BIOGRAFIJA

Diplomat koji je bio na pokopu Jugoslavije: Tuđman ga je milijunima vabio na hrvatsku stranu

Biografiju “Budimir Lončar – od Preka do krova svijeta” izdala je zagrebačka Fraktura a godinama ju je pisao prof. dr. Tvrtko Jakovina

Budimiru Lončaru 96 je godina, govori sporo ali promišljeno. Kao i većina bivših političara koji su godine proveli u Beogradu, kombinira standardnu hrvatsku ijekavicu s pojedinim terminima koje izgovara po tzv. istočnoj varijanti. Iz mladosti mu je ostalo ono meko bodulsko “ć” kako to znaju izgovoriti samo ljudi s otoka. Sugovornika gleda u oči pomno prateći koliko je koncentriran.

Biografija koju je pod naslovom “Budimir Lončar – od Preka do krova svijeta” izdala zagrebačka Fraktura godinama je pisao prof. dr. Tvrtko Jakovina. Političke biografije u hrvatskoj publicistici i historiografiji nisu česte, a jedna od posljednjih je knjiga o Vladimiru Velebitu. Titovu veliku diplomaciju obilježila su dvojica Zagrepčana iako je ona imala sjedište u Beogradu i premda su joj, po nepisanom političkom ključu, na čelu najčešće bili “srpski kadrovi”.

Velebit je bio začetnik i tvorac diplomacije Titove Jugoslavije, a Budimir Lončar njezin posljednji ministar. Iako nisu neposredno surađivali zbog razlike u godinama i putevima karijera, ipak su se družili. Lončar o Velebitu govori s puno uvažavanja, on je, kaže, “otac jugoslavenske diplomacije” još od 1943. godine. Nije slučajno što je i na Velebitovoj autobiografiji radio upravo Tvrtko Jakovina.

Što Budimir Lončar predstavlja za današnju Hrvatsku, vidjelo se na promociji knjige u zagrebačkom Westinu. Unatoč koronauvjetima velika dvorana je bila puna, okupilo se nekoliko stotina ljudi iz javnog i kulturnog života, niz diplomata, osobnih prijatelja i nekadašnjih suradnika.

image
Janja i Budimir Lončar 1974. s predsjednicom Bundestaga Annemarie Renger
Željko Puhovski/Cropix

Ali, nije bilo nikog poznatijeg iz aktualne vlasti. Vladajući HDZ godinama održava rezervirani odnos prema čovjeku koji je još 1993. hrvatsku diplomatsku putovnicu dobio od prvog hrvatskog predsjednika i koji je bio savjetnik drugog i trećeg predsjednika Republike, Stipe Mesića i Ive Josipovića.

Razlog za ignoriranje Lončara nije nepoznat: desnica ga godinama optužuje zbog uloge koju je imao uoči rata u uvođenju embarga na uvoz oružja tadašnjoj Jugoslaviji, a time i Hrvatskoj. Ova knjiga pokušava zatvoriti usta svima koji tvrde da je Lončar mogao, da je htio, spriječiti uvođenje embarga zaboravljajući da se u zaraćena područja embargo uvodi po automatizmu.

image
Lončar u razgovoru s Tuđmanom
Privatni arhiv Budimira Lončara

“Embargo na uvoz oružja inicirala je Austrija, koja je imala simpatije za Hrvatsku. Poslije joj je pomagala u nabavi oružja jer ga Hrvatska, kao još nepriznata država, nije mogla legalno nabavljati. Kampanja koja se kasnije vodila protiv mene bila je glupost”, govorio je Lončar. “Ja sam jedino sazvao Vijeće sigurnosti, u duhu dogovora s Tuđmanom, a oni od drva nisu vidjeli šumu.” Lončar u svojem nastupu pred Vijećem sigurnosti nijednom riječju nije spomenuo embargo. Desetljećima je opstala interpretacija kako je šef hrvatske Socijaldemokratske partije Ivica Račan razoružao Hrvatsku, a Budimir Lončar ju je spriječio da se naoruža. Obojica Hrvati, obojica izdajnici, piše Jakovina u svojoj knjizi pa faktografski navodi:

“Vijeće sigurnosti je 25. rujna 1991. donijelo Rezoluciju 713 koja je pozivala na mir, ali je također, u točki šest, na temelju Glave VII. Povelje Ujedinjenih naroda, obvezala sve države da ‘u svrhu uspostave mira i stabilnosti u Jugoslaviji, odmah provedu opći i potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji dok ovo Vijeće drugačije ne odluči’. 142 članice Vijeća sigurnosti, kojim je predsjedao francuski ministar vanjskih poslova Roland Dumas, bile su, osim pet stalnih, Austrija, Belgija, Bjelokosna Obala, Ekvador, Indija, Jemen, Kuba, Rumunjska, Zair i Zimbabve.

image
Budimir Lončar i Boutros Ghali
Željko Puhovski/Cropix

Tri članice Vijeća, dvije stalne, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, te Belgija, već su 5. srpnja 1991. kao članice Evropske zajednice uvele embargo na izvoz oružja u Jugoslaviju. Uvodno je na Vijeću sigurnosti izlagao Lončar. Bio je prvi ministar u povijesti svjetske organizacije koji je vlastitu zemlju stavio na dnevni red Vijeća.”

Samo dva tjedna prije donošenja Rezolucije u Zagrebu se, kako bilježi Jakovina, o tome vodila zanimljiva rasprava. “Sastanak je održan na njegovu inicijativu, a uz njega su bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić, Josip Manolić, Franjo Gregurić i Ante Marković. Ključno je pitanje kako zaustaviti ratne sukobe. Glavnu je riječ imao Tuđman. Mesiću i Markoviću nije dao da govore, dva puta ih je prekidao. Markovića nije trpio. Jedini koji se slobodno osjećao je Manolić, a u sobu je povremeno dolazio Gojko Šušak i nešto šaptao.”

Tuđmana je zanimalo postoji li šansa da intervenira Sjevernoatlantski pakt. “Jedini je izlaz internacionalizacija krize”, rekao mu je Lončar. Sovjetski Savez i kretanja tamo bila su najvažnija i ništa što bi eventualno ugrozilo mirnu transformaciju u Sovjetskom Savezu neće biti prihvaćeno. Postupak internacionalizacije jugoslavenske krize započeo je s Konferencijom o Jugoslaviji; Ujedinjeni narodi dodatno bi intenzivirali taj proces. Vijeće sigurnosti moglo je inicirati aktiviranje Glave VII. Povelje Ujedinjenih naroda.

“Bilo je to genijalno, bio je to sjajan potez koji je JNA i Srbiju ostavio bez oružja”, a Jugoslaviju, zbog netipičnog poteza saveznog sekretara, stavio u žižu dijela javnosti, rekao je poslije prvi hrvatski ministar vanjskih poslova Zdravko Mršić.

Godinama kasnije rasprave su se vodile oko pitanja vrijedi li embargo za države koje su nastale iz države (koje više nije bilo) kojoj je nametnut. “Članice Vijeća sigurnosti nisu mogle biti odgovorne za tu dvojbu kada su 1991. donijele embargo na uvoz oružja onome tko ga je jedini u formalno-pravnom smislu i mogao kupovati, a to je tada bila Jugoslavija, u tom trenutku jedini međunarodno priznati subjekt”, objašnjava Jakovina.

image
Budimir Lončar i Josip Broz Tito na jednom od posljednjih summita Pokreta nesvrstanih
Željko Puhovski/Cropix

Hajka protiv Lončara trajala je otprije, kako u Zagrebu, tako i u Beogradu. “Premijer Hrvatske Josip Manolić optužio je saveznog ministra da denuncira Hrvatsku pred Europom, a neki novinari napisali su kako će ‘jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar ostati zapamćen i po tome što je učinio sve, ali baš sve, da spasi jugoslavensku federaciju’, a na štetu Slovenije, Hrvatske i Makedonije. U Srbiji su o istom govorili posve suprotno. Lončar je praktično ‘priznao zvanično otcepljenje’ Hrvatske i Slovenije, a Mirko Jović, vođa Srpske narodne obnove, rekao je kako ‘Jugoslavijom upravljaju četiri ustaše: Mesić, Marković, Lončar i Kadijević’. U Hrvatskoj je postao četnik, istodobno je u Srbiji bio ustaša i tako će ostati desetljećima”, piše Tvrtko Jakovina.

Drugi vječiti politički krimen Budimira Lončara potječe iz činjenice da je 1945. pripadao OZN-i, ratnoj prethodnici svih jugoslavenskih tajnih službi, koje je narod, bez obzira na to što je Služba oficijelno mijenjala naziv, uvijek zvao Udba. Na objede vezane za njegovu ulogu u OZN-i Zadar, Lončar samo odmahuje rukom. Kaže da je u njoj proveo samo šest mjeseci, i to u gradu koji nije bio u potpunosti pod partizanskom kontrolom zbog američkih i britanskih ratnih brodova koji su u gradskoj luci čekali epilog graničnog spora Jugoslavije i Italije. U svinju 1945. Lončar je bio šef OZN-e za Zadar. Jakovina piše:

“Ovaj dio karijere Lončar je rijetko spominjao. Podatak nikada nije bio tajan, donosile su ga mnoge novine kada je Lončar imenovan saveznim sekretarom za inozemne poslove. Poslije raspada Jugoslavije mnogi su to spominjali. Nikada se ništa problematično nije pronašlo, nikada se nijedna glasina nije pretvorila u dokazima potkrijepljenu priču.

Može se pretpostaviti da se pitanje zaostalih fašista u Zadru rješavalo brutalno. Ako je tomu tako, teško je objasniti kako to da se nikada nisu pojavile glasine, nikada nije bilo onih s druge strane koji bi govorili, žalili se, upirali prstom, pa ni u Italiji koja je posebno osjetljiva na ponašanje jugoslavenskih vlasti u svojim bivšim područjima. Da je postojao teror bez razloga, on ne bi mogao obuhvatiti sve, nužno bi ostali oni koji su nešto čuli ili vidjeli. Takvi bi jednom nešto i rekli...

Lončar je Zadar napustio rano. Već je 1946. došao u Zagreb. Najprije je radio u Savskoj, u Ministarstvu unutrašnjih poslova, gdje sjedi u istoj sobi s Josipom Manolićem (r. 1920.), budućim predsjednikom Vlade RH.’”

Treća tema o kojoj Lončar nije želio govoriti bila je osveta pobjednika i krvoproliće na Bleiburgu i Križnom putu, jedna od najtraumatičnijih tema hrvatske povijesti o kojoj se desetljećima šutjelo.

“Ja vam moram pošteno reći, vi mi možete vjerovati ili ne vjerovati, ja sam za Bleiburg čuo tek početkom devedesetih godina. Nisam bio svjestan razmjera... To svejedno ne umanjuje tragediju, jer Bleiburg je bio velika tragedija. Ali najveća tragedija hrvatskog naroda je NDH”, govorio je Lončar. “Kazna je kazna, zločin je zločin, i to treba nazvati pravim imenom. To je tragična stvar, ali to ne umanjuje vrijednost NOB-a”, rekao je Lončar za knjigu Tvrtka Jakovine.

Galerija likova koje Lončar susreće tijekom svoje diplomatske karijere više je nego impresivna, a intenzitet kontakata kreće se od poznanstva do velikih prijateljstava. Posebne odnose uspostavio je s Georgeom Sorosem, Willyjem Brandtom (najveći državnik kojeg je imao priliku izbliza promatrati), Dietrichom Genscherom (osobno i obiteljsko prijateljstvo trajalo je dvadesetak godina), francuskim diplomatom Claudeom Cheyssonom... Ipak, na posebnom mjestu je prijateljstvo s američkim predsjednikom Georgeom H. Bushem (starijim), koji mu je prvi i ponudio pomoć kad je 1992. ostao “i bez posla i bez države”.

image
Lončar i Mihail Gorbačov
Privatni arhiv Budimira Lončara

Jakovina prepričava susret u Parizu 1989. godine, kada je Lončar s tadašnjim predsjednikom saveznog Predsjedništva Janezom Drnovšekom bio na proslavi 200. godišnjice Francuske revolucije. “George Bush u jednom je trenutku ugledao Lončara. ‘Budimir, Budimir!’ vikao je iz sveg glasa. ‘Pogledaj, Barbara, ovdje je Budimir!’ Bush je preskočio dva reda da bi ga zagrlio.

Lončarova karijera išla je uzlaznom putanjom, ali nije tekla bez prepreka i sukoba. Primjerice, Raif Dizdarević sumnjao je da je Lončar zapadni agent. Veljko Mićunović nikad ga nije volio. U Saveznom sekretarijatu postojala su neprestana trvenja s Rankovićevim ljudima, a od 1970-ih godina počinje penetracija KOS-a u diplomaciju. Josipa Vrhovca ocjenjuje kao obrazovanog, ali lošeg organizatora. Stane Dolanc drži uvjerljivo najgore mjesto u Lončarovim sjećanjima zbog sklonosti zakulisnim i obavještajnim igrama te nepodnošljivog dodvoravanja Titu.

Uoči raspada Jugoslavije sukobljava se s Miloševićevim ljudima, ponajviše s Borisavom Jovićem, koji ga optužuje da vodi “hohštaplersku vanjsku politiku”. Antu Markovića osobito cijeni, ali smetala mu je njegova neodlučnost i dubinsko nerazumijevanje politike. Traži od njega da smijeni Veljka Kadijevića zbog veza s Rusima, ali Marković se ne usudi.

U to su se vrijeme predsjednik Tuđman i Lončar često susretali, predsjednik je koristio njegove diplomatske veze i savjete, nudio mu da prijeđe na najviše funkcije u hrvatskoj diplomaciji, ali Lončar je to odbijao. Jedan od razloga bili su ljudi kojima se Tuđman okruživao koji su u Lončaru vidjeli samo jugoslavena i neprijatelja. Drugi je činjenica da je Lončar nakon ostavke već bio prihvatio savjetničku ulogu u UN-u. Intrigira priča o Hrvoju Šariniću, koji po Tuđmanovu nalogu opet nagovara Lončara.

image
Budimir Lončar i Willy Brandt
Željko Puhovski/Cropix

“Šarinić je rekao kako Lončara sada službeno mole da razmisli o prelasku na hrvatsku stranu. Do sada je bilo nekoliko udica, nekoliko sugestija. Hrvatskoj je čak i odgovaralo da on bude u Beogradu, no sada bi, rekao je Šarinić, pomoglo Hrvatskoj da se stavi na njezinu stranu. Nude mu mjesto u najužem vodstvu i svjesni su da će imati velikih osobnih i profesionalnih gubitaka.

U tome je smislu Hrvatska spremna kompenzirati, dostaviti nekoliko milijuna na račun koji on odredi. Svota može ići i do pet milijuna dolara. Lončar je rekao da nakon ovakvog pristupa ne može ni razmišljati o nečemu sličnom. Čiji bi to bili novci? Šarinić je ustuknuo i rekao da će, bude li Lončar izašao s time van, sve poricati. Takvih je ponuda bilo i ranije, Šarinić je zvao i telefonom. Bilo bi to puno lakše. Niti Lončar niti Janja to naprosto nisu mogli prihvatiti”, piše Tvrtko Jakovina.

Budimir Lončar ima nevjerojatnu memoriju, kaže, naslijeđenu od majke. Ako i zaboravi neko ime, sjeti ga se dok izgovori rečenicu do kraja. Tako se nekih stvari sjetio tek u razgovoru za Jutarnji list, a Jakovina u međuvremenu otkrio neke nove detalje. Najvažniji su zapisnici s razgovora predsjednika Tuđmana i tada diplomata UN-a Lončara vođenih polovinom devedesetih na Pantovčaku. Jakovina ih je godinama uredno tražio od Ureda predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ali pronađeni su tek kada je na Pantovčak zasjela administracija Zorana Milanovića. Zato neće proteći puno vremena do pojave drugog dopunjenog izdanja ove knjige. Sam Lončar je na promociji otkrio da je u pripremi još jedna knjiga sjećanja, očito onih s margina glavnih političkih zbivanja, koju piše novinar i književnik Ivica Đikić.

Biografija Budimira Lončara knjiga je koju je šteta čitati prebrzo. Prepuna je digresija, opisa događaja i zapažanja o ljudima koji su obilježili Hrvatsku i Jugoslaviju posljednjih 75 godina. Ova knjiga nije samo biografija nego i povijest diplomacije u kojoj je Lončar glavni svjedok, a dokumenti koje autor citira služe kao argumentacija. Lončar knjigu posvećuje dvjema ženama i jednom muškarcu koji su najbitnije utjecali na njegov život. To su njegova majka, njegova supruga Janja i njegov veliki uzor, šef i prijatelj Koča Popović.

image
Radni sastanak s Kočom Popovićem
Privatni arhiv Budimira Lončara

Ratnik, general, književnik i političar Koča Popović, devet godina ministar vanjskih poslova, sam je odabrao Budimira Lončara za svog najbližeg suradnika. Bio je jedan od rijetkih koji se usudio družiti s njim i kada se Koča razišao s Titom početkom sedamdesetih, razočaran njegovim vraćanjem boljševičkim korijenima. Preko Popovića Lončar je postao politički blizak s tzv. srpskim liberalima koje je Tito politički 1972. smaknuo nakon što je zbog hrvatskog proljeća pomeo mladu generaciju političkih vođa u Zagrebu.

Marko Nikezić bio je Kočin nasljednik na čelu Ministarstva. Lončar i on vrlo su blisko surađivali, ali i dijelili prozapadnu orijentaciju. U jednom usputnom razgovor o najmanje pola milijuna pobijenih komunista u Indoneziji pedesetih godina, Nikezić je konstatirao: “Samo je Staljin pobio više komunista od generala Suharta.” Lončar i danas misli kako bi Srbija potpuno drugačije izgledala da je Marko Nikezić politički preživio. Siguran je da Slobodan Milošević nikada ne bi došao na vlast.

Srpski liberali su u svojim političkim razmišljanjima išli puno dalje od drugih, zaključuje Lončar. Oni su, kao i mnogi drugi krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, zagovarali politički pluralizam, ali među liberalima se razgovaralo i o višepartijskom sistemu.

Pod neformalnim pokroviteljstvom Koče Popovića stvoreno je liberalno vodstvo Srbije na čelu s Markom Nikezićem, Latinkom Perović i Mirkom Tepavcem. Njima je politički pripadala i posebno zanimljiva figura koja je neopravdano zaboravljena. Bio je to Milentije Popović, kojeg je Lončar smatrao jednim od najumnijih ljudi tadašnjeg vremena. Bio je najliberalniji, “na svoj način radikalniji od Đilasa” i, u suštini, zalagao se za višepartijski sistem jer je Kardeljeva ideja o nepartijskom društvu nerealna i neostvariva.

Budimir Lončar je, kaže Jakovina, postao sinonim za nesvrstanu politiku. Bio je na svim summitima i konferencijama, a odlazi na njih i danas. Zbog nesvrstane politike, a potom i u vrijeme kad je bio jugoslavenski veleposlanik u Njemačkoj, najtješnje je surađivao s Titom. Ljude iz vrha poslijeratne partijske nomenklature znao je samo s formalnih skupova jer generacijski i po položaju nije pripadao revolucionarnom gremiju.

S Aleksandrom Rankovićem nikada nije osobno komunicirao. Edvarda Kardelja susretao je na sastancima na kojima je bilo i direktnih rasprava. Andriju Hebranga nikada nije ni upoznao. U knjizi kaže da je bilo lakše raditi dok je Milovan Đilas bio na vlasti. Politički je bio blizak idejama zbog kojih je Đilas odstranjen iz jugoslavenskog vrha. Čini se da je ipak najbliži bio s Vladimirom Bakarićem, kojeg smatra “umnijim” od Kardelja, intelektualcem širokih interesa i političarom koji se znao izmaknuti kad mu je to odgovaralo.

image
Henry Kissinger i Budimir Lončar
Privatni arhiv Budimira Lončara

Frakturin urednik Vuk Perišić piše da je Jakovina ovom biografijom “oslikao fresku diplomatske povijesti druge polovice dvadesetog stoljeća”. “Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova Titove Jugoslavije, višestruki ambasador, savjetnik i pregovarač, u svojoj je devedeset i petoj godini bio diplomat koji je imao više utjecaja i kontakata nego svi hrvatski šefovi diplomacije zajedno, a vjerojatno više i od svih postjugoslavenskih ministara vanjskih poslova”, zaključuje pred kraj knjige Tvrtko Jakovina.

Lončar pripada eri u kojoj se naši državnici nisu turistički fotografirali u Washingtonu, čeznutljivo gledajući preko ograde u Bijelu kuću, nego su dočekivani ispred nje sa svim najvišim državnim počastima. A s američkim predsjednicima nije razgovarao samo J. B. Tito nego i jedan Mika Špiljak, a poslije njega i Josip Vrhovec.

A kad su bili primljeni u rezidenciji predsjednika SAD-a, ondašnji najviši državni dužnosnici nisu sjedili u Ovalnom uredu za magarećom klupom.

Rekli su o Lončaru

Henty Kissinger, bivši američki državni tajnik

“U pravom trenutku stiže ova knjiga o Lončarovoj impresivnoj diplomatskoj karijeri i razdoblju promjena u kojima je sudjelovao.”

Mihail Gorbačov, bivši generalni sekretar KPSS-a

“Budimir Lončar jedan je od veterana svjetske politike, duboko zabrinut današnjom situacijom u svijetu. Knjiga Tvrtka Jakovine pruža uvid u njegov fascinantan životni put, veliko diplomatsko i političko iskustvo, podrobno pripovijeda o zbivanjima koja su tijekom nekoliko desetljeća mijenjala izgled svijeta.

Zahvaljujući zajedničkim naporima rezultat tih promjena bio je prekid Hladnog rata i utrke u naoružanju. Ipak, prilike koje su se tada pružile uglavnom su propuštene. Danas, kada se svijet suočava s novim, opasnim izazovima i ugrozama, Budimir Lončar nas poziva da razmislimo o njima i vratimo se multilateralnom pristupu svjetskoj politici. Mnoga njegova razmišljanja o budućnosti svijeta istovjetna su mojima.”

Ivo Sanader, bivši hrvatski premijer

“Budimir Lončar je adut Hrvatske i treba iskoristiti njegove kvalitete i poznanstva i tko to ne razumije, ne razumije politiku. Čovjek je pomagao i Tuđmanu, i Mesiću, i meni, i Josipoviću, i to treba respektirati. Njegova uloga u novijoj hrvatskoj povijesti apsolutno je pozitivna. Hrvatska nema luksuz da se odrekne Lončara; Hrvatska na to nema pravo, ne smije se odreći njegovih veza po svijetu, znanja, imidža, statusa. On je to stavio u službu Hrvatske.”

Davorin Rudolf, bivši ministar vanjskih poslova RH

“Njegov smireni stil, razvučen i gotovo tih glas, kontrolirane geste kojima je nastojao steći povjerenje sugovornika, odavali su ministra s ovladanim umijećima diplomatskog općenja.

Šarmantan, s izvanrednim međunarodnim vezama, kao da je bio rođen za crni frak i cilindar, lakirane cipele i veliku bijelu leptir-mašnu. Predsjednik Tuđman imao je stanovitu naklonost prema Lončaru, namirisao je važnog pobornika mirnog razrješenja jugoslavenske državne krize, koji želi izbjeći rat i intervenciju JNA.”

Zlatko Mateša, bivši hrvatski premijer

“On cijeni mene, ja apsolutno cijenim njega. Lončar je vrhunski diplomat i mislim da nitko s ovih prostora nije imao takve međunarodne kontakte kao on. Vrlo vjerojatno je da ga je Stari, Tuđman, koristio za neke zadaće, jer je imao pristup svagdje. Mnogi ljudi imaju duge karijere, ali kada se mijenjaju strukture vlasti, a njihov utjecaj ostaje, to pokazuje da se od takvih ljudi stvarno im a što čuti.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. listopad 2020 09:22