ANALIZA GLOBUSA

Crna sjena nad ekonomskim optimizmom: ‘Ovo se nikad nije dogodilo, samo je jedno pitanje...‘

Zbog globalnog poremećaja u monetarnim sustavima klasična protuinflacijska rješenja ovaj put nisu upotrebljiva
 Davor Pongracic/Cropix

Vijest s kraja tjedna, iako važna, gotovo da više ne donosi nešto novo: “Godišnja stopa inflacije u rujnu najviša od ožujka 2013. Visoka je razina neizvjesnosti” pisalo je u petak u Jutarnjem. Sličan naslov mogli smo vidjeti i mjesec dana ranije, s kolovoskim brojkama, pa još mjesec dana ranije sa srpanjskim… Prvu vijest o rastu inflacije snažnije od uobičajene pročitali smo u travnju ove godine. Državni statističari tada su godišnju stopu inflacije procijenili na 2,1 posto, što je u tom trenutku ukazivalo na najvišu inflaciju od kolovoza 2018.

U vijesti da su potrošačke cijene u Hrvatskoj u rujnu na godišnjoj razini porasle 3,3 posto, ali i da je “u prvih devet mjeseci prosječna stopa inflacije dosegnula 1,8 posto”, što je u petak objavio Državni zavod za statistiku, građane je, međutim, više od sada već jasnog povratka inflacije iznenadila blagost procjene snage njezina ugriza. Iako je riječ o najvišoj procijenjenoj stopi rasta inflacije od ožujka 2013. godine, šetnja lokalnim supermarketom sugerira daleko dramatičniju promjenu. Ulje, ono za svakodnevno kuhanje i pripremu salate, danas je 18,5 posto skuplje nego prošle godine. Povrće je skuplje 8,4 posto (ne samo u supermarketu nego i na tržnici), sir i jaja 4,3 posto, odjeća je u kolovozu bila 17 posto skuplja nego u srpnju, na godišnjoj razini skok će biti još veći, cijene nekretnina ponovo se penju prema rekordnim visinama… Najveći strah je ipak izazvao porast cijene goriva, za koje u prosjeku danas treba izdvojiti 14,2 posto kuna više nego lani. Svakome je jasno jedno – kada raste cijena goriva, to se povećanje troška uračunava u finalnu cijenu proizvoda. To znači još jedan val poskupljenja, u koji će vjerojatno, imali smo to prilike naučiti u nekoliko inflacijskih spirala koje smo preživjeli, biti uključena i procjena buduće inflacije.

Izvještaji analitičara su uobičajeno suhi. “Prema našim očekivanjima, inflacija bi i u posljednjem tromjesečju trebala ostati na povišenim razinama dok vrhunac inflatornih pritisaka očekujemo u prvom tromjesečju sljedeće godine”, stoji u nedavnoj procjeni koju je objavio često citirani analitički ured Raiffeisen banke. Odande stiže i zasad jedina umirujuća vijest: “Uz pretpostavku normalizacije globalnih lanaca opskrbe pritisci bi se trebali smiriti u drugoj polovici 2022. Međutim, visoka razina neizvjesnosti, produljeni poremećaji na strani ponude i rastući troškovi transporta sugeriraju pojačane rizike da bi inflacija mogla biti viša od trenutnih očekivanja koja pretpostavljanju blago usporavanje rasta potrošačkih cijena na dva posto.”

Sporost isporuke robe koja je tražena na tržištu prva je naznaka dolazeće nestašice. Nestašice dovode do visokih cijena, a visoke cijene vode u inflaciju

Čini li vam se da niste potpuno razumjeli procjenu RBA-ovih gurua, to je zbog toga što su financijski analitičari oprezni, posebno kada su u službi bankarskog sektora. Najava rasta inflacije (a oni kažu da bi “inflacija mogla biti viša od trenutnih očekivanja”) u doba niskih kamata svakom financijski prosječno pismenom građaninu sugerira pražnjenje štednog računa i selidbu novca prema nekom od lukrativnijih modela štednje. Tako je to u razdobljima koja smatramo “normalnima”, kada je inflacija dio silazne putanje uobičajenog ekonomskog ciklusa. Sada je, međutim, drukčije.

Današnja inflacija nije rezultat ciklusa unutar lokalne ekonomije, nije ni dio standardnog ekonomskog ciklusa na globalnoj razini, nije čak ni razlog loše, pogrešno vođene domaće financijske i monetarne politike, jer upravo te dvije varijable vjerojatno su jedino dobro što je ova Vlada ponudila. Inflacija je izazvana snažnim valom oporavka od prva dva udara globalne pandemije koja je u startu paralizirala značajan dio svjetske ekonomije.

Ako je početak pandemije zatvorio značajan dio svjetskoga gospodarstva i zaključao tisuće pogona na globalnoj razini i tisuće trgovačkih putova, pokušaj brzog povratka na pretpandemijske uvjete, a to znači i pretpandemijsku razinu potrošnje, doveo je svijet korak do kolapsa.

Neke važne stvari, poput računalnih čipova i visoko sofisticiranih elektroničkih dijelova za automobile, u vrijeme pandemije prestale su se proizvoditi odmah u prvim danima pandemije. Velik je broj transportnih linija ukinut, dijelom zato što se nije imalo što transportirati, a onda i zbog toga što nitko nije znao procijeniti koliko će dugo zastoj trajati. Bankrotirali su brodari, zračni i cestovni prijevoznici. Sada kada se situacija približava normalnoj, pretpandemijskoj, industrijski pogoni i međunarodni sustav transporta roba trebali bi se vratiti na pretpandemijsku razinu. Ali…

Da bi pogon preživio novo otvaranje svijetu, treba mu okruženje u kojemu će sigurno poslovati. Dio tog okruženja su i transportne mreže koje proizvode dovode na vrata kupcima. I oživljavanje proizvodnje i ponovno pokretanje transportnih kompanija, kako bi se odmrznuli transportni putovi, zahtijevaju velike financijske poticaje. Da bi kompanije povukle novac iz svojih standardnih financijskih izvora, treba im pouzdana procjena analitičara. Kada takva procjena izostane, skupi procesi ostaju u financijskom vakuumu. Bankari teško posuđuju novac kompanijama koje su sklone riziku.

image
Dr. Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta, postavio je vrlo važno pitanje: što ako se ova inflacija pojača poskupljenjima zbog uvođenja eura?
Dragan Matic/Cropix

U takvim prilikama na tržištu teško je očekivati brzo hvatanje ritma proizvodnje i transporta dobara. Sporost isporuke robe koja je tražena na tržištu prva je naznaka dolazeće nestašice. Nestašice dovode do visokih cijena, a visoke cijene vode u inflaciju.

Bloomberg, financijski servis globalnog biznisa, ovih je dana postavio ključno pitanje: je li inflacija prolazna? Činilo se da je to pitanje prošlu srijedu na velikom washingtonskom godišnjem skupu globalnih financijaša i kreatora financijskih politika (Svjetska banka i MMF), koji se i ove godine zbog pandemije za većinu održava online, u produljenom trajanju, svakome palo na pamet među prvima. Jedan dužnosnik Federalnih rezervi (Bloomberg mu ne navodi ime) usudio se reći da se skok inflacije više ne može nazvati “prijelaznim”. I John Waldron, predsjednik bankarskog konglomerata Goldman Sachs, priznao je da ga je od svih rizika najviše strah inflacije. Cijene koje su američki potrošači ove jeseni otkrili u shopping-centrima bile su više od očekivanih, iako su se već u prvom razdoblju postpandemijskog otvaranja počele hladiti.

Gita Gopinath, glavna ekonomistica MMF-a, prošli je tjedan upozorila svjetsku financijsku zajednicu da središnje banke moraju biti “vrlo, vrlo oprezne” kada su u pitanju inflacijski rizici.

Najnovije statistike dolaze u predvečerje zaokreta monetarne politike Feda, koji se sprema za smanjenje ili “sužavanje” svog programa otkupa obveznica u iznosu od 120 milijardi dolara. Očekuje se da će taj zaokret prema tvrđoj monetarnoj politici američke centralne banke započeti sljedećeg mjeseca i potpuno završiti do sljedeće godine kako bi Fed dobio prostor za povećanje kamata, ako i kada to bude potrebno.

“Dvoznamenkasta inflacija bila je uistinu užasno razdoblje američke povijesti – nitko ne želi vidjeti reprizu te epizode“, izjavila je američka ministrica financija (i bivša predsjednica FED-a) Janet Yellen u Kongresu.

image
Davor Pongracic/Cropix

Američkim kongresnicima uglavnom je jasno da je inflacija smrtni neprijatelj dužničkih vrijednosnih papira izdanih uz fiksnu kamatnu stopu o kojima danas ovisi preživljavanje ne samo američke nego i velikog dijela svjetske, na dug građene ekonomije. I to iz jednostavnog razloga – inflacija obezvređuje buduće prihode od otplate kamata i glavnice.

Na drugom kraju spektra su robe i sirovine. Njihova je otpornost na inflaciju neupitna zbog komotne pozicije u kojoj se nalaze proizvođači koji prilagođavaju svoje poslovanje i prodajne cijene okolnostima na tržištu. Ipak treba znati i podatak da se u razdoblju od 1980. do 1985. godine, s prosječnom inflacijom od 6,3 posto, cijena unce zlata smanjila za dvije trećine. Tada je, doduše, prosječnom američkom ulagaču ili štediši na ponudi bilo više modela nedolarskih ulaganja. Inflacija nije bila globalna; iako je postojala, nije bila zajednički problem. Europske valute mogle su se smatrati stabilnima, barem većina njih (prosječna inflacija u EU 1984. bila je 5,4 posto).

Tko je zaboravio, mi u Hrvatskoj, u bivšoj smo državi i na početku ove imali četveroznamenkastu inflaciju, i preživjeli smo. Za preživljavanje su i biznisi i banke i građani posezali za svim raspoloživim alatima, među kojima su mnogi bili izvan legalnog sustava. Biznisi su, suprotno zakonu, cijene svojih proizvoda i usluga formirali u njemačkoj marki. Marka je bila referentna točka i u dijelu ugovora kojima su regulirane plaće zaposlenih. Bankari su otvoreno trgovali devizama na ulici, što su za njih obavljali “vanjski suradnici”, ljudi s često mutnim poslovnim biografijama. Prošlotjedna odluka da se iz domaćeg kaznenog sustava izbaci izricanje kazne u njemačkoj marki, nepostojećoj od 2000. godine, jasno ukazuje na dubinu nepovjerenja u vlastitu valutu i nakon što je država 1994. raskrstila s hiperinflacijom.

Financijski analitičar Mario Gatara na financijsko-ekonomskom portalu Ekonomski lab ukazuje na prividno nebitan, iako zapravo prilično važan detalj: za većinu investitora na razvijenim financijskim tržištima inflacija mahom predstavlja nepoznat pojam, koji su mogli pobliže upoznati tek iz udžbenika i povijesnih knjiga. A kada je neki pojam “samo knjiški”, i strah od ponavljanja takvog ili sličnog događaja zadire u apstrakciju. Zato nije čudo da je Paul Volcker, dvokratni antiinflacijski šef Feda u vrijeme politički vrlo različitih predsjednika Jimmyja Cartera i Ronalda Reagana, među mlađom generacijom financijaša slabo prepoznat – prošla su već četiri desetljeća od značajnije inflacije na američkom tlu i samo se dinosauri poput investitorskog gurua Warrena Buffetta sjećaju zbivanja na financijskim tržištima u režimu dvoznamenkaste inflacije.

HNB procjenjuje da se na razini cijele 2021. očekuje stopa rasta BDP-a od 8,5 posto. Tako visoka stopa rasta u razdoblju krize opskrbnih lanaca opasno vodi u inflaciju

Sjećanja na galopirajuću inflaciju na domaćim postjugoslavenskim prostorima ipak su nešto svježija, iako je i ovdje od hiperinflacije prošlo već 27 godina, pa je i većina aktera koji su tada državu obranili od davljenja danas u mirovini. Oni koji se sjećaju jugoslavenskih i hrvatskih razdoblja inflacije uglavnom ulaze u kategoriju zrelije dobi, a njihova se sjećanja, osim onih ipak pretežno mlađih koji su izravno sudjelovali u mijenjanju tadašnjeg monetarno-financijskog okruženja, ne uklapaju u suvremeni kontekst – okruženje koje pamte na ovom je području bilo zakinuto za postojanje financijskih tržišta.

Što će se, međutim, događati dalje?

Ne bude li država zbog pandemije prisiljena na novo zaključavanje biznisa, što bi ovaj put izravno išlo na dušu zajednici protivnika cijepljenja, ekonomija će se oporavljati u brzom ritmu. Analitičari Hrvatske narodne banke, institucije koja je najkvalificiranija za raspravu o inflaciji, nedavno su objavili kako se “na razini cijele 2021. godine očekuje godišnja stopa rasta realnog BDP-a od 8,5 posto, što odražava snažan rast izvoza roba i usluga kao i domaće potražnje. Kako se već u ovoj godini očekuje dostizanje pretpandemijske razine gospodarske aktivnosti, rast će u 2022. usporiti te bi stopa rasta mogla iznositi 4,1 posto. Pritom se očekuje nastavak snažnog rasta izvoza roba i usluga, dok će priljev iz fondova EU utjecati na rast domaće potražnje.”

Tako visoka stopa rasta, dosad nedosegnuta u samostalnoj Hrvatskoj, u razdoblju krize opskrbnih lanaca opasno vodi u inflaciju. Brojke koje nam predstavlja HNB, objavljene nakon prošlotjednog zasjedanja Savjeta, pokazuju da se “godišnji rast potrošačkih cijena ubrzao s 2,8 posto u srpnju na 3,1 posto u kolovozu, što je ponajviše bio rezultat ubrzavanja godišnjeg rasta cijena hrane”.

Pritom, iako je i temeljna inflacija u kolovozu blago porasla, zadržala se na relativno niskoj razini od 1,8 posto. Inflacija potrošačkih cijena mogla bi se u cijeloj 2021. privremeno ubrzati na 2,3 posto (što je značajan skok ako za polaznu točku uzmemo 0,1 posto inflacije u već pandemijskoj 2020.), pod utjecajem povećanja godišnje stope promjene cijena energije, osobito naftnih derivata. HNB u 2022. ipak očekuje blago usporavanje inflacije na 2,1 posto, i to zbog nižeg projiciranog rasta cijena energije.

Inflacija koja je stigla kao odgovor na brzo buđenje ekonomije iz pandemijom izazvane hibernacije nije problem jedne države, nego je globalni problem

Opet, kao i u analizi RBA-ovih eksperata, naglašeni su negativni rizici vezani uz projekciju inflacije, odnosno mogućnost da ona nadmaši projekciju. U taj se kontekst uklopila i nedavno nespretno protumačena izjava HNB-ova guvernera Borisa Vujčića, da bi, “u slučaju moguće, ali zasad ne i očekivane veće inflacije, nekima od dužnika kamata mogla porasti i za 10, pa i 20 posto”. Riječ je o najlošijem od mogućih scenarija, koji bi rezultirao inflacijskim šokom koji zasad nitko ne predviđa. Nije nemoguće, ali se vjerojatno neće dogoditi.

Za Hrvatsku je u tom kontekstu važno još jedno pitanje, postavio ga je nedavno Željko Lovrinčević, danas iz nekog razloga ponešto tiši analitičar s Ekonomskog instituta Zagreb: “Što ako se ova inflacija pojača poskupljenjima zbog uvođenja eura?”

U svojem odgovoru na to pitanje (a ne misli da će uvođenje eura u Hrvatskoj povećati inflaciju) Lovrinčević kao mogući problem, ako inflacijski trend potraje, vidi u kombinaciji svih ostalih inflatornih pritisaka s efektom poskupljenja koji je već viđen u drugim zemljama koje su uvodile euro. Takvo, uvođenjem eura izazvano, poskupljenje o kojemu se govori manje je od poskupljenja koje je sada stiglo s inflacijom i zbog kojega je prekoračen prag očekivane inflacije.

Za razliku od svih dosadašnjih inflacija s kojima Hrvatska, kao i zemlje u neposrednom okruženju, ima iskustva, inflacija koja je stigla kao odgovor na brzo buđenje globalne ekonomije iz stanja pandemijom izazvane prisilne hibernacije nije i ne može biti problem jedne države. Današnja inflacija je globalni problem s izravnim i poznatim uzrokom izvan ekonomsko-financijsko-monetarnog područja. Zato se današnjoj prijetnji inflacije treba suprotstaviti drukčije nego što se suprotstavljalo ranijima, koje su stizale s ekonomskim ciklusima ili kao posljedice traljavih financijsko-monetarnih politika pojedinih država. Činjenica da na vrhu Europske središnje banke i Feda danas sjede u pitanja monetarnih politika vrlo upućeni pravnici sugerira i drukčiji, manje uobičajen, politički put u potrazi za redefinicijom globalnog monetarnog sustava.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. listopad 2021 10:18