RAT ZA DOKUMENTE USTAŠKE DRŽAVE

ČOVJEK KOJI JE HRVATSKOJ OTEO ARHIV NDH Aleksandar Vulin ne dopušta da se 330 kutija s dokumentima iz NDH vrati Hrvatskoj

 Jure Mišković / HANZA MEDIA

Proteklih dana objavljeno je, na portalima u Srbiji i Hrvatskoj, nekoliko članaka o aktualnom sporu hrvatskih i srpskih arhivista o Fondu NDH pohranjenom u Vojnom arhivu u Beogradu – fondu koji, kako se iz tih članaka dade razabrati, Srbija već godinama jednostavno ne želi vratiti Hrvatskoj, iako je na to zakonski obvezana.

Citiran je, među ostalima, i jedan beogradski list koji je, pomalo zlobno, napisao da “Hrvatska po svaku cijenu iz Srbije želi izvući dokumentaciju o zlodjelima ustaša i NDH tijekom Drugoga svjetskog rata” te da “dolaskom u posjed tih dokumenata i filmova namjerava zarobiti istinu”.

Meni osobno čini se da svim tim člancima, ili barem većini njih, nedostaje širi povijesni kontekst i šira povijesna dimenzija da bi se dokraja razumjelo o čemu se tu zapravo radi (a barem bi, pretpostaviti je, povijesni kontekst trebao biti u prvome planu kada je riječ o povijesnoj ili povjesničarskoj/arhivističkoj problematici). O tome sam proteklih dana porazgovarao s dvojicom pomoćnika ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu – arhivistom Jozom Ivanovićem i povjesničarom Amirom Obhođašem.

Točno je da su njih dvojica u posljednje vrijeme nekako najviše angažirani u naporima oko povrata rečenoga gradiva iz Beograda u Zagreb, a točno je i da u tome, nažalost, nailaze na velike i nepremostive prepreke. Vjerojatno nećemo pogriješiti ako kažemo da se tu ponajprije radi o sukobu između (povjesničarske i arhivističke) struke i politike, koji, u sadašnjim okolnostima, poprima i razmjere sukoba (ili jednog aspekta sukoba) između Hrvatske i Srbije.

Priču, međutim, treba vratiti na sam početak 90-ih, tj. u dane uoči i za vrijeme rata u Hrvatskoj, da bismo uistinu dobro razumjeli sve ono što se u vezi s tim događalo nakon toga, a što se događa i danas.

Čim je 1991. izbio rat, u Hrvatskome državnom arhivu – kao središnjoj arhivskoj ustanovi u Hrvatskoj – počele su ozbiljne pripreme za pitanje sukcesije arhiva i povijesnoga gradiva pohranjenog u Beogradu kao glavnome gradu raspadajuće SFR Jugoslavije.

Čim je postalo jasno da će se Jugoslavija raspasti, počelo se raditi na sustavnoj pripremi popisa gradiva koje se nalazi u Beogradu, a za koje se u Zagrebu smatralo – kao što se smatra i danas – da je potrebno Hrvatskoj. To se pitanje postupno i internacionaliziralo, osobito nakon posjeta predstavnika Međunarodnoga arhivskog vijeća (ICA – International Council of Archives) Georgea MacKenzieja Hrvatskoj.

Stručni djelatnici HDA nekoliko su puta anketirali pojedina radna tijela i najviše dužnosnike RH, uključujući sva ministarstva i predsjednika Tuđmana, ispitujući ih koje je povijesno gradivo, pohranjeno u Beogradu, potrebno Hrvatskoj.

S vremenom je to pitanje dokraja internacionalizirano i institucionalizirano Ugovorom o pitanjima sukcesije, potpisanom u Beču 29. lipnja 2001. Ugovor su potpisali predstavnici Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske, Republike Makedonije, Republike Slovenije i Savezne Republike Jugoslavije – kako je u Ugovoru navedeno: “u suverenoj jednakosti pet država sljednica bivše SFRJ” – i to pod okriljem Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i visokoga predstavnika.

Zanimljivo je da je Hrvatska zadnja ratificirala (u Hrvatskom saboru) taj Ugovor: to se dogodilo 8. ožujka 2004., u vrijeme kad je predsjednik RH bio Stjepan Mesić.

Za ovu našu temu najvažniji je Aneks D toga Ugovora, a posebice članak 2. Aneksa D, u kojemu točno piše: “Ako su republički ili drugi arhivi bili premješteni iz republike kojoj su pripadali, ili ako su državni arhivi SFRJ bili premješteni s mjesta njihova nastanka, prema odredbama ovoga Aneksa i u skladu s međunarodno prihvaćenim načelom provenijencije, država koja ih trenutačno nadzire vratit će ih što je prije moguće republici kojoj su pripadali ili na mjesto njihova nastanka.”

U Aneksu D Ugovora o pitanjima sukcesije također se kaže da građa koja je nužna za obavljanje djelatnosti tijela u pojedinoj zemlji sljednici, a riječ je o građi iz saveznih fondova i zbirki, svakako treba pripasti toj zemlji kojoj je to nužno. I da joj se to ni na koji način ne smije onemogućavati.

U Ugovoru je isto tako rečeno da sve strane moraju imati neometan pristup cjelokupnoj arhivskoj građi pohranjenoj u saveznim arhivima u Beogradu.

Aneks D Ugovora o pitanjima sukcesije bio je prilično ambiciozno sročen, procedura i rokovi bili su vrlo precizno definirani – pa je, između ostaloga, rečeno i to da se predstavnici zemalja sljednica moraju što prije sastati i u roku od, praktički, dvije godine dogovoriti se o povratu povijesnoga gradiva, odnosno odlučiti što je zajednička baština, a što ne.

Međutim, ni do danas nije dogovoreno praktički ništa, sve je i dalje na onoj istoj razini na kojoj je bilo i prije sklapanja odnosno ratificiranja Ugovora o pitanjima sukcesije.

Kada je riječ o arhivima, dosad su održana (samo) dva službena sastanka predstavnika zemalja sljednica, oba u Beogradu, 2011. i 2015. Od hrvatskih predstavnika na prvome sastanku, održanom 2011., bili su nazočni tadašnji ravnatelj HDA Stjepan Ćosić i njegov pomoćnik Jozo Ivanović, a na drugom, 2015., tadašnja ravnateljica HDA Vlatka Lemić, također zajedno s Ivanovićem. No na tim sastancima nije se otišlo dalje od razmatranja nekih općih i preliminarnih pitanja (o dostupnosti i neometanom pristupu povijesnom gradivu), tj. nije se ulazilo u rješavanje određenih konkretnih zahtjeva koji su (već tada) bili na dnevnom redu.

Slovenska i hrvatska strana na oba su sastanka jasno inzistirale da za potrebe sukcesije trebaju imati izravan pristup svim saveznim arhivima, jednako kao i građi koja eventualno još nije predana u te arhive, a trebala bi. “Izravan”, odnosno “neograničen” pristup – to znači da hrvatski povjesničari i istraživači povijesti, kada istražuju u beogradskima arhivima, trebaju imati potpuno ista prava i jednak status kao i njihovi kolege iz Beograda. Ista prava, naravno, kada je riječ o istraživanju onoga gradiva koje je nekoć pripadalo cijeloj bivšoj Jugoslaviji. “To je naša zajednička imovina”, tvrdi Jozo Ivanović, “i ta građa pripada jednako i Hrvatskoj, i Srbiji, i BiH, i Sloveniji itd.”

Riječ je, naravno, o građi koja je nastala djelovanjem nekadašnjih saveznih institucija, kao što su CK SKJ, Savezno izvršno vijeće, Predsjedništvo SFRJ, ali i pojedina tijela i instance JNA.

Ovdje sada treba razlučiti jedan vrlo bitan aspekt problema o kojem je riječ, a u koji sam se i ja imao prilike uvjeriti posljednjih desetak godina, kao istraživač.

Jedna je praksa u Arhivu Jugoslavije, na Topčideru, u kojem nema ograničenja i u kojem slobodno možete istraživati, i kao povjesničar/istraživač iz Hrvatske. Ja ondje istražujem još od 2007. i nikada nisam imao nikakvih problema kada bih zatražio bilo koji dokument – naravno, pod uvjetom da taj dokument nije klasificiran.

No sasvim je druga praksa u Vojnom arhivu, koji se nalazi u jednoj bivšoj vojarni u beogradskome prigradskom naselju Žarkovo. Tamo su povjesničari i istraživači iz Hrvatske “građani drugog reda” u odnosu na svoje kolege iz Srbije, iako se ni sami beogradski povjesničari ne mogu pohvaliti da ih ondje primaju širom raširenih ruku.

U Vojnom arhivu u Beogradu i danas se primjenjuje procedura koja je vrlo ograničavajuća i koja, sasvim sigurno, nije u skladu s obvezama Srbije propisanim u Aneksu D Ugovora o pitanjima sukcesije. Vi se, kao prvo, kao istraživač iz Hrvatske uopće i ne možete obratiti direktno Vojnom arhivu, nego, po proceduri propisanoj u Srbiji, morate zatražiti posredovanje ili Ambasade Srbije u Zagrebu ili Veleposlanstva RH u Beogradu – koji će vaš zahtjev proslijediti Ministarstvu vanjskih poslova Srbije, a ono Ministarstvu obrane Srbije, koje je nadležno za Vojni arhiv u Beogradu.

A ako u toj složenoj proceduri i dobijete neku vrstu zelenog svjetla, čekaju vas nova ograničenja, u samome Vojnom arhivu, u vidu, primjerice, limita koliko dokumenata dnevno smijete pregledati, koliko dokumenata u određenoj turi možete kopirati itd.

I sad na sve to dolazi onaj glavni problem – da su baš u toj i takvoj ustanovi, kao što je Vojni arhiv u Beogradu, pohranjeni dokumenti (izvorno hrvatski, tj. nastali u Hrvatskoj) koji se odnose na razdoblje Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945. Da vam u beogradskome Vojnom arhivu ne daju dokumente koji se odnose na JNA (o KOS-u da i ne govorimo), to se već nekako – s obzirom na dinamiku političkih odnosa između Srbije i Hrvatske – samo po sebi razumije. Ali kad morate moljakati za povijesno gradivo iz Fonda NDH, tj. za materijale koji su nastali u Hrvatskoj i tek naknadno bili odneseni u Srbiju, tj. u Beograd, e tu problem već dodiruje same granice apsurda.

O tom tzv. Fondu NDH pomoćnik ravnatelja HDA Jozo Ivanović rekao mi je:

– Ta građa, iz NDH, nalazila se prvotno u Ministarstvu vanjskih poslova NDH, sa sjedištem u Zagrebu. No, to je odmah 1945. otišlo u Beograd, u Savezni sekretarijat vanjskih poslova. A onda je, možda prije 7, 15 ili više godina, Ministarstvo vanjskih poslova Srbije tu građu predalo Vojnom arhivu. I sada smo tu gdje smo...

Doznajem, usput rečeno, da su u razdoblju 1948.-1962. dobar dio povijesne građe iz Hrvatske prenijeli u Beograd djelatnici i povjesničari Vojnoistorijskog instituta iz Beograda (iz kojega je i nastao sadašnji Vojni arhiv); s nekima od tih povjesničara polemizirao je, 50-ih i početkom 60-ih, budući hrvatski predsjednik (tada u službi u JNA u Beogradu) Franjo Tuđman.

No sada bi i na ovome aspektu problema valjalo raspršiti i odagnati određene mitove i predrasude koji pak postoje (među nekima) u Zagrebu kada je riječ o tzv. Fondu NDH u Vojnom arhivu u Beogradu.

Prvo, zašto uopće kažem “tzv. Fond NDH”? Zato što to zapravo i nije Fond u strogo povjesničarsko-arhivističkom smislu, nego – zbirka.

– Fond je cjelina – objasnio mi je jedan od četiriju pomoćnika ravnatelja HDA, povjesničar Amir Obhođaš – koja nastaje djelovanjem jednog stvaratelja, kao što je, primjerice, Ministarstvo oružanih snaga NDH. A zbirka je kada imate sakupljene stvari s raznih strana, od više stvaratelja. Ovo ovdje, u Vojnom arhivu, jest, dakle, zbirka, a ne fond.

Drugo, taj tzv. Fond NDH u Vojnom arhivu u Beogradu nije pohranjen u 555 kutija, kao što se proteklih dana znalo spominjati u nekim člancima na portalima, nego u mnogo manjem broju mapa/kutija. Točan je onaj podatak koji je još prije nekoliko godina (konkretno, 2013.) naveo beogradski povjesničar Bojan Dimitrijević, u jednome svom članku napisanom za časopis Vojna povijest: spomenuti Fond NDH “sačinjava 555 arhivskih jedinica u više od 330 kutija”, s tim da se taj podatak odnosi na već obrađenu građu (u Vojnom arhivu, naime, postoji i još uvijek nepoznata količina nepopisane građe). Treba, dakle, jasno razlikovati pojam ili kategoriju “arhivska jedinica” od pojma “kutija”.

Treće, to većinom nisu neki apsolutno “nepoznati” dokumenti, od kojih bi se mogla očekivati nekakva čuda ili senzacije, kada bi sada netko u njih ozbiljnije zavirio. To su oni isti dokumenti na temelju kojih je već napisan enormni broj knjiga čiji su autori bili, pretežnim dijelom, vojni povjesničari iz nekadašnjega Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, koji je djelovao za postojanja SFRJ Jugoslavije.

Jednu od tih knjiga imao sam nedavno u rukama. Riječ je o monografiji “Takozvana Nezavisna Država Hrvatska” (Delta-Pres, Beograd, 1973.), čiji je autor nekadašnji hrvatski partizan Marko Colić (upoznao sam se s njim, 2006. na 2007., u Beogradu). A među ostalim su istovrsnim radovima “Agonija i slom NDH” Milana Baste (iz 1971.), “Jugoslavija u Aprilskom ratu 1941.” Velimira Terzića (iz 1963.), “Jugoslavija 1941.” Pere Morače (iz 1971.) itd.

Četvrto, više od trećine sređenog dijela tzv. Fonda NDH iz beogradskoga Vojnog arhiva je mikrofilmovan, i ti se mikrofilmovi nalaze, još od 70-ih ili 80-ih, u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Po riječima Amira Obhođaša, od ukupno 335 kutija tog Fonda, mikrofilmovano je njih oko 120.

Mikrofilmove tog Fonda naručio je, još 60-ih, Tuđmanov Institut za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, i to je sada, dakle, baština i HDA iz Zagreba, a ne samo Vojnog arhiva iz Beograda.

Upravo su na temelju istraživanja tih dokumenata nastale, proteklih godina, neke vrlo vrijedne knjige čiji su autori istaknuti hrvatski povjesničari mlađe generacije. Primjerice: “Hrvatska legija: 369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija na Istočnom bojištu 1941.-1943.” Amira Obhođaša i “Ustroj kopnene vojske domobranstva NDH 1941.-1945.” Nikice Barića.

Problem je, međutim, što to nije sve, tj. što to nije cijela građa iz razdoblja NDH odnešena 1945. ili kasnije u Beograd; a osim toga, puno je tih mikrofilmova vrlo loše kvalitete, mjestimice čak i neupotrebljivo. “Te kopije”, potužio mi se Obhođaš, “ne mogu biti adekvatna zamjena za originale; frustrirajuće je kad je nešto pisano olovkom, pa ti to ne možeš pročitati.”

Po Obhođaševim i Ivanovićevim riječima, najveći dio Fonda (Zbirke) NDH u Vojnom arhivu u Beogradu sastoji se od gradiva koje je nastalo djelovanjem Ministarstva oružanih snaga NDH, u razdoblju 1941.-1945. “To je oko 90 posto sređenog dijela Fonda”, kaže Obhođaš, “s tim da postoji i nesređeni dio, o kojemu možemo samo nagađati.” Od ostale građe u tom Fondu/zbirci vrijedi istaknuti: dokumente iz Glavnog ustaškog (Pavelićeva) stana, dokumente iz Ministarstva za oslobođene krajeve NDH, Ministarstva za obrt i trgovinu, Ministarstva bogoštovlja, Ministarstva vanjskih poslova, nešto od konzulata NDH u Beogradu, Predsjedništva Vlade NDH, pojedinih velikih župa NDH...

Moji sugovornici iz HDA ne vjeruju da bi se u Fondu NDH u Vojnom arhivu u Beogradu mogli naći neki senzacionalni dokumenti koji bi bacili sasvim novo svjetlo na Pavelića ili, primjerice, Kvaternika, što, s druge strane, ne znači da tu nema vrlo vrijednih dokumenata koji bi mogli bitno dopuniti postojeće spoznaje o tim ljudima i cjelokupnoj ND. “Najviše dokumenata”, kaže Obhođaš, “nedostaje o Ustaškoj vojnici, kao vojnom krilu ustaškog pokreta. Dijelom je to zbog stihijskog nastanka ustaške vojske, dijelom zbog nedostatka školovanog časničkog kadra u njoj, a dijelom zbog toga što je pri povlačenju vojske značajan dio tih dokumenata uništavan ili je završio pri sudovima; puno se toga rasteplo...”

Situacija oko Vojnog arhiva u Beogradu – kao i njegovih odnosa s Hrvatskim državnim arhivom u Zagrebu – dodatno se zakomplicirala u zadnjih godinu dana, dolaskom novog vodstva Vojnog arhiva; a to, otprilike, korespondira i s dolaskom Aleksandra Vulina na mjesto ministra obrane Srbije. Ove sadašnje polemike – to je, u biti, refleks tog, najnovijeg kompliciranja.

Trenutačno je na čelu Vojnog arhiva kapetan bojnog broda Goran Petrović (srednju vojnu školu pohađao je, svojedobno, u Splitu). Pomoćnik ravnatelja HDA Jozo Ivanović upoznao ga je lani, na jednome neformalnom sastanku u Beogradu (taj sastanak nije imao onakvu težinu kao prethodna dva, službena, iz 2011. i 2015., a ticao se, jednim dijelom, projekta digitalizacije arhivskoga gradiva pohranjenog u Vojnom arhivu, koji bi projekt, kada bi se doista ostvario u potpunosti, u značajnoj mjeri mogao ukloniti brojne sadašnje probleme i “smetnje na vezama”). Rekao mi je da kapetan Petrović nije nekomunikativan i nepristupačan čovjek, ali da je svojim zagrebačkim kolegama poručio da je Vojni arhiv zatekao u lošem stanju i da im zbog toga ne može davati građu, za koju su oni zainteresirani, na korištenje.

Ivanović i Obhođaš tvrde, međutim, da je njihov prioritet (tj. prioritet HDA u Zagrebu): prvo, srediti ono što je nesređeno, u Vojnom arhivu; i drugo, to digitalizirati i učiniti dostupnim svim hrvatskim povjesničarima i istraživačima. “Mi smo voljni to srediti”, kažu mi, “kad već sam direktor Vojnog arhiva tvrdi da je to nesređeno.”

Pritom hrvatska strana od Vojnog arhiva ne potražuje samo gradivo vezano za NDH nego i dokumente vezane za NOP i djelovanje četnika u Hrvatskoj.

Zadnja pismena odbijenica iz Beograda u HDA u Zagrebu stigla je 5. travnja 2017. U njoj tadašnji veleposlanik RH u Beogradu Gordan Markotić izvještava tadašnjeg v. d. ravnatelja HDA Marija Stipančevića: “Nastavno na vaš prijedlog od 25. siječnja 2017. za posjet Vojnom arhivu u Beogradu, obavještavamo da smo dobili odgovor da predloženi termin Vojnom arhivu ne odgovara, te da će nas naknadno obavijestiti o terminu kada će djelatnici HDA moći posjetiti Vojni arhiv.”

Otad se ništa bitno (a dobro) nije dogodilo...

“Za svog posjeta Beogradu 2015.”, rekao mi je Ivanović, “vidio sam da je građa o vanjskim poslovima NDH u Vojnom arhivu u lošem stanju. Nalazi se u omotima ili kartonima koji su otvoreni, listovi vire pa se povezuju uzicom, i onda dolazi do oštećenja...”

Zanimljivo je da su se Slovenci, za razliku od Hrvata, uspjeli izboriti za donekle povlašteni status u svojim istraživanjima u Vojnom arhivu u Beogradu. Imaju neku vrstu generalnog odobrenja, iako se i oni moraju prethodno najaviti, tj. ne mogu banuti i odmah na licu mjesta dobiti dokument koji ih zanima. Ivanović i Obhođaš o tome kažu:

– Slovenci (istraživači iz Arhiva Republike Slovenije – op. a.) s Ministarstvom obrane Srbije postigli su nekakav dogovor o dinamici istraživanja. Dolaze u Beograd dvaput godišnje, u određenom terminu, pa istražuju i popisuju što im je zanimljivo. I dobiju kopije svega što žele, a što je već digitalizirano i dostupno...

Na moje pitanje zašto takav odnos nisu uspjeli izgraditi i Hrvati odgovor je djelatnika HDA jasan: kriva je “dinamika političkih odnosa Hrvatske i Srbije”.

Meni osobno predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je početkom veljače 2018., uoči njegova dolaska u Hrvatsku, da je spreman dati Hrvatima sve dokumente koje zatraže...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. travanj 2024 00:23