Kada su snage Hrvatske vojske i policije 5. kolovoza 1995. oslobodile Knin, i neupućeni promatrač mogao je zaključiti da se radi o prijelomnom trenutku rata u Hrvatskoj. Eliminirana je trajna prijetnja teritorijalnoj cjelovitosti države. Ipak, radilo se o samo jednom strateškom aspektu uspjeha vojno-policijske operacije Oluja.
I ostali su bili jednako važni. Poraz krajinskih Srba spriječio je njihovo stvarno ujedinjenje sa sunarodnjacima u sjeverozapadnoj BiH, a time i uspostavu teritorijalnog kontinuiteta srpskih osvajanja s lijeve strane Drine. Da su srpske snage iz Hrvatske i BiH uspjele zauzeti šire područje Bihaća, Zagreb bi se prije ili kasnije morao suočiti s daleko ozbiljnijim izazovom. Gledajući s humanitarne točke, nije pretjerano reći da je pobjeda hrvatskih snaga učinkovito spriječila novi masakr nad bosanskohercegovačkim Muslimanima.
Poput Bljeska, i Oluja je zorno pokazala svu promašenost nenasilnog posredovanja međunarodne zajednice u ratovima na području bivše Jugoslavije. Nadanje u snagu autoriteta organizacija poput UN-a ili EU-a, mogućnost diplomatskog utjecaja velikih država i pozivanje na visoke etičke i moralne ideale zakazali su kao metoda zaustavljanja agresora. Što su govorili i o čemu su razmišljali predstavnici međunarodne zajednice u Hrvatskoj početkom kolovoza 1995. ili kada je došlo do prijelomnog trenutka, govori sljedeći dokument. Radi se informacijama do kojih su hrvatski obavještajci došli prisluškivanjem telefonskih razgovora i presretanjem povjerljivih izvještaja.
Američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith 26. srpnja 1995. dužnosnici UNCRO-ova stožera u Kninu na pitanje „što se može učiniti da se spriječi hrvatski napad na Krajinu“ odgovorio je kako se napad „neće dogoditi ako Milan Martić i Mile Mrkšić odmah objave da se u potpunosti povlače iz Bihaća i ako izjave da su spremni pregovarati o političkom rješenju na temelju plana Z-4. Srbi su se agresijom na Bihać stavili izvan zaštite međunarodnih čimbenika. Sudjeluju u razaranjima mjesta u kojima živi 160 tisuća ljudi i zato je nemoguće da bilo tko pod tim okolnostima išta kaže Hrvatima i to moraju shvatiti.“
Kad je počela, međunarodnim predstavnicima odmah je bilo jasno da Oluja donosi važnu i veliku promjenu. Sukus dostupnih informacija pokazuje da su svi bili stajališta prema kojem su hrvatske snage zapravo „odradile“ posao koji je propustila napraviti međunarodna zajednica. Primjerice, Galbraith je 5. kolovoza 1995. britanskoj novinarski Helm, što su također zabilježili hrvatski obavještajci, izjavio kako „nije idealno da Hrvati rade posao za NATO“. Oluja je, ocijenio je, „oslobodila Bihać, što nisu mogli učiniti UN i NATO“. Jedan njemački promatrač EU-a također je uočio da je Zagreb operacijom zapravo spriječio daljnju kompromitaciju međunarodne zajednice. I UN i EU bi, izjavio je 6. kolovoza 1995., trebali biti zahvalni Hrvatima „što su krenuli u oslobodilačku akciju jer će se na taj način promijeniti ukupna slika na Balkanu, a i situacija u BiH“.
Takav stav dominirao je i u redovima austrijskih promatrača EU-a. Europa bi trebala „biti sretna“, bila je izjava koju su hrvatski obavještajci zabilježili 22. kolovoza 1995., „jer se hrvatskom vojnom akcijom konačno nešto pokrenulo na Balkanu“.
Ruski diplomat Ivanovski 7. kolovoza 1995. konstatirao je „da su Srbi pogriješili što nisu prihvatili plan Z-4 jer bi na taj način izbjegli poraz, ali da je ovako možda i bolje jer treba završiti s cijelom tom krizom koja je opasnost za Europu i svijet“.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa!
