Trst ima posebno mjesto u životu gotovo svakog sredovječnog Hrvata i ostalih građana bivše Jugoslavije. To je kultni i mitski grad, naša tiha patnja. Iako nije bio “naš”, bio nam je važniji od mnogih domaćih mjesta, a i važniji nego zemlji kojoj je pripao nakon gotovo desetogodišnjih pregovora (1945-54), a i procvat toga grada završio je s “padom” Jugoslavije. Trst je bio naša razlika i prednost pred ostalim istočnoeuropskim komunističkim državama. Na tržnici Ponte Rosso poljuljala bi se, kadšto, naša ideološka svijest, a stalno nas je izjedalo pitanje - kako “smo izgubili grad koji smo oslobodili” (Trst su oslobodile 1. svibnja 1945. partizanske snage Četvrte armije (uglavnom dalmatinske jedinice) pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina, a u žestokim borbama poginulo je nekoliko tisuća partizana). U križaljkama mnogi su pod “grad u Italiji - tri slova” - upisivali Trs.
Sada smo konačno dobili uzbudljivu i zanimljivu knjigu o dugom procesu poslijeratnog razgraničenja s Italijom te o Tršćanskoj krizi iz pera mladog talijanskog povjesničar s tršćanskog Sveučilišta Federica Tence Montinija - “Trst ne damo! - Jugoslavija i Tršćansko pitanje 1945-1954.” koja je izašla u izdanju male, ali efikasne izdavačke kuće “Srednja Europa” Damira Agičića.
Tenca Montini daje nam presjek dramatičnih povijesnih događaja, poput kakva napetog romana, koji su ostavili trag na mnoge generacije i odnose zemalja koje dijele Jadran - Italiju i Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku i Sloveniju. Knjiga je neopterećena današnjim povijesnim revizionizmom kojem svjedočimo u Hrvatskoj. Tenca Montini je iznad bilo kakvog politikantstva koje opterećuje istraživanje hrvatske povijesti i stavlja stvari u kontekst ondašnjih prilika te nam daje pitak prikaz naše novije povijesti koju baštinimo i dijelimo s drugima. Hrvatska promocija knjige ovog izuzetnog rada bila je 11. svibnja u zagrebačkom NSK u sklopu Kliofesta.
- Mitska važnost Trsta na ovim obalama Jadrana razlikuje se po tome što on za Hrvate i druge (osim za Slovence) postaje bitan u 20. stoljeću. Za Talijane, s druge strane, njegova važnost ima korijene već u 19. stoljeću - prije nego što je, nakon Prvog svjetskog rata, priključen Italiji. Drugim riječima, Trst je Talijanima značio više u periodu preporoda (risorgimento), kao cilj kojem je javnost trebala težiti. Kao posljedica toga, Trst je i danas važan uglavnom za određeni dio stanovništva koji još uvijek njeguje te osjećaje - najčešće na desnici. Nakon Drugog svjetskog rata Trst je snažno bio u fokusu pozornosti talijanske i jugoslavenske javnosti, a to se okončalo integracijom grada u nacionalno tijelo Italije 1954. godine. Nakon tog datuma Trst doživljava novi val popularnosti, ovaj put samo u bivšoj Jugoslaviji, gdje je godinama imao status shopping-meke, neke vrste “bližeg Zapada”. No, svakako možemo reći da i danas mit Trsta više znači za prosječnog Hrvata nego za prosječnog Talijana. Ako ništa drugo, puno je više Hrvata i Slovenaca posjetilo grad bar jednom u životu nego Talijana - kaže nam na početku razgovora mladi talijanski povjesničar koji napominje kako je posebno zahvalan za nastanak knjige hrvatskom povjesničaru Tvrtku Jakovini i slovenskom povjesničaru Joži Pirjevcu.
Kako današnja talijanska historiografija gleda na partizanski ulazak u Trst - kao oslobođenje ili okupaciju?
- Sliku jugoslavenskog partizanskog pokreta - koju je tijekom rata propaganda zapadnih sila uljepšavala jer su bili dio antifašističke koalicije i važan vojni čimbenik u regiji - odmah su ti isti propagandisti ocrnili u trenutku ulaska partizana u Trst. Naime, zapadnim saveznicima nije odgovaralo da grad prijeđe Jugoslaviji, pa su sve mane jugoslavenske vojne administracije koja je u Trstu trajala 40 dana - od nedostatka hrane i organiziranosti do hapšenja realnih i tzv. narodnih neprijatelja - dobivale znatan publicitet. Radi li se o “oslobođenju” ili “okupaciji” Trsta uglavnom je stvar izbora i pitanje koje se tiče medija i političke komunikacije. Bez okupacije jednog područja ne može ga se osloboditi - u konkretnom slučaju od nacista koji su upravljali Trstom od jeseni 1943. godine. Ipak, oko tih termina ima dosta igara. U Trstu je nedavno otkrivena ploča na kojoj piše da je Trst oslobođen 12. lipnja 1945., preuzimanjem vlasti od strane Anglo-Amerikanaca. To je isto kao reći da je istočni Berlin u Drugom svjetskom ratu oslobođen tek padom Berlinskog zida 1989. godine!
U knjizi navodite da je Italiji, odnosno premijeru De Gasperiju, u to vrijeme 1945-46., Južni Tirol, koji je također bio predmet mogućeg razgraničenja i gubitka za Italiju, bio važniji od Trsta.
- O tome se u talijanskoj historiografiji i javnosti dosta spekuliralo, jer je sâm De Gasperi bio iz jednoga gradića pokraj Trenta, pa je 1919. bio čak izabran za zastupnika u bečkom Carskom vijeću. Ipak, u konkretnom slučaju prihvatiti plebiscit za rješenje pograničnog spora s Jugoslavijom značilo bi nuditi Austrijancima priliku isto tražiti za Južni Tirol. S tim da je Austrija u ranom poraću bila poprilično izolirana, s vladom spornog legitimiteta i raskomadana u raznim okupacionim zonama, mislim da je tada talijanska vlada radila po principu “Bolje vrabac u ruci nego golub na grani”. To se geslo inače često pojavljivalo i u jugoslavenskoj diplomatskoj korespondenciji. Tih je godina taj “golub na grani” uvijek bio - talijanski odnosno jugoslavenski - Trst. Pjevačica Nilla Pizzi je čak 1952. godine pobijedila na festivalu u San Remu s pjesmom o talijanskoj čežnji za Trstom - “Vola, colomba” (Leti, golubice).
Je li Trst za Jugoslaviju bio važan ne samo politički, nego i ekonomski, dok je za Italiju to više bilo pitanje političke negoli ekonomske važnosti?
- Upravo tako. Za Italiju je Trst doslovno bio “još jedna luka”, ali je bio od prvorazrednog političkog i nacionalnog značaja. U suštini, nije se htjelo pokazati da se u Drugom svjetskom ratu izgubilo sve ono što se dobilo nakon Prvog svjetskog rata. Gospodarski gledano, čak su se i Anglo-Amerikanci htjeli “riješiti” tog grada što prije. Naime, nakon povratka grada Italiji Trst se moralo subvencionirati toliko da je grad u prvo vrijeme talijanski državni proračun koštao gotovo kao cijela Kalabrija. Teza da bi grad bolje prošao u Jugoslaviji nego u Italiji još se može čuti u nekim slovenskim krugovima. Jednom sam čuo izjavu jednog Slovenca na nekoj konferenciji koji je rekao kako bi “Trst imao milijun i pol stanovnika da je bio jugoslavenski”.
Čini se kako je odmah, nakon rata, bilo jasno da će Istra i Rijeka pripasti Sloveniji i Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, te da je zapravo “sporan” samo Trst koji bi za Tita značio veliku pobjedu, a za Italiju dodatni udarac na nacionalni ponos?
- Može se reći da je stvar bila jasna već s Beogradskim sporazumom 9. lipnja 1945. Sporan teritorij bio je tada podijeljen u dvije zone, Zona A i B Julijske krajine, a kasnije Zone B, odnosno STT - Slobodnog teritorija Trsta. Iako se Rijeka ipak nalazila u Zoni B pod jugoslavenskim nadzorom, bilo je poprilično jasno da će se grad priključiti Jugoslaviji, što je potvrđeno Mirovnim ugovorom. Talijanska vlada bezuspješno je nastojala da Rijeka dobije barem neki oblik autonomije u sastavu Jugoslavije.
Je li bila realna mogućnost opstanka STT-a kao samostalne države pod utjecajem Italije i Jugoslavije te koliko su tamošnji Talijani bili za tu vrstu autonomije?
- Dobro pitanje. Talijani u Rimu nisu bili nimalo za to, a osobno vjerujem da jedno takvo zajedničko upravljanje ne bi bilo dugog vijeka. U samom Trstu neki su zagovarali tu mogućnost, valjda su pretpostavljali da bi jedna takva polusamostalna, suupravljana tampon-država bolje prošla u gospodarskom pogledu. Jedan od glavnih rezultata mog istraživanja je to da su jugoslavenske vlasti u razdoblju od 1952. do 1953. predlagali - “kondominij” - kako su to voljeli nazivati. Smatrali su to najboljom solucijom pograničnog spora s Italijom oko Trsta, te su, kako bi dostigli taj cilj, ulagali dosta truda na diplomatskom planu.
Je li Tršćanska kriza zapravo prvi “akt” hladnog rata i najava blokovske podjele i kako je raskid sa Staljinom utjecao na tu situaciju?
- Svakako jedna od prvih. Ne možemo zanemariti da je izbacivanje Jugoslavije iz Informbiroa imalo snažne posljedice i za Grčku, gdje je izbio građanski rat (1946.-1949.) između strana koje su održavale tu blokovsku podjelu. Taj je sukob, između ostalog, i završio zato što je Jugoslavija prestala pomagati grčkim komunistima. Sukob između Tita i Staljina je, naravno, utjecao i na Austriju. Naime, nije nimalo slučajno da su kao određeni “test” za Trst Sovjeti 1949. godine poručili Jugoslavenima “neka se za pitanje Koruške obrate svojim novim prijateljima imperijalistima”. Možemo zamisliti kako je ta poruka primljena u Beogradu.
Staljin je, prvo vrijeme, podupirao Jugoslaviju u težnji za Trstom.
- Politika Sovjeta prema Trstu znala se mijenjati dramatično i naglo. Moskva je prvo predlagala da se grad preda Jugoslaviji uz dio Furlanije - tzv. Sovjetska crta. Cijelo ljeto 1946. u Parizu se nastojalo spriječiti stvaranje STT-a, ali čim je projekt te tvorevine prihvaćen, praktički su samo Rusi tražili da se dođe do njezine stvarne uspostave, odnosno realizacije. Anglo-Amerikanci bili su revidirali svoj stav zbog sve gorih odnosa između dva bloka, a čak ni Jugoslaveni nisu bili oduševljeni STT-om, jer bi značio da moraju napustiti Zonu B (Koper, Buje, Umag). Zapravo, svi su tada djelovali dosta okretno, a treba imati na umu da je Sovjetima tada više stalo do Poljske i Njemačke.
Koliko je i kako Titovo “ne” Staljinu utjecalo na rješenje Tršćanske krize? Koliko se promijenio stav Zapada prema krizi nakon IB-a?
- Stav Zapada prema Titu se mijenjao po geslu “Držati Tita na površini”, To keep Tito afloat. O tome piše u svojim knjigama profesor Tvrtko Jakovina. A što se Trsta tiče - samo tri mjeseca prije Rezolucije IB-a zapadne sile su obećale Italiji cijeli STT, s namjerom da tako podrže stranke centra na ključnim izborima 1948. No, Rezolucija IB-a odmah je blokirala svako protalijansko djelovanje, a nakon par godina Zapad je prihvatio stajalište da se STT morao podijeliti između Italije i Jugoslavije. U ranim 50-ima stvarno je izgledalo da međunarodna situacija evoluira u korist Jugoslavije, ali izborom Eisenhowera 1953. godine za američkog predsjednika te imenovanjem jedne moćne veleposlanice SAD-a u Rimu Clare Boothe Luce - stvari su se promijenile u prilog Talijana.
Kako je KP Italije s Togliattijem gledala na problem Trsta, Julijske krajine i Istre, je li to kod talijanskih komunista više ideološka ili nacionalna dilema te dolazi li, zbog Rezolucije IB-a, do promjene u njihovu stavu?
- Zapravo je KPI - stranka koja se morala natjecati s drugim strankama u demokratskom sustavu - na Trst gledala istovremeno i iz ideološke i iz nacionalne vizure. S obzirom na to da je pitanju Trsta u Italiji bila dana tolika politička važnost, a zemlja je bila u predizbornoj kampanji u kojoj je KPI bila jak igrač, ni Togliatti nije mogao zanemariti “nacionalni interes”, iako, treba napomenuti, da je vodstvo KPI pri kraju rata govorilo kako “Trst treba biti komunistički bez obzira na državu”. Talijanski su se komunisti oko Trsta dosta dugo dvoumili, a “presjekli” su nakon Rezolucije IB-a, koju su podržali. Nakon nje, ideološka i nacionalna točka gledišta su se ujedinile: Trst je trebao biti talijanski, odnosno ne pripadati “devijacionalistima” iz KPJ. Inače, nakon Rezolucije KPI je postala jedna od vodećih centrala antijugoslavenskog djelovanja, pa su u Istru ubacivani razni špijuni i provokatori.
To vas pitam i zato što navodite da su i talijanski komunisti u tim krajevima demonstrirali s parolama “Želimo Tita”.
- Da, ali to je bilo samo do proljeća 1946. godine - tada je sporan teritorij bio veći, a najglasniji su bili komunisti iz Tržiča (Monfalcone), grada bogate proleterske tradicije. Čim se doznalo da će mjesto biti priključeno Italiji, mnogi su požurili u sjedište KP, te sređivali papire za selidbu u Jugoslaviju, uglavnom u Rijeku - gdje je dobar dio njih ostao do Rezolucije IB-a. Kao “stranci” nisu mogli pristati na Titovu točku gledišta. Njihova vjera u komunizam bila je tolika da su mogli tumačiti teškoće jugoslavenske svakodnevice jedino kao izraz “skretanja” vodstva, a ne kao logičnu posljedicu planske ekonomije i komunističke doktrine upravljanja državom. Monfalconesi su onda masovno zauzeli poziciju za SSSR, sa svim posljedicama jednog takvog poteza. Ipak, te parole iz 1946. ostaju kao impresivni dokaz da je, u određenim okolnostima, klasa ipak jača od krvi. Ta sam pisma izložio na izložbi u Trstu, a interes javnosti bio je znatan.
Tito je zbog toga osnovao i KP Trsta i Julijske krajine.
- Priča o KP Trsta i Julijske krajine - nakon Mirovnog ugovora bila je preimenovana u KP STT-a - ujedno je i vrlo zanimljiva i vrlo problematična. Ta je komunistička partija bila izvorno uređena kako bi nad njom imala kontrolu KP Slovenije. Težilo se tomu da se pridobije i potpora talijanskog stanovništva te su Slovenci sami tražili da u njoj bude Vittorio Vidali, ugledni komunist iz okolice Milje (Muggia) poznat po ulozi u Španjolskom građanskom ratu. Ipak, čim je izbila kriza oko Informbiroa, Vidali je Partiju okrenuo prema staljinističkim pozicijama. Složena situacija u Trstu kasnije je dovela do postojanja dviju KP - jedna staljinistička pod utjecajem KPI i jedna titoistička pod utjecajem KPJ, odnosno KP Slovenije. “Drugovima” u Trstu Beograd i Ljubljana nikad nisu oprostiti da im je Vidali “ukrao” izvorni KPSTT.
U Hrvatskoj se prosvjedovalo pod parolama “Život damo - Trst ne damo”. Je li Tito, po vama, bio spreman ratovati za Trst?
- Ne. Čim su se mašte o zajedničkoj upravi nad STT-om pokazale nestvarnima, Tito je shvatio kako se jedino dramatizacijom situacije može opravdati novo nezavisno usmjerivanje jugoslavenske vanjske politike nakon jedne izrazito prozapadne faze izazvane raskidom sa SSSR-om. Slično piše Đilas u svojim memoarima, a tako stvari interpretira i Bekić. Ako mislite na dokument koji citiram pri kraju knjige - u suštini nepopunjeni proglas za rat Italiji - to bi eventualno bio izolirani sukob s talijanskim jedinicama u slučaju njihova ulaska u Zonu A u jesen 1953. godine. Ipak, moram priznati da je taj dokument izazvao veliku senzaciju u Italiji, pa je o tome pisala i talijanska novinska agencija ANSA.
Ima li Italija problema sa suočavanjem s prošlošću, pogotovo kada je u pitanju Drugi svjetski rat i ono što se događalo u vrijeme talijanske fašističke okupacije Slovenije i Hrvatske? Kako danas gleda na Tršćansku krizu i pitanje Istre i Rijeke, razgraničenje sa Slovenijom i Hrvatskom - kao hladnoratovsku i blokovsku priču ili možda samo kao nepravdu i gubitak teritorija?
- Ovo je pitanje komplicirano, ali i ključno. U Italiji se o invaziji na Jugoslaviju malo zna i još manje govori. Dopustite mi da navedem jednu epizodu. Redovito ljetujem na Rabu. Jednom sam se slučajno našao u blizini spomen-groblja žrtvama fašističkog logora, kad su me neki drugi turisti Talijani pitali o čemu se radi - ima nekoliko informativnih tablica, ali ipak nisu shvaćali jer, kako su mi rekli, nisu uopće znali da je Rab bio pod talijanskom okupacijom. Ako se zanemari talijanska okupacija u Drugom svjetskom ratu, koja je i bila povod za reviziju granice, cijela slika nedavne povijesti područja na sjeveru Jadrana postaje maglovita. Ako se iz kolektivne svijesti izbaci talijanska okupacija, onda se i prema gubitku Istre, fojbama i egzodusu Istrijana postaviš drugačije - da ne “ukalkuliraš” sve ono što se do tada događalo, a to je onda podložno svakovrsnoj manipulaciji i polemici. Slikovito rečeno, svaka stvar čudno izgleda ako se ne promatra u svojoj cjelini i zanemari kontekst, pa se, zato, gubitak Istre i Rijeke doživljava kao nepravda. Takvo stanje podcrtava i odabir datuma za sjećanje na traume vezane uz “istočnu granicu”, a to je 10. veljače, godišnjica potpisivanja Mirovnog ugovora u Parizu.
Ima jedna zgodna zanimljivost u vašoj knjizi, a odnosi se na sudbinu tršćanskog nogometnog kluba Ponziana, koji je igrao u jugoslavenskoj ligi.
- U Trstu su bila dva kluba, od kojih je jedan, Tristina Calcio, igrao u talijanskom, a drugi, Ponziana, u jugoslavenskom prvenstvu. Tristina Calcio bio je “prisiljen” igrati u Prvoj ligi bez obzira na slabe rezultate, kako bi se ojačala čežnja za Trstom u Talijana. Znate, neki ljudi opsjednuti Trstom u Italiji i danas opravdavaju te loše rezultate raznim izgovorima, poput onih da nisu imali prostora za treniranje. Slično je bilo i s Ponzianom u Jugoslaviji.