Ivana Račana javnost doživljava prvenstveno kao sina prvoga predsjednika SDP-a i prvoga nehadezeovskog hrvatskog premijera, pokojnog Ivice Račana. On, svakako, nije samo to. Prije svega, Ivan Račan je već godinama iznimno utjecajan, ali vrlo samozatajan intelektualac iz samog vrha stranke, bez obzira na to što do sada nije obnašao nijednu od značajnijih funkcija.
Godinama ga nazivaju neslužbenim ideologom SDP-a. Bilo je i onih koji su priželjkivali da se upravo on kandidira za prvog čovjeka stranke. Razgovarali smo nakon što je na posljednjim unutarstranačkim izborima izabran u Predsjedništvo SDP-a, na kojima je Ivan Račan podržavao novoizabranog predsjednika Peđu Grbina. Račan govori o perspektivama dobrano uzdrmane najveće oporbene stranke u zemlji koja je na posljednjim parlamentarnim izborima zabilježila jedan od svojih najgorih rezultata do sada.
Prvi predsjednik SDP-a Ivica Račan, govoreći o svojoj viziji političke budućnosti Hrvatske, rekao je da bi se stabilan razvoj zemlje mogao ostvariti kad bi socijaldemokrati vladali, a HDZ bio korektiv koji povremeno dolazi na vlast. A sada je potpuno obrnuto. SDP dolazi na vlast samo kad HDZ nešto strašno zgriješi. U čemu je SDP strateški pogriješio u ovih 15 ili 20 godina otkako je prvi put dobio izbore?
- Prva Vlada SDP-a nakon pobjede na izborima 2000. bila je koalicija od šest stranaka s barem pet jakih nacionalnih lidera. Takva situacija više se nije ponovila. Usprkos tome što je bila teška za upravljanje, ta Vlada je imala dobre ekonomske rezultate, ali nije ostvarila drugi mandat. Povratkom u opoziciju, unutar SDP-a razvija se razmišljanje da se moramo dalje graditi kao opcija koja će postati primarna hrvatskim građanima, a s vlasti silaziti onda kad zgriješi. To je definirano kao potreba da se spoje dva mandata u Vladi. Nažalost, nismo pronašli put da to ostvarimo. Sada smo se vratili korak natrag, kad se ponovo moramo izgraditi kao alternativa vlasti. Socijaldemokracija ili ljevica općenito sve je rjeđe na vlasti u Europi. Ne pronalaze se odgovori na pitanje što je to ljevica za 21. stoljeće koja će dobiti podršku građana. Malo se trči u zeleno, malo prema liberalnom, ovisno o državi i okolnostima. Koherentnog odgovora ili jasne vizije nema. Jedino što se zna je da su teme iz povijesti, poput osmosatnog radnog vremena ili zaštite temeljnih prava, zapravo apsolvirane teme. Ta prava danas štite zakonodavstva država, a preuzeli su ih svi na političkoj sceni. Ljevica se zadnjih godina najviše bavila zaštitom ljudskih prava, pravima manjina, ravnopravnošću spolova... i u tome je postizala određene uspjehe.
Konkretno, gdje je SDP strateški pogriješio?
- Na to pitanje nemam jednostavan odgovor. Pitanje je i koliko je SDP pogriješio, a koliko je zbog okolnosti mogao. U Hrvatskoj imamo izokrenute odnose. SDP je sljednik Saveza komunista Hrvatske samo u pravnom smislu. Baštinimo antifašizam, ali ne i komunizam. SDP je nastao od skupine ljudi koja je tražila reforme u tom Savezu komunista. Svoju priliku dobili su na samom kraju i stvorili su SDP upravo nasuprot onome što je Savez komunista bio u svojoj posljednjoj fazi. HDZ je nastao od svega ostalog iz tog Saveza komunista, od izvornih komunista i partizana koji su s puškom u ruci stvarali socijalističku Jugoslaviju, od tzv. tehnomenadžera iz bivšeg sustava, od svih onih koji su radi karijera bili u Partiji... Sve je to otišlo u HDZ, zajedno s disidentima, pa i žrtvama bivšeg sustava, koji se do danas nije transformirao iz pokreta koji okuplja sve i svašta u političku stranku. HDZ, primjerice, ima cijeli niz tajkuna koje je stvorio privatizacijom, koji će uredno servisirati sve potrebe HDZ-a, a koji su i dalje, ako sada već ne i njihova djeca, vezani za poslove s državom. HDZ će njih čuvati jer će oni zauzvrat uvijek biti na usluzi HDZ-u. Istovremeno, HDZ će lako zagovarati rekroatizaciju Ine, što je zapravo nacionalizacija ili aktualniji primjer je ideja o osnivanju državne veledrogerije. Jedno i drugo je nešto što bi komunisti napravili, ali u HDZ-u zbog toga nema drame. U tako izokrenutim odnosima, vjerojatno najviše spominjani krimen SDP-a pred svojom publikom jest to što je oba puta na vlasti liberalizirao zakon o radu. Razumijem te kritike iz lijevog rakursa, ali se s njima ne slažem iz rakursa interesa države. Iz socijalizma smo kao država izašli davno, ali to je bio samo početak tranzicije. Volio bih da je SDP imao više hrabrosti jasno definirati da je naša misija završiti tranziciju koja je zapela i koju HDZ neće provesti. U ekonomiji imamo državni etatizam koji će neki nazvati rentijersko-hajdučkom ekonomijom, neki ga zovu ortačkim kapitalizmom, neki plemenskim kapitalizmom... I sve je to točno. I svi kao građani cvilimo, stanovništvo nestaje, smanjuje se, građani se iseljavaju jer se u Hrvatskoj teško živi. HDZ to ne može promijeniti, a SDP nikada nije postao dovoljno jak da to promijeni.
Je li problem u ideologiji, u socijaldemokraciji koja više nije atraktivna ideja ni relevantna politička snaga, ili u liderima?
- Problem je i jedno i drugo. Svijet se promijenio. Mi danas živimo u McLuhanovu globalnom medijskom selu s jednim dodatkom koji McLuhan nje predvidio. To je svijet u kojem vlada populizam koji se svodi na osobe, karaktere ili jake ličnosti više od onoga što zapravo zastupaju. U Zoranu Milanoviću SDP je apsolutno imao jaku osobu i lidera. Međutim, to je u velikoj mjeri prikrivalo nedostatak ideja i sadržaja unutar stranke ili same socijaldemokracije. Poslije Zorana Milanovića pokazalo se da je ta praznina velika, a novi jak lider se nije pojavio.
Svojevremeno ste rekli da je ljevica “tek servis za popravljanje kapitalizma”. Je li to bila samo konstatacija ili preporuka za djelovanje suvremene centrističke ljevice?
- To je rezime koji se vrlo često može čuti u Europi. To je istovremeno i žalopojka i kletva i dosjetka. Sve u jednome. Sa slomom socijalizma u Europi krajem osamdesetih godina socijaldemokracija je napustila utopijski cilj socijalizma. Do tada je cilj bio dolazak do socijalizma demokratskim sredstvima za razliku od komunista koji su to htjeli revolucijom. U nedostatku takve jasne vizije ili cilja, lagano je bilo zaključiti da je socijaldemokracija svedena na servis za popravak kapitalizma.
Svijet je postao politička arena bez ideologija koje su antipodi već na prvi pogled. Tako je i u Hrvatskoj. Koja je razlika između umivenog desnog centra kakav želi stvoriti Andrej Plenković od HDZ-a i lijevog centra s liberalnim otklonima kakav je SDP?
- Načelne razlike su tradicionalne. Desni centar će uvijek biti skloniji velikim interesima, dok ćemo mi uvijek biti skloniji zaštiti svih koji su slabiji. U konkretnim pitanjima desni centar će zagovarati zabranu pobačaja, a lijevi centar pravo žene na izbor. U Hrvatskoj će u sljedećem razdoblju nastupiti jasna podjela oko vjeronauka u školama. Desni centar htjet će zadržati postojeće stanje, a lijevi centar će htjeti izlazak vjeronauka iz škola.
U nedostatku velikih ideja, ljudi se okreću liderima kojima mogu vjerovati. Nisu li političari poput Plenkovića i Milanovića očit dokaz da je pokretačka snaga u liderima, a ne u ideologijama? Bez Plenkovića bi HDZ bio desnica koja ni sama ne zna je li stranka ili pokret, a SDP bez Milanovića ne bi prešao Trg sv. Marka i Banske dvore bi i dalje gledao samo iz Sabora.
- To je današnji svijet, globalno selo u kojem često vladaju populisti. Tko je veći populist? Onaj koji je uspješniji u pridobivanju najšire moguće podrške. A građani se mogu samo nadati da taj populizam nije štetan za njih. Primjerice, Plenković, poput Trumpa, predstavlja javnosti svoje alternativne činjenice. Ponaša se i govori kao da se Hrvatska strašno razvija, kao da se živi sve bolje, da su plaće sve veće, a za sve to je zaslužna njegova Vlada. To je očito nešto u što on vjeruje, ali to nije ono što vide građani. Plenković pokazuje i novu vrstu oholosti u hrvatskoj politici. I Milanoviću se zamjeralo da se svađa i da vrijeđa svoje političke suparnike, ali Plenković vrlo često uopće ne pokušava odgovoriti na pitanje, nego odmah oholo govori o onome koji je postavio pitanje potpuno ignorirajući samo pitanje. Slično je radio i Sanader.
Ipak, činjenica je da je u njegovu mandatu pukla afera Agrokor, da se u Zagrebu dogodio veliki potres i, kao vrhunac, pandemija epskih razmjera. Nije mu lako. Može li to biti opravdanje ili alibi?
- Svaki premijer se sudara s krizama. Koju je to reformu Plenković morao zaustaviti zbog toga što su se ove stvari događale?
Strukturne reforme gospodarstva i države, recimo.
- Dobar izgovor uvijek zlata vrijedi. Ne znam kako su to Agrokor i potres onemogućili reforme pravosuđa ili javne uprave.
Dakle, vidimo da ljudi vjeruju političarima koji imaju ili “karakter” ili onima koji nude i obećavaju “vjerodostojnost”. Što ima i što može ponuditi Peđa Grbin?
- Peđa Grbin ima rad, sustavnost i trezvenost. Kroz sustavan rad i trezveno, neostrašćeno nastupanje politički se profilirao i postao predsjednik SDP-a.
Kako ocjenjujete početak njegova mandata? Kampanju SDP-a za lokalne izbore već je započeo.
- Postao je predsjednik SDP-a nakon najlošijeg izbornog rezultata u posljednjih 20 godina. Počinje mandat u medijskom okruženju u kojem se svakodnevno objavljuju tekstovi koji prognoziraju smrt, kraj i nestanak SDP-a. Govorim o vrlo čitanim novinama i portalima. Poznajem ga više od dvadeset godina i znam da ga neće uplašiti što mu okruženje ne daje velike šanse. Ovo je tek početak.
Možda mu to može olakšati posao.
- Što su očekivanja manja, to je uspjeh veći u bilo čemu što se napravi. Međutim, u politici se uspjeh mjeri po rezultatima. Prvi rezultati doći će na lokalnim izborima iduće godine, a lokalni su izbori, iako jesu test za novo vodstvo, i ocjena SDP-a u lokalnim sredinama, prije svega ljudi koji se na njima kandidiraju, a ne samo vodstva stranke.
Ipak, što ako opet doživite ozbiljan poraz i izgubite gradove u kojima ste sada na vlasti?
- Naravno, to ne može biti dobro, ali mene ne zanima samo rezultat na lokalnim izborima. Više me zanima hoće li se SDP nakon njih početi dizati, hoćemo li pronaći novi put ili će se nastaviti loš trend. Ako se pad nastavi, bez obzira na rezultate, onda sve katastrofične prognoze mogu postati točne.
Jesu li sukobi u SDP-u sada samo pritajeni i hoće li se opet razbuktati nakon lokalnih izbora?
- Sukobi nisu pritajeni, dešavaju se i dalje. Vjerujem da će se smiriti s približavanjem lokalnih izbora, a dalje će biti uvjetovani rezultatima. Situacija u kojoj se nalazi SDP i problemi koje ima nisu nastali u kratkom vremenu, pa ih preko noći nije moguće ni riješiti.
Kakva će biti uloga u SDP-u dosadašnjih istaknutih političara koji sada nisu u prvom planu?
- Svatko ima svoj put. Mogu biti dio problema, a mogu biti i dio rješenja. To je izbor svakog pojedinca. SDP mora pružati okvir za okupljanje svih koji mogu doprinijeti idejama i rješenjima.
Hoće li na kraju SDP imati svog kandidata za gradonačelnika Zagreba?
- O tome će odlučiti gradska organizacija SDP-a u Zagrebu.
To znači da će Gordan Maras sam odlučiti hoće li se kandidirati? On je već rekao da želi biti zagrebački gradonačelnik.
- Legitimno je da predsjednik Gradske organizacije SDP-a u Zagrebu ima ambiciju biti kandidat za gradonačelnika. Pomalo je besmisleno od njega očekivati da odustane od te ambicije dok nema niti jednog ozbiljnog istraživanja koje pokazuje da je ta ambicija potpuno promašena. Predsjednik Gradske organizacije predložit će kandidata za gradonačelnika, a gradski odbor će o tome odlučiti.
Nije li ideja s Borisom Jokićem kao kandidatom ispala neozbiljna, pogotovo nakon njegova pomalo ponižavajućeg javnog odbijanja?
- To nije bila ideja. Bio je to medijski istup u offu nekog od članova SDP-a koji je to tresnuo a da ništa o tome ne zna. To nije bila ideja SDP-a.
A je li postojala ideja o Tomislavu Tomaševiću iz platforme Možemo! kao zajedničkom kandidatu ljevice, ako ne u prvom, onda u drugom izbornom krugu?
- Procesi i razgovori trenutne skupštinske oporbe u Zagrebu o izlasku na lokalne izbore su započeli. To je proces koji sigurno neće biti gotov u nekoliko tjedana. O svakoj opciji izlaska SDP-a na lokalne izbore u Zagrebu odlučit će Gradska organizacija kad za to dođe vrijeme.
Postaje li zeleno-lijeva koalicija Možemo! urbana alternativa SDP-u? Je li perspektiva zelena, a ne više crvena socijaldemokracija?
- Oni su heroji nade. U percipiranoj i stvarnoj slabosti SDP-a, njih vide kao nadu i budućnost. Međutim, oni su protestna opcija. Sve protestne opcije su jako dobre u prokazivanju onoga što ne valja, ali jako teško se transformiraju u opciju koja treba graditi i biti konstruktivna prvo u opozicijskoj situaciji, a zatim u koalicijskoj participaciji na vlasti. Ideja zelene socijaldemokracije je korisna, poštena, čak i zavodljiva i bilo bi prekrasno kad bi bila lako provediva. Nažalost, zelene politike koštaju, a zelena rješenja su kratkoročno skuplja od postojećih. To zelenu socijaldemokraciju čini dostupnijom bogatim društvima.
Kako vidite budućnost Radničke fronte?
- Svašta je moguće. Do prije par godina govorio sam za nešto što baš nije vjerojatno da je moguće jednako kao i da Hrvatska osvoji svjetsko prvenstvo u nogometu, pa se to gotovo dogodilo. Dobro je da postoje glasovi s radikalno lijevih pozicija. Njihov prostor će rasti toliko koliko Hrvatska bude nastavljala svoje gospodarsko tavorenje. Dalje od toga ne vidim prostor za Radničku frontu, barem ne u skorijoj budućnosti. U nekoj daljoj budućnosti, koja nije u našem životnom vijeku, apsolutno vidim besklasno društvo koje je sve životne potrebe napravilo dostupnim svima. No za to je potrebna promjena svijesti pojedinca, zatim kolektivne svijesti da omogući ljudsko udruživanje na novim osnovama…
Kao i vi, i HDZ ima problema s kandidatom za gradonačelnika Zagreba?
- HDZ već dugo u Zagrebu nije imao jakog kandidata, a sad ga više i ne treba kad su u koaliciji s Bandićem. Nije li Zoran Milanović kao predsjednik zauzeo poziciju neformalnog šefa opozicije i time zasjenio i otežao profiliranje Peđe Grbina? - Ako mislite da je tako zato što Milanović puno nastupa kao kritičar, ne samo Vlade nego kao kritičar različitih društvenih događaja i pojava, ne slažem se. On funkcionalno ne može biti oponent vlasti bez obzira na oponiranje Plenkoviću.
Ipak, mislim da je dojam sveukupne javnosti kako je oporba slaba i da se premijeru Plenkoviću i HDZ-u efikasno suprotstavlja samo predsjednik Zoran Milanović.
- Zoran Milanović uzima puno medijskog prostora. Time, naravno, ne olakšava put do medija bilo kome drugome. Mi se u SDP-u konsolidiramo, a druga opcija koja bi nas zamijenila na mjestu lidera oporbe nije nastala.
Mislite li da bi za Hrvatsku bilo bolje da se predsjednik svede samo na protokolarnu ulogu?
- Da, ako želimo jačati parlamentarnu demokraciju. No put do toga nije samo smanjena uloga predsjednika nego i promjena načina izbora zastupnika.
Kako ocjenjujete neprekidne svađe Milanovića i Plenkovića? Bez obzira na to tko u čemu ima pravo, ljudi to doživljavaju kao sukob dvaju titanskih ega.
- Tog sukoba dvaju ega vjerojatno ima. Čini mi se da su njih dvojica cijeli profesionalni život bili na rubu ili da postanu veliki suradnici ili veliki suparnici. Među njima nije moglo biti sredine, a kako se nije ostvarila neka velika suradnja, imamo ovo što imamo sve dok je jedan premijer, a drugi predsjednik države.
Ako je riječ o ratu taština, takav odnos ne koristi ni jednom ni drugom. Svađa ne koristi ni funkcijama na kojima se sada nalaze. Ili možda svaki od njih ima svoju računicu?
- Obojica rade ono što vjeruju da je njihova dužnost i uloga. Mislim da bi za Hrvatsku bilo bolje da njihov odnos nije toliko svađalački.
Kakva je politička budućnost bivšeg predsjednika Davora Bernardića, gdje ga vidite u SDP-u?
- To će biti njegov izbor i rezultat njegova angažmana. Što biste mu vi preporučili? - Preko medija ništa.
Zašto se niste kandidirali za predsjednika SDP-a? To što ste sin Ivice Račana, ne bi trebao biti problem, eventualno može biti samo prednost. Jeste li ikada razmišljali o tome i može li to biti opcija za budućnost?
- U životu sam naučio da je točna ona rečenica: Nikad ne reci nikad! No SDP nije carstvo da bih ja nešto naslijedio. U demokraciji nema nasljeđivanja ostavinskom raspravom. Mislim da su moj rad i okolnosti bile proporcionalne kandidaturi za člana Predsjedništva SDP-a. Sretan sam što sam dobio priliku biti dio ovog vodstva koje ima misiju pronaći novi put za SDP.