Sjećate li se akcije Maestro? Naravno da ne. Studeni je 2009. godine i policija uhićuje Josipa Matanovića, jednog od trojice potpredsjednika Hrvatskog privatizacijskog fonda. U javnost dospijevaju snimke koje zgražaju javnost na kojima Matanović od pouzdanika USKOK-a Joška Kuzmanića preuzima kuvertu s 50.000 eura. “Ovih 50.000, to je za kavicu”, zvučna je kulisa Matanovićeva spremanja u džep kuverte s novcem. Čuju se na snimkama i sočne psovke kad Kuzmaniću daje upute što da rade da ostanu neotkriveni. Ali, sve to pomno su pratili policijski istražitelji.
Premijeru Ivi Sanaderu to je ujedno povod za najavu odlučnog obračuna s korupcijom na svim razinama. Doznali smo tada i kako se daju kodna imena uskočkim akcijama, kako i koliko policija prisluškuje i prati osumnjičenike. Josip Matanović u međuvremenu je odslužio zatvorsku kaznu u Lepoglavi, zbog izjava državnih dužnosnika dobio je satisfakciju pred Europskim sudom za ljudska prava, USKOK-ov pouzdanik Joško Kuzmanić odavno je preminuo. Mladen Bajić više nije glavni državni odvjetnik, a Ivo Sanader od progonitelja korupcije postao je i sam osuđenik koji će skupiti gotovo jednako zatvorskog staža kao i Matanović.
Od izbijanja afere Janaf i spektakularnog uhićenje Dragana Kovačevića prošlo je gotovo godinu dana. Lani u ovo doba činilo se da će se cijela nacija okrenuti naglavce i da će se razmotati debelo klupko korumpiranih državnih i stranačkih dužnosnika, ali se nije dogodilo – ništa.
Najmanje mjesec dana trajala je opća mobilizacija medija i javnosti, danomice su izlazile na vidjelo nove “paklene” pojedinosti o slučaju, trošila se silna energija građana na velika očekivanja od sudbenoga aparata, a onda se sve ugasilo. Kad je, tri mjeseca poslije, Kovačević pušten iz pritvora, više se nitko nije ni osvrtao na njegov slučaj. On nije bio samo medijski potrošen nego su građani još jednom proživjeli iznevjereno očekivanje.
Na proljeće 2020., nekoliko mjeseci prije Kovačevićeva uhićenja, “spektakularno” je privedena Josipa Rimac. I tada se činilo da je na redu konačno veliko čišćenje korupcijskih kanala u samom vrhu državne vlasti, jer je slučaj Vjetroelektrane izravno doticao čak nekoliko ministara. No, što se dogodilo? Josipa Rimac nakon tri mjeseca izišla je iz pritvora i pred novinarima, s moralno superiornim smiješkom, izjavila da će sad u miru pisati memoare i, naravno, da je nevina, da vjeruje u hrvatsko sudstvo, da nema razloga za strah jer je istina na njezinoj strani.
Mediji su još malo pratili njezinu aferu i donosili nova otkrića, no vjetroelektrane su pale u potpuni zaborav čim je iskrsnuo Kovačevićev skandal, slučaj Janaf.
Javnost je doživjela još jednu, uobičajenu amneziju. Josipe Rimac nitko se više nije sjećao.
Te dvije novije korupcijske afere samo su uzorak dinamike kojom se u Hrvatskoj pale i gase najteži kriminalni skandali.
Ključno pitanje glasi: zašto u Hrvatskoj najteži korupcijski slučajevi žive i umiru samo kao medijske senzacije umjesto da kao predmeti kaznenog progona budu dovedeni do sudskog epiloga?
Čak deset velikih afera, od kojih su neke izbile davno prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju i u kojima su protagonisti neki od najmoćnijih nekadašnjih političara, još se vuku u pravosudnom sustavu bez izgleda da bi uskoro mogle završiti konačnom presudom.
