GLOBUS

Antisistemska revolucija s desnice: Je li hrvatski konzervativizam postao subverzivna ideologija?

Kako su protivnici lijevo-liberalnih vrijednosti preuzeli ljevičarske metode političke borbe
Jurica Pavičić, Rada Borić, Stjepo Bartulica, Matija Štahan
 Vojko Bašić/CROPIX, Damjan Tadić/CROPIX, Darko Tomaš/CROPIX, screenshot HRT

Panker Mile Kekin, pjevač grupe Hladno pivo, kao kandidat na izbornoj listi platforme Možemo! ljetos izjavljuje da je “uvjereni antifašist”. Kao da je za takvo javno deklariranje danas još potrebno buntovničke smjelosti. Pjevačica Severina dolazi na premijeru filma “Kumek” političkog aktivista Darija Juričana, prije toga i na prosvjed protiv zatvaranja zagrebačkog rock kluba Jabuka noseći skupu bundu jer se tako najlakše može uklopiti u domaću alternativnu scenu. Druga ljubiteljica bundi i skupe odjeće, gradska zastupnica i suradnica gradonačelnika Bandića Natalija Prica, na pitanje zašto s gradonačelnikom odlazi u shopping, kaže da joj smeta seksizam u politici. Ako je ženama u politici teško, kako je tek onima u STEM-u? Kada je to pokušao provjeriti zagrebački Fakultet elektrotehnike i računarstva, ispitujući 108 svojih zaposlenica i zaposlenika jesu li zadovoljni razinom “rodno osjetljive komunikacije” na fakultetu, njih 40 posto odgovorilo je da “ne zna što to znači” (Projekt Caliper: povezivanje istraživanja i inovacija za ravnopravnost spolova).

Prema mišljenju konzervativaca, svaki od ovih primjera iz našeg sokaka mogli bismo povezati s jednim od zapadnjačkih fenomena današnje dominantne ideologije. Ideologije koja je u SAD-u i Kanadi, recimo, kulminirala u rodno neutralnim zamjenicama, identitetskoj politici, 64 nebinarna rodna identiteta, mikroagresiji, političkoj korektnosti, signalizaciji vrlina i kulturi otkazivanja (cancel culture). Neki tu ideologiju nazivaju neomarksizmom, drugi oštrije, leftardizmom, a naši će je konzervativci uglavnom opisati kao lijevu hegemoniju, permisivnu, progresivnu, dakle lijevo-liberalnu ideologiju. Argument je sljedeći: nije li Kekin, koji se mora javno pomazati kao antifašist, zapravo, u strahu od “otkazivanja” ako to ne učini? Signalizira li Severina “vrlinu” podržavanjem domaće alternativne scene iako s njima nema nikakve veze? Vuče li Natalija Prica kartu “identitetske politike” pozivajući se prikladno na opresora muškarca suočena s nezgodnim pitanjem? Napose, je li FER svojim istraživanjem zagazio u trend koji dominira sveučilišnim kampusima SAD-a, a to je “siguran prostor” (safe space) odnosno panika da radno mjesto nije u dovoljnoj mjeri lišeno rodne pristranosti? Ukratko, možemo li govoriti o tome da ovi zapadnjački trendovi polagano ulaze i u mainstream Hrvatske? Također, ako zaista jest tako, jesu li onda pojmovi poput antifašizma, ravnopravnosti i rodne osjetljivosti, sve ono čime se diči lijevo-liberalna pozicija, danas lišeni svog subverzivnog šarma?

Čini se da su sve one vrijednosti za koje su donedavno izgarali revolucionari, uvjereni ljevičari i borci protiv sistema sada postali mainstream truizmi. Tko je onda danas prava subverzija? Konzervativci?

Prema mišljenju saborskog zastupnika i konzervativca Stjepe Bartulice, danas je potrebno više hrabrosti i odvažnosti kako bi se bilo konzervativac nego što to treba za priklanjanje mainstreamu. Pritom, mainstream, koji obuhvaća politički establišment, medije, kulturu i školstvo, prema njegovu mišljenju, dominantno je vođen lijevo-liberalnim pristalicama. Može se to vidjeti, kako kaže, na fenomenu političke korektnosti čiji su formalni predvodnici u Hrvatskoj premijer Andrej Plenković i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Oni to provode, kaže, tako da sve ono što nije na liniji političke korektnosti automatski proglašavaju govorom mržnje. Bartulica stoga smatra da je situacija u SAD-u i Hrvatskoj utoliko slična.

- To su univerzalna pitanja. Na Zapadu je zatiranje drugačijeg mišljenja, pod egidom govora mržnje, već uzelo maha. Pritom, ljevica koja drži sve institucije, akademiju, kulturnu proizvodnju, medije, određuje što je govor mržnje. Pogledajte samo kako se ponašaju platforme velikih korporacija koje tu kontrolu provode poput Googlea i Facebooka i tko je uglavnom “otkazan” - navodi Bartulica te dodaje da se privilegiranje lijevog svjetonazora, nauštrb konzervativnog, dobro može vidjeti na primjeru pokretača portala Index Matije Babića. - On poziva na paljenje crkvi, a što se nakon toga događa? Ništa, gromoglasna tišina. U društvu koje je osjetljivo na predrasude još uvijek je, čini se, dopušteno imati predrasude prema vjernicima.

S druge strane, pisac, novinar i društveni komentator Jurica Pavičić reći će da su neke vrednote kao ravnopravnost, pravo na izbor, antifašizam danas ušle u mainstream, zato se doživljavaju sistemskima, ali ipak su teško stečene kroz dugu borbu i zaboravljamo da je postojalo vrijeme kad ih nije bilo. Pritom, za razliku od Bartulice, smatra da “politička korektnost zbilja nije gorući hrvatski problem”.

- Zar je višak političke korektnosti zbilja vrući problem u zemlji u kojoj je ZDS na svakom drugom zidu? Ajmo iskreno! Možemo li govoriti o konzervativnoj ideologiji kao subverzivnoj u zemlji u kojoj je gotovo nezamislivo propitivati Tuđmana, Domovinski rat i politiku 90-ih? Je li zbilja katolik alternativac u zemlji u kojoj je vjeronauk praktički obvezan u javnim školama, a u aulama nekih srednjih škola visi raspelo? - pita se.

Bartulica tu kontrira da je vjeronauk izborni predmet u hrvatskim školama, za razliku od marksizma koji to nije bio. Pavičić bi uzvratio da vjeronauk jest novi marksizam, a “nakon 45 godina marksizma u školi iz tih je školskih klupa izišla generacija antikomunista”, kako je napisao u nedavnoj kolumni. Stoga “nakon 23 godine ‘vatikanskog’ vjeronauka sekularisti mogu šampanjac otvarati - Hrvatska će postati posve ateističko društvo”.

Uglavnom, za Pavičića je guranje onoga što će konzervativci nazivati “lijevom kulturnom hegemonijom” posve deplasirano. Kako kaže, liberalna, a ne lijevo-liberalna ideologija prevladava u polju uže kulturne proizvodnje, odnosno filmu, književnosti, likovnoj umjetnosti. Ona, također, dominira u komercijalnim medijima. No, konzervativna ideologija, veli, dominira na javnoj televiziji i u obrazovanju.

- Kako može ljevica držati obrazovanje tamo gdje se ravnateljem škole postaje listom HDZ-a, a u velikim institucijama poput HAZU-a te na dva najveća sveučilišta, zagrebačkom i splitskom, drmaju Boras, Sedlar i Opus Dei. Probajte danas naći posao u provincijskoj školi s diplomom Filozofskog fakulteta ili diplomom Katoličko-bogoslovnog fakulteta, pa ćete jasno osjetiti tko vlada tim dijelom kulturnog polja - navodi.

Sukus problema dijelom je i terminološki, priznaje Pavičić, odnosno ono što ćemo nazivati lijevim. Kako kaže, politički predstavnici lijevog, oni koji tradicionalno zastupaju interese radništva, nikada nisu bili dominantna politička ideologija.

- Smiješno je kad ljudi govore da se “SDP treba vratiti radnicima” ili da je “SDP izdao radnike”, jer on i nije bio nikad stranka radnika. On je bio stranka urbane srednje klase, gradskih profesionalaca - službenika, učitelja, liječnika, arhitekata. To nije neznačajna demografija. Socijalistička srednja klasa 70-ih bila je prva masovna srednja klasa u povijesti Hrvatske. Ona ima djecu, a ta djeca su danas glavni politički akteri u Hrvatskoj: Milanović, Plenković... SDP je, dakle, stranka lijevog ćudorednog i kulturnog ukusa, ali desne ekonomske politike: Zakon o radu, Treći stup, koncesioniranje aerodroma, prodaja INA-e - kaže Pavičić i dodaje da sada ta generacija/klasa ipak silazi sa scene, a dolazi naraštaj obrazovanih koji se nose s realitetom prekarnog rada i podstanarstva. To je nova srednja klasa koju se gađa novim politikama, poput javne stanogradnje ili oporezivanja imovine. Ono što, ukratko, pokušava Možemo!.

Na tom tragu, ako bismo pokušali rasvijetliti što to lijevo-liberalno, usprkos teorijskom proturječju, zapravo znači, dobro može poslužiti i definicija francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja. On je, naime, prepoznao novu generaciju ljevičara koji su prestali biti predstavnici potlačenih i siromaha i nazvao ih “lijevim brahmanima”. To su oni, kako kaže, koji su kroz generacije poboljšali svoju ekonomsku situaciju, ali su zadržali lijeve politike u kulturi (za dozu profinjenosti). Sada, kao bogatiji članovi društva, lijevi brahmani više ne mare za lijeve politike u ekonomiji. Na domaćem terenu primjer bi bio, recimo, poduzetnik Emil Tedeschi, vlasnik jedne od najvećih domaćih kompanija Atlantic Grupe, ujedno i posjetitelj Subversive Film Festivala te suvlasnik radija Yammat.fm. S druge strane, lijevo-liberalno na razini političkog establišmenta, srednjostrujaških medija ili visoke (i pop) kulture ogleda se u prihvaćanju sljedećih postulata: među ostalim, Hrvatska je “nastala na temeljima antifašizma”, hrvatsko društvo “počiva na patrijarhatu” (vođeno “bijelim, heteroseksualnim muškarcima na poziciji moći”), žena mora “imati pravo na izbor”, odnosno pobačaj.

Međutim, ako su na razini društva te stvari postale samorazumljive i mainstream, ljevičari ostaju “na suhom”, otupljene kritičke oštrice i samo vrijedni kotačići srednje struje. U takvoj konstelaciji stvari, čini se, konzervativci su ti koji predvode neku novu antisistemsku revoluciju. Recimo, posljednje građanske inicijative “Narod odlučuje” i “Istina o Istanbulskoj” prije dvije godine mobilizirale su 400.000 Hrvata da referendumom promijene izborni zakon i ovlasti zastupnika nacionalnih manjina te da prokažu, kako su tvrdili, uvođenje rodne ideologije pod krinkom zaštite žena od nasilja. Dvije su stvari znakovite u tome kako su te konzervativne inicijative zadobile svoju antisistemsku privlačnost. Naime, osim što su preuzele način borbe svojstven lijevoj civilnoj sceni (aktivisti na ulicama, skupljanje potpisa), ove dvije inicijative, a prije njih i ona o definiciji braka 2013., išle su protiv političkog establišmenta i medijskog mainstreama, baš kao njihovi lijevi rivali donedavno. Kada su napose dvije zadnje inicijative pale (ona o definiciji braka je prošla) jer im je nedostajalo 40.000 potpisa, organizatori su optužili HDZ, premijera Andreja Plenkovića i bivšeg ministra uprave Lovru Kuščevića (ali i oporbu) za opstrukciju i izdaju volje građana. Protiveći se cijelom političkom establišmentu, organizatori su uspješno završili u ulogama boraca protiv dominantnog diskursa, uvozne rodne ideologije i identitetske politike, a ujedno i žrtve odnarođenih političkih elita.

Pavičić će to opisati “plenkovićevskim ideološkim kompromisom”.

- Desnica se razbudi kad se dotakne komunista, partizana i Srba. Liberali se razbude kad je u pitanju Crkva i seks. Onda Plenković kaže: O. K., desnici nećemo dirati devedesete i Tuđmana, a liberalima nećemo nametati ćudoređe i Crkvu. Prema tome, “da” za vjeronauk u školi, ali “da” i za Istanbulsku konvenciju i abortus. To je “noli me tangere” na kojem počiva plenkovićizam. Na obje strane postoje ljudi koji propituju elemente te tezulje. Recimo, jedni traže zabranu abortusa, a drugi dižu crvene zvijezde na riječki neboder. No ja ne bih ni jedno ni drugo zvao antisistemskim. Za početak, i jedni i drugi to rade koristeći se javnim novcem - jasan je Pavičić.

No, osim što oba tabora, konzervativci i progresivci, kulturne ratove vode našim novcem, politički komentator Matija Štahan, odnedavno i sudionik HRT-ove emisije Peti dan, primjećuje da igraju i na istu kartu - kartu žrtve. Fenomen “viktimizacije”, također, jedan je od uvoznih zapadnjačkih fenomena koji se, ukratko, sastoji od licitiranja time tko je u društvu ugroženiji, a postao je modus operandi konzervativaca nakon što se pokazao uspješnim u lijevim civilnim borbama.

- Konzervativna je opcija katkad sklona prikazivati se žrtvom, ponekad po istome onom iritantnom obrascu po kojemu je progresivna opcija, eksploatirajući žrtve, došla na poziciju moći, potkopavajući time vlastiti položaj - govori Štahan.

Po njemu, gledajući razinu političkog mainstreama, medija i kulture, konzervativci doista čine manjinu i nedvojbeno su nositelji subverzivnog potencijala, ali to nije svakome bjelodano iz jednoga jednostavnog razloga - zato što vladajuća klasa kombinira elemente lijevoga i desnoga, ne bivajući do kraja ni jedno ni drugo.

- Dok je medijska i kulturna domena prepuštena progresivnim pravovjernicima, političke su elite deklarativno i jedno i drugo, a onda konzervativna misao, u takvoj konstelaciji, djeluje subverzivno. Međutim, u svemu tome, najveća je obmana vladajuće klase što je inertnu i tihu, umjerenu ljevicu i desnicu uspješno uvjerila kako su ti na vlasti ipak više ili manje “njihovi”, a militantnu ljevicu i desnicu da su nositelji moći oni drugi - kaže te dodaje da desnica na vlasti vidi samo potomke crvene buržoazije i globalističke kopije euroatlantskih aparatčika, a ljevica krupni kapital iza krinke nacionalizma.

- Istovremeno, vladajući, kojima je bivanje na vlasti jedini cilj i ideal, u javnost projiciraju sliku deklarativnog antifašizma, deklarativnog domoljublja i kršćanstva, a na kraju i razvodnjenu mješavinu suvremenih zapadnih progresivnih vrijednosti, jer žele biti dio “trendi” liberalno-demokratskoga svijeta. Dakle, u odnosu na hrvatsku političku vrhušku subverzivne su i istinska ljevica i desnica, no u odnosu na šire područje kulture i medija subverzivna je samo tradicionalistička misao - analizira Štahan.

S time se neće složiti aktivistkinja i saborska zastupnica iz redova Nove ljevice Rada Borić govoreći da konzervativci nikako ne mogu biti nova subverzija. Iz očitog razloga. Konzervativizam, po definiciji, ne može imati antisistemski potencijal ako teži održavanju postojećeg stanja (konzerviranju).

- Ako je konzervativna struja preuzela ljevičarske načine borbe, znači da razumije da su neke borbe bile uspješne, ali to ne znači da je subverzivna. Domaći konzervativci ni po čemu nisu subverzivni. Kad bi bar pomagali izbjeglice, to bi, recimo, bilo subverzivno - ističe Borić.

Također, iako se slaže da su pojedine lijevo-liberalne politike danas ugrađene u mainstream (kao, kaže, mirovine za sve, što ne ide na štetu građana), to nikako ne možemo, prema njoj, prozvati društvenom dominacijom ili lijevom hegemonijom, što su, vjeruje, konzervativci pokupili krivo iščitavajući Gramscija.

- Nema govora o dominaciji kada se na sve vodeće položaje u kulturnim institucijama biraju isključivo podobni, a ne sposobni. Ti podobni odabrani su prema partijskoj poslušnosti. Dominaciju, dakle, u današnjem društvu imaju glasni, agresivni, ne uvijek pretjerano obrazovani, desničarski manipulatori koji dobivaju prevelik medijski prostor jer se vlasnici medija moraju dodvoravati dominantnoj moći, koja je i sama konzervativna. Na svu sreću, ta desnica ipak nije uspjela ovladati nekim poljima kulture u kojima još ima slobodnomislećih ljudi koji ne trebaju desničare da bi bili kreativni, pa i subverzivni. Dakle, mi ne živimo u društvu konzervativnih pojedinaca, nego u društvu konzervativne, agresivne, nametnute i organizirane desničarske manipulacije. Tu su stanovite grupe koje se bore za vlastite interese i moć kako bi manipulirale pozivajući se na konzervativne, ali najčešće isključive pa i opasne vrijednosti - govori Rada Borić.

Na pitanje nije li ipak slučaj da propisivanje govora mržnje, kako u SAD-u, tako i kod nas, dolazi uglavnom s ljevice, a konzervativci su, čini se, na sebe preuzeli ulogu boraca za slobodu govora, Rada Borić smatra da svi ti fenomeni, uključujući i tzv. cancel kulturu (kulturu otkazivanja), mogu vrijediti vani, ali ne i ovdje gdje većina građana za to nije ni čula.

- To je zamjena teza. Jedino ako pod slobodom govora ne mislite na korištenje fake news, kojima se obilato koriste, a onda to zovu “argumentima”, “nepobitnim znanstvenim činjenicama”. Vrlo dobro se zna granica što je sloboda govora, a što je govor mržnje. Pozivi na nasilje zasigurno nisu pozivi za obranu slobode govora. Ako sam protiv nasilja, protiv govora mržnje i etiketirana sam kao pripadnica “cancel kulture”, dobro, onda jesam, pripadnica sam. Redovito propitujem svoja razmišljanja i postupke, i sagledavam obje strane, ali znam da u ovome ne griješim - zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. veljača 2021 04:18