KRONIČAR 20. STOLJEĆA

Globus donosi posljednje zapise Daniela Ivina: Kao partizanski kurir čuvao sam smrtno ranjenoga zloglasnog Francetića

Globus donosi kratke ulomke iz memoara Daniela Ivina koje je odabrao i priredio povjesničar Ivo Goldstein, njegov nećak
Zagreb, 220416. Trg zrtava fasizma. Na Trgu zrtava fasizma odrzava se skup pod nazivom Jasenovac, kojim Antifasisticka liga RH zeli upozoriti na izjave, cinjenja i necinjenja sadasnjeg politickog vrha ciji postupci imaju za posljedicu sve otvoreniju promociju ustastva kao malo radikalnijeg hrvatskog domoljublja. Na fotografiji: Daniel Ivin, potomak zrtve holokausta.
 Goran Mehkek/Cropix

Daniel Ivin, punim imenom Daniel Ivin Goldstein, nedavno preminuli istaknuti hrvatski intelektualac, povjesničar, pisac i publicist, partizan i antifašist, uvjereni demokrat i liberal, suosnivač HSLS-a i jedan od utemeljitelja Hrvatskoga helsinškog odbora, ostavio je iza sebe vrijedno djelo koje još nije ugledalo svjetlost dana. Potkraj dugog, plodnog i više nego dramatičnog života napisao je opsežnu memoarsku knjigu o ljudima i događajima što su duboko obilježili ne samo njegovu egzistenciju nego cijelo hrvatsko tragično i herojsko 20. stoljeće. Knjiga Danijela Ivina uskoro izlazi u izdanju zagrebačke “Frakture“.

Daniel Goldstein, ili, kako su ga svi zvali – Danko, rodio se 1932. godine u Karlovcu. Otac Ivo vodio je uspješnu knjižaru. Majka Lea pomagala je u knjižari, promovirala u Karlovcu kozmetiku Helene Rubinstein i vodila veliko kućanstvo. Tu je bio i stariji brat Slavko.

Danko je imao sretno djetinjstvo. Otac je imao bliske rođake u Vinkovcima, Tuzli i Sarajevu. Obitelj s majčine strane Danko nikad nije upoznao, oni su živjeli u Rumunjskoj, a kako su godine prolazile, postupno su se po jedan ili u manjim grupama selili prema – kako se onda zemlja nazivala – Palestini.

Danko priča: “Nikada neću zaboraviti jedan događaj iz Tuzle, gdje su živjeli djed i baka, pa bismo se mi, unučad, ponekad okupili kod njih sa ponekim od naših roditelja. Došao je tako jednom i moj otac (kojeg sam zvao Fati) na koji dan, pa je sa Slavkom i sa mnom poveo na izlet i bratića Feliksa iz Vinkovaca, koji je po godinama bio između Slavka i mene. Odveo nas je na obližnje brdo Ilinčicu. Na povratku nas je uhvatilo pravo nevrijeme. Mi onako, samo u ljetnim košuljama, a iznenadni vjetar, nagli, sa sve bližom grmljavinom, pa sijevanje i kiša, koja zapljuskuje na snažne mahove. Feliks se jako prestrašio i premda ga je moj otac smirivao, on je od straha i zaplakao. Zabrinuli smo se malo i nas dvojica, možda malo više Slavko, koji je kao stariji shvaćao ipak nešto ozbiljnije ono što nas je snašlo, ali to nije bilo ni blizu Feliksovu strahu. Pamtim dobro očevo nasmijano lice, valjda i malo usiljenog osmijeha, da nas uvjeri kako, eto, nema straha, nema nikakve opasnosti, pa je i potpuno mokru ljetnu košulju skinuo, sugerirajući nam kako je čak i zdravo da nas kiša ovako malo opere, pa je onda i zapjevao: ‘Tko se boji vuka još, vuka još, tri za groš...’ Njegovo smo pjevanje pomalo počeli prihvaćati brat i ja, pa je i Feliks prestao plakati, štoviše, sjećam se napora na njegovom licu da se i osmjehne, ali to mu ipak nije uspjelo. Svejedno, kako to obično biva u takvima događanjima, upravo je Feliks bio onaj koji je kasnije zdušno pričao o ‘našoj’ velikoj hrabrosti.”

Bilo je to ljeto 1940. godine. Jedva pola godine poslije ustaše su stigli u Karlovac i odmah od kuće odveli Dankova oca “samo na kratak razgovor u redarstvo” s kojeg se nikad nije vratio. Mama je uhapšena koji tjedan kasnije, a potom čudesnim spletom okolnosti i puštena. Danko je u međuvremenu poslan djedu i baki u Tuzlu.

Kada je i u Tuzli postalo opasno, uz pratnju Josipa Pribilovića (2002. proglašen Pravednikom među narodima) početkom 1942. Danko putuje iz Tuzle u Kraljevicu, gdje su ga čekali majka i brat.

Oca Ivu, kojega sam zvao Fati, ustaše su na proljeće 1941., čim su stigle u Karlovac, odvele od kuće ‘samo na kratak razgovor u redarstvo’. Nikad se nije vratio. Ubijen je u Jadovnu…

U svibnju 1942. sve su Židove naseljene u Kraljevici talijanske vlasti prisiljavale da prijeđu u novoosnovani tamošnji logor. Tada je Lea Goldstein rekla – “ne! mi u logor ne idemo!” te se sa dva sina, koji su zajedno imali 24 godine, uputila u brdo, u šumu i priključila partizanima. Ubrzo su svaki od Goldsteinovih dobili svoje zadatke, Danko je postao kurir pri Glavnom štabu Hrvatske. Brat i mama otišli su na druge strane.

Potkraj 1942. avion u kojem je zloglasni pukovnik Jure Francetić letio iz Zagreba u Liku morao se zbog kvara spustiti nedaleko od Slunja, kraj sela Močila. “Iz aviona su izašli Francetić i pilot, obojica obučena u ustaške uniforme, što je tamošnjim seljacima bio dovoljan razlog da nasrnu na njih bilo kakvim prigodnim oruđem, najviše sjekirama i vilama. Našlo se slučajno tu negdje i nekoliko dobro naoružanih partizana, koji su dotrčali za seljacima i zaustavili masakr. Teško ranjeni Francetić i lakše ranjeni pilot dovezeni su u Slunj u bolnicu Glavnog štaba.” Vladimir Bakarić naredio je Danku: “Sjedni tu negdje na njegov krevet i kad opaziš da dolazi svijesti, otrči do Glavnog štaba da nam to javiš.” Danko se, “razumije se, odmah osjetio odraslijim, jer i on eto ima zaduženje”. Bakarić i suradnici nadali su se da će Francetić biti razmijenjen s ustašama, pa da će tako zauzvrat biti oslobođeni njihovi ljudi iz zatvora i logora. No Francetić je umro. Koji dan kasnije, “kad su se partizani pred Četvrtom neprijateljskom ofenzivom počeli povlačiti iz Slunja, kovčeg s Francetićevim tijelom stavljen je na kamion”. Danko je išao u istom smjeru, pa su “on i još nekoliko partizana i bolničkog osoblja u nedostatku prostora na kamionu posjedali na kovčeg”.

U ljeto 1943. godine do Danka koji je tada bio u ličkim Jezeranama stigla je “nekakva vijest da mi je mama u Bijelim potocima na ličkoj Plješivici umrla od tifusa, a od starijeg brata (uhvaćenog od ustaša prije nekoliko mjeseci) iz zatvora u Ogulinu već duže nije bilo nikakvih vijesti. Znači, nema ni njega, kao što je nestao i moj otac, a vijest da su ustaše u Tuzli odveli djeda i baku u Jasenovac zajedno sa tetom Bertom došla je do mene još i prije. Nema više nikoga, ponavljao sam dok sam gledao jezeranski okoliš i prihvaćao ga, pomiren u sebi da je to sve što mi je ostalo”.

Srećom, samo koji dan poslije saznao je da mu je majka živa, a ubrzo se i brat Slavko javio da je pobjegao iz zatvora i da je na slobodi. Godina i koji mjesec partizanije od Danka je napravilo odraslu osobu, iako je jedva navršio 11 godina.

U ljeto 1943. stigla je vijest da mi je mama umrla od tifusa, da su brata uhvatile ustaše, da su djeda i baku odveli u Jasenovac. Otac je već odavna nestao. ‘Nema više nikoga’, ponavljao sam sebi…

Međutim, tragedijama nije bilo kraja. Ubrzo je krenula njemačka ofenziva i partizani su morali napustiti Otočac, gdje se Danko tada zatekao. Danko je dobio mjesto u kamionu, a onda je sredio da se u njega utrpaju i njegov stric Oto Goldstein, njegova žena Greta i njihov sin Darko koji su boravili u zbjegu u blizini. “Otrčao sam onih kilometar-dva do obližnjeg sela i onako zadihan rekao stricu da partizani napuštaju Otočac i kako mu se pružila rijetka prilika da se ukrca na jedan kamion, inače bi morao pješice kao i većina ostalih. Na moje zaprepaštenje on je naivno odgovorio da će ga ovdašnji seljaci zaštititi. I da mu je važno da sa sobom njih troje u zbjeg ponesu i sagove. Naime, ti su im sagovi ostali jedina vrijednost koju su još mogli trampiti za hranu. Pokazalo se nekoliko dana kasnije da su njemački tenkovi bili brži i njih troje su deportirani u logor. Nikad ih više nisam vidio.”

I tako se Dankov svijet iz vremena prije rata rušio. Nisu nestali samo stariji nego i njegovi bratići Feliks i Darko. U Tuzlu i Vinkovce se više nije imalo po što ići, u Sarajevu je od brojne obitelji preživjela samo jedna teta.

Danko se u svibnju 1945. s majkom i bratom vraća u oslobođeni Karlovac, nakon gotovo četverogodišnjeg izgnanstva. Sele se u Zagreb. Ubrzo pada odluka da se presele u novostvoreni Izrael.

Danko je tada razmišljao da li ostati ili se seliti. Početkom 21. stoljeća procijenio je da razrješavanje te dileme i onda i kasnije, nakon više od pola stoljeća, nije bila “nimalo jednostavna stvar… neko moje cionističko raspoloženje uopće nije postojalo… Bilo mi je onda svega sedamnaest, sklonost avanturizmu, ‘da se vidi svijeta’, u onakvom uzrastu općenito je imanentna, a kod mene je bila prisutna. Istovremeno, sjećam se, pomisao na ostanak, želja da ostanem s Adrianom, da se ne rastajem od svojih prijatelja nedvojbeno je bila ne samo prisutna, bila je izrazito jaka. Otišao sam čak u uredništvo radija, onda na početku Jurišićeve, raspitivati se o zaposlenju spikera u dječjim emisijama; bio je raspisan natječaj, ali ja nisam prošao. Na razredni ispit na kraju školske godine nisam više ni pomišljao, smišljajući nekakvo zaposlenje, ali je nagovaranje mojih i znatiželja, zov novoga, prevagnulo… na kraju sam prilično teška srca ipak prihvatio taj odlazak”.

Iz aviona su izašli Francetić i pilot, obojica obučena u ustaške uniforme, što je tamošnjim seljacima bio dovoljan razlog da nasrnu na njih...

image
Jure Francetić
Presnimka/Youtube

Teško ranjeni Francetić dovezen je u partizansku bolnicu u Slunju. Bakarić mi je naredio da, čim opazim da dolazi svijesti, otrčim do Glavnog štaba da im to javim

Danko se u Izraelu malo školovao, malo radio kao građevinski radnik. Naposljetku je mobiliziran, bio je uključen u podofi­cirski artiljerijski tečaj, pa čak onda upisan u oficirsku školu. Upoznao je tada i majora Davida-Dadu Elazara, bivšeg Sarajliju, koji je kasnije postao glasoviti general i načelnik Generalštaba izraelske vojske. No, kako su se tada u Zagreb vratili mama i brat, vratio se i Danko. Krenuo je završavati zapuštenu gimnaziju, ali se odmah i zaposlio na filmu i u novinstvu. Tada se počeo potpisivati kao Ivin: “Sjedili smo u Kavkazu, gdje su se obično dogovarali novinarski poslovi, jer su razna uredništva Vjesnika bila ustvari preko puta Kazališne kavane, u zgradi gdje je sada Školska knjiga.” Slavko Goldstein je tada bio urednik kulture u novoosnovanom Vjesniku u srijedu, pa je i Danko počeo pisati u tom danas već legendarnom tjedniku. Ušavši u bratovu sobu, Danko je “uočio na njegovu stolu u mnoštvu raznih rukopisa nekoliko s meni poznatim potpisom mojeg brata”. Danko je trebao potpisati konačnu verziju svoga članka (kako se to tada običavalo). “Smiješno, pomislio sam, sad još jedan Goldstein ako se potpišem i ja, ali onda mi je odjednom u glavi sijevnula spoznaja da nema njega, ne vidim potpis Ivo Goldstein, nema mojeg Fatija, a on bi od nas prvi morao biti tu. Tog trenutka kao da se sve oko mene zaustavilo; u mojoj svijesti na trenutak sam ugledao sebe samog kako sjedim u Fatijevu krilu dok mi on nešto čita. Ustvari, moje kratko premišljanje nije trajalo i ja sam se iz te trenutačne zbrke u glavi na kraju potpisao Ivin D. Nije tada još bilo mojeg nećaka Ive Goldsteina da ponese u svijet ime svoga dede, nikad prežaljenog mog oca, pa sam to učinio ja, na meni dostupan i pogodan način. Urednik je onda inicijalu u potpisu dodao ime Danko, pa je tako u sljedećem broju Vjesnika u srijedu od 7. siječnja 1953. osvanuo moj prvi objavljeni članak ‘Studenti zimi’.”

Danko se 1963. zaposlio u Institutu za historiju radničkoga pokreta Hrvatske u Zagrebu. U tome je ključnu ulogu imao tadašnji direktor Franjo Tuđman: “Stasit, uspravan i veoma elegantan, na prvi je pogled davao utisak kao da je još uvijek u nekakvoj generalskoj uniformi. Iznad visokog čela prosjeda i uredno začešljana valovita kosa, očale sa zlatnim okvirom, pa istaknuti nos i brada davali su dojam vrlo ambicioznog i upornog čovjeka.”

image
Franjo Tuđman
Arhiva Hanza Medije

Danko se 1963. zaposlio u Institutu za historiju radničkoga pokreta Hrvatske, u čemu je ključnu ulogu imao Tuđman. 'Bio je stasit, veoma elegantan, davao je dojam vrlo ambicioznog i upornog čovjeka'

Danko je 1966. bio u grupi mladih intelektualaca koji su u Zadru pokušali osnovati opozicijsku stranku i pokrenuti nezavisno glasilo Slobodan glas, “kao samostalan demokratski i socijalistički časopis”. Zbog toga je Danko bio zatvoren, otpušten s posla i onemogućen u objavljivanju. Franjo Tuđman ga je, kao direktor Instituta, pokušao poštedjeti otkaza, ali nije uspio.

Danko se poslije seli u London, gdje također razvija bogatu i svestranu aktivnost. U njegov londonski stan otprilike potkraj rujna 1978. dolazi Bruno Bušić, njegov stari prijatelj iz Tuđmanova Instituta. “Ostao je cijelu večer i pojeo slasni rižoto koji je Adriana skuhala baš za njega, jer je to volio zbog lakoće žvakanja i gutanja. Bilo je to kratko vrijeme prije njegove pogibije, ali je taj put naš razgovor bio malo neobičan, u nekoliko navrata, rekao bih, prilično buran. U nekoliko sam mu navrata tada predbacivao neke aktivnosti koje su se meni činile neprihvatljive. Naim­e, tih sam dana čuo da je njemačka televizija prikazivala ili radio opisivao grupu hrvatskih emigranata kako u nekoj šumi uvježbavaju terorističke aktivnosti te da je u tom kontekstu spomenuto i prezime nekog Bušića.

Bruno je tada već neko vrijeme živio u Londonu i, ako ga je njemačka policija doista registrirala kao potencijalnog terorista, onda je lako pretpostaviti da su to javili i Britancima. Osim toga, prezime Bušić bilo je policijski ozloglašeno zbog internacionalno razvikanog kidnapiranja aviona od njegova prezimenjaka, izvršenog u SAD-u. Bruno se, istina, branio ili opravdavao, ali možda samo meni, zbog našeg prijateljstva, budući da je dobro znao koliko sam odlučno osuđivao takvu djelatnost. Vidim ga i danas u sjećanju, kako se muči s onom svojom govornom manom da mi objasni kako to nisu bile nikakve ozbiljne vježbe, nego igrarije s nekakvim odbačenim oružjem bez metaka, da se to dogodilo samo jednom i ne može se ponoviti, budući da on ionako uskoro ide u Pariz. Sve u svemu, nije baš bio uvjerljiv. Pa ipak, već i njegovo nastojanje da u mojim očima smanji ozbiljnost ili bilo kakav značaj tim nazoviterorističkim vježbama djelovalo je na mene povoljno, ali očito na neke druge ne i dovoljno.”

image
Bruno Bušić
Marko Todorov/Cropix

U rujnu 1978. Danka u Londonu posjećuje Bruno Bušić, njegov stari prijatelj. 'Bilo je to kratko vrijeme prije njegove pogibije. Ni danas, više od 40 godina nakon Brunina ubojstva, nisam načistu koji je između pet mogućih krivaca onaj pravi'

Danko ni više od 40 godina nakon Bušićeva ubojstva nije bio načistu koji je “između pet mogućih krivaca onaj pravi. Motivaciju imaju svi, ali određenog odgovora nema. Uostalom, kao i obično u ovakvim događanjima, ali ne u romanima nego u stvarnosti, sve moguće i nemoguće sumnje odlazile su za stanovito vrijeme u neizvjesnost, ostavljajući Brunu u njegovoj vječnoj kontroverzi odraslog znanstvenika i nedoraslog političara”.

Bili su to samo neki isječci iz Dankova bogatog, burnog i plodnog života.

Posljednjih godina života Danko je govorio kako želi vratiti svoje staro prezime. Počeo se predstavljati kao Daniel Ivin Goldstein.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2021 15:34