Dok se na ukrajinskim bojištima i dalje prolijeva krv, za zelenim se stolovima kuju planovi za uspostavu mira. Rusija je obećala smanjiti napade na Kijev i druge velike gradove, a Ukrajina pristala biti vojno neutralna. Nejasno je pitanje budućeg statusa Krima i Donbasa. Većina analitičara se slaže da su sve manje šanse da Vladimir Putin uskoro napadne još neku državu, a pogotovo da zarati s NATO-om te da rat treba okončati tako da obje strane mogu proglasiti svoju pobjedu.
Zapad želi da Ukrajina kao napadnuta suverena država bude politički i moralni pobjednik u ovome ratu. Ali Rusija, kao globalna politička sila i kao vojna, nuklearna velesila, ne smije kraj rata, kakav god bio, doživjeti kao svoj poraz, jer bi poraz tako velike zemlje i nacije proizveo među Rusima osjećaj gubitništva i povijesnog pada. Europa je već iskusila što znači kad je velika nacija frustrirana ratnim porazom i poratnim kaznenim ekonomskim mjerama - Njemačka je nakon Prvog svjetskog rata kao zemlja gubitnica, pritisnuta nepodnošljivim sankcijama i reparacijama, kolabirala gospodarski i socijalno. I što se dogodilo? Razvio se nacizam, koji je obećavao povratak nacionalnog ponosa i snage. Dakle, zapadni svijet mora paziti da ni politički ni gospodarski ne uništi Rusiju, kako od nje ne bi stvorio još opasnijega antagonista.
"Pitanje je je li brzo postizanje mira svima u interesu. Čini mi se da bi za Ukrajinu to mogao biti cilj, ali što se brže uspostavi mir, to su manji izgledi za očuvanje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine. To bi za nju sigurno značilo gubitak Krima, a o Donbasu bi se možda moglo pregovarati iako je Rusija već priznala te dvije pokrajine kao nezavisne države", kaže nam politički analitičar dr. sc. Božo Kovačević, bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi. On se slaže da je Donbas posebno osjetljiva točka jer je to područje u središtu svih ruskih opravdanja za invaziju na Ukrajinu. Pritom, dodaje, nije jasno želi li Rusija Doneck i Luhansk u njihovim administrativnim granicama ili bi se zadovoljila trenutnom linijom razgraničenja s obzirom na to da je dio teritorija tih pokrajina još uvijek u rukama ukrajinskih snaga.
"Mislim da je Zapad spreman financirati Ukrajinu sve do ruskog poraza, ali je pitanje je li Ukrajina spremna podnijeti daljnja razaranja i ubijanja. Ako Rusija doživi poraz, Europa će obnoviti Ukrajinu u njezinim međunarodno priznatim granicama, ali bi u tom slučaju rat još dugo potrajao. Mir koji Rusija sklapa sa Zelenskim je za Putina poraz i za njega je glavni diplomatski problem pronalaženje formulacije kojom će poraz prikazati kao pobjedu. Mislim da je SAD-u interes da rat potraje što duže kako bi opstanak Putinova režima bio doveden u pitanje. A Europa će plaćati troškove toga rata i poslijeratne obnove Ukrajine. I već ih plaća kroz skupe energente. Plaća cijenu svoje nesposobnosti da se postavi kao relevantan igrač u međunarodnim odnosima, ali je i žrtva Putinove nepromišljenosti", komentira Kovačević.
Povjesničar prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta podsjeća kako je na kraju Drugog svjetskog rata Njemačka bila toliko bombardirana da od nje gotovo ništa nije ostalo. Čini se da Zapadu nije u interesu da se Rusija slomi, a to se može postići jedino bombama, ne sankcijama ili izolacijom po uzoru na način na koji je Njemačka kažnjena nakon Prvog svjetskog rata.
"Nuklearni rat se vjerojatno neće dogoditi i zato treba naći kompromisno rješenje, a to će biti teško jer Rusija nije spremna na kompromise i ima ideju da Ukrajina ne zavređuje biti samostalna država. Ni Ukrajina ne može pristati na ozbiljne kompromise jer bi to narušilo njezin teritorijalni integritet. Izdvajanje Krima i Donbasa značilo bi da se Ukrajina federalizira. Krim bi bio dio Ukrajine, ali konfederiran s Rusijom. Takvo čarobnjačko rješenje možda bi moglo zadovoljiti i jednu i drugu stranu", govori nam Jakovina dodajući kako Zapad treba Rusiju tretirati kao supersilu jer je Rusima strašno smetalo što su izgubili taj status.
"Ni Ukrajina ni svijet nemaju vremena čekati da se Putinov režim uruši iznutra. To je višegodišnja perspektiva. Da bi se to dogodilo, sankcije bi morale izazvati svakodnevne demonstracije u kojima bi sudjelovalo 3 do 3,5 posto stanovništva, što znači da bi četiri milijuna Rusa trebalo svaki dan biti na ulicama da bi se režim uspaničio. Tako je bilo 1917. godine. Tome se u skoro vrijeme ne treba nadati", procjenjuje Jakovina i zaključuje kako će najveću cijenu ovoga rata platiti Ukrajina, pa potom Rusija i onda Europa.
"Rješenje je specijalan status Krima i Donbasa na određen broj godina", ističe hrvatska pregovaračica za vrijeme Domovinskog rata i jedna od ključnih osoba u provedbi procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, dr. sc. Vesna Škare Ožbolt, koja danas ima status miriteljice za krizna područja Međunarodnog mediteranskog kruga žena miritelja.
"Krim i Donbas su i do sada imali specifičan status koji se može opisati kao - ni na nebu ni na Zemlji. Rusija ih je sad odlučila anektirati. Sporazum iz Minska se nije provodio. Međutim, moramo se voditi kriterijima međunarodnog prava o nepromjenjivosti granica, poštovanju suvereniteta, ali i faktičkog stanja gdje su svi ti elementi narušeni. Da bi se izašlo iz ove situacije, mora se stoga naći neko srednje rješenje koje u pravilu mora biti privremenog karaktera kako bi bilo u skladu s međunarodnim pravom. Nema rješenja koje će potpuno zadovoljiti obje strane. Stoga ovo privremeno rješenje o kojem govorim nije utopija, nego bliska realnost. Međunarodno pravo ne smije dopustiti nasilno mijenjanje granica jer onda padaju u vodu Međunarodni sud pravde, UN, Vijeće sigurnosti i sve druge institucije koje su na njemu zasnovane. Ako ovdje puknu postulati međunarodnog prava, onda oni više nigdje neće biti sveti", upozorava Vesna Škare Ožbolt.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
