Kada su fašisti umarširali u Rim, najpreči im je posao bio uspostaviti politički režim u kojemu će vladati samostalno i vječno. Na početku svoga smrtonosnog pohoda po Italiji i svijetu Mussolini je možda još gajio neke sentimente prema demokraciji pa je odlučio vlast zauzeti izborima - izborima koji će biti dizajnirani tako da se pobjednik zna unaprijed. Nije dvojio o tome da je njegov fašistički pokret najjači politički akter, ali je li bio dostatno jak da vlada sam? Talijanski je diktator ovlastio svoga ministra Giacoma Acerba da ukloni sve nedoumice, a on je to učinio oblikovavši premijski izborni sustav.
Prema Acerbovu zakonu, izborna lista koja dobije 25 posto glasova u cijeloj zemlji automatski stječe dvije trećine mjesta u parlamentu, dok se preostala trećina raspodjeljuje ostalim listama koje su sudjelovale u izborima. Mjesta u parlamentu koja nisu proizašla iz broja osvojenih glasova nazvana su premijskima ili bonusnim mandatima. Pokazalo se da su fašisti jako podcijenili potporu Talijana, jer je na izborima 1924. njihova lista dobila 63 posto glasova birača.
No, fašizam je propao, Mussolinija su Talijani objesili na jednome gradskom trgu, ali nisu nestale sve njihove tekovine. Usred poslijeratne demokratizacije Prve Republike vladajuća Demokršćanska stranka odjednom je uočila kako državu ugrožava krajnja desnica te zaključila da se ugroza može odstraniti samo tako da ona ostane na vlasti. Kako demokratski izbori nisu jamčili tako predvidiv ishod, demokršćani su opet ozakonili premijski izborni sustav. Posegnuli su, doduše, za njegovom blažom inačicom: stranka koja osvoji 50 posto plus jedan glas automatski stječe pravo na dvije trećine mjesta u Predstavničkom domu parlamenta. Demokršćani ipak nisu osvojili natpolovičnu većinu glasova te su izgubili pravo na premijska mjesta i promijenili izborni zakon.
Nije to bio kraj talijanskih pustolovina s premijskim izbornim sustavima. Godine 2006. opet je ozakonjen premijski režim. Prema toj inačici, ako nijedna izborna lista ne dobije “prirodnu” natpolovičnu većinu od 55 posto mjesta u Predstavničkom domu, onda lista koja je dobila najviše glasova ima pravo na onoliko premijskih ili bonusnih mandata koliko joj je potrebno da dobije tu “manufakturnu” apsolutnu većinu. Ako, primjerice, većinu od 55 posto čini 340 mjesta, a lista dobije na temelju broja glasova birača 280 mjesta, njezina većinska premija iznosi 60 mandata.
Taj “slavni” izborni aranžman mogao bi, ako je suditi prema natuknicama Andreja Plenkovića, doklipsati i u Hrvatsku. Možda se već negdje u Vladi, u nekakvu “borgovskom” okruženju, proigravaju različite i brojne njegove inačice. Jer, Andrej Plenković, utjelovljenje političkog ziheraša, ne podnosi stalnu neizvjesnost na vlasti i oko vlasti pa bi želio normativno i institucionalno stvoriti preduvjete da vlada samostalno i dugo, zapravo sve dok se ne suoči s nekim velikim “izazovom” u institucijama Europske unije koji bi bilo nerazumno ignorirati.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
