GLOBUS: 14 DANA

Andrej Plenković, politički maratonac

Plenkovićev referatski stil pun pozitivnih statistika možda nije atraktivan, ali je čvrsto ukorijenjen u sadašnjosti

Andrej Plenković

 Damir Krajac/Cropix

I HDZ i oporba klone se bilo što određenije reći o izborima. Daleko je to, ima vremena, vidjet ćemo – govore i jedni drugi. Mudro. Ne otkrivaju svoje strateške i taktičke planove. Jedni zato što ne žele, drugi zato što ih nemaju. Oba su razloga dobra. Otvorenost te može skupo stajati. Ako prerano zakukuriječeš, mogao bi u zao čas ostati bez glasa i bez glasova. Političko iskustvo poučava da je ključ uspjeha u dobrom tempiranju. U protekla tri desetljeća višestranačja vidjeli smo kako se tragično gase velike nove nade – političari i stranke – koje preglasno i prije vremena zaokupe javnost. Taman se do izbora iscrpe i potroše pa se poslije, kad se prebroje glasački listići, čudom čude što su ih birači “iznevjerili”.

Iskusne stranke neće sebi dopustiti da upadnu u tu zamku. One će polako zagrijavati javnost za svoju političku ponudu i tek u posljednjoj trećini predizborja pokazati kompletni asortiman ideja i planova te arsenal sredstava za obračun s protivnicima. S obzirom na to da će idući parlamentarni izbori biti vjerojatno prije izbora za Europski parlament, možemo očekivati da će finale stranačke borbe početi u prosinačko blagdansko doba, kad su građani “najpodatniji”, najmekši i najotvoreniji za primanje lijepih obećanja. Uz božićne i novogodišnje čestitke mogu se dobro prodati “novi” politički proizvodi. Lako je zamisliti prepun blagdanski stol stranke na vlasti – bogate porcije šengena, europodručja, Rafalea, pelješkoga mosta, obnovljene Banovine, poreznog rasterećenja i povećanja plaća – no teže je zamisliti onaj opozicijski. Na njemu će umjesto obilja hrane biti samo recepti za izvanredno ukusna jela koja još nitko nije kušao i koja tek treba pripremiti s pomoću namirnica koje tek treba pribaviti. Bit će to neravnopravan kuharski šou, s jedne strane masterchefovi, s druge gastronomski zanesenjaci koji odavna nisu skuhali ni poštenu juhu jer nisu imali ni rajnglu ni šeflju, a kamoli kuhinju. Neki od njih posljednji su put vidjeli kuhinju prije osam godina, i ostavili iza sebe prazan hladnjak i zagorjele protvane, drugi pak nemaju pojma kako se pali štednjak.

Veliki je hendikep u politici kad u tri uzastopna izborna ciklusa (2015., 2016., 2020.) ostaneš kratkih rukava, osuđen da prosjediš gotovo cijelo desetljeće u saborskim oporbenim klupama. Što možeš iz tog položaja? Možeš, kao sa stadionskih tribina, samo promatrati svojega političkog protivnika kako provodi vlast, malo ga ometati dobacivanjem, vikati “Buuu! Buuu!”, tješiti se time što primaš dužnosničku plaću i snatriti o danu kad će se političko kolo sreće okrenuti. Za političare, pogotovu one iz jake i značajne stranke, sjediti predugo u oporbenoj parlamentarnoj klupi najgora je kazna, kao što je za nogometaša nepodnošljiva kazna kad ga trener ne diže s klupe za pričuvu. Karijera ti polako kopni, a povjerenje birača u tvoje sposobnosti topi se kao sladoled na ljetnom suncu.

Nove političke opcije, koje su provele tek jedan mandat u oporbi, ne moraju se previše zabrinjavati, one su u donekle povlaštenoj poziciji jer su još u početničkoj fazi, kad se od njih i ne očekuje da odmah sazru i budu pripravne za dolazak na vlast. No stare stranke, od stoljeća dvadesetog, koje su u trideset godina svladale svu političku tehniku, pa i tehnologiju vladanja, i od kojih se očekuje da su u svakom trenutku sposobne i spremne za preuzimanje odgovornosti upravljanja državom, predug boravak u opozicijskoj hladovini može biti koban. Postaju autsajderi, politički statisti poput malenih stranaka s dvoje-troje zastupnika, i teško im se vratiti među protagoniste.

Naravno, kad je riječ o autsajderskom sindromu, govorimo zapravo o SDP-u, staroj, velikoj, važnoj stranci koja je od 2016. godine na aparatima. U dugotrajnoj komi. Prima infuziju i umjetno disanje, a živom je održava samo strah umjerenih ljevičara da bi s njezinim konačnim formalnim nestankom postali politički beskućnici. Nije mali teret za hrvatske lijeve centriste to što osam godina gledaju kako njihova socijaldemokratska matica presušuje, što joj se korito prazni i što postaje rijeka ponornica. To je politička trauma. Najnoviji nalazi ispitivanja javnoga mišljenja, doduše, pokazuju da se SDP-u popularnost povećala jedan i pol postotni bod, no teško je razabrati kakvim je to potezima zaslužio: je li taj pomak na ljestvici uopće plod njegova angažmana ili je posrijedi obrambena automatska reakcija lijevoga biračkog tijela na snaženje HDZ-a? Budući da ni uz najbolju volju nije moguće rekonstruirati kojom je to aktivnošću SDP-ovo vodstvo animiralo lijeve birače (tematski repertoar i retorički stil Peđe Grbina jednako je monoton kao i prije), može se zaključiti da je u pitanju ovo drugo. Lijevi su se birači, čini se, neznatno pokrenuli – ipak je predizborna godina – i malo pogurali fosiliziranu Partiju u nadi da će se zapuštenom oldtajmeru motor upaliti. Grbin i njegovi suradnici na Iblerovu trgu mogu se samo čuditi odakle taj pozitivni impuls – i njima je on zagonetka – te uživati u nezasluženom trenutku ugode.

Što, međutim, znači SDP-ov “dobar trend”? To što je stranka u tri uzastopna mjeseca dopuzala do rejtinga od 13,6 posto (Crobarometar za travanj)? Je li to signal njezina oporavka? Je li to pokazatelj da ljevica raste? Moguće. Možda svjedočimo čudu. Uostalom, samo čudo može udahnuti život SDP-u i izbaviti ga iz vegetativnog stanja u kojem je ostao pošto ga je napustio dinamični i ratoborni Milanović. Esdepeovce je sad, nakon dugo vremena, prožeo optimizam, no prerano im je otvarati šampanjac. Zašto? Pa zato što njihovi nevoljeni partneri, jedini s kojima mogu na idućim izborima konkurirati HDZ-u, ne stoje dobro. I oni čekaju čudesno ozdravljenje. Naime, platforma Možemo, koja je prije dvije godine zablistala kao crvena zvijezda na hrvatskom političkom nebu i osvojila Zagreb, izgubila je prvobitni sjaj. Sad je to zagasita, sve bljeđa i sve bezbojnija pojava u stranačkome mozaiku lijeve polutke. Velika nova nada kao da se prebrzo smanjila i ostarjela. Još u svibnju 2021., tako reći jučer, Možemo je bilo ljevičarima neodoljivo. Mnogim se SDP-ovim biračima činilo da su napokon našli zamjensku stranku radi koje mogu mirne savjesti napustiti havarirani socijaldemokratski titanik. Tomaševićeva platforma bila je spasonosna splav na koju su se masovno ukrcavali esdepeovski brodolomci. “Zagreb je naš, a naša će biti i Hrvatska!” klicali su u zanosu i crveni i crveno-zeleni ljevičari. Ali oduševljenje nije potrajalo.

Možemo je danas stranka političke osrednjosti, umjerene snage, umjerenih ideja i umjerene privlačnosti. Što je znala, to je već pokazala, i u parlamentarne izbore ući će sa svojim zagrebačkim postignućima. Od nekadašnjega mobilizacijskoga gesla “Promijenit ćemo Zagreb kako bismo promijenili Hrvatsku!” više neće imati koristi. Zagreb, barem dosad, nisu dovoljno promijenili, pa će im biti vrlo teško uvjeriti hrvatske građane, pogotovu sve one koji ne žive u glavnome gradu, da je to dobar model po kojem će promijeniti i cijelu Hrvatsku. S postojano neperspektivnim rejtingom između osam i devet posto, s jednim ogrankom u Puli i drugim u Pazinu te s aktivističkom podružnicom u Dubrovniku ne mogu se nadati ekspanziji. Možemo je, čini se, dosegnulo realne granice rasta.

Dio bivših SDP-ovih birača koji su 2021. emigrirali iz konzervativne socijaldemokracije i napučili svojim glasovima novoljevičarsku platformu Možemo sad su zacijelo u fazi kad razmišljaju o drugoj emigraciji, odnosno repatrijaciji, povratku SDP-u. Mnogi vjerojatno već odavna ne daju potporu platformašima (Možemo je u razdoblju uzleta nakon lokalnih izbora imalo rejting od 15 posto i preteklo SDP) pa su se pridružili omašnom kontingentu neodlučnih birača. No broj se neodlučnih ipak polako smanjuje, u ožujku ih je bilo 19,2 posto, sad ih je 17 posto. U onaj jedan i pol postotni bod koliko se SDP-u povećao rejting vjerojatno ima i nešto baš tih glasača povratnika, nekadašnjih razočaranih esdepeovaca koji su se prije dvije godine odmetnuli u možemovce pa se još jednom razočarali te sad između dvaju razočaranja biraju ono manje.

I što te dvije ljevice, crvena i crveno-zelena, koje su raspolovile zajedničko biračko tijelo i iznevjerile očekivanja brojnih lijevo orijentiranih građana, danas mogu ponuditi? Što osim ogorčenosti HDZ-om? Njihove parole “HDZ je zarobio Hrvatsku”, “Plenković je autokrat”, “Hrvatske neće biti s HDZ-om”, “HDZ želi ukrasti glasove na izborima” nekomu će zvučati efektno, ubojito, revolveraški, ali one kao da su zaostale iz 1999. ili 2011. godine, iz vremena kad se HDZ pod teretom grijeha sam od sebe urušio pa oporbi nije trebalo ništa više od brutalne poruge da ga isprati u poraz. Plenkovićev pak ekstenzivni, ponešto suhoparan referatski stil možda nije tako “atraktivan”, ali je ukorijenjen u sadašnjosti i u mjerljivim vrijednostima. Osim toga, premijer neće žaliti vremena da o Vladinim postignućima potanko izvijesti javnost i nekoliko puta na dan. Strpljivo će, bez žurbe i napora ponavljati: “Smanjili smo javni dug, stekli i potom zadržali investicijski kreditni rejting. BDP je danas na 73 % prosjeka Europske unije, a 2015. je bio na 61 %. U proteklih sedam godina prosječna plaća u Hrvatskoj povećana je za 48 %, dok je minimalna plaća povećana za 70 %, a prosječna mirovina za 37 %.”

I što se događa kad tu probranu i pažljivo složenu statistiku gađaš parolom “HDZ je koruptivna hobotnica”? Ništa. Kao da pištoljem na vodu pokušavaš probiti pancirni prsluk. Ovdje vrijedi podsjetiti na riječi Andreja Plenkovića iz intervjua Globusu od prije dvije i pol godine: “Ozbiljna politika je maraton, a ja sebe vidim kao političkog maratonca.” Koji, očito, ne trči posljednji krug.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. svibanj 2024 17:18