GLOBUSOVA ANALIZA

Bidenomika: Hoće li minimalni globalni porez uništiti male države ili će samo zaustaviti legalne kanale prevare?

Iako velike države EU odobravaju Bidenov pokušaj ‘uređivanja‘ globalnog poreznog sustava, to bi teško pogodilo manje članice
Joe Biden 
 Olivier Douliery/AFP

Svaka ideja o promjeni, kada je riječ o ekonomskoj politici, argumentaciju pronalazi u statistici, tako je i američki predsjednik Joe Biden uvod u svoju novu ekonomsku doktrinu predstavio koristeći se povijesnim brojkama. Tijekom posljednjih 40 godina, globalna prosječna stopa poreza na dobit pala je s 40 na 24 posto. Prvi korak poduzeo je Ronald Reagan tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, u prekooceanskom partnerstvu s britanskom premijerkom Margaret Thatcher. Reagan je nastojao, a tada i uspio, gospodarstvo potaknuti radikalnim smanjenjem poreza. Udio poreza na dobit u SAD-u od tada je pao na manje od jedne desetine prihoda federacije, a porezno opterećenje rada danas doseže više od 80 postoprihoda. Globalizacija je ubrzala trend.

U Reaganovim 80-ima američke su korporacije ostvarivale manje od 15 posto prodaje u inozemstvu. Početkom milenija taj je broj porastao na 30 posto. Usto, a to se sada pokazuje presudnim, multinacionalne korporacije sve su češće mogle birati gdje će plaćati porez - i koliko. Zato su bolje prošle one države koje su znale prilagoditi svoje porezne sustave i koje su imale što ponuditi korporativnim liscima. Digitalizacija, koja je u mnogočemu i mnogogdje tek na početku razvoja svojih mogućnosti, tu je igru učinila još lakšom. Da bi uživale u poreznim povlasticama, tvrtke poput Facebooka, Applea, Amazona i Googlea danas ne moraju u nekoj zemlji graditi nove tvornice. Kako se njihovi biznisi temelje na podacima i tehnologiji, dobit mogu raspodijeliti diljem svijeta jednostavnim prijenosima između računa unutar korporacije, na način koji malo tog novca ostavlja poreznicima.

image
Prosvjed u Francuskoj
Stephane De Sakutin/AFP

Otkako je američki predsjednik Joe Biden predstavio svoj revolucionarni prijedlog globalnog minimalnog korporativnog poreza na dobit, u Europi su se otvorili stari rascjepi. Iako velike države članice poput Njemačke i Francuske odobravaju Bidenov pokušaj “uređivanja” globalnog poreznog sustava, to bi teško pogodilo manje članice EU poput Irske, Nizozemske i Slovačke koje su desetljećima mamile međunarodne korporacije obećavajući im da će u velikoj mjeri biti pošteđene pritiska domaćih poreznih vlasti. Prikloni li se Bruxelles Bidenu, mogao bi biti kraj takvom podizanja konkurentnosti.

Brojne zemlje EU ne bi morale računati samo s gubicima prihoda u milijardama, od poreza koji plaćaju zaposleni u tim korporacijama, ali i od poreza koji stiže iz svake njihove trgovinske transakcije, već i s gubitkom korporativnih sjedišta, a onda i tisuća u pravilu dobro plaćenih radnih mjesta koja su osiguravala solidnu razinu potrošnje. S druge strane, zemlje poput Francuske, Njemačke, pa i Italije osjećale bi se kao pobjednice. Neke od njih već su iz protesta protiv korporacija poput Amazona, koje posljednjih godina jedva da plaćaju porez u Europi (jer zakoni omogućuju da se porez naplaćuje na mjestu izvorne prodaje robe), uvele vlastite digitalne poreze.

image
Prosvjed u Njemačkoj
Emmanuele Contini/AFP

Biden je najavljenim radikalnim zaokretom porezne politike europskim liderima servirao set teških pitanja: mora li Bruxelles u borbi protiv utajivača poreza ući u savez s Amerikom? Ili kako to ilustrativno pita autor u njemačkom tjedniku Der Spiegel - mora li samo porezna raja računati s gubicima ili bi novi porezni prag bio bolan i za velike korporacije u tradicionalno izvozničkim državama poput Njemačke? I, što je još važnije: hoće li Europljani uspjeti pronaći zajednički jezik sa SAD-om u poreznim pregovorima koji godinama traju u OECD-ovu klubu industrijaliziranih država?

Stav Europske komisije jasan je još otkad je povjerenica Europske komisije za zaštitu tržišnog natjecanja Margrethe Vestager 2016. godine Appleu uputila poziv da u irsku državnu blagajnu uplati 13 milijardi eura zaostalog poreza. Komisija je tada zaključila da irska porezna povlastica Appleu (koji je po obavezi irskoj plaćao samo 0,005 posto dobiti, umjesto standardne stope od 12 posto) ulazi u kategoriju zabranjenih državnih subvencija i da se može smatrati povredom poštene tržišne utakmice. Izvršni direktor Applea Tim Cook tada je odluku Europske komisije opisao kao “političko sranje”, a i vlada u Dublinu dosad se uspješno izmakla takvom poreznom šišanju korporacije koju smatra partnerom.

image
Tim Cook
Handout/AFP

Pitanje: jesu li benefiti koje država ima, a koji, između ostaloga, uključuju i prikupljanje poreza od lokalno zaposlenih u tim korporacijama, kao i od svake njihove potrošene kune, dovoljno veliki da neutraliziraju izostanak prihoda od lokalne dobiti same korporacije? U Irskoj je to sigurno tako, u Njemačkoj, Francuskoj, pa i Britaniji posve izvjesno nije. Ne može se zanemariti ni učinak “remetilačkih organizacija” poput Wikileaksa ili aktivizmom manje opterećenog Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara čije su objave u vrijeme i neposredno nakon velike financijske krize probudile građansku svijest u razvijenijim državama.

Od objave Panamskih dokumenata 2016., kada se otkrio niz biznisa, ali i pojedinačnih protagonista (pa i hrvatskih), koji su prali novac putem panamske odvjetničke tvrtke Mossack Fonseca, ogorčenje javnosti je u dramatičnom porastu. Za vrijeme Joea Bidena ti su glasovi ponovno stigli do američkog Ministarstva financija (Treasury department), gdje ured za poreznu analizu od veljače vodi ekonomistica Kimberly Clausing, koja se prethodno proslavila istraživanjem porezno motiviranog preusmjeravanja dobiti poduzeća u globalna offshore-utočišta. Bidenova ministrica financija Janet Yellen također smatra da je globalno porezno natjecanje “samorazorno” i na ovogodišnjoj proljetnoj skupštini Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda najavila je da SAD kreće u akciju promjene igre i postala zapravo prvom zagovornicom “bidenomike”.

image
Margrethe Vestager
Francisco Seco/AFP

Želi li osigurati drugi mandat (sebi ili Kamali Harris), Biden mora u Americi napraviti veliku promjenu, takvu koja će se osjetiti. Nacija je prije izbora, još u vrijeme kada je Trump trebao naslijediti Obamu, pokazala da cijeni za američko poimanje prilično radikalno stavove Elisabeth Warren, Bernieja Sandersa i Alexandrije Ocasio Cortez. Najjednostavniji način za opstanak Bidenu je ukrcati se na taj “ljevičarski vlak”, ali tako da to prosječni Amerikanac ipak ne shvati kao opasan zaokret ulijevo. Bidenova administracija zato pokreće akciju na globalnoj razini. Iz Ovalnog ureda stižu poruke kako “predsjednik vjeruje da bi globalna stopa poreza na dobit trebala biti najmanje 21 posto”, na istoj razini koju traži za SAD. Bidenov tim želi koristiti projekt globalnog minimalnog poreza kako bi američkim korporacijama osujetio dosadašnju politiku da premještaju dobit ili poslove u inozemstvo.

U EU to je koncept koji već neko vrijeme gura njemački ministar financija Olaf Scholz, kojega je zato kao ključnog igrača u Spiegelu opjevao glavni OECD-ov pregovarač Pascal Saint-Amans koji Scholzov lobistički uspjeh kod Bidena sažima u jednostavnu rečenicu: “Njemačka je lider. Mora se osjećati ohrabrenom i zadovoljnom ovakvim američkim pristupom.” Pođe li Bidenu za rukom da nagovori europske partnere, u relativno skoroj budućnosti će pri izračunu poreza ulogu igrati broj proizvoda koje tvrtka prodaje u određenoj zemlji, a ne samo ima li tvrtka u toj zemlji tvornicu.

image
Olaf Scholz
Michele Tantussi/AFP

O takvoj se ideji raspravlja već neko vrijeme u Berlinu, Parizu i Bruxellesu i u početku je bila usmjerena prvenstveno na velike američke digitalne divove. Biden je sada želi primijeniti na sve svjetske izvozno jake industrijske tvrtke - što znači i na velike europske korporacije od Volkswagena do L’Oréala. Saint-Amans vjeruje da je takav Bidenov zahtjev opravdan jer “pitanje raspodjele dobiti nadilazi digitalne tvrtke”. Kao primjer navodi Starbucks, koji je također uštedio na porezu preusmjeravanjem dobiti koju je stekao putem svoje globalne mreže kafića.

Odjednom, kao da su prosvjednici protiv globalizacije, koji su početkom milenija, sudjelujući u destruktivnim prosvjedima, razbijali Starbucksove i McDonald’sove izloge u Seattleu, Pragu, Genovi i Washingtonu, dobili potvrdu s vrha europske politike. Odjednom se priznaje kako je “kreativno knjigovodstvo” dugo omogućavalo biznisu da koristi uslugu legalne prevare. Europski najveći problem je to što ne postoji jedinstveni porezni sustav u EU, a nema ni sloge o tome treba li takvo jedinstvo uopće postojati.

Zato Europljani, čiji su porezni sustavi tijekom godina postajali sve različitiji, uglavnom miruju, unatoč činjenici da su multinacionalne kompanije milijarde profita ostvarile mimo njihovih državnih blagajni. Službene korporativne porezne stope na kontinentu variraju od 9 posto u Mađarskoj do 31 posto u Francuskoj. Razlike su veće, naravno, kad se uračunaju brojne porezne olakšice kojima države primamljuju tvrtke. Prema analizi koju je u Europskom parlamentu provela parlamentarna skupina stranke Zelenih, efektivne porezne stope kreću se od oko 2 posto u Luksemburgu do 30 posto u Italiji. Nizozemska je postala poznata po sofisticiranoj shemi uštede poreza u skladu s kojom korporacije moraju poreznim vlastima predati samo oko deset posto svoje dobiti (eto razloga zašto su tamo sjedišta Agrokora i Fortenove, europskog ogranka Teve...).

image
Jeff Bezos
Saul Loeb/AFP

Javno, šefovi Facebooka i Googlea, a i Amazona ističu da su spremni platiti više poreza. Štoviše, osnivač Amazona Jeff Bezos najavio je potporu Bidenovu planu. Iako tehnološke multinacionalke mogu lako apsorbirati razumne iznose poreza, one zemlje koje su svoj ekonomski model zasnivale na niskim poreznim stopama, ne samo u EU, moraju očekivati da će izgubiti. Hrvatska i tu naoko kasni, iako je to samo dijelom točno. Naš korporativni porez na dobit, za strance i domaće, na niskih je 10 do 18 posto (10 posto ako su u poreznom razdoblju ostvareni prihodi do 7,5 milijuna kuna, ili 18 posto ako su u poreznom razdoblju ostvareni prihodi iznad te granice). Oni koji iz Hrvatske rade za velike kompanije u SAD-u, a digitalizacija biznisa im to omogućava, u pravilu imaju veće prihode od domaćih, ali plaćaju manje poreze nego domaći (ako im biznis nije registriran u Hrvatskoj).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. prosinac 2021 09:53