Već danima je Split - nakon ubojstva Jurice Torlaka (38), Marina Ožića Paića (25) i Marina Bobana (25), koje je hicima iz kalašnjikova posmicao 25-godišnji Filip Zavadlav - u fokusu javnosti koja raspravlja o (ne)funkcioniranju sustava, o tome kako je mladić bio prisiljen uzeti stvari u svoje ruke, organiziraju se grupe podrške i slično.
Društvene mreže već su vrlo brzo nakon masakra u centru grada brujale o tome da je ubijena trojka bila povezana s narkomiljeom, da su dilali i iznuđivali Filipova brata Stanislava, koji je ovisnik. No, ako ćemo se držati zakona, a volimo se hvaliti time da smo (kakva-takva) pravna država, činjenica je da nitko od ubijenih momaka nije nikad bio pravomoćno osuđen zbog preprodaje narkotika.
Doduše, pokojni Ožić Paić prije koji mjesec uhićen je i prijavljen zbog neovlaštenog prometa opojnim drogama nakon što su u njega našli 232 grama heroina i 2,42 grama kokaina. Branio se tvrdeći da je htio brzo doći do novca. Budući da prije nije bio ni osuđivan ni prijavljivan, a niti se po sadržaju kaznene prijave moglo zaključiti da se inače bavi raspačavanjem droge, pušten je da se brani sa slobode.
Razvila se, dakle, teorija da Splitom vladaju dileri, da se sve zna, a da policija ništa ne čini i da samo hvata “sitnež” s malim količinama od nekoliko desetaka grama heroina ili kokaina kako bi napunila statistiku. Ili one koji se “odmetnu” u samostalni biznis misleći da mogu sami dilati i zarađivati bez zaleđa. Mnogi su se stručnjaci i oni koji to nisu u emisijama nacionalnih televizija i novinskim člancima pitali kako to da u Splitu već godinama nije pala nijedna “zločinačka organizacija” povezana s krijumčarenjem narkotika.
Zar je moguće da sve rade pojedinci, da nema narkokartela, a potrošnja droge i potražnja na tržištu svake godine raste sve više i s obzirom na to da Split iz godine u godinu posjećuje sve više turista, mahom mlađih? Je li stvarno moguće da nitko od dvadeset-trideset osoba koje, po pričama s ulice, slove u gradu kao glavni dileri nema svoju organizaciju na osnovi čega bi ih se moglo “razbiti” i strpati iza rešetaka na duže vrijeme?
- Bitno je reći i istaknuti da u Splitu ne postoje nikakvi narkokarteli i nikakve mafijaške skupine. Postoje pojedinci ili određene skupine koje imaju nekakav stupanj organiziranosti, ali to je sve zasnovano na nekim prigodnim “ad hoc” osnovama kada se udružuju, kad moraju, zbog svojih interesa, a to je, naravno, profit - kaže za Globus Dušan Jenjić, voditelj Službe kriminaliteta droga PU splitsko-dalmatinske.
A što kažu s druge strane “jastuka”?
Razgovarali smo sa Splićaninom u ranim pedesetima koji je dosta godina svog života proveo u zatvorima zbog dilanja kokaina iz Južne Amerike. Sad je, kaže, već neko vrijeme izvan svega, smirio se jer je “pronašao ljubav svog života”, ali i dalje prati što se događa u njegovu nekadašnjem “sektoru” i zna sve.
- Pitaš me zašto nema uhićenja grupa? Brate, postali su pametniji. Vidi, puno njih radi sada, ali ispočetka su se svi vatali na mobitele, bili su neoprezni, a policija je samo slušala. Pa su pokušavali minjati kartice pa mobitele, mislili da ih ne mogu uvatiti. Sad su se dozvali pameti, danas nitko ne radi na mobitele, i to je policiji problem. A i ovi šta rade priko mobitela, koriste one skupe, satelitske od dvi-tri iljade eura koji se ne mogu pratiti. A ulični dileri to sebi ne mogu priuštiti, ko će dati tolke pare - objašnjava naš sugovornik.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
