obitelj, a zatim mnogi drugi koji su se otrovali cijankalijem. Bila je to prava “epidemija samoubojstava u završnim tjednima Trećeg Reicha”, kaže Kershaw i pojašnjava: “Himmler, Lay i Göring bili su među onima koji su odlučili okončati svoje živote u savezničkom zarobljeništvu; baš kao i 8 od 41 gaulajtera, 7 od 47 visokih vođa SS-a i policije, 53 od 554 generala kopnene vojske, 14 od 98 generala Luftwaffe te 11 od 53 admirala.” Još prije toga, kada je Crvena armija provalila duboko u Njemačku, stanovništvo je obuzela panika pa je samoubojstava bilo na stotine, a “pretpostavlja se da je riječ o tisućama, možda i desecima tisuća samoubojstava”, tvrdi Kershaw i dodaje: “U Berlinu gdje su postojali statistički podaci o samoubojstvima, čak i ako su oni bili nepotpuni, trend je bio jasno vidljiv. Na vrhuncu, u travnju i svibnju, tijekom bitke za Berlin, 3881 osoba počinila je samoubojstvo. Sveukupno se 1945. u gradu dogodilo 7057 samoubojstava, 3996 od njih su počinile žene; u usporedbi sa 2018 samoubojstava u 1938. i 1884 samoubojstva u 1946. U Hamburgu, u usporedbi s tim, u travnju 1945. bilo je 56 samoubojstava.”
Pokušavajući odgovoriti na početno pitanje ove knjige (zašto su se Nijemci tako samoubilački borili do samog kraja rata?), Ian Kershaw uvijek i ponovno dolazi do samog Adolfa Hitlera. Režim se raspao tek kada je Crvena armija došla pred sam ured kancelara Reicha. “Očita je Hitlerova središnja uloga u njemačkom samouništavajućem porivu dok je Reich propadao... Čim je Hitler preminuo, učinili su sve što su mogli da izbjegnu ponor... Potpuna kapitulacija uslijedila je samo tjedan dana poslije konačnog čina drame u bunkeru”, zaključuje Ian Kershaw.
Fotografije: WorldWar2Database
Sir Ian Kershaw
Ian Kershaw (1943.) britanski je povjesničar koji se bavi poviješću Njemačke i posebno poviješću Trećeg Reicha. Objavio je dvadesetak knjiga upravo o tim temama, među kojima se ističu Do pakla i natrag (To Hell and Back), 2015., Kraj: Slom Hitlerove Njemačke 1944.-1945. (The End: Hitler’s Germany 1944-45), 2011., kao i njegova opsežna dvosveščana biografija Adolfa Hitlera, “Hitler 1889.-1936.: Hubris” (1998.) i “Hitler 1936.-1945.: Nemesis” (2000.) Dobitnik je nagrada Wolfson, Elizabeth Langford i Bruno Kreisky te jedan od dobitnika prve knjižne nagrade Britanske akademije, čiji je član. Prije umirovljenja predavao je na Sveučilištu u Sheffieldu, a kao stručni savjetnik surađivao je na brojnim BBC-jevim dokumentarnim serijama.
Knjiga “Kraj: Slom Hitlerove Njemačke 1944. - 1945.” treća je njegova knjiga prevedena na hrvatski jezik. Objavila ju je sredinom 2018. izdavačka kuća VBZ.
