Nakon četverih izbora koji su 2020. provedeni, ideološko klatno u Hrvatskoj pomaknulo se s desnice prema centru, došlo je do profilacije političke scene, a populizam kao oblik političkog djelovanja ostao je rezerviran za krajnjudesnicu. Bio bi to najkraći rezime. Provedeni su izbori za predsjednika Republike, za zastupnike u Hrvatskom saboru te izbori u HDZ-u i SDP-u. Godina je počela s izborom šefa države. U drugi krug ušli su bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović. Glavna dilema koja je bila vezana za kandidaturu Grabar-Kitarović ostala je u 2019. godini. HDZ je bio pod kontinuiranim jakim udarom desnice (velikim dijelom iz vlastitih redova) koji je kulminirao na predsjedničkim izborima.
S tezom da HDZ s Andrejom Plenkovićem na čelu nije pravi predstavnik desne kršćanske opcije na izbore su izašli s Miroslavom Škorom kao “autentičnim” kandidatom. Na njegovoj je kampanji radio i dio HDZ-a koji se želio riješiti Plenkovića. Ali im nije uspjelo. Škoro nije ušao u drugi krug, nego Kolinda Grabar-Kitarović i Milanović. Ipak, Škoro je u prvome izbornom krugu, 22. prosinca 2019., osvojio 24,2 posto glasova. Odmah po objavi rezultata prvoga kruga predsjedničkih izbora počele su analize i spekulacije što će, tada već očekivana, pobjeda Zorana Milanovića značiti za HDZ.
Desna struja u stranci osokolila se i predviđala, o čemu je pisao Globus u novogodišnjem broju, da će to biti početak kraja Andreja Plenkovića. Poručivali su javnosti i stranačkom članstvu da HDZ s Plenkovićem nema nikakve šanse na parlamentarnim izborima te da je izlaz u dolasku Davora Ive Stiera ili Mire Kovača na čelo stranke. Pobijedio je Milanović, što je doživljeno kao veliki trijumf stranaka ljevice i lijevoga centra koje su podržale njegovu kandidaturu. Milijun i 34 tisuće birača koji su glas dali bivšem premijeru i predsjedniku SDP-a Milanoviću (Grabar-Kitarović dobila je 928.000 glasova) ujedno su bili anketa u kojoj su građani rekli da ne žele dalje skretanje Hrvatskeudesno. No, borbe u HDZ-u su nastavljene, dok je u SDP-u zavladao muk.
Oponenti Davora Bernardića povukli su ručnu ne želeći uoči izbora štetiti stranci. Uostalom, izjednačen rezultat s HDZ-om na europarlamentarnim izborima i Milanovićeva pobjeda na predsjedničkima dali su SDP-u vjetar uleđa. S druge strane, poraz Kolinde Grabar-Kitarović dao je zamah Miri Kovaču, koji je objavio kandidaturu za predsjednika HDZ-a, te Stieru, Ivanu Penavi i Milijanu Brkiću koji su stali uz njega. Plenkovićeva oporba bila je toliko glasna da se povremeno stjecao dojam kako se premijer može osloniti samo na dvoje ljudi u stranci – Gordana Jandrokovića i Davora Božinovića.
Početkom veljače Globus objavljuje intervju sa Stierom, koji je čelništvo HDZ-a optužio da već tri godine vodi krivu politiku. “Umjesto suparništva s ljevicom ono vodi politiku konfrontacije s ljudima i inicijativama koje su suverenističke, konzervativne ili demokršćanske. Mi s tim opcijama moramo otvoriti mostove dijaloga i mogućnost za suradnju”, poručio je Stier, koji je ipak birao riječi o Plenkoviću i potrudio se da ne zalupi sebi vrata u HDZ-u. Za mnoge HDZ-ovce to je vrijeme bilo prilično traumatično.
O tome govori i istup Miroslava Tuđmana, koji je u veljači u intervjuu Globusu rekao da bi trebalo legalizirati frakcije u HDZ-u jer bi to bio spas od podjele stranke. Plenkoviću se situacija dodatno zakomplicirala pandemijom bolesti COVID-19, a Škoro je počeo formirati platformu za parlamentarne izbore koji su već kucali na vrata.
O virusu se u ožujku znalo vrlo malo. Širenje virusa na europski kontinent i drugud po svijetu pokazao je da su bile točne procjene dr. Jonathana M. Reada sa Sveučilišta u Lancasteru koje je Globus objavio još sredinom siječnja. Predvidio je da će već 4. veljače samo u Wuhanu biti zaraženo više od 190.000 ljudi, a da bi broj umrlih mogao dosegnuti 8000. Premijer je tada donio strateške i marketinške odluke koje su bitno utjecale na to da zadrži vlast u stranci i nešto poslije dobije novi mandat za formiranje Vlade. Borbu protiv koronavirusa povjerio je Nacionalnom stožeru Civilne zaštite kojemu je na čelu, po funkciji, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Svakodnevne press-konferencije na kojima je o koronapošasti smirenim glasom govorila Alemka Markotić i pristojni ministar Beroš (sušta suprotnost prethodniku Milanu Kujundžiću) imale su odličan učinak. Stožer je ostavljao dojam da vlada situacijom i stekao je povjerenje građana.
U mrtvoj utrci s vremenom Plenković je uspio organizirati i provesti unutarstranačke izbore. Održani su u ožujku i Plenković je doslovno pomeo konkurenciju. Na izborima po principu jedan član – jedan glas Plenković je dobio 78,6 posto, a Miro Kovač 21,4 posto glasova. Za zamjenika predsjednika iz Plenkovićeva tima Tomu Medveda glasalo je 70,57 posto HDZovaca, a njegov protukandidat Ivan Penava dobio je 29,43 posto glasova. U Predsjedništvo su ušli svi Plenkovićevi kandidati, a nijedan Kovačev. Čim je učvrstio vlast u stranci, Plenković je pustio da Hrvatska zbog koronavirusa ode u lockdown te počeo razrađivati scenarij za parlamentarne izbore koji su se, po svim ranijim predviđanjima, trebali održati na jesen. U nesretnom spletu okolnosti što su pratile cijelu 2020. godinu bilo je i sreće.
Potres koji je 22. ožujka u 6.24 ujutro pogodio Zagreb i okolicu odnio je jednu žrtvu. Više ih nije bilo jer se zatreslo u nedjelju ujutro, a i u vrijeme kad smo svi već bili u karanteni pa su ulice bile prazne. Od prvotnog zadovoljstva što nas nije zahvatio talijanski koronascenarij, počele su pritiskati brige zbog zatvaranja ekonomije. O situaciji svjedoči naslovnica Globusa 8. travnja: “Epidemija, karantena, recesija: Koliko dugo Hrvatska može izdržati?”
U istome broju intervju je dao dr. Željko Garača, pročelnik Katedre za poslovnu informatiku Ekonomskog fakulteta u Splitu, koji je upozorio da će kriza biti gora nego što se to prvotno mislilo, a da su ključne Vladine mjere loše i površne. Počinju i kritike na rad Nacionalnog stožera koji se s vremenom (posebno nakon dopuštanja procesije na Hvaru i zatvaranja trgovina u nedjelju) u javnosti sve više doživljava kao političko tijelo. Oporba naveliko preispituje ustavnost rada Stožera osporavajući mu pravo donošenja odluka koje za posljedicu imaju ograničavanje prava i sloboda. Ustavni sud zaprimio je niz prijedloga za ocjenu ustavnosti, ali o njima nije želio odlučivati prije ljeta, odnosno izbora.
Napetu atmosferu dodatno je podgrijavala činjenica da smo u godini parlamentarnih izbora. Datum njihova održavanja postao je politička tema oko koje su se lomila koplja. Oporba je upirala da se izbori trebaju održati u ranu jesen, dok je Plenkoviću bilo u interesu da budu što prije. Kampanja u uvjetima pandemije odgovarala je samo HDZ-u jer su s pozicije vlasti svaki dan bili na medijskoj pozornici. Optuživali su ih i za manipulaciju brojem zaraženih i umrlih. Stožer i Vlada odbacivali su to, ali je sumnja ostala, pa je tako ministar Božinović u srpnju dao intervju Globusu u kojem je osnovna poruka bila da se nikad nije krivotvorio broj zaraženih i umrlih.
HDZ je, kako se očekivalo, odlučio da se izbori održe početkom ljeta. Predsjednik Milanović imao je na izbor četiri datuma, dva koncem lipnja i dva početkom srpnja. Odabrao je 5. srpnja. Kampanja se uglavnom vodila online. HDZ je snimio niz predizbornih spotova i poruka koje su emitirale televizije, portali, a vrtjele su se i na društvenim mrežama. Dakako, i redovito pojavljivanje HDZovih dužnosnika bilo je u službi predizborne promidžbe. SDP, točnije: njegov tadašnji predsjednik Davor Bernardić i njegovi najbliži suradnici, bio je opijen uspjehom postignutim u prethodna dva izborna ciklusa – četirima osvojenim mandatima na izborima za Europski parlament te Milanovićevom pobjedom na predsjedničkim izborima.
Bernardić nije želio angažirati PR-stručnjake koji bi stranci pomogli osmisliti i voditi kampanju, nego se oslonio na osobe svojega najvećeg povjerenja koje su stolovale na Iblerovu trgu (sjedištu SDP-a). SDP je u kampanji obradio sva bitna područja i na novinskim konferencijama koje su se izravno prenosile preko Facebooka i njihova Youtube-kanala prezentirao svoju poreznu politiku, mjere za spas gospodarstva, rješenja za zdravstvo i sva druga bitna područja. SDP-u je, međutim, ostao problem Davora Bernardića, kojega birači nikad nisu doživljavali kao vođu. Sada su došli izbori na kojima su SDP-ovi birači trebali zamisliti Bernardića kao premijera. A to je teško išlo. U svim ispitivanjima javnog mišljenja SDP je kao stranka stajao puno bolje od svog predsjednika. Istraživanja su Bernardiću ipak davala nadu i dizala moral jer je, po njima, HDZ loše stajao i SDP nije bio bez šansi da sa svojim koalicijskim partnerima osvoji vlast.
Bernardićev bliski suradnik Rajko Ostojić u svibnju je dao intervju Globusu u kojemu je prognozirao “najgoru jesen koju suvremeni svijet pamti”, ustvrdio da je to razlog što se Plenković žuri u izbore te mu je predvidio novog “crnog labuda”, odnosnoneuspjeh. Ohrabren mogućnošću da osvoji vlast, a i dalje nesiguran za svoju poziciju na čelu SDP-a, Bernardić je napravio istu pogrešku koju je iz vrlo sličnih razloga napravio Plenković na europarlamentarnim izborima. Izborne liste sastavio je od ljudi koji su njemu osobno lojalni, ali koji nisu imali nikakvu težinu među biračima niti su bili poznati široj javnosti. Svoje stranačke protivnike kaznio je zadnjim ili vrlo lošim pozicijama na listama.
U sučeljavanjima s Plenkovićem tadašnji predsjednik SDP-a čak je bio dobar, ali ne dovoljno. Lijevi birači u njemu nisu vidjeli kapacitet za premijera. No, ključno je bilo što Bernardić, kao ni ljudi u SDP-u koji su ga savjetovali, nisu shvatili što se dogodilo u HDZ-u, a onda, dakako, tome nisu prilagodili ni svoju kampanju. Stvar je u tome što je HDZ na ove parlamentarne izbore izašao kao umjerena stranka desnog centra. Birači su prepoznali Plenkovićev uspjeh u distanciranju HDZ-a od krajnje desnice, a to mu je donijelo glasove centra i na kraju pobjedu na izborima. Rezultatu je, sigurno, pridonio i manji izlazak na izbore kao posljedica koronavirusne epidemije, ali je ipak prevagnulo to što je HDZ nastupio kao umjerena stranka.
Parlamentarni izbori razbistrili su političku scenu u mjeri kojoj se nitko nije nadao. Predizborne ankete Plenkoviću su davale šansu da formira Vladu samo ako bude koalirao s nekom od desnih stranaka. Kako to s Mostom više nije bilo moguće, ostao je Domovinski pokret. Politički neiskusni Škoro već je napravio ražanj (ali bez zeca) te izjavio da je suradnja s HDZom moguća pod uvjetom da Plenković ne bude premijer. Plenkoviću je poručio da bi bio dobar ministar vanjskih poslova. Iz HDZ-a mu je stigao odgovor da s njima neće ni pod kojim uvjetima koalirati, a birači su to čuli. HDZ je osvojio taman toliko mandata da nije trebao tražiti koalicijskog partnera na desnici, nego je formirao Vladu uz podršku zastupnika nacionalnih manjina.
Ekstremnija desnica (koja je vrlo dobro prošla na izborima) grupirala se u dva bloka – Domovinski pokret Miroslava Škore i Most, koji se iz saveza neovisnih lista upravo transformira u pravu političku stranku – te ostala uoporbi. SDP je doživio potop na izborima, a kruna debakla bio je najslabiji rezultat ikad postignut u Zagrebu, gdje je Bernardić bio nositelj liste. Izborni slom de facto je prisilio Bernardića da se povuče s čela SDP-a, koji je unutarstranačke izbore sazvao za rujan. Rezultati parlamentarnih izbora pokazali su da birači žele imati i pravu ljevicu u Saboru te da je ne vide samo u SDP-u. Platforma Možemo! osvojila je čak sedam mandata.
S njome je u Sabor ušla i Katarina Peović iz Radničke fronte, za koju se može reći da je ekstremnija ljevičarka. Nakon što se manje-više sve stabiliziralo, počela je nova drama u SDP-u. Peđa Grbin odmah je istaknuo svoju kandidaturu za novog predsjednika. Činjenica da je s posljednjega mjesta na listi u svojoj izbornoj jedinici osvojio najviše preferencijalnih glasova bila je kapital s kojim je ušao ukampanju. Nitko od Bernardićevih pristaša nije se kandidirao ni za jednu stranačku funkciju ističući kako to ne čine jer su izgubili izbore, ali ipak nisu bacili koplje u trnje. Tražili su svoga kandidata kako bi i nakon Bernardićeva povlačenja zadržali utjecaj u stranci. Za predsjednika SDP-a kandidirao se i zagorski župan Željko Kolar. Kandidaturu je još istaknula načelnica Omišlja na Krku i zastupnica Mirela Ahmetović, do tada nepoznati pulski SDP-ovac Marino Percan, a doslovno u pet do dvanaest javio se i Ranko Ostojić.
Ipak, glavna se bitka vodila između Grbina i Kolara. Pritom je Kolara podržavala Bernardićeva struktura u kojoj je na prvome mjestu bio načelnik Općine Kalnik Mladen Kešer – poznat jer je bio kažnjavan za sukob interesa, te bivši gradonačelnik Vukovara Željko Sabo, koji je osuđen zbog političke korupcije. Potpora koju je dobivao Kolar stalno se širila. Šalabahteri su radili kao nikada do tada, i do pred same izbore u SDP-u se činilo da će, ako Kolar ne pobijedi, biti vrlo tijesno. Dogodilo se, međutim, da su na izborima po principu jedan član – jedan glas SDPovci uvjerljivo dali povjerenje Grbinu, a u Predsjedništvo su također izabrane njegove pristaše.
Jesensko zasjedanje Sabora počelo je s potpuno profiliranom političkom scenom, ali i novim problemima za Plenkovića. Globus je na naslovnici 9. rujna najavio tekst o velikoj zabludi o spasonosne 22 milijarde eura u kojem je razbijena iluzija da će nam na jesen stići europske milijarde te otvoreno pitanje hoćemo li uopće polovinu toga novca biti kadri povući u idućih deset godina. Listopad smo otvorili s temom ovrha. Istekao je moratorij na ovrhe, a Globus je objavio zastrašujući podatak da stiže 319.000 ovrha i 16 milijardi kuna duga.
Kraj mjeseca završili smo s opsežnom temom u kojoj Globus prvi problematizira popis stanovništva 2021. godine i prenosi stav demografa koji izražavaju sumnju da ćemo dobiti točne podatke o broju stanovnika. Oni pretpostavljaju da će popis pokazati da Hrvatska ima četiri milijuna stanovnika iako ih realno, po njihovoj procjeni, ima manje. Kraj godine je za sve parlamentarne stranke u znaku priprema za lokalne izbore koji će se održati u svibnju 2021. Ti će izbori biti test novoizabranog vodstva u velikim strankama – HDZ-u i SDP-u, a novim strankama bit će prilika da se dodatno etabliraju.
Ivan Račan u nedavnom je intervjuu Globusu otvoreno izjavio da su sukobi u SDP-u i dalje aktivni. “Vjerujem da će se smiriti s približavanjem lokalnih izbora, a dalje će biti uvjetovani rezultatima”, rekao je, a na pitanje bi li se on kandidirao za predsjednika stranke odgovorio je: “Nikad ne reci nikad.” Lokalni izbori bit će svojevrsni test dugoročnog opstanka za Škorin Domovinski pokret, a dijelom i za platformuMožemo!. Nakon svibnja 2021. slijede nam tri godine bez izbora.