StoryEditor
GLOBUS

Erdoğanov džihad protiv Svete Mudrosti: Zašto je Aju Sofiju ponovno pretvorio u džamiju

Erdoğan je remuslimanizirao Svetu Sofiju jer se želi pokazati nasljednikom nekadašnjih padišaha i na političkoj ravni, a i na duhovnoj
Recep Tayyip Erdogan i supruga Emine Erdogan
 Murat Cetinmuhurdar/AFP

U prošli petak definitivno je dovršen proces ponovnog pretvaranja carigradske Svete Sofije u istanbulsku džamiju Ayasofyu. Poslije 86 godine, otkako je tadašnji turski predsjednik Mustafa Kemal Atatürk tu tadašnju džamiju, a prethodno bizantsku krunidbenu baziliku, reorganizirao u muzej, ponovo su vjernici, a na središnjem mjestu sadašnji turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, klanjali džuma namaz, zajedničku podnevnu molitvu koja je petkom obvezatna za sve muške muslimane u džematu, teritorijalnoj zajednici koju je moguće prispodobiti s kršćanskom parohijom ili župom.

Naravno, nisu se okupili samo eventualni džematlije, nego turska državna krema. Ta džuma nije bila samo, pa ni prvenstveno vjerski događaj, nego državni akt ponovnog zaposjedanja državnih simbola ustavno još laičke države. To je, na stanovit način, Erdoğanov džihad.

“Iste Dede, iste Torun” (to je djed, to je unuk), objašnjavala je legenda uz dva gigantska portreta na manjoj džamiji pored koje se ide u Ayasofyu. Na njima su bili Fatih Sultan Mehmet (Mehned II Osvajač) i Erdoğan, koji je nakon džume otišao baš do turbeta Mehmeda Osvajača, poručivši simbolički da “djedu” vraća što mu je Atatürk oteo. Erdoğan je, eto, u tom pogledu sam sebi i brojnim pristašama, moderni osvajač Carigrada, “Fatih cumhurbaşkanı”, ako je dopuštena ironija uz tako uzvišen čin.

Nije posrijedi nikakav nenadan i nenajavljen čin. Još u studenome 2011 je azerski dnevnik Sabah (Jutro) koji izlazi u Bakuu, najavio da će Hagía Sophía u İstanbulu – izgrađena 357-360 kao carigradska patrijarhalna saborna crkva Svete Božje Mudrosti, pretvorena u džamiju 1453, a u muzej 1931 – ponovo postati muslimanska bogomolja. Kao što smo to tada prenijeli u Jutarnjem listu, Sabah je tu najavu temeljio na rekonstrukciji minbera (propovjedaonice), pitajući se: čemu će minber ako ne za hutbu?

image
Aja Sofija
Yasin Akgul/AFP

“Pretvaranje tuđih bogomolja nekad je i moglo biti uobičajeno, ali uvijek je bilo znak nasilne dominacije – a s današnjih kulturalnih gledišta to je naprosto divljaštvo” – objavili smo tada, i ne vidimo razloga odustati od tog mišljenja. U to doba, dok je Turska s Erdoğanom kao premijerom, još glumila da ustrajava u prihvaćanju i primjeni evropskih vrijednosti eda bi ušla u Evropsku uniju (Poljska i Madžarska pokazuju da Ankara nije bila usamljena u takvu licemjerju), povukla je nekoliko poteza kao znak jačanja slobode vjera. To je uključilo i vraćanje dijela imutka kršćanskoj Pravoslavnoj crkvi.

Ministarstvo kulture je dopustilo kršćansko bogoslužje u svim crkvama pretvorenima u muzeje, pa je tako carigradski ekumenski patrijarh Vartholomaîos I baš u nicejskoj Svetoj Sofiji služio na Božić 2000 liturgiju jubileja Isusova rođenja. Naravno, ako je dopušteno kršćansko, logično je da je dopušteno i islamsko. Ali u muzeju. Umjesto toga bazilika nije više Turcima muzej, Ayasofya Müzesi, nego, kako je twittao i Erdoğan, Ayasofya Cami.

“Ostvario mi se san iz djetinjstva”, komentira on. Erdoğan je u istom dahu naglasio da “Ayasofya ostaje svjetska baština. Bit će otvorena vjernicima sviju religija. A radovi na njezinoj obnovi bit će nastavljeni.” Kako smo mogli vidjeti u izravnom prijenosu, kršćanski elementi, poput bizantskih fresaka, nisu pokriveni – ali su zakriveni zavjesama odnosno paravanima. Pa se snimatelj morao malo podvući da bi dokumentirao da su Bogorodica i Gabriel arhanđeo još na istome mjestu, iako zaklonjeni da ne “vrijeđaju” one druge.

image
Aja Sofija
Ozan Kose/AFP

Mramorni pod je bio pokriven zelenim tepisima, ali je u sredini ostavljen onaj krug na kojemu su krunjeni istočnorimski carevi, suvereni, barem formalni, i preostale Dalmacije trinaest i pô od dvadeset stoljeća dalmatinske povijesti, sve do Zadarskog mira 1358. I tu se “unuk” ugledao u “djeda”. Pisao je Tursun Beg, u svojoj kronici osvajanja Bizanta, da je poslije pada Carigrada u turske ruke Mehmed Osvajač isti dan ušao u Hagíu Sophíu i zatekao Turčina koji se spremao sjekirom razbiti mramorni pod, pa ga je padišah zaustavio rukom: “Baziliku i spomenike ostavi meni na brigu.” I zaista se Osmansko Carstvo za svega svog trajanja staralo za većinu spomenika, uključujući i one koji nisu islamizirani.

Sredinom pretprošlog stoljeća je sultan Abdülmecid I o svome (a ne o državnom) trošku dao popraviti i restaurirati Aju Sofiju, slijedeći ideju Mehmeda Osvajača da on Rimsko Carstvo nije srušio, nego osvojio. Uistinu, taj Fatih Sultan je od tad na istaknuto mjesto u lancu svojih titula unio i Qayser-i Rûm (Rimski car). Vrag će ga znati što je Erdoğanu na umu u tom pogledu. Na džumi u petak je uz Erdoğana, koji je uredno obredno proučio jedan ajet iz Kur’ana, bio i desničarski prvak Devlet Bahceli, vođa Pokreta nacionalističke akcije, koji podržava režim. Koliko smo mogli vidjeti, nije došao istanbulski gradonačelnik Ekrem İmamoğlu, eksponent oporbene Republikanske stranke koju je osnovao Atatürk. Kako nam je rečeno, nije ni pozvan.

Pozvan je, međutim, ali naravno da nije došao, rimski papa Frane. Taj poziv je izazov na granici diplomatskog incidenta. Uostalom, Frane je bio u Svetoj Mudrosti za svoga apostolskog putovanja u Tursku, 2014, kada je bio prvi gost u megalomanskoj novoj Predsjedničkoj palači u Ankari. Tada je Papa u İstanbulu u Zlatnu knjigu Justinijanove krunidbene bazilike upisao posvetu grčkim pismom: “Ἁγία Σοφία του Θεού” (Hagía Sophía tou Theoú, Sveta Mudrost Božja). A uz Molitvu anđelova pozdravljenja, u nedjelju 12 srpnja, jasno je rekao da mu je ponovno pretvaranje Hagíe Sophíje u džamiju “veoma bolno”. Osam dana kasnije to je ponovio i u dugome telefonskom razgovoru s grčkom predsjednicom Aikaterínom Sakellaropoúlou. Erdoğanov potez su u telefonskom razgovoru osudili konkurent, ruski predsjednik Vladimir Putin, te grčki premijer Konstantínos Mitsotákis.

image
Aja Sofija
Ozan Kose/AFP

Poglavar autokefalne Grčke pravoslavne crkve, atenski arhiepiskop Ierónymos II je prošli petak proglasio danom žalosti, nacionalnim grčkim i svih kršćana na svijetu. Rekao je: “Velika bizantinska bazilika Svete Mudrosti postala je igračka u rukama nekih koji uobičajeno i stoljećima gaze međunarodno pravo i ljudska prava te alimentiraju najmračnije oblike vjerske netolerancije da bi uspostavili, misle, svoju dominaciju.” I onda je natenane pobrojio sve sukobe Erdoğanova režima, u Turskoj i u svijetu. Ankara jasno, čak arogantno obznanjuje da do tuđih mišljenja ne drži baš ništa. Turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu je izjavio: “Ayasofya je na turskom ozemlju, osvojena je, a ono što se u našoj zemlji događa s našim posjedom tiče se samo nas.”

Ni u Turskoj nisu svi oduševljeni Erdoğa-novim spektaklom. Nobelovac Orhan Pamuk, koji je bolje od ikoga unio taj dio Mediterana u književnost, rekonverziju Svete Mudrosti smatra “populističkim odabirom” i mračno proriče: “To je pogreška koju ćemo svi platiti.” Turski profesor u Americi Mustafa Akyol se pozvao na Muhammeda kao Božjeg poslanika i na Kur’an gdje u suri El-Hađđ piše: “[…] da Allah ne otklanja [zla] ljudi, jednih pomoću drugih, bili bi porušeni samostani, crkve, sinagoge i džamije u kojima se mnogo spominje Božje ime.” I to ilustrira politikom kalifa Omara kad je osvojio Jeruzalem, pa ostavio nedirnute kršćanske crkve (očito za razliku od Fatiha Sultana i Fatiha Predsjednika). Omar je, po Eutihiju, odbio poziv patrijarha Sofronija da se pomoli Bogu u Crkvi Svetoga Groba, objasnivši da bi to muslimani mogli poslije uzeti kao povod konverzije te najsvetije kršćanske crkve u džamiju. Radije se pomolio na otvorenom prostoru, važnome Židovima, pa je ondje izgrađena Omarova džamija – objavio je Akyol u New York Timesu ovih dana.

U İstanbulu, gdje je Erdoğan bio gradonačelnik i odakle je krenuo u osvajanje Turske, ali gdje je izgubio političko uporište, Sveta Sofija je bila centralna vizualna točka i istodobno obrazac po kojemu su se gradile džamije po prostorima pod turskom dominacijom (bitno su drukčije od Magreba do Indonezije, dakako i u samoj Mekki). I Justinijan ju je dao sagraditi da dominira Novim Rimom. Oko nje su simboli slavne prošlosti, i bizantske, poput veličanstvene cisterne, i osmanske, poput Plave džamije, u kojoj su se molili i pape, ili Topkapija, carske palače s pozlaćenim radijatorima (uz Bospor zimi zna biti vraški hladno).

image
Prosvjednici pred Ajom Sofijom
Sakis Mitrolidis/AFP

Tvrdilo se da je tu Konstantin prenio onaj isti Paladij koji je Eneja iz Troje donio u Albu Longu, a Romul prenio u Rim. Samo što je Konstantin tome simbolu dodao još jedan: fragment Pravoga Križa koji je, po pobožnoj predaji, među trima prepoznala njegova mati, sv. Jelena. Tapija na Aji Sofiji ima i simboličku, i emotivnu vrijednost. Winston Churchill je svojedobno rekao da Balkan proizvodi više povijesti negoli je kadar podnijeti. A Carigrad je, od Konstantina do Erdoğana, najveći i najznatniji centar Balkana iako je na samome njegovu rubu. Nije čudno da ga Slaveni, od Bugara do Hrvata, zovu Carigradom – predugo nam je ondje bio neki relevantan car, bez obzira na njegovu etničko-religijsku pripadnost. “Ima mjesta gdje se povijest proizvodi neizbježnošću automobilske nesreće. Jedno od tih mjesta je İstanbul, alias Konstantinopolis, alias Bizant”, zapisao je Josif Brodskij. Zašto je Erdoğanu trebalo to remuslimaniziranje Svete Sofije, s okusom provokacije kršćanima – jer to je ipak izvorno kršćanska bazilika – i Evropi, katoličkoj ne manje nego pravoslavnoj, a i protestantskoj, pa i laičkoj ukoliko je ukorijenjena i u kršćansko nasljeđe?

Čuju se razna tumačenja. Da je “Sultanu”, u jeku koronakrize i još razornije ekonomske krize započete znatno prije pandemije, trebao poticaj nacionalnom jedinstvu, “zbijanje redova”, kako se to u nas nekada govorilo. Da mu je trebala kost za dobacivanje kako bi oslabio pritisak žestoke nacionalreligijske desnice, čak Sivih vukova (njihov pripadnik Mehmet Ali Agca je pokušao ubiti sv. Ivana Pavla II). Da je morao naglasiti svoj položaj regionalnog vođe, u trenutku kada se sukobljava s al-Sisijevim Egiptom, pa i oružano u Libiji. Da općenito mora dizati tenziju, kako pokazuje i masivno zveckanje oružja s Grčkom oko otočića Megístija (Castellorizona), nebitnoga sa svojih 492 stanovnika, redom etnička Grka, ali presudnoga u crtanju ekonomskih zona u Sredozemlju. I tako dalje, po potrebi.

Sve to igra svoju ulogu, nema sumnje – ali je i te kako vjerojatno da Erdoğana, iako je iskusan i vješt državnik, na glavne poteze ne tjera pragmatična politička kalkulacija nego, ponajviše, njegovo poimanje da ima misiju: s Allahovom pomoću i u Njegovo ime ponovo učiniti Tursku velesilom, pokazati se nasljednikom nekadašnjih padišaha i na političkoj ravni, a i na duhovnoj, kada su oni bili kalifi, vođe muslimana. Kalifat je također ukinuo Atatürk, Erdoğan nije, pretpostavimo, toliko naivan da ga pokuša formalno obnoviti, ali da se gura na poziciju predvodnika sunitskoga muslimanskog svijeta – gura se.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. kolovoz 2020 22:43