Kasno ljeto 2022. počinje s ranim znacima društvene panike.
Vladini dužnosnici, čim su se vratili s kolektivnog godišnjeg odmora, pokrenuli su kampanju smirivanja javnosti koja je u kolektivnom stresu. Dedramatizacija je lansirana. Loše vijesti o inflaciji, koja pokazuje tendenciju da iz umjerene uznapreduje u galopirajuću, o povećanju cijena, o smanjenju realne vrijednosti plaća i o europskom energetskom kolapsu nisu medijsko pretjerivanje, nego konstatacija zbiljskoga stanja. Teror mračnih činjenica.
Stvarnost se ne može zanijekati i uzaludan bi bio svaki pokušaj da se njezino crnilo retušira sivim tonovima. Ali strahovi se mogu ublažiti. A kad je o Vladi riječ, suzbijanje strahova, napose ako oni prerastaju u paniku i društvenu konfuziju, njezina je obveza.
”Naši sugrađani, pogotovo najugroženiji, trebaju biti sigurni da će država biti uz njih, da ćemo pomoći”, samouvjereno objavljuje neiskusni ministar gospodarstva Davor Filipović. “Ne morate se brinuti ništa, imamo niz opcija i svakako ćemo donijeti mjere koje će biti zadovoljavajuće”, ohrabruje, više sebe nego građane, ministar financija Marko Primorac, drugi početnik u Vladi. “Kako smo prošli sve dosadašnje situacije, proći ćemo i ove koje su pred nama. Sve će biti spremno u varijantama koje smo dosad planirali”, rezimira njihov mentor i komunikacijski instruktor, veteran u borbi s krizama, premijer Andrej Plenković.
Za prvu ruku dovoljno. Politička psihoterapija tek je počela. Doći će, neizbježno, i vrijeme kad Vlada bude morala – uza sve konkretne poteze da bolne učinke krize što adekvatnije rasporedi na razne dijelove društva – propagandno djelovati. Injektirati u duh nacije pažljivo odmjerene doze nade i optimizma. Jer, hladnoća i skupoća činit će svoje, i nije nezamislivo da će premijer Plenković biti prisiljen Hrvatima reći nešto slično onomu što je premijer Churchill 1940. rekao Britancima: “Nemam što ponuditi osim krvi, muke, suza i znoja.” Naravno, bez “krvi”.
Brzinski operativni plan
Ali sad smo još daleko od toga. Možda još cijela dva mjeseca. Dovoljno da Vlada razradi strategiju upravljanja krizom. U prvoj velikoj krizi s kojom se suočila Plenkovićeva administracija, kolapsu mamutskoga Agrokora, Vlada je tako reći prekonoć donijela operativni plan i počela demontirati opasnu megastrukturu kako se ona svom težinom ne bi srušila na cijelo hrvatsko gospodarstvo. I tada su, na proljeće 2017., javnost preplavljivali valovi straha pojačanog dubokim sumnjama u Vladine dobre namjere. No već do ljeta situacija se donekle smirila, panika je jenjala i razabralo se da će plan iskorjenjivanja “agrokórova” funkcionirati.
U drugoj velikoj krizi – pošasti koronavirusa, koja je, da bude gore, bila potpuno neočekivana i nikako se nije mogla predvidjeti, Plenkovićeva je Vlada ponovno budno reagirala. Čim se, u veljači 2020., otkrio hrvatski nulti pacijent, složen je obrambeni epidemiološki plan i sastavljen operativni tim za upravljanje antipandemijskom kampanjom, te je već do polovice ožujka nacija bila spremna za udar prvoga zaraznog vala. Dobar politički refleks, brzo organiziranje profilaktičnih mjera, regrupiranje javnozdravstvenih snaga, mobilizacija epidemioloških, infektoloških i imunoloških stručnjaka, formiranje Vladina znanstvenog vijeća i intenzivno obavijesno-edukativno djelovanje učinili su svoje: Hrvatska je do ljeta bila jedna od europskih država s najmanjim brojem zaraženih. Cijena je, razumije se, bila visoka – dvomjesečno zatvaranje ekonomije, ali su spašeni ljudski životi.
Treća velika kriza, energetsko-ekonomska, koju upravo proživljavamo zajedno s cijelom Europom, sasvim je drugačijeg karaktera od prethodnih. Nije ni iznenadna ni neočekivana. Mogla se nazreti još 24. veljače 2022., s prvim danom Putinova napada na Ukrajinu. Budući da je Europska unija odmah, razumno i jedino ispravno, deklarirala da staje uz Ukrajinu, konzekvencije su bile jasne: Europa više ne može i, još važnije, ne smije računati na ruski plin i naftu. Stari energetski pakt mora biti zauvijek raskinut i nikakav hibridni model parcijalne suradnje s moskovskim agresorskim režimom ne dolazi u obzir ni po koju cijenu. Takva europska odlučnost bit će skupo plaćena, ali nitko normalan i moralan neće požaliti zbog visokog računa. Utoliko je neobičnija nedavna izjava šefice Europske komisije Ursule von der Leyen da nas “Putin energetski ucjenjuje”.
Kao da se posvadila s logikom. Ako smo kao Unija više-manje složno razvrgnuli odnose s državom koja pokušava vojno osvojiti drugu državu, onda s njezinim režimom više nema nikakve uzajamnosti, nikakve nagodbe, pa ni trgovačke. Ucjenom bi se mogla nazvati nesolidnost u odnosima između partnera, gdje onaj jači nešto uvjetuje slabijemu. Ali, kad je riječ o neprijatelju – a Putin to za Uniju svakako jest – on te, jednostavno, ne može ucjenjivati: on protiv tebe ratuje i koristi se svim sredstvima da te onesposobi.
Valja uvjeriti skeptike
Bez obzira na takve povremene nejasnoće i nedosljednosti, Europska unija, u cjelini, ispravno postupa. Ekonomski će se stegnuti, energetski osiromašiti, socijalno oštetiti, ali je svjesna da drugoga puta nema. Emancipacija od ruske energije moralni je imperativ, a prijelaz na nove izvore i opskrbne kanale trajat će još dugo i bit će skup, vrlo skup. Hrvatska kao država članica ponijet će svoj dio zajedničkog tereta i podnijeti posljedice, jer ni ona drugoga puta nema. No Plenkovićevoj Vladi bit će najteže uvjeriti skeptični dio hrvatske javnosti upravo u to, da ne postoji nikakav prečac za izlazak iz krize i da Hrvatska ne može voditi nikakvu zasebnu, “nesvrstanu” politiku, da ne može, kako to zamišljaju “suverenisti”, zaobilaziti odluke Europske unije ako joj one ne odgovaraju, jer u njihovu donošenju i sama sudjeluje. Ne bude li Vlada dovoljno uvjerljiva u argumentaciji i uporna u tumačenju realnih prilika, mukotrpno će upravljati ovom krizom, kojoj su efekti sve izrazitiji i ubrzano se množe poput stanica uznapredovala raka.
Upravljanje velikim krizama znači ponajprije upravljanje strahovima koji obuzimaju stanovništvo, sprečavanje da ne prijeđu granicu iracionalnoga, gdje se razumna i opravdana briga preobražava u izbezumljenost, potom u ogorčenost, a onda u otpor. Kada društvo utone u to stanje, vlade gube manevarske sposobnosti, fine tuning i pedantno traženje balansa više nisu djelotvorne metode pa se vuku radikalni potezi, koji ne mogu proći bez velikog rizika. Na sreću, Hrvatska, barem u novije doba, nije doživjela, kako bi rekao premijer, socijalnu frakturu, iako su donedavni antiepidemiološki ustanci predvođeni populistima gurali društvo u tom smjeru. U svim “svojim” dosadašnjim velikim i malim krizama – onima koje su ga snašle u šest i pol premijerskih godina – Plenković se pokazao otporan. I što je najvažnije, postigao je da se ta otpornost prenese i na većinu društva. Nije gubio glavu niti je dopustio da među građanima prevlada defetizam i da ih preplavi osjećaj beznađa i propasti, koji su neumorno poticali dežurni demagozi, samozvani spasitelji “napaćenoga hrvatskog naroda”, većinom populistički i radikalni desničari, a lojtre su im katkad znali pridržavati ljevičari.
Dok je Plenković gasio požare, oni su zalijevali požarište benzinom. Dok je on pozivao na konsenzus o glavnim smjernicama za izlazak iz krize – iako mu je bilo jasno da govori gluhima – oni su predlagali prijeka rješenja: izvanredno stanje, izvanredne izbore, okretanje leđa Bruxellesu i njegovu “anacionalnom” centralizmu te pritom nudili sebe kao izbavitelje, lidere čelične volje i čvrste ruke, ali meka srca prema “običnom čovjeku”. Pažljivijem promatraču nije moglo promaknuti koliko se te “sluge naroda” dive – naravno, ne otvoreno – samodršcima kao što su Orbán, Putin, Erdogan i kako s pojačavanjem krize sve više otkrivaju autoritarne crte svojega političkog karaktera.
Nitko ne želi paniku
Ozbiljne društvene krize savršen su medij za afirmaciju populističkih avanturista i plasiranje ideologema o “odnarođenim, korumpiranim elitama na vlasti” i “opljačkanom narodu koji traži pravdu”. Neko vrijeme javnost kao žedno tlo upija te opasno jednostavne poruke i kima glavom u znak odobravanja. Neko vrijeme, ali ne sve vrijeme. Kada dođe trenutak istine, a to su izbori, građani se odluče za ono što je sigurno, prokušano i predvidljivo, makar ne bilo ni blizu idealnoga, samo da se ne rasplamsa kriza. To pokazuje dosadašnja praksa. Na parlamentarnim izborima u srpnju 2020., u petom mjesecu pandemije i u atmosferi smrtnoga straha od virusa, birači su se oglušili na sirenski zov populističkih karizmatika i odazvali se smirenim apelima realpolitičkoga Plenkovića.
Premijerova stranka – “kriminalna organizacija”, kako su je šibali i zdesna i slijeva – glatko je osvojila vlast, s rezultatom neviđenim još od 1995. A kako je glasio HDZ-ov izborni slogan? “Sigurna Hrvatska.”
Hrvatskoj su izbori sad najmanje potrebni. Ali stabilnost i sigurnost bit će joj nužni. Tim dvjema najdosadnijim riječima moderne hrvatske politike, koje čine Plenkovićev premijerski kredo, cijena će samo rasti. A i prezrena “dedramatizacija” mogla bi dobro proći.
Jer paniku nitko ne želi.